Arizona

Arizona: The Grand Canyon State

Autor: Ehli

Grand Canyon je svakako bio glavni razlog mog posjeta Arizoni, ali zasigurno ne i jedini. Više od četvrtine teritorija ove jugozapadne američke savezne države pripada indijanskim plemenima, između ostalih Navajo, Hopi, Apache, Yavapai… Povijest američkih Indijanaca me uvijek fascinarala, još od kada sam davno, kao dijete, pročitala „Posljednjeg Mohikanca“.

Na „road trip“ krećemo iz Vegasa rentanim minivanom, naoružani GPS-om i za svaki slučaj odštampanim kartama. Prva stanka je već nakon pola sata vožnje – Hoover Dam, brana na rijeci Colorado, nizvodno od Grand Canyona.

Hoover Dam

Ako ćemo biti precizni i slijediti naslov ovog putopisa, onda Hoover Dam ovdje samo polovično pripada – na samoj sredini brane je granična crta između Nevade i Arizone 🙂

Brana je podignuta u području koje se zove Black Canyon. Izgradnja je trajala skoro pet godina, otvorena je 1936. i dugo vremena je bila najveća brana na svijetu. Danas je glavni izvor električne energije za tri savezne države: Nevada, Arizona i California (zamislite koliki procenat odlazi samo na Las Vegas, Disneyland i Hollywood). Izgradnjom brane je formirano vještačko jezero, Lake Mead, također jedna od turističkih atrakcija Arizone.

Preko same brane vodi U.S. Highway 93 koji spaja Las Vegas sa Phoenixom. Da bi se rasteretilo usko grlo te prometnice, u blizini se počeo graditi most, Hoover Dam Bypass. U vrijeme našeg prolaska most je još bio u izgradnji (u promet je pušten u listopadu 2010.), tako da smo mi u Arizonu ušli upravo preko brane.

Brana izgleda impresivno. Kiša nas je spriječila u malo detaljnijem razgledanju, a priložene fotke su smimljene dok je padalo, na principu bolje išta nego ništa.

Nastavljamo vožnju prema Flagstaffu, gradu u blizini južne strane Grand Canyona. Dio auto-puta koji nam predstoji (I40) je nekada bio sastavni dio famoznog Route 66, jednog od prvih američkih auto-puteva koji je spajao Chicago i Los Angeles. Ispred nas pukla cesta, okolo pustinja u pravom smislu te riječi. Savjet da se kroz sjevernu Arizonu uvijek vozimo sa punim rezervoarom, jer nikada ne znaš koliko je daleko sljedeća benzinska stanica, mi sada itekako ima smisla. I ne samo sa punim rezervoarom – ja još dodajem i sa punim stomakom 🙂  Ne samo djeca, već i mi odrasli smo se jako obradovali kada smo, već pomalo gladni, usred ničega vidjeli „jerkey“ dućan pored puta. „Jerkey“ je vrsta suhog mesa, izrezanog na tanke trake, prilično popularnog na sjevernoameričkom kontinentu. Pored klasične ponude (govedina i svinjetina), dućan je imao i malo egzotičniji izbor – bizon i srnetina.

Pustinja je polako počela ostajati iza nas sa približavanjem gradu Williamsu i južnom dijelu Colorado platoa. Ali sa povećanjem nadmorske visine počelo se mijenjati i vrijeme, kulminirajući na kraju sa snijegom!  Nakon sat vremena, kao da ništa nije ni bilo. Djeca spavala, pričamo im o snijegu kasnije, kada su se probudili, gledaju nas blijedo u stilu „o čemu li ovi govore“ 🙂

Kod Flagstaffa malo skrećemo s puta na jug, jer planiramo prenoćiti u Sedoni, gradiću koji jednostavno nismo mogli preskočiti kada smo mu već došli tako blizu. Spuštamo se do Sedone slijedeći vijugavi Oak Creek Canyon. Drago mi je što ne vozim, mogu neometano promatrati kroz prozor. Pejzaži totalno drugačiji od onih pustinjskih prije par sati – borova šuma ispresijecana bistrim potocima.

