Havana

Autor: Biljana G. P.

Na jednodnevni izlet u glavni grad Kube, Havanu, došli smo iz Varadera, nakon dvosatne vožnje taxijem po iznenađujuće dobrom auto-putu, u odlično rashlađenoj novoj škodi fabio, zabavljani vozačem koji nam je ujedno bio i turistički vodič tokom cijelog puta (na tečnom engleskom sa šarmantnim španjolskim akcentom). Kratko smo se zaustavili na vidikovcu izgrađenom na najvišem vrhu pokrajine Mantanza, koji je i geografska granica između dvije pokrajine, da se divimo panoramskom pogledu, osvježimo najboljom pina coladom na Kubi, a sve popraćeno muziciranjem sastava u folklornim kostimima. Vozač izuzetno profesionalan, uvijek dovoljno blizu da nam pomogne oko fotografiranja, a opet distanciran da nam ne ugrozi privatnost uživanja u izletu, jedino je pristao da mu naručimo bocu vode.

U_nastavku vožnje smo ga pitali da li su česte policijske patrole pored puta zaslužne za vrlo discipliniran promet. Rekao nam je da su novčane kazne rigorozne, a ako kojim slučajem dođe do sudara da se to za obje strane vodi kao kriminalni akt koji završava zatvorom. Zvuči preoštro, ali možda je i potrebno imajući u vidu da gotovo pola prometa čine ne stara, nego prestara vozila, sa izmiješanim rezervnim dijelovima, tako da je nekad teško i prepoznati model auta. Naravno, takva vozila plijene pažnju turista za razliku od sve mnogobrojnijih najnovijih mercedesa, audija, bmv-a, toyota itd. koji opet plijene pažnju domaćeg stanovništva.

Havana (Ciudad de La Habana) nas je dočekala toplo, možda malo i pretoplo, s užarenih +45 °C. Neuobičajena temperatura čak i za avgust, a kamo li juni. Očito da global warming ne mari za političke, administrativne i ine restrikcije, zatvorenosti, izolacije itd.

Obilazak smo započeli u starom dijelu grada. Turistički orijentirani gradski čelnici na prepunom parkingu jednu sekciju drže rezerviranu samo za taxije, znajući da mnogi turisti preferiraju ovaj vid dolaska u Havanu nad organiziranom turističkom turom autobusom ili pak samostalnom vožnjom rent-a-car-om. Da, da i to napomenem – registarske tablice su različitih boja: državna vozila imaju plavu boju tablica (uključujući taxi koji je isključivo državni), privatna vozila žutu, stranci koji rade na Kubi imaju bordo tablice, rent-a-car ima smeđe, vojna vozila zelene, diplomatska crvene….

Cio stari dio grada, La Habana Vieja, je pod zaštitom UNESCO i mahom je pješačka zona. Palme, bugenvilije, blizina mora, bijelim kamenom popločane ulice, hladovina starih građevina, brojne baštice i restorani, puno malih trgova i ušuškanih parkova čini da se osjećamo kao u nekom našem primorskom gradu.

Naš vodič nam daje kratak istorijat grada: datira jos od 16. stoljeća, kada je španjolski kralj Filip II dodijelio Havani status grada. Gradska populacija od 2,2 milijuna stanovnika (šire gradsko područje oko 3 milijuna) čini Havanu najvećim gradom na Kubi, a i u Karipskoj regiji. Sredinom 18. stoljeća, tokom sedmogodišnjeg rata, Havana je prešla u posjed Engleske. Došlo je do procvata trgovine s engleskim sjevernoameričkim i karipskim kolonijama, te do pokretanja mnogobrojnih plantaža šećera, u svrhu kojih je na otok dovedeno hiljade robova iz zapadne Afrike, a opet, kao ispomoć njima, približno isti broj radne snage iz Kine. Sedmogodišnji rat je okončan Pariškim mirom: Englezi su predali Kubu Španjolcima u zamjenu za tadašnju španjolsku koloniju Floridu. Tokom tog perioda Havana je imala više od 70,000 stanovnika, te je bila treći najveći grad na oba američka kontinenta: iza Lime i Méxica, ali ispred Bostona i New Yorka.

Šetnjom prepunim ulicama, ali ipak tražeći i najmanji hlad, stižemo do veleljepnog trga kojim dominira Catedral de San Cristóbal de La Havan. Katedrala, koja neodoljivo podsjeća na pariški Notre Dame, je izgrađena u 18. stoljeću kao Jezuitska crkva, te je nakon protjerivanja Isusovaca sa španjolskih teritorija ubrzo i formalno postala katedralom. Ostaci Kristofora Kolumba su bili pohranjeni u katedrali čitavih 100 godina. Iako je nekada blještavi bijeli kamen fasade već podobro potamnio, katedrala ne gubi na svojoj ljepoti.

