Karibi

Autor: Ehli M.

Krstarenje Karipskim otočjem

Sezona uragana u karipskom području službeno počinje 1. lipnja a završava 30. studenog. Najveća vjerojatnost bliskog susreta s uraganom je ako se tamo uputite između kolovoza i listopada. Ta činjenica ipak nije spriječila Leu i mene da odemo na dugo priželjkivano krstarenje po Karipskom moru početkom rujna 2009. Dvije stvari su bile presudne da se upustimo u takvu avanturu.

Prvo, cijena. Sve najpoznatije cruise kompanije imaju vrlo povoljne ponude u tom periodu, vrijedne rizika, pogotovo ako još doplatite za putno osiguranje koje je nama bilo uključeno u konačnu cijenu.

Drugo, iz mnogobrojnih iskustava drugih putnika na CruiseCritic.com saznala sam da je najgore što ti se može dogoditi u slučaju uragana (ako si već na brodu) promijenjen program putovanja. Moderni brodovi raspolažu najsuvremenijom opremom, prate kretanje vjetra i u skladu s tim mijenjaju rutu.

Odluka je pala kada se početkom svibnja pojavila “offer you can’t refuse” za sedmodnevno krstarenje po istočnim Karibima, na brodu Adventure of the Seas, kompanije Royal Caribbean International. Prije toga, dosta sam vremena provela čitajući kritike pojedinih brodova. Adventure se na kraju, po mišljenju velike većine, činila najboljim izborom za obitelji s djecom. Kako se približavao polazak, bila sam svakodnevni posjetilac web stranice s vremenskom prognozom u području Atlantika. Od uragana još ni traga ni glasa.

San Juan, Puerto Rico

Rano ujutro letimo iz Detroita za Ft. Lauderdale; Florida, a odatle za San Juan; Puerto Rico, odakle isplovljavamo u ranim večernjim satima. Dok slijećemo na aerodrom u San Juanu uzbuđeno prepoznajemo naš brod usidren u gradskoj luci. Uzbuđenje je uskoro zamijenila zbunjenost, da ne kažem strah, kada je pilot (iz samo njemu poznatih razloga) ponovno uzletio, par trenutaka nakon što se pred nama ukazala pista. Slijedi široki luk u zraku i ponovni pokušaj slijetanja, ovog puta s druge strane. Konačno smo na zemlji.

Uzimamo taxi od aerodroma da Pan Am doka, gdje je usidren Adventure. Ukrcavanje je već počelo, strpljivo stajemo u red za čekiranje prtljage. Užasna vrućina uz još goru sparinu, čežnjivo gledamo red koji se kreće puno brže od ostalih – Royal Caribbean VIP, iskusni cruiseri kojima to nije prvo krstarenje u životu k’o nama. Dolazimo na red nakon pola sata čekanja. Nakon predaje kofera upućuju nas na pasošku kontrolu. Odatle izlazimo relativno brzo, sa karticama koje će nam u narednih sedam dana biti jedini potreban dokument. Kartica sa slikom ujedno predstavlja ključ od kabine, dokument za iskrcavanje na bilo koji otok (ne treba nam više pasoš), dokument za povratak s otoka na brod, te sredstvo plaćanja za aktivnosti i sve ostalo što nije uključeno u osnovnu cijenu. Leina još ima dodatne oznake koje joj zbog godina ne daju pristup alkoholu ili casinu. Odmah nam je jasno da ne bi bilo baš pametno da sa ta kartica izgubi. 

Nakon prvog pokaza tih istih kartica, stupamo na brod. Slijedi dobrodošlica i upoznavanje sa cruise direktorom Chrisom , Kanađaninom,  koji se ljubazno pozdravlja sa svakim putnikom. Na pitanje odakle sam i nakon mog odgovora iz Michigana, slijedi obavezno potpitanje “a odakle još”.  I nakon 15 godina življenja u Americi teško se osloboditi stranog naglaska. Kada sam mu odgovorila, slijedi “dobro došli” na hrvatskom. Impresionirana sam. Još saznajemo i da se prvi oficir na brodu zove Ivan, inače pomorac iz Hrvatske.

