Od Paname do Mexica

Autor: Kapetan

Panama, Gvatemala, El Salvador, Honduras, Nikaragva & Mexico

Počeo bih ovaj raport španjolskom poslovicom koja kaže da je poljubac bez brkova kao juha bez soli. Znači, u ovih šest zemalja koje sam posjetio teško je bilo vidjeti muškarca bez brka. To nije samo znak muškosti već i nekakve važnosti i prestiža, a naročito su cijenjeni oni tanki i uvrnuti na gore. Vlasnik takvih brkova je u startu u prednosti i možeš ti biti bogat, mlad i zgodan, ali ako nemaš brk koji te ističe i definira ili ako ti je ne daj bog žut kao moj, onda ti je sve to džaba. Ti su brkovi toliko važni da mi se čini kako bi čak i žene voljele da im po koja dlačica nikne pod nosom. Od Paname pa do Meksika svaki muškarac je ponosni vlasnik brka kojega pazi i njeguje. U Argetini i Čileu to nije bio slučaj, ali ovdje u Srednjoj Americi brk je sve. Bio on rijedak, masan, izgrižen, raščupan, ufitiljen ili ne, uvijek je ponos svoga vlasnika. Ta je spoznaja i nama sjela na mjesto ali bilo je već kasno, jer smo kroz Panamu partili iz Meksika za Kanadu. Salina Cruz nam je bio zadnji porat u tom dijelu svijeta i teret “jet fuela” smo iskrcali u Montrealu i NY, a tamo brkovi nisu toliko na cijeni. Ipak smo odlučili pustiti brkove, jer ‘ko zna možda nam i pomogne. Međutim nije.

Balboa u Panami nam je bio prvi porat i tu smo se vezali u staru i napuštenu američku bazu “Rodman” i iskrcali nešto gasoline i jet fuela. Vez je na samom ulazu u panamski kanal i prođe se ispod mosta koji povezuje dvije Amerike i stoga se zove “Bridge of Americas”. Uspio sam na kratko istrčati vani. Malo u shopping i malo u razgledavanje. Kako je već pao mrak i nije bilo puno vremena zaletili smo se do centra Panama Citya, popili par piva u Hard rock caffeu i napravili nešto shoppinga. Najupečativlji mi je ostao salsa bar u centru grada. Jedan dio je kazino, drugi restoran i bar, a treći je plesnjak s pozornicom i muzikom u živo. Prašili su salsu i marenge, a to je toliko puno ritma i života da je malo falilo da se ne dignem i odem zaplesati sam na podij. Ali, kako muškarčine ne plešu (N. Miler), odustao sam od toga i cupkao nogama i rukama na barskoj stolici. Panama je nekakva vrsta free zone i cijene pića u tim barovima i kazinima su bagatelne. Može čovjek ako hoće i ima vremena naliti glavu skupim cugama za kojih 15 dolara.

