Varadero

Autor: Biljana G.P.

KUBA – Varadero

Da li ste raspoloženi za jednu od najkvalitetnijih cigara na svijetu, za koju slovi da ju je istraživač Christopher Columbus donio u Europu nakon što je sa svojom posadom boravio na otoku njenog porijekla? Ne? Prejako miriše, a ima i puno dima? Dobro, a da zaplešete uz mambo? Ne, ne Tony Bennett I “Mambo Italiano”, nego pravi pravcati originalni mambo iz njegove postojbine, izmišljen i oživljen muzičkim umijećem Cachao López-a još prije II svjetskog rata? Vidim da se sad malo dvoumite. Ali imam ja još nešto što nećete moći odbiti. Može jedan mojito? Koktel koji je izmišljen još u 19. stoljeću, omiljeno piće Ernest Hemingway-a, ovjekovječeno u njegovim pisanim djelima, a planetarnu popularnost dostigao u zadnje 2 godine? A-ha, skoro ste tu. Koji je to otok udaljen od Toronta samo nešto više od 3 sata leta a više od 60% svih turista na otoku (godišnje je to 2 miliona turista iz cijelog svijeta) su iz Europe ? A ljetovali su na njemu mnogi poznati, od čuvenih party-a Al Capone-a organiziranih za prebogate biznismene, holivudske zvijezde i ostali tadašnji svjetski jet-set, svi privučeni glamurom, bogatstvom, bajkovitim ambijentom otoka kao i njegovim prelijepim ženama, pa do današnjih dana i posjeta Spielberg-a, Sting-a, Paul McCartney-ja, Oliver Stone-a, Jack Nicholson-a, Naomi Campbell, Nobelovca Ginter Grass-a, Jean Paul Sartre-a, itd.

E znala sam da ću vas zaintrigirati i da ćete ostati na ovoj stranici da pročitate moje viđenje tog otoka koje je sažetak skoro 10-godišnje lojalnosti mog muža, sina i mene toj turističkoj destinaciji. Ali da krenem putopis od početka.

Volim jutarnji let Sunwing kompanijom – i pored globalne ekonomske krize oni su, još uvijek, kao prvo posluženje u avionu, zadržali šampanjac. Da li ima bolji početak odmora, nego uz slatkaste mjehuriće, koji trenutačno bude u nama sve ono što će nam trebati u narednih 7 dana – veselost, razigranost, spremnost na izazov, uživanje, nešto novo. Naš odmor je “all-inclusive” aranžman, vrlo popularan vid odmora kada je vrijeme ograničeno na 7 ili u najboljem slučaju 14 dana, te je sve unaprijed utanačeno i uplaćeno. Ostalo je samo da uživamo u odmoru.

Pljesak pilotu na uspješnom prizemljenju na aerodrom Gomez označio je početak našeg ovogodišnjeg boravka na Kubi.

Nakon ugodno rashlađenog aviona momentalno se suočavamo sa sutropskom klimom – toplo, toplo i toplo. Aerodrom je mali i pješke prelazimo razdaljinu od aviona do aerodromske zgrade. Toplota prosto isijava iz, za čudo, neomekšale asfaltne piste. Unutra nas dočekuje hladovina besprijekorno čiste i bijelim mramorom popločane aule. Trake za prtljagu se vec okreću, svuda okolo veliki monitori prepuni informacija koje se smjenjuju u vješto dizajniranim slajdovima. Sve brzo, efikasno i moderno. Kako se samo promijenilo u odnosu na naš prvi boravak na Kubi kada smo se muž i ja složili da imamo osjećaj da smo se vratili daleko u prošlost, u ondašnje Sarajevo i stali pred malu aerodromsku zgradu Butmirskog aerodroma, iz perioda kada se tjedni broj letova mogao prebrojati na prste jedne ruke. Tad su na fasadi aerodrome Gomez bile okačene političke parole i ogroman poster Fidel Castro-a. Sve je bilo ručno i sporo – njima se nigdje nije žurilo, formalnosti su trajale vječnost, a strogoća I nefleksibilnost državnih službenika lebdjeli su u zraku. A sad, evo muž je već pored mene s preuzetom prtljagom. Mnogobrojno ljubazno osoblje u besprijekornim uniformama, ali i pod zaštitnim medicinskim maskama (naš dolazak je u jeku prvog talasa H1N1) nas pomno posmatra (famozni screening), spremni da pošalju u karantenu (cio jedan hotel namijenjen toj svrsi) iole sumnjivog turistu, jer žele da zadrže turistički vrlo primamljivu činjenicu – 0 slučajeva H1N1 na Kubi.