Krećemo u potragu za našom kabinom. Već pri prvom pogledu iz ostakljenog lifta na blještavu unutrašnjost broda, došlo mi je da k’o Annie zapjevam “I’m gonna like it here!”  Adventure spada u «voyager» klasu, sa kapacitetom od 3114 putnika. Na ukupno 15 paluba vrlo impresivni sadržaji, između ostalog “climbing wall”, klizalište, minigolf, košarkaško igralište, staza za trčanje, staza za rolanje, fitness dvorana, spa itd. U samoj sredini, cijelom dužinom broda je Royal Promenade, mini mall sa buticima i kafićima.

Ugodno smo iznenađene da kabina uopće nije tako mala. Sviđa mi se pomorski dekor. Na stolu nas čeka prvo izdanje Cruise Compass, brodskih novina koje izlaze svaku večer i sadrže sve neophodne informacije o sljedećem danu – sadržaji na samom brodu, plus osnovni podaci o otoku na koji pristajemo. Za Leu slično “teen” izdanje.

Upoznajemo se s našim stjuardom, saznajemo da će koferi stići za par sati. Zato su svi putnici unaprijed obaviješteni da sa sobom ponesu sve neophodne stvari u “carry on” (ručnoj) prtljazi. Presvlačimo se u kupaće kostime i krećemo put bazena gdje se planiramo osvježiti, nakon čega slijedi obavezni “fire drill”.

U 6:00 se oglašava brodska sirena. Isplovljavamo. Mnoštvo radoznalih putnika, uključujući i nas, gleda preko ograde i čeka trenutak kada će se brod odvojiti od doka. Prolazimo pored broda kompanije Carnival, koji isplovljava poslije nas, svi razdragano mašemo jedni drugima. Polako za nama ostaju svjetla San Juana.

Koferi su stigli u kabinu, približava se vrijeme večere. Većina putnika večera u velikim salama, uz punu uslugu svite konobara, a za doručak i ručak popularniji je buffet stil, ponuđen u nekoliko restorana. Za večeru u sali svakom putniku je dodijeljen termin i stol, koji ostaju isti do kraja krstarenja. Mi smo izabrale kasniji termin, 8:00, dobile smo stol u dvorani Vivaldi. Upoznajemo se sa šefom sale i našim glavnim konobarom. Obojica su vrlo srdačni. Konobar se zove Danilo a svaka eventulana veza sa Crnom Gorom je sasvim neosnovana – čovjek je s Filipina! Lea mu kaže da joj sliči na Obamu (uši su bile presudne), tako smo ga i zvale sve do zadnjeg dana 🙂

Ubrzo nam se pridružuje i ostatak našeg stola, Danielle i Chase, mladenci iz Atlante. Oboje su vrlo simpatični i komunikativni, ne ponestaje nam tema za razgovor.

Dan na otvorenom moru

Sljedeće jutro budi me kapetanov glas preko razglasa. Spavala sam kao beba. Kako stvari stoje, ni Lea ni ja za sada ne trebamo ništa iz zalihe lijekova koju sam pripremila za slučaj morske bolesti. Jedva osjećamo da se brod kreće. Dok Lea još uvijek spava, ja odlazim po kavu koju pijem u ležaljci pored bazena namijenjenog samo odraslima. Predivno sunčano jutro i beskrajna pučina ispred nas.

Prvi dan u cijelosti plovimo po otvorenom moru, u pravcu Barbadosa. Sa palube gdje su bazeni čuje se muzika, to je najveseliji dio broda. Tim za zabavu je neumoran uveseljavajući putnike raznim igrama i natjecanjima. Daleko najveseliji su Portorikanci. Čula sam da svaki kruzer koji polazi iz San Juana uvijek ima puno lokalnih putnika. Naime, par dana pred isplovljavanje, ako nije popunjen cijeli kapacitet broda, kompanija nudi karte s nevjerojatnim popustom za lokalno stanovništvo. Načula sam isto tako da je to nekim sujetnim Amerima na brodu pomalo uz nos, u stilu nije fer da neki putnici plaćaju punu cijenu, a neki ne.  ‘Ko im je kriv, pa ne žive u San Juanu 🙂

Dok istražujemo po brodu Lea me u početku uvijek upućuje u željenom pravcu. Puno se bolje orijentira u prostoru od mene. Ja svako malo moram zastati i pogledati u mapu da bih locirala trenutnu poziciju.