Stoljetna hladovina unutrašnjosti, kojom dominira ogroman, zlatom ukrašen oltar, nas prosto priziva da ostanemo na podnevnoj službi koju katedralska zvona već najavljuju. Unutrašnjost se ubrzano puni što mještanima, što turistima, a rekoše nam da se služba obavlja na nekoliko svjetskih jezika.

Samo jednu ulicu dalje je veliki trg Plaza Vieja pretvoren u baštu restorana koji zauzima cijelu susjednu zgradu. Uz kubansku kavicu slušamo povijest te tri velike građevine: komandant španjolske uprave je izgradio palaču za sebe i svoju porodicu (sada muzej), gradonačelnik grada je izgradio palaču preko puta (sada restoran), a najbogatija udovica tog perioda je podigla palaču sebi i djeci točno između te dvije, čime su ujedno formirali trg. Duh tog vremena nam dočaravaju mještani obučeni u aristokratske raskošne haljine i odijela tog doba, mala improvizirana pijaca suvenira s prodavačima u odjeći običnog, pretežno porijeklom iz Afrike, stanovništva tog doba, a svi spremni da se za 1-2 pezosa slikaju s nama. Ulični crtač nam je već nudio vrlo uspješno nacrtani portret mog muža, a u pozadini svega muzički sastav je svirao tradicionalnu muziku, diskretno prilazeći i pitajući da li imamo neku specijalnu muzičku želju.

Sada već u strogom gradskom jezgru, kroz ulice u kojima se smjenjuju raznorazni butici, prodavnice, restorani, stižemo do hotela Ambos Mundos. Čuven je po svom gostu koji je tu boravio pišući svoje djelo “Za kim zvona zvone”. Vodič nam pokazuje otvoreni prozor na najvišem katu hotela – tu je soba gdje je živio i stvarao Ernest Hemingway.

Soba, sa svim sačuvanim namještajem i privatnim Ernestovim stvarima, je pretvorena u muzej. Aula hotela je opet izložba fotografija koje su ovjekovječile ne samo pisca nego i ostale kako kubanske tako i svjetske političke i kulturne čimbenike tog vremena. Hemingway je inače na Kubi boravio preko 20 godina, napisavši tu i “Starac i more” i mnoga druga djela. Do sobe-muzeja se vozimo starinskim, otvorenim željeznim liftom sa uniformiranim lift-boyem. Soba je prilično jednostavna, za razliku od vrlo slikovitih i emotivnih piščevih djela.

Na krovu hotela je bašta s restoranom. Uz neizbježnu živu muziku i ovaj put svježu limunadu uživamo u panoramskom pogledu na grad. S jedne strane zaljeva je Castillo de los Tres Reyes Magos del Morro, ili kraće El Morro, pitoreskna tvrđava koja je štitila od napada pirata sa Kariba (sa ili bez Johnny Depp’s Captain Jack Sparrow sad to već ne znamo). Na drugoj strani dominira grandiozna utvrda San Carlos de la Cabaña, ili kraće El Cabaña, koju su Španjolci gradili 11 godina s namjerom da bude najveća španjolska fortifikacija u Novom svijetu čime bi Havanu transformirali u najsnažnije utvrđeni grad na oba američka kontinenta. Po dovršenju tvrđava se smatrala neosvojivom. Bila je opremljena velikim brojem topova izljevenih u Barceloni. Nekoliko tih topova kao i originalna topovska đulad su postavljeni u asfaltirane ulice na ulaznim dijelovima starog grada da označe pješačke zone.

Tik pored je El Cristo de La Habana, statua Isusa Krista koja udjeljuje blagoslov gradu nalik na čuveni kip Krista Iskupitelja u Rio de Janeiru. Mramorno djelo je podignuto 1958, samo nekoliko dana prije ulaska Fidela Castra u Havanu za vrijeme Kubanske revolucije.

Nažalost, ljepotu panoramskog pogleda, kao aveti prošlosti, napadaju nasilno porušene stare građevine, rezultat te iste revolucije. Da li ih namjerno održavaju u tom stanju ili će i to doći na red – autentične, do najmanjih detalja i originalne palete boja, restauracije koja je sve prisutna po Starom gradom.

Vodič nam skreće poglede na ljepše prizore: Museo de la Revolución (nekadašnja Predsjednička palača), Palacio de los Capitanes Generales, mnogobrojne druge palače, crkve, Muzej čokolade… Odlučujemo obići neke od građevina, koliko nam vrućina dozvoli.

Pošto smo se nadivili tim starim palačama, prošetali smo avenijom Quinta Avenida (nazvana po Fifth Avenue u New York) gdje su do revolucije živjeli najbogatijih Kubanci, a sada su smještene ambasade.