Panama City je velik i moderan grad na pacifičkoj obali, a stanovništvo je mješavina svih raca i ima dosta crnaca koji su ovdje došli u vrijeme kopanja kanala. Od svih zemalja Srednje Amerike u Panami je najveći miks raca i nacija i ima najveći postotak crnog stanovništva. Čak su negdje na obali pronašli kip čovjeka koji gleda na pacifičku pučinu, a fizionomijom i odjećom podsjeća na Kineza. Taj je spomenik netko napravio daleko prije nego je Vasco Nunez de Balboa izbio s Atlantske na Pacifičku obalu. Taj je kip i danas zagonetka, a DNK analiza stanovnika obližnjih otočića u Pacifiku uz panamsku obalu pokazuje da imaju kineskog i polinezijskog utjecaja. Do dolaska Španjolaca rijeke različitih naroda su prolazile kroz Panamu, gore i dolje, jer je jedini kontakt dviju Amerika tim komadićem kopna. Prvi Europljanin koji je vidio Pacifik i nazvao ga “Mar del Sur” bio je Vasco Nunez de Balboa. U njegovu se čast grad uz kanal na pacifičkoj strani zove Balboa. Zanimljiva je štorija o tom konkvistadoru i vagabundu. Rođen u nekoj nižoj španjolskoj plemićkoj obitelji učestvovao je, kao i većina tadašnjih Španjolaca, u ratu kontra Arapa i za oslobođenje Španjolske od arapske vlasti. Pod kraljicom Izabelom “Catolicom” mnogobrojno sitno plemstvo se uključilo u borbu i progon Arapa u vjeri da će steći neke posjede i povlastice. Čini mi se da ni jedan rat ne prolazi bez takvih i sličnih. Kako se to teško ostvarivalo često su se međusobno tukli oko manjih posjeda i imanja. Taman u to doba Columbo je pristao uz obale Hispanole i španjolskom je kraljevstu jako dobro došlo otkriće novog svijeta da se riješi dijela tih vagabunda koji su u nedostatku neprijatelja kod kuće počeli stvarati probleme. Tako su, oni udružujući se u manje ekspedicije, a uz kraljevski blagoslov, ali bez kraljevske financijske potpore, kretali preko bare u novi svijet očekujući da će tamo ostvariti ono što kući nisu mogli. Među inima se i Vasco Nunez Balboa našao na brodu i stigao u Hispanolu. Tu je počeo uzgajati šećernu trsku ili nešto slično, ali je ubrzo propao. Kako je bio zadužen do grla i da bi izbjegao plaćanje dugova zbrisao je u današnju Panamu. Tamo se opet počeo baviti biznisom i istraživanjem, ali su ga počeli blatiti kod kralja pa je odlučio poduzeti ekspediciju i s atlanske strane Paname izbiti na pacifičku, ne bi li se kralju pokazao u boljem svjetlu. Vjerojatno je imao nekakve informacije od domorodaca u vezi druge strane i Pacifika i nije tek tako krenuo u nepoznato. U sastavu njegove ekspedicije bio je i tadašnji niži plemić, a poslije i podkralj Južne Amerike Francisco Pizaro, poznat po osvajanju Perua i uništenju kulture Inka. Tako je Vasco Nunez de Balboa 29. septembra 1513. podigao poklopac na svojoj limenoj kacigi i upro pogled u novo, do tada neviđeno more, kao prvi bijelac kojem je to pošlo za rukom. Poslije je osnovao grad u Panami, ali objede kod kralja protiv njega nisu prestajale. U pomoć mu je poslan španjolski plemić Pedras Davila koji mu je ujedno bio i tast. Umjesto da mu pomogne i stane na njegovu stranu, ovaj ga je zatvorio, na brzinu osudio i dao mu odsjeći glavu. Ako je i od tasta, previše je.

Kasnije je prokopan Panamski kanal i bio je sve do 1996. pod američkom kontrolom, a onda su ga preuzeli Panamezi. Prolaz kanalom se plaća po toni deplasmana, iliti istisnine. Znači, svako tijelo uronjeno u vodu prividno izgubi od svoje težine koliko teži istisnuta voda. Ili, svako tijelo uronjeno u strah prividno izgubi od svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah.( I.M.) Tako je jedan Amerikanac, Arnold Hamersmith 1924; preplivao cijeli kanal i platio prolaz po istisnini ravnih 36 centi. Najveću cijenu do sada platio je kontejneraš Mearsk Dorchester, 284.000,00 USD.

Dva dana navigacije uzbrdo i stigli smo u Gvatemalu. Porat se zove San Juan i tu sam uspio na kratko ispedalirati van. Za razliku od Paname, ovo je prava Centralna Amerika i gadna divljina. Pokušao sam kupiti kartolinu, ali bezuspješno jer ne kuže o čemu govorim i ne znam da li sustav pošte tamo uopće funkcionira. Izašli smo kapo, sekondo i ja. Subota navečer i sve bruji i muzika latina trešti sa svih strana. Mjesto se sastoji od trga na kojem se odvija sva trgovina i jedne ulice paralelne pacifičkoj obali u kojoj se nalaze restorani i barići. Ne treba ni spominjati da su sve građevine prizemnice i uglavnom drvene. Nakon obilaska centra zabili smo se u jedan barić u kojem se zabavljala grupa domaćih ljudi. Dakako brkatih. Cugali su lokalnu pivu, puštali muziku sa nekakvog drndavog kazetara, a jedan je ugodnim glasom pjevao meksičke i lokalne napjeve.