Navečer je prva formalna večera. Pripremile smo i prikladne večernje haljine. Prije večere se svi šetkamo po Royal promenadi, sijevaju blicevi foto aparata na svakom koraku. Na mostu iznad promenade nam se predstavlja kapetan koji nas upoznaje sa svojom posadom. Kapetan je školski primjerak – s bradom i malo elegantnije popunjen.

Cruise direktor Chris nam otkriva listu najglupljih pitanja putnika, prati ga urnebesni smijeh. Ovaj putopis će ionako biti poduži, pa vam na žalost ne mogu  prenijeti više od jednog. Visoko na listi kotira pitanje spava li i posada na brodu 🙂

Za vrijeme večere na jelovniku je i jastog. Obama nam kaže da su u pitanju manji jastozi i da nije nikakva sramota naručiti više od jednog 🙂 .  Sličan savjet mi je dao i noć prije kada se nisam mogla odlučiti koji ću desert – rekao mi da naručim od svake vrste po jedan! Polako se počinjem prisjećati priča kako se svi vrate s krstarenja par kg teži – sada znam i zašto 🙂

Bridgetown, Barbados 

Sutradan se budim uz zvuk brodske sirene. Pristajemo u Bridgetown na Barbadosu. Barbados je otok koraljnog podrijetla i spada u skupina Malih Antila. Za vrijeme doručka promatram luku, jedinu od svih u koje ćemo uploviti na ovom krstarenju da ima vrlo malo šarma. Časni izuzetak su kuće viktorijanskog stila (Barbados je sve do 1966. bio britanska kolonija) kao i neodoljive drvene nastambe živih pastelnih boja.

Čim smo stupile nogom na kopno, uputile smo se taxi štandu. Naš cilj je puno ljepši dio Barbadosa. Rockley Beach, 5 km južnije.

Što da vam kažem o mojim prvim dojmovima nego da ako postoji raj, ja ga upravo tako zamišljam! Nadam se da će priložena fotografija bar malo dočarati dojam. Je li moguće da ima toliko nijansi tirkizne boje? Ne mogu odvojiti oči od mora. Kakav kontrast s bijelim pijeskom koji ugodno hladi po bosim tabanima. Malo detaljniji pogled otkriva da pijesak nije potpuno bijel. Pomiješan je s rozastim kristalićima koji svjetlucaju na suncu. More toplo, pretoplo.

Nakon par sati počinje pljusak. Iz čista mira. Odjednom. Ništa neobično za tropske predjele u ovo doba godine. Mi i dalje u moru, uživamo u kupanju po kiši, sve dok nas dežurni spasilac na plaži nije upozorio da je vrijeme da iziđemo vani zbog opasnosti od manje tropske oluje. Poslušno izlazimo, ali već tako pljušti da nema smisla ni oblačiti se. Sva odjeća nam je ionako već mokra. Ogrnuvši se ručnicima iz kojih se cijedi, zovemo taxi. Za čudo božje netko nam ipak staje. Još uvijek me sram kad se sjetim koliko smo mu pijeska ostavile u autu, a o mokrim sjedalima da i ne govorim. Dok smo došle do broda, sunce je već ponovo granulo.

U kabini, iznenađenje od stjuarda – na krevetu prva životinjica od ručnika: slonić. Pomno ga analiziramo, da naučimo vještinu, pa prenesemo iskustvo obitelji na Pelješcu 🙂

U suhoj odjeći i nakon ručka, ponovo silazimo s broda u kraću šetnju po shopping dijelu Bridgetowna, namijenjenog prvenstveno putnicima s kruzera. Par suvenira i ništa više. Čuvamo se za St. Maarten, raj za shopping 🙂

Po povratku na brod Lea je odlučila probati “climbing wall”. Vraća se ponosno pokazujući medalju – stigla je do vrha!

Castries, St. Lucia

Sljedeće jutro pristajemo u luku Castries; otok St. Lucia, koji također pripada otočju Mali Antili. Već s palube pravim par snimaka, sviđa mi se otok na prvi pogled. St. Lucia  je vulkanskog podrijetla, s bujnom tropskom vegetacijom.

Za obilazak otoka unaprijed smo uplatile izlet s agencijom Cosol. Baptiste, naš vodič, nas čeka po silasku s broda. S nama u grupi su još tri bračna para, svi Amerikanci. Lei, najmlađoj u grupi, pripada počasno mjesto kopilota – suvozačko sjedište u minivanu. Baptiste nas je svih odreda oduševio poznavanjem otoka i svako malo do suza zasmijavao svojim duhovitim upadicama. Šale su najčešće bile na njegov račun. Ženio se nekoliko puta i sa zadnjom suprugom, inače puno mlađom od njega, je nedavno dobio djevojčicu. Dali su joj ime Rihanna.

