Cabo, Mexico

Autor: Ehli M.

Zime u Michiganu su hladne i duge, tako da većina mojih sugrađana s nestrpljenjem očekuje proljetne praznike (spring break) da s djecom pobjegnu negdje u toplije krajeve. Lea i ja smo ove godine odlučile da to bude Cabo u Mexicu. Već smo dva puta bile na istočnoj strani Mexica (Riviera Maya) i stalno sam držala oko na ponudama, neće li se pojaviti što povoljno za Cabo, inače vrlo skupo odredište za odmor. Ovog nam se proljeća posrećilo, super aranžman od 5 dana, all-inclusive resort, uz uključen avionski prijevoz.

Pridružili su nam se i prijatelji, obitelj Leine najbolje prijateljice. Letimo prvo iz Detroita za Phoenix, a odatle za Los Cabos. Los Cabos ili skraćeno Cabo su u stvari dva grada. Cabo San Lucas i San Jose del Cabo, između kojih se nalazi hotelski koridor – područje koje se u posljednje vrijeme gradi vrtoglavom brzinom, ekskluzivni resorti niču kao gljive poslije kiše. Unatrag nekoliko godina, Cabo je među Amerikancima premašio nekadašnju popularnost Acapulca, najviše zbog toga što je postao vrlo atraktivan poznatim facama iz Hollywooda.

Los Cabos je zajednički aerodrom za oba grada. U sklopu aranžmana imamo i shuttle, kojim se vozimo oko 40 minuta do Cabo San Lucas, gdje se nalazi naš resort. Prolazimo kroz San Jose del Cabo i usput ćaskamo s vozačem o okolici. Mi na žalost ne pričamo španjolski ali njegov engleski je dovoljan za osnovno sporazumijevanje. Pitamo ga i za sigurnost američkih turista, jer smo pred sam polazak čuli dosta o problemima u pograničnim dijelovima Texasa i Mexica, uzrokovanih uzaludnim pokušajima vlasti s obje strane granice da stanu na kraj krijumčarima droge. Od njega saznajemo isto što su nam mnogi drugi već rekli – sve je to prenapuhano u američkim medijima. Problema ima, ali ne u turističkim oblastima. U svakom slučaju, ne više nego u Detroitu ili Chicagu. Zlatno pravilo vrijedi kao i kod kuće: ne zalazite u sumnjive četvrti poslije mraka. Nažalost, takve priče štete turizmu, od kojeg većina stanovništva ovdje živi.

Cabo se nalazi na samom kraju poluotoka Baja California, kojeg okružuju Sea of Cortez (Kalifornijski zaljev, Kortezovo more) s istočne strane i Pacifik sa zapadne. Vegetacija poluotoka je pustinjska, dok se vozimo divimo se ogromnim kaktusima uza samu cestu. Prolazimo i kroz dijelove gdje živi lokalno stanovništvo, sve naravno daleko skromnije od raskoši u hotelskoj zoni, ali siromaštvo opet nije toliko očigledno kao u Riviera Maya. Još uvijek se sjećam mog prvobitnog šoka vozeći se sporednim ulicama Playe del Carmen, punim prljavštine, pasa lutalica, oskudno odjevene djece, a samo stotinjak metara niže totalno druga slika – svijet raskoši, luksuza i stranog kapitala… razlika, nebo i zemlja!

Konačno, u daljini se nazire El Arco ili Lands End, prizor koji sam prvi put vidjela u jednoj tv reportaži i obećala sebi da to jednog dana moram i uživo vidjeti. Lands End je, kako mu ime kaže, mjesto gdje završava kopno, fantastična formacija stijena gdje se spajaju Sea of Cortez i Pacifik.

Stižemo u naš resort, Riu Santa Fe, koji je već na prvi pogled ispunio sva moja očekivanja – koktel dok se čekiramo i pogled na El Arco s hotelske plaže i bazena. Resort je dizajniran u „southwestern“ stilu, sastoji se od nekoliko zgrada povezanih vrtovima. U vrtovima vegetacija u skladu sa arhitekturom – puno kaktusa raznih oblika i veličina. Većina ih cvjeta. Mi smo u zgradi broj 7, na samoj plaži.

Prvi dan u cijelosti provodimo u resortu, istražujemo, uživamo u pogledu, odrasli su svako malo pred velikom dilemom: mojito ili margarita dok se kiselimo u bazenu. Resort je prelijep, sve izuzetno uredno i čisto, izbor hrane za svačiji ukus, osoblje vrlo ljubazno. Gosti, uglavnom Amerikanci i Kanađani.

Drugi dan očekujemo s nestrpljenjem – izlet na Playa del Amor (Lover’s Beach), pješčana plaža smještena među Lands End stijenama, prilaz je moguć jedino vodenim putem. Uzimamo vodeni taxi s hotelske plaže. Vožnja traje oko pola sata, uključuje i kraći obilazak stijena, koje izbliza izgledaju još fascinantnije. Usporavamo kod najpoznatije, El Arco, za Kodak moment.

Tu se okrećemo i vraćamo jer nije preporučljivo dalje u Pacifik tako malim brodom. Kroz El Arco se već nazire uzburkanije more na drugoj strani, uz velike valove kojih nema na zaljevskoj strani, Sea of Cortez. Od vodiča saznajemo da se u vrijeme velike oseke, hodajući plažom, može proći kroz luk na drugu stranu. Događa se svako nekoliko godina. Mi nismo bili te sreće.