Zavrtili smo im turu pića i za čas su svi bili oko nas, a pjevač je počeo solažu samo za društvo s Opal Expressa. Mali brko u nekakvoj prugastoj, šarenoj košulji i sa šeširom na glavi nizao je jednu za drugom meksičku pjesmu, a mi smo ga pratili naručujući turu za turom. Pjevanje u njih ne uključuje samo puštanje glasa. Tu se tokom pjevanja izvode razne tragične i vesele grimase i lamata se unaokolo rukama, a na kraju pjesme svi zauzimaju teatralnu pozu koja je u skladu sa krajem pjesme ovisno je li tužan ili veseo. Zabismo se tu jedno dvije ure i kada smo ustali i krenuli dalje već smo bili malo pod utjecajem lokalne bire i tekile. Pošli smo glavnom ulicom da nađemo kakav pristojan restorančić, a nigdje taksija. Na ulici stoji autobus i ja priđem, a unutra dva šofera broje utržak na kraju radnog dana. Upitam može li jedna vožnja do restorana na obali, a oni odgovore nešto kao «pa zar ne vidiš da je ovo autobus i da nam je radni dan završio».

Onda ja upitam može li vožnja za 10 dolara. Uglas su odgovorili “venga i vamos”. Tako smo se provozali užim centrom u autobusu, a vozač je putem trubio i gdje je trebalo i gdje nije. Moj se kapo Englez oduševio i cijelim putem mahao kroz prozor busa. Stali smo ispred restorana, a oni su busom blokirali promet i svatko se čudio kada smo nakon manovre okretanja na sred ceste iz busa izašla nas trojica i zaprašili u obližnji restoran. Tu smo pojeli škampe i jos nešto i popili par pivica sve za 33 USD. Kupio sam od lokalnog “DJ -a” jedan CD sa salsom i marengama i sada se isti vrti u nekoliko kabina na brodu cjelodnevno. Muzika je ugodna ali glavna atrakcija tog CD-a su plesačice koje prate izvođače.