Prvo zaustavljanje je Marigot Bay, prelijepa uvala, između ostalog čuvena kao mjesto snimanja filma Dr. Dolittle. Nadam se da će vam fotografija bar malo dočarati prirodnu raskoš ovog mjesta.

Slijedi ribarsko seoce, Anse La Raye, gdje se zaustavljamo da probamo domaće specijalitete: riblje okruglice sa kečapom od banane, kolačići od kokosa, pregršt tropskog voća egzotičnog izgleda i rum punč. Šalim se sa Baptistom i pitam da nije malo rano za rum, na što on odgovara da možda jest u Americi. Na Karibima ni slučajno J Pita Leu koliko joj je godina, a na njen odgovor «13», zasmijava je mrtav-ozbiljan u licu kako je na tom otoku starosna granica za konzumiranje alkohola 12 🙂

Sljedeći cilj je plantaža banana. Dok se vozimo Baptiste telefonom razgovara s nekim na kreolskom francuskom, jednim od službenih jezika otoka. Ništa ga ne razumijem, iako sam se nekada davno mogla pohvaliti pristojnim znanjem francuskog. Na plantaži su nas uputili u tajne uzgoja tog popularnog tropskog voća, nakon čega smo krenuli prema vidikovcu s kojeg se pruža pogled na Pitons – planinske vrhove na južnoj strani otoka koji su zaštitni znak St. Lucie.

Gros Piton je skoro u cijelosti u magli, Petit Piton se nazire kroz izmaglicu i kišicu koja počinje sipiti. Na kišu se više nitko i ne osvrće. Kako  iznenada počne, tako i prestane. U zraku se osjeti vlaga, u srcu smo “rain forest”.

Slijedi Soufriere sa svojim sumpornim vrelima karakterističnog mirisa, raskošnim botaničkim vrtovima i vodopadima.

Na kraju dana je, kao šlag na tortu, Jalousie Beach. Slikovita plaža smještena u podnožju Pitons planinskih vrhova. Do plaže idemo barkom i sljedećih sat vremena uživamo kupajući se i izležavajući na suncu.

Na putu natrag za Castries, Baptiste se zaustavlja pored jedne kuće, prilazi mu starija gospođa i daje veliku papirnatu vrećicu. Unutra je Piping Hot Bread, kruh iz kojeg se još puši, u obliku kokošjeg batka. Po uputama svi kidamo “batke” na pola i punimo ih  priloženim sirom. Ne mogu vam opisati koliko je to bilo ukusno! Žao mi je samo što sam bila tolika poguzija pa ne stigoh uslikati kako kruh izgleda prije nego što sam ga smazala u rekordnom roku.

Društvo u grupi je jako zabavno. Gospođa iz Connecticuta me pita u čemu je moja tajna pa sam na odmoru sa kćeri tinejdžericom koja, na njezino veliko iznenađenje, u tome zapravo i uživa. Ne može vjerovati da je Lei zabavno, da joj ne silazi osmijeh s lica, čak i kada ne pozira za fotografiju. Svi se smijemo kada je na kraju dodala da joj se čini da se njena (sada već odrasla) kćer zaboravila smijati kada je napunila 15.

Očekivana Antigua, stigla Erica 

Noć prije kapetan nas je obavijestio da ćemo na žalost morati preskočiti pristajanje na otok Antigua jer se otoku približava tropska oluja imena Erica. Oluja još nije u kategoriji uragana, nada se da će tako i ostati. Kapetan je još dodao da će provjeriti kakva je situacija na obližnjem otoku Dominica, također popularnom među kruzerima, pa se možda uz malo sreće sutradan tamo usidrimo. Jutro je pokazalo da neće biti ništa ni od Dominice, jer je zbog vremenskih neprilika prethodne noći oštećen jedini dok na koji Adventure može pristati.

Ispostavilo se čak da je munja oštetila i jedan radar na Adventure. Meni upitnik iznad glave.  Tako sam mirno spavala tu noć, a svašta se nešto uzbudljivog izdogađalo.

