Waterloo, Ont

Autor: Kalina M. M.

Obično sam ja ta koja nagovara autore da nešto napišu. Ovaj put je bilo obrnuto, ideju mi dala Slavica:  Zašto si tako malo pisala o Waterloo-u?

U pravu je. U tom mjestu sam boravila 15 divnih dana. To nije Waterloo u Belgiji, nego u Kanadi, na jugu pokrajine Ontario.

Kad sam prvi put čula naziv mjesta, asocijacija mi je bila Napoleonova bitka kod Waterloo-a, zatim pjesma grupe ABBA. Kao i mnogi drugi gradovi u Kanadi, ovaj grad je dobio ime po jednom europskom gradu i to godine 1816., upravo nakon završetka Napoleonovih ratova, jer je područje naselilo puno njemačkih imigranata. Oni su također naseljavali susjedno mjesto, koje su nazvali Berlin.

Waterloo je zadržao svoje ime, a kanadski Berlin je preimenovan u Kitchener. Oni su danas twins – gradovi blizanci.

Dok se vozite tim mirnim ravničarskim mjestom nemate osjećaj da ste u gradu koji ima preko 100000 stanovnika. Nema visokih zgrada, gradsko središte je mirno. Čudila sam se kako su pubovi prazni. Tu ljudi radnim danom rade, ne šetaju i ne ispijaju pića u toku radnog vremena.

Priroda i rekreacija

U blizini mjesta gdje sam odsjela se nalazi jezerce Laurel Creek. Šetala sam , gledala vegetaciju – slična je našoj močvarnoj. Ima trstike, rogoza, cvijeća i čak jako mnogo ambrozije. Jadni alergičari! To je nemoguće zaobići.

Prvu noć dok sam spavala sam čula neke krike. Uplašilo me. Objasne mi: ma to su samo guske!

Jedan dan smo odlučili ići na jezero Laurel Creek preko službenog ulaza. To je pravi park prirode i naplaćuje se ulaz. Sami se parkirate i platite. Stalno sam se osvrtala je li to netko kontrolira? Vidjela sam jedan džip, ali službenika parka ne.

Sve je jako čisto, uređeno. Imaju klupice i stolove za izletnike, stvarno lijepo. Okolo vjeverice skaču, čuju se ptičice, a guske, one koje su me budile noću, se kupaju. Prišla sam im bliže radi snimanja, ali nisu bile nimalo gostoljubive. Snimila sam i kanadsku žabu. Mir, tišina. Pravo mjesto za odmor.

Tražila sam ljude po ulicama, ali nema ih. Svi se voze samo autima, rijetko tko šeta. Vidjela sam da sve kuće u kvartu imaju pse ili mačke. Kad bih ostajala sama, izlazila bih na trijem posmatrati te kanadske pse. Ne poznaju me, a ne laju, vidi čuda! Namjerno sam jela jabuku da provire kroz ogradu, samo da ih vidim, izazovem. Oni provire, opet ne laju. Pitam brata:” Pa kako su tako pitomi?” Nasmijao se: “Oni ti imaju specijalne ogrlice, kad zalaju, odmah ih drmne struja! Ne smiju uznemiravati druge.”

Nisam sigurna da je to istina, jer brat ima neobičan smisao za humor. Tako je uvjerljiv ponekad, da može ljude uvjeriti da je crno bijelo!

Ako želite ići na rekreaciju u prirodu, jako lijepo mjesto je RIM Park, nalazi se s druge strane Waterloo-a. Šetate uz rijeku s grandioznim imenom Grand River dugačkom stazom, meni se učinila preko 5km. Srećete ljude nasmijane, jave vam se, pozdrave vas. Neki rolaju, neki šetaju, neki igraju golf. Tu smo sreli lokalne Menonite – rolaju. Obučeni su staromodno, ali ne baš kao Amiši u filmu Svjedok. Možda bi mi dozvolili snimanje, ali mi se činilo da zadirem u privatnost, a to nikako ne bih željela, okrenula sam se prirodi. Snimala sam drvo javora, prekrasne nijanse boja jeseni. Sve se ogledavalo u Grand Riveru. Vidjela sam uginulo drvo bez ijednog listića i čudila sam se što ga ne maknu. Oni ostavljaju da ga priroda razgradi.

Uspjela sam zoomirati crnu vjevericu, čak i malu zmiju. Ostali smo do same večeri. Krasan izlet!

Kad sam već spomenula rekreaciju, uočila sam da ljudi koje sam tu upoznala jako brinu o svom tijelu. Dosta ih ide na odbojku, košarku, plivanje, čak hokej, a teretana ima zavidan broj. Djeca se intenzivno bave sportom, upoznala sam jednu djevojčicu koja igra nogomet. Trener joj je Hrvat.

Kupovina

Sasvim je normalno u nabavku ići autom do najbližeg mola. A parkinzi ogromni i zamislite – skoro prazni. Nisam mogla sebi doći od iznenađenja. Odmah sam slikala. Imaju parkinzi i za dječja kolica?