Sedona

Okružena velebnim crvenim stijenama (Red Rocks), Sedona je oduvijek bila magnet za umjetnike raznih profila, tako da danas predstavlja veoma poznatu umjetničku koloniju. Vjeruje se i da područje Sedone ima blagotvoran utjecaj na zdravlje, zbog jakog Zemljinog magnetnog polja, pa stoga mnogi narušenog zdravlja dolaze ovamo i s nadom u izlječenje. Upravo zbog toga popularna je i kao destinacija za odmor među mnogim američkim umirovljenicima.

Mi nismo posjetili ni jedno od mjesta u Sedoni sa snažnim energetskim silama, ali smo zato proveli divno veče u Tlaquepaque Arts & Crafts Village, obilazeći mnogobrojne galerije i trgovine, gdje smo u jednom od restorana i večerali.

Sedona je izuzetno skupa – poređenja radi, ovdje smo noćenje platili skoro 4 puta skuplje nego u Vegasu. Odsjeli smo u hotelu Best Western Inn of Sedona, koji nimalo ne nalikuje većinom monotonim hotelima lanca kojem pripada. Smješten u blizini podnožja crvenih stijena, arhitekturom se potpuno stopio sa svojim prirodnim okolišem. Sa terase, predivan pogled na Coffee Pot Rock, crveni monolit (mesa) čija formacija podsjeća na čajnik. Malo dalje su Bell Rock i Cathedral Rock, koje također nose imena po oblicima na koje podsjećaju.

Sutradan, za vrijeme jutarnje šetnje po centru Sedone, kupile smo i par suvenira. Ja, blagotvorni kristalić a Lea „Sedona dirt t-shirt“, majicu obojanu zemljom sa crvenih stijena.

Dok se ponovo vozimo kroz Oak Creek Canyon, ovog puta nazad prema Flagstaffu, razmišljam kako bi bilo lijepo ovdje ponovo doći i ostati malo duže.

Grand Canyon

U Grand Canyon nacionalni park ulazimo sa južne strane (South Rim), koja je ujedno i najpristupačnija i najposjećenija strana. Za ulazak autom plaćamo $25 – svi putnici u autu uključeni.

Za smještaj smo izabrali rustikalnu Bright Angel Lodge, omiljeno prenoćište zaljubljenika u Grand Canyon još od 1935. Za razliku od naših prijatelja, Lea i ja smo imale sreću da dobijemo individualnu brvnaru skoro na samom rubu kanjona! Samo da vam kažem kako sam napravila rezervaciju 5 mjeseci unaprijed, a inače preporučuju minimalno pola godine.

Poznajem mnogo ljudi koji imaju listu stvari koje žele vidjeti ili probati dok su još uvijek na ovom svijetu. Amerikanci tu listu zovu „bucket list“ –  „kick the bucket“ je u slobodnom prijevodu ono što bismo mi rekli za otegnuti papke 🙂  Grand Canyon je uvijek bio na samom vrhu moje „bucket list“, pogotovo nakon što mi je, stjecajem okolnosti, ova strana bare postala stalnim mjestom boravka. Čekala sam samo da Lea poraste dovoljno da to bude isti doživljaj i za nju. I odmah da vam kažem – koliko god putopisa o Grand Canyonu pročitali, reportaža i fotografija vidjeli, ništa vas ne može pripremiti na ono što ćete osjetiti kada prvi put stanete na rub kanjona. Majka priroda u svoj svojoj veličanstvenoj ljepoti!

Nakon što smo povratili izgubljeni dah od prvog susreta sa ovim, itekako zasluženim svjetskim čudom prirode, uputili smo se u potragu za stazom gdje namjeravamo probati i hiking. Bright Angel Trail je daleko najpoznatija staza za hiking u kanjon, počinje nedaleko od naše brvnare i na nju se treba dobro poraniti da biste uspjeli u istom danu stići do dna i vratiti se nazad. Pošto je već prošlo podne, mi smo se odlučili za jedan kraći dio malo udaljenije staze, South Kaibab Trail. Nećemo se nešto pretjerano kuražiti – djeca su tu, svi smo neiskusni, a ne možemo se baš pohvaliti ni nekom fizičkom kondicijom. Polako ćemo, pa koliko stignemo.