Pala je odluka da provedemo još jedan dan na otvorenom moru, ploveći prema St. Maartenu, našoj sljedećoj luci, koja bi trebala biti izvan domašaja Erice u vrijeme našeg pristajanja.

Vrijeme je za istraživanje brodskih sadržaja u zatvorenom prostoru. Počinjemo s klizalištem. Dok čekamo da Lei nađu odgovarajuću veličinu klizaljki, razgledavam po dvorani. Sve kao u bilo kojoj dvorani za klizanje na kopnu, čak i stroj za glačanje leda. Teško je povjerovati da smo na brodu. Sutradan ćemo u toj istoj dvorani gledati show sa profesionalnim klizačima.

Nakon klizanja slijedi tombola. To je već klasičniji vid cruise zabave. Nismo ništa dobile, što i nije neka novost – nikada nisam imala sreće u sličnim igrama.

Navečer gledamo show na temu koliko se poznaju bračni parovi. Chris je voditelj. Nakon nekoliko minuta svima je jasno da je majstorski odabrao parove za natjecanje: par mladenaca, par više od 10 godina u braku i par koji slavi zlatni pir. Bakica sa najdužim bračnim stažom nas je nasmijavala do suza – zbog svojih duhovitih odgovora i na najškakljivija pitanja postala je veoma popularna i do kraja krstarenja svi su je znali po imenu 🙂

Dan završava karnevalom s karipskom tematikom.

Philipsburg, St. Maarten

Sljedećeg jutra budim se s nestrpljenjem očekujući kapetanov glas da čujem gdje smo. Na moju veliku radost uplovili smo u Philipsburg. Erica je ostala iza nas. Budim Leu samo da joj kažem da ću je čekati na palubi da skupa doručkujemo, toliko sam nestrpljiva da vidim St. Maarten da ne mogu biti u kabini.

Philipsburg je na nizozemskoj strani otoka, koja je naseljenija od sjeverne, francuske strane. Ime otoka se na francuskoj strani drugačije speluje: St. Martin.

Oblačno je, ali ne pada kiša. S doka gdje je usidren Adventure koristimo vodeni taxi do centra grada. Plan je prvo otići na francusku stranu na poznatu plažu Orient Beach i poslije podne se vratiti u Philipsburg za shopping.

Taxi do Orient Beacha dijelimo sa još nekoliko putnika s broda. Tako nam je jeftinije. Nakon desetak minuta vožnje pojavljuju se prvi znakovi s natpisima na francuskom. Prolazimo pored luksuznih vila okruženih bugenvilijama raznih boja i tirkiznim plavetnilom.

Orient Beach je, osim po svojoj prirodnoj ljepoti, poznata i po tome što je odjeća potpuno prepuštena osobnom izboru. Krećemo prema dijelu koji nam se čini OK, za sada čak i bez ijednog toplesa. Lei je laknulo – moje američko dijete nije naviklo gledati golotinju na plaži 🙂

Poslijepodnevni shopping smo počele sa guavaberry likerom, najpopularnijim suvenirom ovog otoka. Pravi se od klasičnog ruma i guave (Myrciaria floribunda), kruškolikog voća koje uspijeva na Karipskom otočju. Super za koktele i kolače.

Philipsburg je carstvo duty-free shoppinga, iskusni cruiseri su mi između ostalog preporučili nakit, što je ohrabrilo Leu i mene da po prvi put u životu kročimo nogom u Tiffany. Na moje veliko iznenađenje, srebrni privjesak iz kolekcije ključića, koju sam sretala po modnim magazinima, bio je na rasprodaji uz dodatni popust, s konačnom cijenom koju je i moj džep mogao priuštiti. Dok je prodavačica pakirala privjesak u tirkiznu kutijicu s bijelom vrpcom (Tiffany simbol), na naše ushićene komentare je dodala kako je to uvijek najuzbudljiviji dio kupovine većini mušterija. Baš kao u filmu “Breakfast at Tiffany’s”  🙂

Tu noć je bila na redu druga formalna večera. Prije nego što ćemo se skockati za večeru, odlučila sam konačno pronaći kako doći do pramca broda. Uz Leinu pomoć i uspijevam. Tu je i brodski helidrom, kao i nekoliko klupa. S jedne od njih smo uživale u prekrasnom zalasku sunca. Bilo je simpatično promatrati nekoliko parova kako se fotografiraju u Titanic pozi. Na putu natrag smo poćurile na komandni most, da vidimo kako se to upravlja ovom plovećom grdosijom.

