Mexico – Mayan Ruins

U zemlji starih Maya

Autor: Ehli M.

Bogata kulturno-povijesna baština Mexica, posebice arheološka nalazišta drevne civilizacije Maya, se fantastično uklapaju u prirodne ljepote istočne strane poluotoka Yucatana. Stare Maye često nazivaju Grcima Novog svijeta, zbog njihovih izuzetno naprednih dostignuća u astronomiji, matematici, graditeljstvu i umjetnosti.

Ako ste poput mene i volite da je na svakom putovanju prisutna bar mala doza avanturizma, ovi prostori vas neće razočarati. Na mojoj „must“ listi Yucatana, neizostavni su Chichen Itza i Tulum.

Tulum

Kako je 2000. godine Lea bila još mala, cjelodnevni izlet u Chichen Itzu nije dolazio u obzir. Ali se zato obližnji Tulum (128 km južno od Cancuna) učinio kao izvodljiv poduhvat za naš prvi susret sa svijetom starih Maya. Osim arheoloških ostataka, ostao mi je još u sjećanju i po plaži, koju mnogi ubrajaju u jednu od najljepših na svijetu. Nisam zaboravila ni nesnošljivu vrućinu, jer čitavo vrijeme sam imala osjećaj da nam je sunce svega par cm iznad glave i peče li peče, ravno u mozak…

Tulum je jedini grad koji su stare Maye podigle na obali, da bi se zaštitili od napadača s mora. Na vrhuncu moći je od 13. stoljeća, sve do dolaska Španjolaca početkom 16. stoljeća. Po arhitekturi je sličan Chichen Itzi, s tim da je sve puno manjih razmjera. Razlikuje se od ostalih majanskih gradova po zidinama koje ga okružuju, po njima nosi i ime (na jeziku starih Maya tulum znači zid).

Nestvarna boja Kariba i bijeli pijesak su udaljeni svega nekoliko metara od zidina, što vam daje jedinstvenu priliku brčkanja u moru sa pogledom na ruševine majanske civilizacije. Po plaži se neometano šetkaju iguane raznih boja i veličina, ali i turistice u toplesu – uglavnom Europljanke, jer cure sa sjevernoameričkog kontinenta su ipak malo konzervativnije, ako ništa drugo, onda bar po tom pitanju 🙂

Nakon dvosatnog obilaska ruševina, vjerujte mi da na kraju ne marite puno ni za iguane, a ni za toples cure, samo vam je na pameti kako da se osvježite u moru i ugasite žeđ.

Chichen Itza

Osam godina kasnije, moje dijete je poraslo, pa čak i u školi nešto malo načulo o starim Mayama, tako da smo bile spremne za Chichen Itzu. Cjelodnevni izlet smo bukirale preko agencije unutar resorta. Pokupili su nas ranom zorom na recepciji, te shuttlom prebacili na mjesto gdje nas je čekao klimatiziran i veoma udoban autobus kojim ćemo put Chichen Itze. Grupa suputnika, pokupljenih kao i mi duž cijele rivijere, je bila poprilično velika.

Vodič me nasekirao odmah na samom početku i bolje bi mu bilo da mi na kraju nije ni ponudio upitnik u kom smo trebali da izvršimo evaluaciju njegove usluge. Prilikom ulaska u autobus je napravio cijeli cirkus oko Leinog putnog vouchera. Kako tada još nije napunila 12 godina, Lea je imala cijenu za djecu. Bezobrazno ju je odmjerio i sarkastično prokomentirao nešto u stilu „ona je dijete isto kao i ja“. Iako nisam morala, jer su mi voucher izdali u agenciji uz sve potrebne dokumente, poturila sam mu pod nos njenu putovnicu. I umjesto da se ispriča ili ušuti jer se provalio, on je nastavio i dalje pametujući kako je glupo izdavati karte na osnovu godina kada dijete zauzima sjedište isto kao i odrasla osoba!

Poluotok Yucatan je vapnenačke građe, pa područje obiluje cenotama –spiljskim prirodnim jezercima i bunarima. Na putu za Chichen Itzu nalazi se jedna od poznatijih, Ik Kil Cenote, gdje nam je bio i prvi stop. Mnogi iz naše grupe su jedva dočekali da se tu osvježe, te bez razmišljanja poskakali u vodu. Nas dvije smo se ipak suzdržale – ne znam ima li kakve veze s tim to što su nam rekli da su stare Maye u takve bunare bacale žrtve nakon svetih obreda 🙂  Tako da je jedino kupanje u našem slučaju bilo ono u znoju, dok smo hodale okolo po najvećem čelopeku.

Sada opet malo o vodiču. Pred sami dolazak u Ik Kil, više nam je trusio o privjescima s imenom na majanskom jeziku, nego o samoj cenote. Autobus je naravno stao tik uz štand gdje su se ti privjesci prodavali – bilo je više nego očigledno da je u talu s facom što tu prodaje.

Nakon ručka u lokalnom restoranu stila hacijende, stigli smo na odredište. Otprilike 4 sata vožnje. Po izlasku iz autobusa  podijelili su nam boce s vodom i kišobrane (u funkciji suncobrana) tko je htio. Jedna stvar mi je odmah upala u oči i zasmetala – tezga do tezge jeftinih suvenira na samom arheološkom lokalitetu. Nekako nisam očekivala “made in China” pored novog svjetskog čuda pod zaštitom UNESCO-a.