Žurno idemo ka izlazu gdje su punktovi turističkih agencija. Svaki predstavnik već ima pripremljene spiskove svih njihovih putnika uz informacije u koji hotel idu, dužinu boravka kao i broj autobusa koji će ih dotle prevesti. 200-tinjak putnika našeg aviona brzo je raspoređeno u 10-tak novih, super modernih, perfektno rashlađenih Volvo autobusa. Ako ste se odlučili da sami donesete svoju prtljagu do autobusa to će vam ubjedljivo biti najteži zadatak koji ćete obaviti u narednih 7 dana. Vodič u autobusu nam je šarmantnim španjolskim naglaskom zaželio dobrodošlicu, ukratko upoznao s geografskim, demografskim, klimatskim (godišnji prosjek +25 °C), monetarnim (kubanski pezos za domaće, a CUC – konvertibilni pesos za turiste, otprilike 1CAD=1CUC) i inim detaljima zemlje domaćina, kao i preporučio mjere opreza i sigurnosti – flaširana voda i stalno apliciranje što većeg zaštitnog faktora za sunce.

I dok nam saopćava raspored kojim ćemo se zaustavljati ispred hotela, tako da svi putnici budu na vrijeme pripremljeni za izlazak u hotel koji su uplatili, posmatram prolazak kroz malo mjestašce Mantanzas, gdje većinom žive ili iznajmljuju smještaj zaposleni u hotelima Varadera. Mantanzas (to je ujedno i ime cijele pokrajine) je na samom ušću rječice u Atlantski ocean. Podzid koji treba da spriječi izljevanje rječice u prizemlja kuća me neodoljivo podsjeća na stari dio malog hrvatskog mjesta na ušću Neretve u Jadran – Komin, gdje se s kućnog praga odmah ulazilo u sada već čuvenu neretvljansku trupu.

Srce se steže od te davno viđene i prevaziđene slike. Vrijeme kao da je stalo te davne revolucionarne 1959. Ne samo zbog šarolikosti boja koje se jedva naziru na dotrajalim fasadama mahom prizemnih kuća nego i po starim, dotrajalim autima koji su još u upotrebi iako se po izmiješanim rezervnim dijelovima, tokom vjerovatno njihove 30-godišnje upotrebe, više ne može ni prepoznati originalan model auta. Svuda su razapeti konopci prepuni rublja koje se lagano njiše na uvijek prisutnom “ocean breeze”.

S ove strane autobusnog prozora sve izgleda tužno, lagano i na početku 21. stoljeća nepravedno da ljudi još žive u bijedi uzrokovanoj vremenom i progresom koji stoji. A onda vidim djecu koja veselo trče i igraju se, prelijepe žene koje se smiju dok pričaju sa susjedama , svi obučeni u jednostavnu ali veselih boja ljetnu odjeću. Jedna grupa ulazi u lokalni autobus potpuno izjeden korozijom i bez ijednog prozorskog stakla – svi se smiju, žustro gestikuliraju, pričaju u glas. Nitko ne obraća pozornost na ove ultra moderne i komforne autobuse koji prolaze pored njih. Vidim mir, zadovoljstvo trenutnim, sposobnost uživanja , ležernost i spontanost, nešto što smo mi turisti, u stalnoj trci za materijalnim, očito izgubili. Da, to je ono sto zrači iz Kubanaca – ponos, zadovoljstvo, umijeće uživanja i radovanja u onom što imaju i to pokazuju svuda oko sebe, pa čak i kroz obavezno grljenje i ljubljenje pri međusobnom sretanju i pozdravljanju.