U portu smo stajali 14 sati i ujutro partili i nakon 6 sati stigli u Acajutlu u El Salvadoru. Kako smo opet iskrcavali na bovama naručio sam lanču te smo ovaj puta ispedalirali van prvi makine, terco palube i ja. El Salvador je najveća zabit u ovom dijelu svijeta, a ujedno i najmanja zemlja. Pošto smo se žarko željeli okupati u Pacifiku uhvatili smo jednog taksistu da nas odvede na pacifičku playu. Cijelo je mjesto napravljeno od dasaka koje izbaci more i nešto otpada koji nikome ne treba. Takvu sam bijedu i način življenja vidio jedino u Nigeriji. Sve je jadno i bijedno, a kako ne bi bilo kada je zemljica stalno u ratu i raznim prevratima. Vlasništvo nad svim kapitalom i zemljom ima 5% ljudi. Kada se prije 30-tak godina digla kuka i motika sa željom da se ta nepravda ispravi počeo je građanski rat koji je trajao sve do unatrag 5, 6 godina. Svaka od tih zemalja Srednje Amerike ima svoj revolucionarni pokret koji se s promjenjivim uspjehom bori za pravicu radništva i seljaštva. U Meksiku je to zapatista “Comandante Markos” kome niko nije vidio lice i koji vlada dobrim dijelom južnog ruralnog Meksika. Ovdje u El Salvadoru to je pokret Farabundo Marti koji je čak u jednom trenutku osvojio cijelu zemlju i glavni grad, ali se onda vjerojatno iz straha ili neznanja kako dalje, povukao. U Kolumbiji su to Tupac Maru i Revolucionarni Narodni Front Kolumbije, a u Peruu Sendero Iluminoso. Svi su oni danas, nakon popasti komunizma i komunističke ideologije, u silaznoj putanji i vezani su za trgovce kokaina i ostalu mafiju. Na brodu se tijekom iskrcaja nalazio jedan stari Amer, kao inspektor i savjetnik. Za ručkom je počeo šprehu kako se sadašnji salvadorski predsjednik i predsjednik Nikaragve, Ortega, previše zbližuju s Hugom Chavezom, predsjednikom Venezuele. Kaže on tako da Chavez ulaže puno novca u ove zemlje i nastoji ih pridobiti za svoju stranu. Kaže još da će, ako se to desi, cijela zemlja otići k vragu. Po mome mišljenju, ovdje gore ne može biti. Na brodu smo imali film snimljen baš o El Salvadoru u kojem se pokazuje građanski rat i na kraju filma se kaže da je CIA i Amerika podupirala vojni vrh koji je eskadronima smrti pobio oko 75.000 vlastitih stanovnika. Taksist kaže da je dovoljno bilo da se spomene riječ komunizam i da tvoja cijela familija dođe na crnu listu istrebljenja. Ovdje se, kao i u Nikaragvi, čak i crkva stavila na stranu sirotinje i revolucionara i mnoštvo je svećenika pobijeno i nestalo. Kada sam to ukratko ispričao ovom starom Amerikancu zašutio je, pojeo svoje i zbrisao u kabinu. Vidjelo se na njemu da ga je sram i da mu je neugodno. Ponukalo me to da malo razmislim i onda ispadne da gdje god su Ameri donijeli “slobodu i demokraciju” to je naplaćeno hiljadama života i patnjom civila. Ovdje u Salvadoru obadvije su se strane otimale oko regruta i vojna hunta je grabila dječake koji su navršili 11 godina i iz škole ih odvodila u kasarne, a Farabundo Marti svoje u šumu. Danas se ispred svakog restorana može vidjeti naoružana privatna straža iako policija i vojska patroliraju ulicama. Razlog je tomu što nitko više nema povjerenja ni u jedne ni u druge. Moj se terco opet slikao i sa soldatima i to bez ikakvog problema, a na slici se vidi da su to klinci i da je čak i puška veća od njih. Nekako smo se dokopali pacifičke plaže uz koju rastu stabla manga, a svinje se mirno šeću uokolo i klopaju otpalo voće i ostalo smeće kojega se dokopaju, a pitome su kao psi.

Pacifik je, za razliku od Atlantika, uz obalu mutan i prljav. Veliki valovi nose i valjaju sitni smeđi vulkanski pijesak i hrpe otpalog lišća i drugog smeća tako da kupanje i nije najugodnije. Temperatura mora je oko 30 stupnjeva i treba se paziti valova koji te mogu nasukati na obalu tako da ti ne treba piling, jer ti pijesak odere kožu do kosti.

Nakon kupanja zaputili smo se u restoran i tu uz pratnju lokalnih pjevača izili svaki po jednog jastoga i popili par piva, a onda lančom natrag na brod. Ujutro smo partili i nakon 8 sati već smo bili u Hondurasu.

Po dolasku smo usidrili i ostali na sidru do drugi dan u jutro, a onda se na sabajle ukrcao pilot i pođosmo unutra. Ima jedno dva sata nekakvog plitkog i uskog kanala do veza. Vez u San Lorenzu se sastoji od jedne rive na kojoj je jedan manji brod krcao nerafinirani šećer i veza za tankere na koji su vezali nas. Mjesto je udaljeno nekih 5 kilometara od veza i okruženo vulkanskim brdima. Izašli smo po najvećoj žezi oko 14:00 i lokalnim autobusom se prebacili do mjesta. U vrijeme sieste na ulici nema nikoga tako da smo se i mi zabili u jedan restorančić na obali lokalne rječice i udrili po pivama i tekili. Kada je žega malo popustila ispuzali smo i mi van i uputili se u centar.