Krenuli smo od Juego de Pelota, majanskog stadiona. Njihova igra loptom je jedan od najmističnijih elemenata cijele im kulture. Stadion čine dva kamena zida, ukošena pri dnu u obliku slova V, s vertikalnim kamenim obručem na svakoj strani. Između strana je prostor od nekoliko metara. U igri postoje dva tima. Igra se oko 3 kg teškom loptom, bez upotrebe ruku ili nogu – samo kukovi, ramena i leđa. Cilj je da se lopta nacilja kroz kameni obruč. Napad se završava ako lopta prođe kroz obruč ili ako se skotrlja niz kosinu.

Mnogo se još uvijek nagađa o značenju i pravilima ove igre. Sudeći po broju pronađenih igrališta, te zapisima koji svjedoče o prizorima iz igara, igra je bila veoma popularna. Često je povezuju s krvavim žrtvenim obredima čupanja srca/odrubljivanja glave, ali po vjerovanju nekih ne onima koji izgube, nego pobjedničkoj ekipi! Ako je to istina, ja bih onda sigurno imala dug život u doba starih Maya, s obzirom kako mi svi sportovi idu od ruke 😉

Na zidovima stadiona su uklesani prizori iz igre. Najimpresivniji je onaj s obezglavljenim igračem koji kleči, dok mu iz vrata šiklja krv, a drugi pored njega drži glavu u rukama. Stadion je izuzetno akustičan, stojeći na jednom kraju terena vrlo jasno možete čuti osobu kako tiho priča na suprotnom. Dok je naš vodič to demonstrirao onima kojima se dalo da ga slušaju, našu pažnju je privukla simpatična bakica, što je u hladovini prodavala vezene maramice. Saznale smo da je Maya, te da joj je preko 90 godina. Sa zadovoljstvom sam od nje kupila suvenir za prijateljicu, koja nam je čuvala psa dok smo se mi skitale po Mexicu.

Nakon stadiona slijedila je Cenote Sagrado, sveti bunar u kom su arheolozi pored ljudskih kostiju pronašli i mnoštvo nakita, te drugih žrtvenih predmeta. Za razliku od Ik Kil Cenote gdje su se naši suputnici brčkali, ovdje je voda mutna i neke čudne zelene boje. Nešto se nisam tu baš lijepo osjećala, pogotovo još kada je netko u grupi načeo temu o umjetnoj deformaciji lobanja, kao pokazatelja društvenog statusa kod starih Maya. Odmah po rođenju, određenoj djeci bi pričvrstili 2 steznika sa strane glave, tako da glava ne bi rasla u stranu nego prema gore, čineći na taj način željeni oblik koji je u skladu sa položajem na društvenoj ljestvici.

Impresivan je i Templo de los Guerreros (Hram ratnika), okružen grupama od tisuću stupova. Na vrhu hrama je Chac Mool, žrtvenik u obliku poluležećeg čovjeka što drži pladanj u rukama. Tu su se ceremonijalno žrtvovale tisuće ljudi. Postoji vjerovanje po kom su Maye nakon žrtvenog obreda čupanja srca, ratnike bacale u sveti bunar. Tako bi se ratnici očistili, te ponovo rodili i time dobili svoje mjesto u hramu, što je i slikovito prikazano na stupovima hrama. Ulaz u hram je okrenut prema stadionu, kako bi žrtvovani ratnici zauvijek ostali uključeni u igru.

Bez imalo dileme, najmonumentalnija građevina cijelog kompleksa je hram El Castillo, impresivna Kukulcanova piramida. Kukulcan je majansko božanstvo u formi pernate zmije. Hram je sagrađen uz iznimno poznavanje astronomije. Svaka strana zaravnjene piramide ima po 91 stepenik, što zajedno sa platformom čini 365, simbolizirajući dane u godini.

Na sjevernoj strani, u podnožju su isklesane dvije zmijske glave, tako da u vrijeme proljetne i jesenske ravnodnevnice sunčeva sjena stvara iluziju da niz stepenike puzi ogromna zmija. Ovaj događaj, kojem bih i ja osobno rado prisustvovala, svake godine okuplja na tisuće ljudi.

Ranije je bilo dozvoljeno penjanje po stepenicima, koje je prije par godina zabranjeno, nakon što je kompleks 2007. postao jednim od 7 novih svjetskih čuda. Dobro je pa je do tada ostao i jedan kamen na piramidi čitav, s obzirom koliko svijeta dnevno posjeti Chichen Itzu.

Vjerojatno su užasna vrućina i vlaga bile razlog da od svih mogućih majanskih božanstava u suvenirnici, mi izaberemo baš masku božanstva kiše (Chac). Što god da bilo, na putu nazad za resort desio se takav prolom oblaka, da sam par puta sumnjičavo pogledala našeg Chaca, pitajući se ima li one kakve veze s tim 😉

U sljedećem nastavku, blagodeti meksičkog ekoturizma…