Nakon što smo se usprotivili vodičevoj namjeri da nam za ručak preporuči neki pro-zapadno uređeni restoran, te izrazili želju da ručamo u domaćem restoranu tipičnu kubansku hranu, odvedeni smo u restoran čiji je ulaz bio kroz plesni studio za flamengo plesove. Djevojke u dugim haljinama i s kastanjetama u rukama su uvježbavale elemente plesa dok je nekoliko mladića sve to muzički pratilo na gitarama. Radni dan, rano popodne ali Kubanci očito znaju da uživaju.

Posluženi smo njihovom verzijom škampa na buzaru, ribom sa roštilja, na vlakanca isitnjenom i u bogatom sosu prasetinom sa ražnja, uz obaveznu rižu i mali crni grah u pikantnom umaku. Dobili smo i ogroman bokal svježeg soka od ananasa koji besplatno dopunjuju za razliku od flaširane vode koju naplaćuju. Našeg vozača smo morali ubijediti da nam se pridruži za stolom, a čekao je da mi prvi počnemo jesti. Tu nam je ispričao da zbog velikih napojnica u svemu što je vezano za turizam, mnogi fakultetski obrazovani ljudi napuštaju svoje slabo plaćene državne pozicije, te je sve više konobara, sobarica, vozača …itd da su pravnici, inženjeri, profesori, pa čak i doktori.

Kako to treba i da bude, nakon dobrog jela idu dobra kapljica i dobra cigara. Zaustavili smo se nakratko ispred zgrade porodice Bacardi gdje se sve do revolucije proizvodio najčuveniji rum na svijetu, a potom i ispred čuvene tvornice kubanskih cigara gdje najkvalitetnije i najskuplje primjerke još uvijek ručno izrađuju.

Potom smo se odvezli u glavnu gradsku ulicu i parkirali ispred El Capitolio Nacional. Kolosalna građevina izgrađena početkom XX stoljeća kao Senat i Zastupnički dom, prepoznatljiva je po svojoj kupoli, stepeništu i ulazu pravljenim po uzoru na Panthéon u Parizu, a neodoljivo podsjeca na US Capitol u Washingtonu. Unutrašnjost je sada sjedište Kubanske akademije znanosti i muzeja Museo Nacional de Historia Natural. Muzej sadrži treći najveći kip na svijetu izložen u zatvorenom prostoru, La Estatua de la República, te najveću prirodoslovnu zbirku u zemlji. Nažalost, tad je najvećim dijelom bio u fazi restauracije te se nismo dugo zadržali u obilasku.…

U_susjedstvu El Capitolia je Nacionalna opera sa Profesionalnom kubanskom nacionalnom baletnom školom, koja, sa preko 4,000 studenata iz cijelog svijeta, čini najveću baletnu školu na svijetu. Arhitektura glavnog stepeništa podsjeća na staru Parišku operu. A i sama fasada je umjetnost za sebe. Neka od slavnih imena koja su tu nastupala su i Enrico Caruso, Anna Pavlova, Maya Plisetskaya, Sarah Bernhardt,…

Na suprotnoj strani ulice je veliko kino na čijoj ostarjeloj fasadi se još može nazrijeti nekadašnji brodvejski glamur. U periodu nakon II svjetskog rata, pa sve do Castrove revolucije u Havani je djelovalo preko 135 kinematografa, više od Pariza ili New Yorka tog doba. Grad je tada ostvarivao veće prihode od Las Vegasa. Mnoge zvijezde filma i glazbe bile su redovni sudionici čuvenih havanskih noćnih provoda, između ostalih Frank Sinatra, Ava Gardner, Marlene Dietrich, Gary Cooper….

Iako je već bilo kasno popodne vrućina nije nimalo jenjavala. Hladne boce vode smo kupovali otprilike svakih sat vremena jer bi se prethodne već previše ugrijale. Zato smo odlučili da ostatke nekada najveće i najživopisnije kineske četvrti u Latinskoj Americi, Barrio Chino, obiđemo vožnjom autom po Calle Dragones (ulica Zmajeva). Iznenadili smo se kako su sve građevine prilično dobro odoljele zubu vremena, s još uvijek jasnim ukrasima i bojama na fasadama.

Nakon toga smo se uputili u dio Havane koji zovu Suvremena Havana. Strogi centar tog dijela grada predstavljaju ogromni trg Plaza de la Revolución s isto tako ogromnom statuom Monumento a José Martí tik pored preko 100m visokog tornja u formi petokrake zvijezde. U kružnom poretku oko trga su sjedište sadašnje Kubanske vlade, mnoga ministarstva, Vrhovna vojna komanda, Nacionalna biblioteka, poslovni i stambeni neboderi na čijim fasadama dominiraju portreti Castra i Che Guevare. Sve je nekako prostrano, široko, ogromno i moderno, ali bez šarma koji dominira Starim Gradom.

Za kraj, uz purpurni odsjaj zalazećeg sunca i bonacu Atlanskog oceana, naš vodič nas je provezao El Malecón avenijom, paralelnim sa nekoliko kilometara dugom gradskom pješčanom plažom, do izlaza na autoput kojim nas je vratio u Varadero.