U ulozi erotičnih stranaca

Bili smo glavna atrakcija jer se sve okretalo za nama, a naročito srednjoškolke za ova moja dva treća ofićala. Sve su obučene u bijele košulje, plavi naborani šosić, bijele dokoljenice i crne cipele i ova su im dvojica bila toliko interesantna i smiješna da su se u čoporu oko njih okupljale. Kapo Englez se uplašio da će nas murja zatvoriti, jer su one kao “under age” ali kada smo mu objasnili da je ovo America Latina – Honduras, malo se opustio. Uspjeli smo obići centar sa crkvom i tržnicom. Kupio sam nekakvo čudno voće koje do sada nisam vidio. Zove se “Curracho” i izgleda slično rogaču samo što je dug pola metra i deblji. Kupio sam dva komada za dva dolara. Probali smo ga jesti po uputstvima dobivenim na tržnici, ali nije jestivo ili ga mi ne spremamo kako treba. Vratio sam se na brod na večeru i poslije opet izašao malo van, ali sa drugom ekipom. Kako smo završili iskrcaj, a partiti se ne može do ujutro, ovaj puta je i prvi palube uspio izaći. Taksijem smo opet zaprašili na staro mjesto.

Sjeli smo u jedan restorančić i naručili po pivicu kada uđoše unutra Amerikanke i to pet njih, a nas samo četvorica. Montirale su se za drugi stol i počele ljuštiti pive. Nama je pilot bio bukiran za 5:30 tako da ni ovim najmlađima nikakva akcija nije padala na pamet. Međutim malo po malo smo se svi nekako našli za istim stolom. Rekoše da su učiteljice koje su došle raditi u Honduras jednu godinu i upravo im ta godina ističe, pa se za tjedan dana vraćaju natrag. Dvije u Ohio, jedna u Virginiu, jedna u North Dacotu i jedna u Wisconsin. Sve lijepa i divna mjesta. Počastimo ih sa par cuga i sjećam se da je jedna poslije spomenula da do sada u životu nije popila 14 piva, ali uvijek ima prvi put. Upitaše nas kako je u nas i mi njih kako je u njih. Ne vole svog predsjednika, a i mi nismo našeg nešto hvalili.

Tajne dizajna seksualnih atributa

O svemu se tu pričalo, a kako je noć odmicala, a piva se primicala, razgovori su bili sve interesantniji i otvoreniji. Upitasmo ih zašto sve Amerikanke imaju plastične cice na što one odgovoriše da to nije istina i to uglas, a zakleo bih se da bar dvije imaju silikone. Svaka ima ovdje svoga boyfrienda i to lokalnog latina. Nešto baš nisu zadovoljne s njima i žale se da su nevjerni i da čim okrenu leđa ovi isti zaskoče neku drugu, a ta se druga kao uglavnom sama utrpala. To je inače standardna priča cijele ove Srednje Amerike. Muškarci su pravi muškarci, a žene su ženstvene. Tema skoro svake pjesme je prevara. Na kraju priče ona se uvijek vraća voljenom macho i latino muškarcu, a on je malo pogladi po kosici i kaže: “todos es bueno, mi te gusta mucho, mi te quiero, mi tesoro”, a one se sve rasplaču na te riječi i uglavnom ga ljube u ispruženu ruku dok on ispod oka već mjerka neku drugu. Takav ti je život u tih latino muškaraca. Učiteljice počeše zalaziti i u područja u kojima i nisu baš najsigurnije, a la povijest i zemljopis, ali smo ih od tuda brzo izbavili i vratili na domaćinske teme. Tema je bila zašto u različitih rasa varira veličina muškog spolnog organa. Jedna za koju bih rekao da je najpametnija od svih reče da je to uvjetovano prirodnom selekcijom i nasljeđem vrste. Kaže ona da životinje opće uglavnom odostraga ili kako se to španjolski kaže “para tras”. Mi smo kao nastavak vrste naslijedili i običaje. Kaže ona da žene u crnaca imaju najveće guzice tako i tim crnim muževima treba i najveći organ da bi obavili ono što treba i produžili vrstu. U Kineza i žute rase guzice su u žena male, kaže ona, pa je muškima i ona stvar u skladu s time. Tu se ubaci moj sekondo (Crnogorac), uvidjevši gdje ta teorija vodi i reče «u nas su sve žene guzate», a one ga sve značajno odmjeriše. Išlo je to sve tako do ponoći i malo preko i sve dok jedna nije morala ići malo bljucnuti, a onda i druga i tako redom. Na kraju se uslikasmo za uspomenu i ja pokupih moju pješadiju natrag na brod. Pilot se stvarno pojavio u 5:30 i izveo nas van na otvoreno, a do sljedećeg porta u Nikaragvi ima solo 4 sata navigacije.