Brzom vožnjom po modernom putu sa svom mogućom signalizacijom stižemo na punkt s nekoliko ulazno-izlaznih traka, slično naplatnom punktu za auto-put. Nakon što je predan spisak putnika u autobusu, rampa je podignuta i ulazimo u dio gdje počinje svijet suvremenog turizma, vrhunske usluge, uz sav luksuz i tehničko-tehnološke komponente 21. stoljeća.

Autobus sad vozi sporije jer sve vrvi od turista koji u želji za samostalnim istraživanjem, avanturom, radoznalošću ili rekreacijom rentaju vespe, bicikla, auta pa čak i džipove, zaustavljaju se gdje god im padne napamet da bi fotografirali.

Tabla pored puta najavljuje Varadero, grad gdje se plavetnilo neba i oceana spajaju u jednu istu boju. Varadero se spominje od 1555., 1870. je već važio kao mjesto elitnog turizma, a vrhunac dostigao 1930-1940. Smješten je na poluootoku Hicacos, što je najsjeverniji dio Kube. Poluotok je nadmorske visine od +4m, širine samo 1.2 km, a dužina se mjeri s 20km rajske pješčane plaže, koju zbog bjeline, sitnoće ali i težine pijeska (ocean je uvijek kristalno čist, jer pijesak odmah pada na dno) smatraju među najljepšom na svijetu. Novi procvat Varadera je započeo 1990., izgradnjom novih luksuznih hotela, s godišnjom posjetom preko 500,000 turista (grad ima samo 7,000 stanovnika). Znači, duž 20km pješčane plaže smješteno je preko 50-tak hotelskih resorta (otprilike 14,000 soba), od kojih čak 70% cine 4* i 5* hoteli.

Na glavnoj ulici su mnoštva turista. Mali, otvoreni, električni vlakići, natkriveni šarenim baldahinima, non-stop kruže do kraja poluotoka (ujedno najudaljenijeg hotela) i nazad, što traje oko 1h. Kome je to previše sporo (povratna karta je 1 CUC po osobi s neograničenim brojem silaženja i vraćanja u vlak), jer se mimo regularnih stanica ljubazno zaustavlja na svaku turističku podignutu ruku da primi ili radoznalog ili umornog od šetnje turistu, na raspolaganju su ultra moderni, klimatizirani autobusi (karta u jednom pravcu 5 CUC po osobi) koji istu razdaljinu pređu za 10-tak min . Ako netko opet želi privatnost, može birati između vožnje konjskim fijakerom ili taxijem I to: malim, žutim, poluotvorenim taxijem, koji podsjeća na veliko nojevo jaje, old-timer-om ili najnovijim Audi8.

U tom, na prvi pogled potpunom kaosu, ipak vlada savršena harmonija, kojoj je osnovni cilj da zadovolji i najluđe, najrazličitije želje, ukuse i maštu njegovog veličanstva turiste. A kako ga prepoznati u tom razgolićenom mnoštvu? Mnogi od njih čak ne žele da se opterete ni težinom foto-aparata, digitalnih kamerica i ostalih nezaobilaznih turističkih rekvizita. Pa kako onda znati da je podignuta ruka za zaustavljanje vlakića ruka turiste? Tajna je u jednoj jedinoj maloj plastičnoj narukvici – ne samo da ona identificira tko je turista, nego po boji narukvice se zna i tko je iz kojeg hotela, te da li je mlađi od 18 god (znači ništa alkoholno mu ne smije biti servirano).

Centar Varadera čini veliki Parque Josone, na čijem trgu je velika pijaca suvenira. Neposredno uz je Museo de Municipal gdje su izloženi historijski fakti i mape, među kojima specijalno mjesto zauzima život I revolucionarno djelo Che Guevara-e. I ne samo u muzeju, njegov svjetski prepoznatljiv portret je svuda: na suvenirima, majicama, kapama, razglednicama, vole ga i Kubanci i turisti. Okolo su brojni restorani, kafići, prodavnice među kojima i La Coste, Benetton itd, kao i konzularna predstavništva mnogih zemalja. U samom Varaderu je samo nekoliko, i to najstarijih i najmanjih, hotela.