Sa svakim novim zavojem čekao nas je sve ljepši i ljepši pogled, ako je to uopće moguće. Imala sam osjećaj da ulazimo u začarani stjenoviti grad. Sa raskošnom paletom boja svojih geoloških slojeva, svaka stijena nedvojbeno predstavlja ogledalo proteklog vremena. Rijeka Colorado je kanjon počela formirati prije oko 3 milijuna godina, uz pomoć erozije i vulkanskih erupcija. Sadašnja dubina kanjona (na pojedinim mjestima i do 1800 m) je dostignuta prije oko 1.2 milijuna godina. Kanjon je dug 446 km a širok 29 km.

Planinarenje u početku ide glatko, staza je uska ali dobro održavana. Iako je rano proljeće, u sjenovitim dijelovima još uvijek ima snijega. Na pojedinim mjestima prolazimo pored grupa studenata-volontera koji vrše sitne popravke na stazi.

Spuštajući se tako nekoliko sati u ambis, vjerujem kako sam kući ponijela puno više sijedih u kosi nego što sam imala ranije – dah mi je zastajao ne samo od ljepote okoline, nego i svaki put kada bi se jedno od djece primaklo rubu staze! Kako je poslije podne odmicalo, počeli smo polako razmišljati o povratku – uzbrdo će nam trebati daleko više vremena, a bilo bi pametno doći do vrha prije mraka. Nakon kraćeg odmora kod Ooh-Aah Point, okrećemo nazad. Dobauljasmo nekako do vrha, neki brže, neki sporije (moja malenkost naravno) ali svi jednako oduševljeni novostečenim iskustvom. Tinejdžerice već planiraju kako će jednog dana ići skroz na dno kanjona, pa onda preko na sjevernu stranu.

Ujutro se budim prije svih, ni slučajno ne želim propustiti svitanje. Do vidikovca mi društvo pravi jedna srna. Djeluje mi pitomo, baš kao i nekoliko vjeverica dan ranije – vidi se da su naviknute na ljude. Zbog toga je zabranjeno hraniti životinje unutar nacionalnog parka, radi zaštite i očuvanja divljeg svijeta i njihovih prirodnih uvjeta života.

Duž popločane staze vidikovca, mnogo mojih istomišljenika – ušuškani u jakne, kape, deke i sl. s nestrpljenjem očekuju rađanje sunca. Ispraćam i one koji su dovoljno hrabri da se upute u kanjon jašući na mazgama. Dok posmatram vodiča kako im daje posljednje upute prije polaska, u sebi razmišljam kako bi mene uspjeli natjerati na takvo što jedino s uperenom puškom u čelo 😉 Vraćam se nazad u našu brvnaru šetnjom pored hotela El Tovar, koji ima najluksuzniji smještaj unutar nacionalnog parka. Hotel se nalazi na samom rubu kanjona.

Nakon doručka pakujemo stvari i krećemo prema istočnoj strani parka. Cilj nam je Desert View ili kako ga još zovu East Rim. Prolazimo pored Grand Canyon Railway stanice, željeznice koja je 1901. počela prevoziti prve putnike u okolicu kanjona – kopače zlata i srebra. Željeznica je još uvijek u prometu, u sklopu turističke ponude nacionalnog parka.

Desert View je vidikovac sa kojeg se nazire i rijeka Colorado. U sklopu vidikovca je i Watch Tower, toranj sa čijeg se vrha pruža još jedan spektakularan pogled na kanjon. Nimalo ne zaostaje po ljepoti  ni pogled na unutarnje zidove i strop tornja, oslikane indijanskim motivima.

Posjetili smo i obližnji Trading Post, sa izvornim rukotvorinama Navajo i Hopi Indijanaca. Nismo mogli odoljeti a da ne kupimo par suvenira – nakit i keramika pristupačnih cijena.

Napuštamo oblast nacionalnog parka i nakon par sati vožnje smo pred još jednim prirodnim draguljem Arizone – ukliješteni meandar rijeke Colorado u obliku konjske potkovice, 6 km južno od grada Page.