Poslije večere slijedi zabava u stilu osamdesetih, uz Chrisov nezaboravni pokušaj da otpleše čuveni “moon walk” Michaela Jacksona.

Frederiksted, St. Croix 

Približavamo se kraju krstarenja. Dan prije povratka u matičnu luku, uplovljavamo u Frederiksted; St. Croix, najveći otok Američkog Djevičanskog otočja. I Kolumbo se daleke 1493. osobno iskrcao na ovaj otok i dao mu ime Santa Cruz.

Za prvu polovicu dana smo izabrale snorkeling tour na Buck Island – jedan od najljepših doživljaja na ovom krstarenju! Organizatori izleta nas najprije busom voze u Christiansted, najveći grad na otoku.

Buck Island je mali koraljni otok na sjevernoj strani, inače nenaseljen. Predsjednik Kennedy ga je proglasio nacionalnim parkom, a predsjednik Clinton znatno proširio zaštićenu oblast. Koraljni greben koji ga okružuje je vrlo poznat među ljubiteljima ronjenja. Ono što ga čini još neobičnijim je podvodna staza – nekolicina markera na dnu mora koji vam daju informacije o mjestu koje trenutno istražujete! Moj opis neće ni približno dočarati još uvijek netaknutu prirodnu ljepotu ovog otoka, zato prilažem linkove za sve one koji žele saznati više:

http://en.wikipedia.org/wiki/Buck_Island_Reef_National_Monument

http://www.nps.gov/buis/

Nakon što su nam dodijelili vodiča, cijela grupa se ukrcava na brod. Svi koji nemaju opremu za snorkeling dobivaju je na brodu, uz neophodne upute. Grupa je šarolika, godine 7-77, početnici i oni iskusniji. Već s broda primjećujemo nekoliko kornjača, a ubrzo nam se pridružuje i jedan vrlo razigrani dupin, koji će nas pratiti sve do istočne strane otoka gdje smo se kasnije usidrili. Vodič također roni s nama, mi polako za njim. Slijedimo podvodnu stazu kroz nevjerojatni svijet  koralja svih oblika i boja, iz čijih pećina neumorno dolaze ribe, kornjače, raže, te druga meni neznana morska bića. Svako malo mi se čini da ću odnekud začuti Dory, meni najdraži lik iz Disneyjevog filma “Finding Nemo”  🙂

Kruzeri su tek nedavno počeli svraćati na St. Croix. Obližnji St. Thomas je daleko popularniji. Da bi se pokazali što boljim domaćinima, lokalno stanovništvo Frederiksteda svaki pristanak broda uveliča svečanostima baziranim na etno elementima.  Lokalni umjetnici izlože svoje radove dužinom prelijepog šetališta uza samu obalu.

Po povratku na Adventure, u kabini nas čeka raspored iskrcavanja na kopno. Raspored se radi u skladu s planovima putnika za povratak kući (vrijeme leta i sl.) Kako planiramo ostati u San Juanu još jednu noć da upoznamo grad, mi smo u jednoj od posljednjih faza iskrcavanja, što nam daje dovoljno vremena da se ujutro naspavamo i bez ikakvog požurivanja doručkujemo.

Osoblje u neposrednom kontaktu s putnicima s nestrpljenjem očekuje večeru. Zadnju noć se dijele napojnice. Svaki putnik tu noć dobije omotnice s imenima svog stjuarda, glavnog konobara itd. kao i preporučeni iznos tipa za svakog od njih. Nitko se ne buni ako ostavite i više, ali taj minimum se od svakog očekuje osim ako niste izuzetno razočarani pruženom uslugom. Možete ostaviti cash ili voucher čiji će vam iznos skinuti s računa.

Tom prilikom će i svo osoblje iz kuhinje proparadirati kroz salu uz veliki pljesak putnika.

Nakon večere, plesni show Vegas tipa, izuzetno profesionalno postavljen. Slijedi parada stjuarda, gdje svaki u rukama nosi po jednu životinjicu od ručnika.

U San Juan uplovljavamo oko 7 sati ujutro. Iskrcavanje prolazi bez problema, oko podne smo već u taksiju koji nas vozi u Stari grad. O San Juan iskustvu, nekom drugom prilikom.