Riviera Maya, Mexico
Autor: Ehli
Zima se polako približava u Michiganu, mislim ona kalendarska, jer opće je poznata šala o 4 michiganska godišnja doba: „skoro pa zima“, „zima“, „još uvijek zima“ i „radovi na putu“ 🙂 Ja sam se za ovih 17 i kusur godina, koliko već ovdje živim, manje-više navikla na michigansku zimu i ne zakeram baš nešto previše o vremenu. Tajna mog suživota sa snijegom i ledenom kišom je u čarima planiranja putovanja za spring break. Obično to počnem početkom prosinca, dok vani pada i puše; ja u toplini doma svoga tražim što povoljniji aranžman za tamo negdje, gdje se čuje šum valova i osjeti miris tropskog cvijeća. Ovih dana baš nostalgično razmišljam o jednoj od takvih destinacija, Riviera Maya u Mexicu. Tamo sam do sada bila dva puta, prvi put 2000. i ponovo 2008. godine.
Kristalno čisto more nestvarne tirkizne boje, bijeli pijesak i prosječna temperatura zraka tijekom godine od 26°C, najkraći je opis obale u pokrajini Quintana Roo, u istočnom dijelu Mexica. Ako k tome dodate još bogatu kulturno-povijesnu baštinu, imate odmah u startu dobitnu kombinaciju.
Cancun
Grad Cancun, na sjeveroistočnom dijelu poluotoka Yucatan, je za većinu posjetitelja Riviere Maya polazna točka, između ostalog i zato što se tu nalazi međunarodni aerodrom. Ogromna je bila razlika u izgledu aerodroma prilikom našeg zadnjeg boravka u poređenju sa onim od prije osam godina. Uz pomoć američkog kapitala, sve u gradu-hotelu se razvija nevjerovatnom brzinom, da bi se privukao što veći broj turista sa sjevernoameričkog kontinenta.
U Cancunu se desio i moj prvi susret s Karipskim morem. To je bila ljubav na prvi pogled i još uvijek jednako traje. Slično iskustvo imali su i vlasnici condominiuma u kom smo odsjeli (Suites Brisas). Došli su na odmor iz Beograda početkom osamdesetih i odlučili ostati. Kada su slali razglednice doma, pitali su ih jesu li flomasterima obogatili nijanse mora J Ja nisam ostala ali sam se veoma rado vratila. I nadam se opet ću.
Cancun čine dva dijela, gradska jezgra (El Centro) i hotelska zona (Zona Hotelera). Gringoland je lokalni naziv za hotelsku zonu (španjolski slang za SAD). Popunjenost hotela je najveća za vrijeme zimskih mjeseci (više od 75%) a najmanja za vrijeme uraganske sezone, koja traje od rujna do studenog. Naši domaćini su nas jednu noć pozvali na piće, pa smo čuli i njihova osobna iskustva s uraganima. U sjećanju je ostalo kako su jednom prilikom, kada se sve smirilo, veš mašinu iz svog stana pronašli u laguni preko puta ceste.
Od domaćina smo saznali dosta i o zaštiti morskih kornjača, nakon vrlo interesantne epizode prethodnog dana na plaži. Lea je igrajući se u pijesku nabasala na kornjačicu, koja se gegala u pravcu mora. Čini mi se da nisam još bila ni zakoračila da se primaknem da izbliza vidim kornjaču, a već se kod nas stvorio čuvar koji nam je vrlo odlučno rekao da ju pustimo na miru. Kako su kornjače ugrožena vrsta i jako puno ih strada od prirodnih predatora, postoji organizacija koja uz pomoć volontera pomaže tek izlijeglim kornjačama u pijesku da sigurno stignu do ruba mora. Rekli su nam da i oni sudjeluju u volonterskim večerima i da je nezaboravan doživljaj vidjeti kako se jaja otvaraju i kako se bebice istog trena upute u pravcu mora.
Za Cancun me veže i sjećanje na Captain’s Cove, restoran sa izuzetno dobrim morskim specijalitetima. Kako su Lei tada bile samo 4 godine, ona je više nego u morskoj hrani uživala u „druženju“ sa aligatorima, koji su se lijeno brčkali u laguni na koju se naslanja terasa restorana.
Playa del Carmen
Tijekom našeg drugog boravka u tropskom raju, odlučile smo se za „all inclusive“ smještaj (resort Coco Bay) u gradiću Playa del Carmen, oko 45 minuta vožnje južno od Cancuna. Našla sam bila izuzetno povoljan sedmodnevni aranžman, u koji su još bili uključeni avionski prijevoz i transport sa aerodroma i nazad. Cijena bezobrazno niska za američki standard.