Oni su ekološki osviješteni – ne koriste plastične kese, nego platnene. Dođete na kasu i imaju čovjeka koji slaže stvari u kese. Mi mu damo 3 platnene, a mladić gura sve u dvije. Kao osoba koja uvijek nešto raspoređuje i organizira, jednostavno sam morala reagirati i pitam zašto ništa ne stavi u treću. On me blijedo pogleda, a blagajnica ljutito ošinu pogledom. Zamalo sam izazvala incident! Brat mi je poslije objasnio da oni nisu naučeni da raspoređuju ravnomjerno, nego da što bolje iskoriste prostor, tj. što manje kesa. Meni je to bilo jako smiješno. Morat ću se prilagoditi i više gledati, a manje reagirati!

U prodavnicama hrane je jako čudan raspored. Na jednom kraju šećer, na drugom brašno i ništa nemaju u malim količinama. Hoćete kupiti vrhnje, jogurt, a ono najmanje pakiranje 0,5 kg. Isto tako majoneza, senf, marmelade. Zamislite: tražila prašak za pecivo i vanillin šećer! Uopće nemaju veliki izbor čokolada, keksa. Zato imaju raznolikog voća i povrća. Neke sam prvi put probala. Paprike raznih boja, ne previše ukusne. Pomadore pomalo plastične, ali salate prekrasne: rikula, matovilac, radič. Prodaju baby špinat – šteta kuhati, toliko je mlad. Jabuka ima raznih vrsta. Bilo je i jagoda, borovnica. Svašta sam kupovala i probavala. Odlične su zelene dinje – fantastično idu uz pršut (tamo ga zovu prosciutto).

Najintelektualniji grad na svijetu

Waterloo se smatra najvećim studentskim centrom u Kanadi. Provozali smo se oko njihovih sveučilišta. Ima ih dva: University of Waterloo i Wilfrid Laurier. Zgrade se puno ne razlikuju od naših.

Imala sam priliku privatno upoznati direktora Informatike na University of Waterloo. Čovjek je naše gore list, odlično govori hrvatski, iako je davno iselio u Kanadu. Ispričao mi je kako Bill Gates povremeno dolazi i regrutira njegove studente za Microsoft, jer se taj univerzeitet smatra jednim od vodećih u svijetu za inženjering.

Tu je u blizini i tvrtka RIM (Research in Motion). U njoj se proizvode čuveni BlackBerry mobilni uređaji.

Sybase, jedna od najpoznatijih baza podataka, takođe tu ima središte, kao i OpenText. U Waterloo-u se nalazi i Perimeter Institute, jedan od najznačajnijih istraživačkih centara za teorijsku fiziku u svijetu. Osnovao ga je jedan od suvlasnika i osnivača RIM-a. Prošle godine pridružio mu se i slavni Stephen Hawking. Zbog svega toga, Waterloo je dva puta zaredom izabran za najintelektualniji grad na svijetu!

Ceremonija primanja kanadskog državljanstva

Još mi je nešto bilo jako zanimljivo. Sasvim slučajno sam bila tamo kad imigranti dobivaju kanadsko državljanstvo. Mislim da je to bio sud u Kitcheneru, regionalni. (U regiju Waterloo spada, osim gradova blizanaca – Waterloo i Kitchener, i grad Cambridge)

Kako me to dojmilo! Sudac i sutkinja su bili obučeni u crne mantije, ali nisu imali perike. Govorili su sve prvo na francuskom, pa engleskom. Svirala se himna “Oh Canada”. U samoj sudnici je slika kraljice Elizabete. Tek tu sam vidjela obilježja Kanade kao članice Komonvelta. Nakon svečanosti uočila sam dobar kadar : dio sudnice sa zastavama pokrajina Kanade i svečane uniforme policajaca Ontarija. Kako to uslikati? Ipak je to sudnica, ceremonija. Sijevne mi ideja: sad ću se ja ubaciti na sliku između njih, pa neće biti mimo pravila. Kako su se samo iznenadili, ali me nisu odbili. Osmijeh sva vrata otvara. Nakon moje dovitljivosti i sjajne fotke, ostali su se sramežljivo namještali i molili policajce na poziranje. Vidim ja sudac me neobično gleda: sad nije on glavna zvijezda programa. Kurtoazno se nasmijao u mom smjeru. Odjednom su pokrajinski policajci bili zanimljiviji za slikanje od njega.

Nakon ceremonije je bilo kratko primanje: sok, keksići i kava. Novim Kanađanima i njihovim gostima su se pridružili sudac i sutkinja. Vidim svi povučeni, samo se smješkaju, a šute. Jednostavno sam morala razbiti tu uštogljenu monotoniju. Prišla sam sucu, pohvalila ceremoniju i rekla kako ću fotke i video klipove odmah poslati u Europu, Hrvatsku. Iznenadio se, nasmijao, ovaj put iskreno. Odmah je pitao: “Možda ću jednog dana i vama čestitati kanadsko državljanstvo?” Rekla sam da sam samo u posjeti. Brat me samo pratio, zna on kako sam ja nepredvidiva, uostalom i sam je.

Eto, mislim da sam vam bar donekle približila ovaj grad i život u njemu. Ljudi koje sam upoznala bili su staloženi i mirni, nisam doživjela onaj pressing, galamu, gužvu, kako je kod nas. Nakon dugo, dugo vremena to mi je bio pravi, istinski odmor.