Na jednoj stijeni se susrećemo s kolonijom morskih lavova– ljenčare, na pola budni, kaže vodič da mamuraju k’o mi od previše tekile. Pokazuje nam i Pelican Rock, koraljni greben za one koji vole roniti, bilo scuba, bilo snorkeling. Sada znamo i zašto se zove Pelican Rock – mnoštvo pelikana na stijeni.

Iskrcavanje na plažu je malo uzbudljivije nego što smo očekivali – ne postoji mol i brodovi mogu prići samo do određenog dijela. Po uputama skačemo u plićak i hodamo do obale. Par lokalnih momaka s obale pomaže djeci, curama (naročito onim zgodnim) i strastvenim fotografima – amaterima koji moraju držati torbu s foto aparatom visoko iznad glave da se ne smoči – a to malo teže ide ako si visok samo 162 cm. Naravno, momci očekuju i tip za uslugu.

Plaža je vrlo posjećena, uspijevamo naći slobodan komadićak hlada uz jednu od stijena. Slijedi kupanje u kristalno čistom moru, a nakon toga vadimo maske i peraje i plivamo u pravcu Pelican Rock. Malo me nervira velika gužva oko grebena, ali uspijevamo vidjeti dosta toga boreći se za svoje mjesto pod morem. Najviše tropskih ribica živopisnih boja, organiziranih u škole. Lijepo je ali ja sam očekivala više. Možda zato što moja prethodna snorkeling iskustva uključuju Cozumel, Hawaii i Buck Island – svako od njih priča za sebe. Nakon snorkelinga prelazimo šetnjom na pacifičku stranu plaže, koju još zovu i Divorce Beach – razlika između dvije strane plaže je baš kao između ljubavi i raskida. Jak vjetar, ogromni valovi, snažne morske struje, nikom ne pada na pamet da tu pliva – sve totalno suprotno strani na kojoj smo se iskrcali iz broda.

U resort se vraćamo u kasnim poslijepodnevnim satima. Večeramo u talijanskom restoranu. Resort ima nekoliko restorana buffet stila i tri restorana tipa a la carte: meksički, talijanski i steak house. Poslije večere odlučili smo da pogledamo Mamma Mia! show u otvorenom teatru resorta.

Treći dan me uvjeravaju da idemo na parasailing. Ja pravo cvikam od visine ali pristajem, ne želim biti “party pooper” kako to naše tinejdžerice slikovito naglasiše. Polazak s hotelske plaže, idemo po dvoje, pa mi je odmah malo lakše. Lea i Dzana idu u paru i momci što upravljaju padobranom pitaju smiju li ih malo smočiti. Pristajemo, njih dvije naravno vrište od sreće, kako to samo curice od 13 godina mogu. Ne žalim, pogled odozgo na Lands End i cijelo iskustvo je stvarno bilo vrijedno pretrpljenog straha.

Nakon večere idemo po prvi put u centar grada. Uvjeravam društvo da probamo gradski bus. Pristaju. Na recepciji nam kažu da staje pedesetak metara od ulaznih vrata resorta. Kada se pred nama pojavio, mi odrasli smo prasnuli u smijeh – k’o iz filma “Ko to tamo peva”. Djeca ne dijele naše oduševljenje evociranjem uspomena iz mladosti sa citatima iz filma, pogotovo nakon vožnje – nakon prvih nekoliko očiglednih prometnih prekršaja, prestali smo obraćati pažnju i prepustili se sudbini.

Centrom grada dominira marina i mall. U mallu najpoznatija imena iz svijeta mode (Prada, Vuitton, Cartier, Tiffany itd.), u skladu sa džepovima vlasnika usidrenih jahti. Uokolo mnoštvo restorana i kafića, konobari zovu prolaznike, nude im jelovnike da pogledaju.

Cabo je poznat i kao meka za strastvene ribolovce. No1 u svijetu kada je u pitanju sportski ribolov. Marlin, tuna, dorado itd. su vec dugo glavne ribe na ovim prostorima. Svoju su popularnost stekle puno prije nego su u Cabo počele dolaziti Jennifer Aniston i Jessica Alba. Ponude za charter ribarenje su na svakom koraku. Svoju ribarsku sreću ovdje su okušali između ostalih i Ernest Hemingway i Eisenhower.

Za povratak u resort zovemo taxi. Djeci je laknulo – nisu nimalo bili za još jednu bus avanturu.

Zadnji dan provodimo u cijelosti u resortu. Sutra se vraćamo u hladni Michigan, treba iskoristiti ovaj raj na zemlji do maksimuma. Sviđa mi se zapadna strana Mexica, nema vlage kao na Riviera Maya. Poslije podne je pala mala kiša, pred sam zalazak sunca. Boje neba su bile nevjerojatne.

Za vrijeme večere društvo mi govori kako ne mogu vjerovati da mi jos uvijek nije muka od svježe salse, jedem je bar dva puta dnevno otkako smo došli – što mogu kada i inače volim meksičku hranu, ne samo salsu.

Zadnji dan u resortu je bio dan vjenčanja – čak tri u jednom danu. Sa bazena smo diskretno posmatrali svaku od ceremonija na plaži.