Izlaz iz grada je ujedno početak lanca hotelskih resorta, koji zavisno od broja zvjezdica imaju manje ili više restorana, bazena, pratećih objekata (amfiteatri za noćni program, sportski tereni,…), neki su namijenjeni samo za odrasle (18+ god), nekim ni to nije dosta, pa prave dodatnu restrikciju da gosti mogu biti isključivo parovi, itd. Za svakoga po želji, a s jednim istim ciljem – da se turista zadovolji i ponovno vrati. Tu je iI nekoliko hotela koji su tik uz veliki golf teren s 18 rupa, te se i reklamiraju kao golf resorti. A tko želi privatnost, a ona se najviše i plaća, tu je povijesna vila, Xanadú Mansion, izgrađena još davne 1927. kada je prebogati Amerikanac Dupont, kralj kemijske industrije, odlučio u 49. godini otići u mirovinu I umirovljeničke dane provesti u Varaderu, u svojoj kući iz snova. Po završetku izgradnje, u podrum četverokatne vile instalirao je najveće orgulje tog doba, vrijedne $11,000. Povijest kaže da je, nakon što je tokom kubanske revolucije vila nacionalizirana i neko vrijeme ostala nedirnuta, pretvorena u restoran obližnjeg hotela – na taj isti dan njenog otvaranja Dupont je, u 85. god, umro u SAD. Od skora su vili vratili nekadašnji sjaj i uređenje, te se iznajmljuje zajedno sa kuharima, sobarima, batlerima i ostalim osobljem.

Na tom potezu od 20-tak km nisu samo smješteni hoteli. Pored prirodne Zapata močvare, gdje su u ekoloskom okruženju napravili delfinarijum, te omogućili turistima da plivaju s delfinima (moj sin je rekao da ništa na svijetu nije slično njihovoj koži, da su ga golicali perajama dok su ga ljubili u obraze, a kad su ga na vrhovima svojih noseva podigli iznad vode, pa velikom brzinom plivali dok se i sami nisu podigli i tako s njim plesali po površini, rekao je da je osjetio mekoću njihovih noseva na svojim tabanima, te kao neku nježnost i pažnju u ophođenju), tu su još i 15-tak arheoloških nalazišta koja idu i preko 2000 god unazad, nekolio pećina prepunih stalaktita kroz koje će vas provesti vodiči (jedna od njih pretvorena u noćni klub), te prirodni kanal odakle polaze veliki katamarani na dnevne izlete prema jednom od 30-tak koraljnih grebena (gdje plivate pod maskama okruženi šarenim, tropskim ribicama), a za one koji žele direktniji kontakt sa prirodom, odatle kreću i izleti na vodenim skuterima.

Za one kojima ni kopno ni voda nisu dovoljan izazov tu je nebo. Ujutro će vas odvesti u obližnju avio vojnu bazu, gdje ćete imati trening skakanja padobranom, nakon kojeg će vas ukrcati u avion i zavisno od pozicije vašeg hotela iskočit ćete pričvršćeni uz vojnog padobranca, koji će vas vještim upravljanjem stručno prizemljiti na plažu vašeg hotela uz ovacije svih turista koji se tu zateknu. A ako vam ni to nije spontano i hrabro, nego čeznete za ad-hoc avanturom, tu je letenje iznad oceana u nečemu što bi se zvalo “zmaj camac” – na obični gumeni čamac je postavljen veliki motor, natkriven je velikim krilom kao kod letača na zmaju, i kad se postigne brzina, a kao što sam već rekla, povjetarac s Atlantika je uvijek tu, čamac se vine u visoke visine, i nošen vjetrom (a i motor je tu) kruži s kraja na kraj poluotoka.

Nakon par zaustavljanja stižemo do naše ovogodišnje destinacije – hotel Iberostar Varadero, po Tripadvisor-u trenutno najbolji hotel na Kubi. Hotel je izgrađen prije par godina u vrlo popularnom “plantation style”. Najbolje je da sami pogledate:

http://www.youtube.com/watch?v=-d-R-isKYto.

http://www.youtube.com/watch?v=Pqlw-veLnB8&feature=related