Horseshoe Bend

Za one koji ne znaju za Horseshoe Bend vidikovac, vrlo ga je lako promašiti. Na US Route 89 postoji samo mali neupadljivi putokaz, koji nam je zamalo promakao. Skrenuvši s puta pored putokazne table, nailazimo na parkiralište gdje ostavljamo auto jer do samog vidikovca može se jedino pješice. Slijedi oko kilometar pješačenja uglavnom laganom stazom, mjestimično po malo dubljem pijesku.

Na rubu litice ponovo smo svjedoci čudesne moći prirode. Zamantalo mi se od ljepote, a moram vam priznati malo i od straha. Litica je opasno strma,  čak i na metar od samog ruba koljena su mi počela klecati. Zato se u kadru na slici ne vidi cijela potkovica – teško se bilo koncentrirati na fotografiju i u isto vrijeme gledati kćer kako se nonšalantno naginje preko ruba i ushićeno pokazuje turistički brodić kako plovi Coloradom! Nezaboravan doživljaj u svakom pogledu 🙂

Još malo ostajemo u okolici grada Page, do sljedećeg cilja put nas vodi ka istoku, na područje rezervata indijanskog plemena Navajo. Rano je poslije podne i sunce je visoko na nebu – idealno doba dana za posjet Antelope Canyonu, raju za fotografe.

Antelope Canyon

Antelope Canyon je naposjećeniji „slot“ kanjon na američkom jugozapadu. Sastoji se iz dva dijela, gornji(Upper Antelope Canyon) i donji(Lower Antelope Canyon).  „Slot“ kanjoni su uski prolazi u stijenama i svjetlost se unutra probija samo u pojedinim dijelovima. Čudesan svijet nastao, kroz milijune godina, erozijom pješčenjaka usljed snažnih bujica (flesh floods) i vjetra. Još uvijek, posebno nakon kišovitih razdoblja, bujice predstavljaju potencijalnu opasnost za posjetitelje kanjona, mada je kanjon većinom godine suh. Stoga je u oba dijela kanjona pristup moguć jedino s ovlaštenim vodičem.

Mi smo se odlučili za gornji dio, koji je i pristupačniji za ulazak (u donji se ulazi uz pomoć ljestvi). Slobodni prijevod Navajo imena za gornji dio kanjona ide otprilike ovako: „mjesto gdje voda protječe kroz stijene“. Vodič nam je Navajo Indijanka, čija obitelj već dugi niz godina obitava u ovom području. Terenskim vozilom nas prebacuje do ulaza u kanjon. Pred samim ulazom nam kaže da za njen narod, ulazak u Antelope Canyon predstavlja duhovno iskustvo, trenutak posvećenja majci prirodi. Nakon par koraka unutra, sve mi to savršeno ima smisla. Još pogotovo kada nam je na kraju odsvirala predivnu Navajo melodiju na drvenoj frulici!

Hipnotička ljepota prekrasnih spilja Antelope Canyona nepresušna je inspiracija za fotografe širom svijeta. Neobični pejzaži su kao s nekog drugog svijeta. Sat i pol, koliko je trajao tour, sam bila u fotografskom transu 🙂 Od vodiča sam saznala i za nekoliko fotografskih trikova – mjesta u kanjonu gdje se svjetlost odbija od zidove stijena tako da kadrovi poprime prepoznatljive oblike i likove. Pronađite na fotografijama srce, medu, svijeću i Bogorodicu 🙂

Glen Canyon Dam

Ovaj putopis je započeo sa branom, tako ću ga i završiti. Sada je riječ o Glen Canyon Dam, gdje smo napravili zadnju stanku u okviru Arizone. Njenom izgradnjom 1963. godine, uzvodno od Grand Canyona, znatno se ukrotila rijeka Colorado. Plavljenjem Glen Canyona i nastankom 300 km dugog vještačkog jezera, Lake Powell, izazvane su brojne kontraverze i protesti društava za zaštitu prirode. Mnogi to još uvijek nazivaju najvećim ekološkim zločinom dvadesetog stoljeća. Lake Powell samo jednim malim dijelom (uz branu) pripada Arizoni, većinom je na području Utah. Kao i Lake Mead uz Hoover Dam, poznata je turistička atrakcija.

„Road trip“ se nastavlja dalje, u Utah. O tome u sljedećem broju 🙂