Ponovno navigamo

Pred Corintom usidrismo na svu sreću sve do sutradan ujutro. Vezalo nas predvečer i kada je i zadnji imigracijski službenik napustio brod već je bilo prošlo 19:00 sati. Prvi makine, secondo palube i ja opet ispedalirasmo van u vruću i sparnu nikaragvansku noć. U svim ovim zemljama je luđački pržilo i sparina je gušila, ali nigdje tako kao u Nikaragvi. Sve uokolo je močvara, a u daljini se naziru vrhunci vulkana od kojih su mnogi još aktivni. Na kapiji su nas dočekala dvojica mladića koji su nas pratili uokolo i pazili da nam se štogod ružno ne dogodi, a sve za 5 dolara. Ovo je zemlja Sandinista i Kontrasa. U centru su škola i crkva, a građevine imaju nekakv socrealistički izgled. Imaju muzej u centru mjesta, ali je bio zatvoren. U jednom sam dućanu našao kartoline. Inače je to rijetkost u ovim zemljama i osim u Panami, nigdje je nisam uspio naći. Otišli smo u jedan restoran na predjelo, jer glavno jelo nisu imali i tu pojeli jaja od kornjače. Kažu da je to lokalna delikatesa i da je dobro za mnoge stvari, ali meni se nije dopalo. Onda smo se prebacili u drugi na glavno jelo i pojeli svaki po dva jastoga.

U susjedstvu se čula muzika, pa smo i tamo zavirili, kad ono sviraju Mariachi. Bend od njih 8 komada i pevaljka, svi obučeni u crno s puno srebrnog nakita na sebi i s velikim crnim sombrerima na glavi i dakako svaki s brkom pod nosom. Tri trube, dvije gitare, bubnjar, harmonikaš i pevaljka dobrih su uru vremena zabavljali lokalnu publiku serenadama i ljubavnim kanconama. Nisu mi se dopale te kukave pjesme, ali moram odati priznanje izvođačima koji su u takvoj zemlji i u takvim uvjetima našli vremena i ljubavi za trubu, gitaru, harmoniku, bubanj i pjesmu i na neki se način odvojili od ostalog puka kao pojedinci koji zajedno čuvaju jednu tajnu, samo njima dostupnu. Bez obzira na sve teškoće i prepreke nju čuvaju i za nju žive. Svaka im čast i kapu dolje. Tu me potjeralo, valjda od pive, pa sam uletio u wc na pišanje. Na vratima za muškarce piše Caballeros, a na ženskim vratima Damas. U svim ovim zemljama natpisi su isti. Pitam se iz kojeg su stoljeća ostale te relikvije i čudi me korištenje tih izraza koji su davno atrofirali. Koji Caballerosi, kada svaki koji uđe malo bljucne i pošprica cipele. Ili Damas, a dame nema jedne u điru sve do Paname, a možda i dalje. Sami toaleti su takvi da kad bi slučajno i postojao koji Caballeros ili koja Damas ti sigurno tu ušli ne bi. Po povratku na brod svratili smo u još jedan bar na cugu i tu nam ponudiše ralje morskog psa na prodaju. Ja sam takvo što tražio već duže i odlučio sam i kupio jedne osrednje. Vlasnik najvećih ralja bio je težak 350 kg i 6.5 metara dug. Bar tako kažu, a vlasnik ovih mojih imao je koju kilu manje. Raspitivao sam se kako su ga uhvatili. Na koju udicu i na koju ješku, a odgovor je bio Kalašnjikov. Sada sam u procesu čišćenja i poliranja, jer svo meso nisu očistili i mogla bi se i juha skuhati. Nadam se da ću ih za mjesec dana ostrugati i lakirati tako da će biti ono što sam tražio.