Uz već spomenuto tirkizno plavetnilo, Playu krase beskrajne pješčane plaže i lijepo uređene ulice s bogatim izborom restorana, meksičkih kantina, barova i suvenirnica. To je ona turistička slika, koja se odnosi na resort oblast i Quinta Avenida, centralnu aveniju koja se proteže duž obale. Druga slika Playe, ona gdje živi većina lokalnog stanovništva, je puno, puno tužnija. Bijeda i siromaštvo se vide gdje god se osvrnete. A razlika svega nekoliko desetina metara… I ne možete, a da se bar za trenutak ne osjećate nelagodno, iako ste tu na zasluženom odmoru, koji ste pošteno zaradili i platili. Jos više se šokirate kada saznate kako je lokalna radna snaga u resortima bijedno plaćena i da prosječna napojnica, koju recimo ostavljam u Americi u restoranu, ovdje tim ljudima nekada znači tjednu plaću. Ne bi me onda uopće čudilo da su neljubazni, mrzovoljni i neprofesionalni. Čak šta više, jako srdačni i topli ljudi, koji kao i svi ostali vas tretiraju onako kako i vi njih. Vrlo jednostavno pravilo – na osmijeh i lijepu riječ uzvrate istim. I puno im znači ako bar pokušate progovoriti koju na španjolskom, pa makar „hola“ bilo jedino što znate reći.
Resort blista od čistoće, non-stop vidite nekoga kako diskretno nešto štricka u vrtu, briše oko bazena, polira oko recepcije itd. Hrana je raznovrsna i zastupljene su sve poznatije svjetske kuhinje, tako da i oni najprobirljiviji mogu naći nešto što im se sviđa. Ja volim meksičku kuhinju i ostala sam joj vjerna svih 7 dana. A i nekako mi bezveze ići u recimo japanski restoran u Mexicu! Sladoled im baš i nije nešto, zato se Lea navadila da skoro svaku noć idemo kod Alda na Quinta Avenida, gdje služe gelato baš k’o u sred Italije. Inače, osim tradicionalnih sjevernoameričkih turista, u Playu dolazi i jako veliki broj Europljana, te je sasvim uobičajeno čuti talijanski, portugalski, njemački itd. Iako su strani turisti mnogobrojniji, prisutni su i domaći, vjerojatno s malo boljim životnim standardom od onog u okolici. Mi smo se družile s jednom grupom od dvije obitelji iz Mexico Citya.
Tijekom dana u resortu postoje raznovrsni sadržaji za razonodu, od aerobica u bazenu do odbojke na plaži, te raznih drugih vodenih i sportskih aktivnosti. U večernjim satima je ponuđen bar po jedan show, najčešće miks plesa, glazbe i komedije, uz nezaobilazni mariachi band. U sklopu aktivnosti za djecu, Lea je obojila keramičku figuricu tukana, koju su nam sutradan vratili, ispečenu i dotjeranu da smo ju jedva prepoznale 🙂
Mjesto za kupiti suvenire, od ručno rađenih keramičkih figurica živih boja do tequile, je naravno opet Quinta Avenida. Izbor je veliki, cjenkanje obavezno. Meni je jako interesantan i simpatičan meksički 3D puzzle. Prvi put sam Lei kupila oblik ribe, a drugi put slova što joj čine ime.
Mjesto za kupiti suvenire, od ručno rađenih keramičkih figurica živih boja do tequile, je naravno opet Quinta Avenida. Izbor je veliki, cjenkanje obavezno. Meni je jako interesantan i simpatičan meksički 3D puzzle. Prvi put sam Lei kupila oblik ribe, a drugi put slova što joj čine ime.
Iako to nije bio slučaj i sa našim resortom, te godine (2008.) na plažama Playe smo vidjele dosta ogromnih vreća sa pijeskom, koje su na prvi pogled izgledale kao nasukani kitovi. Razlog – pješčana erozija. Zbog učestalih oluja i uragana, morske struje su znatno narušile podvodne grebene i pješčane nasipe, time uzrokujući nestanak dijelova plaže. Postavljanje vreća sa pijeskom je bila preventiva, dok se ne nađe neko pametnije/elegantnije rješenje. U totalnom neskladu s okolišem čudesne ljepote, naravno da bodu oči, ali djeca su im zato našla vrlo praktičnu svrhu – igre bez granica 🙂
U sljedećem nastavku, u posjeti starim Mayama…