Teret smo iskrcali za 18 sati i dobili order da operemo sve tankove i krcamo jet fuel u Salina Cruzu u Mexicu. To je taman kojih 4 dana navigacije od Nikaragve, pa smo na knap završili pranje i po dolasku se vezali u porat. Ulaz u porat je tako uzak da to još nisam nigdje vidio. Ostane sa svake strane po metar od bove i plićine. Krcali smo teret dva dana i svatko je dobio priliku za izaći van.

Ja sam svoju iskoristio odmah isti dan i zaprašio se s kapom i tercom palube iz Zadra na pacifičku plaju. Tu smo našli mali restorančić na kilometarskoj plaji i uspjeli se okupati u mutnom Pacifiku.

Popilo se par Corona i uživali smo u lokalnoj muzici koja je treštala s malog kazetara. Treštale su meksičke Cumbie i svaka je završavala s onim čuvenim “ajajajaaa”. Santa Cruz je malo mjesto nastalo uz lokalnu rafineriju. Osjeti se da je standard za mrvu bolji nego u Srednjoameričkim zemljicama, ali još uvijek daleko, daleko od našeg. Izletili smo navečer u nekakav restorančić na klopu, ali nije bilo bog zna kako. U nekom baru su nas odrali za cugu, ali im je zato prvi makine ćapio kožnati menu sa cjenovnikom koji je nekako završio kod mene. Uspjeli smo drugi dan obići uži centar grada i otići na placu na kojoj se prodaje razno voće i povrće, sušeni i svježi chilly i još štošta drugoga. Meksiko ima pokrajinu koja se zove Chilly i iz koje ta ljuta papričica potječe. Pošto i sam volim malo ljuću hranu tu sam počeo skupljati te chilli sosove i nakupio ih 20-tak bočica, a sve različite. Na ulici sam kupio i nešto njihove muzike te sve složio na jedan slušljivi CD. Prije same partence u jutro zadnjeg dana izletjeli smo na ribarnicu kapo i ja. Za njega Engleza to je bio poseban doživljaj, a ja sam već i prije posjećivao takva mjesta. Glavni ulov su listovi ilitiga švoje. Tu ih se odmah dere i reže u filete. Ne treba opisivati mirise i prljavštinu na toj peškariji koja se nalazi uza samu glavnu cestu. Tu sam kupio 5-6 kila fileta, dvije tri ribe od kosti i 2 kile riblje ikre koja je za bagatelu. Po partenci sam sve to sam uz malu pomoć glavnog kuhara spremio, pa smo imali dobru gozbu u čast Amerike Latine. Počelo se sa ribljom juhom, pa friganim ikrama, buzarom od škampa, filetima i ribom od kosti, a sve smo dobro zalijevali čileanskim crnjakom uz muziku mexicanu.

Na kraju kada se sve zbroji ta Srednja Amerika je jedna velika sirotinja i bijeda. Vidljiv je strah od svake uniforme i užasno iskustvo govori iz samih ljudi i njihovog načina života, a u očima tuga. Nesnosna vrućina i sparina prati na svakom koraku i noću nije ništa bolje. Miris močvare i truleži uvijek je u zraku, a bezbroj kukaca, leptira i ptica stvara dodatni šum i brujanje koje se razabire ako malo obratiš paznju. Svejedno vjerujem da bi moja žena, a i mnoge druge iz ovih stopa zaprašile ovamo i ne bi žalile puta i truda samo da vide te zemlje tropske, osjete te vlage močvarne i čuju te zvuke nečujne i probaju to voće čudnovato. Palo mi je opet na pamet da u ono pradavno doba, doba kada povijest još nije počela i kada su svi potomci današnjih ljudi živjeli u Africi, želju za selidbom i kretanjem u nove krajeve nisu imali naši muški preci, nego ženski. One su ih natjerale da se mrdnu iz Afrike i da se po svijetu razmile i to iz razloga što je jedna htjela vidjeti Pariz, druga Singapur, a treća Sidney.

Mucho salutados damas & caballeros.