Iglom preko granice – Vancouver
Autor: Davor Skeledžija
Ovaj putopis pišem pomalo rutinski najviše za one koji će putovati ovamo. Vancouver nije grad u koji bih inače planirao otići, posebno ne zimi. Iako nije tako strašno hladan, kao npr. Quebec, jer ga griju čak dvije tople struje pacifičkog oceana, Vancouver se stvarno nema za pohvaliti ničim posebnim. Da sam bio u ljetnom periodu, ako je vjerovati Lonely Planetu, našlo bi se manjih mjesta u okolici grada blizu vode, u kojima bi se moglo fino i povoljno družiti uz dobar riblji zalogaj.
Mene je u Vancouver nanijela Konferencija svjetske dijabetičke federacije, ali usprkos svemu sam odlučio posjetu produžiti i iskoristiti na najbolji mogući način.
Putovanje
Duljina leta je taman „onako izdržljiva“, posebno u novoj Lufthansinoj izmišljotini pažljivo biranog marketinškog imena: „Premium Economy Class“. U stvari riječ je o letenju na nešto kvalitetnijim sjedalima s nešto više prostora za noge, malo boljom hranom i nešto većim ekranom za gledanje filmova. Hvala Etours.hr i Lufthansa.com na „upgrade-u“ 🙂
Ljudi i jezik
Tijekom boravka na destinacijama na drugom kraju svijeta kao što su Iran, Sirija, Kenija, Egipat sam razvijao tezu o hladnim i suzdržanim stanovnicima „zapadnog svijeta“, nasuprot toplim i druželjubivim stanovnicima npr. Sirije i Irana. Vancouver je bilo fantastično otrežnjenje od takvih pogrešnih generalizacija. Iako vas baš ne bi kao u Iranu odmah pozvali u svoj dom, u Vancouveru će vam gotovo svaki stanovnik vrlo rado pomoći u snalaženju njegovim gradom. Osmijeh na licu će biti iskren i topao, a uputa i komunikacija uvijek srdačni i dobronamjerni, kako na ulici tako i u svakom dućanu. Kada tome dodamo činjenicu da mnogi smatraju da se upravo u Vancouveru govori najljepši engleski jezik – vjerujem da će se mnogi ovdje odlično osjećati. Iako nemam previše sluha, njihov izgovor mi je bio baš nekako lijep; jasan i čvrst, a opet ne „američki“ tvrd.
Ljudi i ekonomija
Vancouver smatraju jednim od najskupljih gradova svijeta. U to smo se uvjerili na svakom koraku i baš zato me dodatno iznenadila ljubaznost, otvorenost i toplina njegovih stanovnika. Prije bih očekivao da se ponašaju kao stanovnici npr. Tokija, također vrlo skupog grada čiji su stanovnici opterećeni poslom, hladni i prilično nezainteresirani.
Kanadski dolar je u zadnje vrijeme oslabio u odnosu na američki, otvoreno izražavaju nezadovoljstvo tom činjenicom, jer su im sada američki proizvodi teže dostupni. Kao prosječni Hrvat vrlo osviješten po pitanju valutnih klauzula i svjestan da nemaju kredite u stranim valutama, na to gledam kao na nešto pozitivno. Njihovi proizvodi postaju jeftiniji i poželjniji npr. susjednim Amerikancima, dakle raste izvoz. Istovremeno, proizvodi iz SAD-a zbog slabljenja kanadskog dolara – postaju skuplji, pa pada uvoz i potiče se domaća proizvodnja.
Ovaj puta osobno nisam prešao lokalnu granicu SAD-a, no prijateljica koja se malo prebacila preko, je svjedočila ogromnim ekonomskim razlikama. Izgledalo joj je kao da obični stanovnici Sjedinjenih Američkih Država u blizini kanadske granice nemaju nimalo koristi od globalne agresivne vojne i ekonomske državne politike. S monetarnom politikom jačanja američkog dolara – imat će još manje.
Hrana, lokalni savjeti i što obići
Kao i većina Europljana ostao sam šokiran količinama šećera i kojekakvih slatkih dodataka koje stavljaju u hranu. Budući da smo se uglavnom hranili u najjeftinijim, a time i lošijim fast food restoranima, ključno je bilo na vrijeme dreknuti – „Don’t put that shit on my food!“. Jer čim bi na primjer meso izvadili iz pećnice, odmah su preko toga sipali slatke preljeve. Zanimljivo je da ih takav način prehrane još nije „dohvatio“, tj. na ulicama još uvijek nije tako lako naći debelog stanovnika Vancouvera. Putnicima u mnoge gradove SAD-a su već dulje vrijeme na ulici vidljivi rezultati njihove loše prehrane.
Budući da je sve tako skupo, korisna informacija je da se isplati nositi studentske iskaznice čak i onima koji su svoj fakultet davno završili. Prilično su ležerni i prihvatit će čak i našu poznatu studentsku X-icu bez puno komplikacija.
Capilano Suspension Bridge
Budući da smo i u Hrvatskoj polako navikli na kič u obliku pretjeranog osvjetljavanja drveća i koječega raznobojnim žaruljicama, zanimljivo je bilo vidjeti kako to Kanađani rade. Preporučam zanimljivu večernju šetnju dugačkim žičanim mostom preko nabujale rijeke, te među drvećem nekoliko metara iznad zemlje.
Sve bliješti gore spomenutim žaruljicama, ali u ugodnom društvu može biti jako zanimljivo.
Vancouver Aquarium
Od ovoga sam najmanje očekivao, pa sam zato vjerojatno najviše i dobio. Preporučam posjetu ovom odlično organiziranom svijetu prirode. Imaju sve što treba – ogromne akvarije s morskim psima i roniocima, krokodile, predstave s delfinima, kitovima i tuljanima. Ipak, cijelo vrijeme svoje posjetitelje pokušavaju na kreativan način educirati i motivirati ka odgovornom odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Selfie i 10 minutna vrhunska interakcija s jednim neobičnim delfinom je ono što je vašeg omiljenog putopisca ostavilo bez daha.
Science Museum
Na zgodan i simpatičan način prikazuju brojne prirodne zakonitosti. Ogroman broj pokusa i zanimljivih eksponata će svakoga zaintrigirati. Bez klinaca ga nema smisla posjetiti, osim ako se poslije ne planiramo nagraditi najboljim sladoledom na svijetu u obližnjem „Earnest Ice Cream“ (Google zna točnu adresu). Posjetiti Vancouver, a ne probati taj vrhunski sladoled je velik i ozbiljan propust.
Živjeti u Vancouveru?
Družili smo se s nekoliko vrlo ljubaznih i srdačnih kanadskih Hrvata (ne, nije bilo premijera) koji su nam dali neprocjenjivi uvid u život u ovoj zemlji. Jedna priča mi je ostavila dubok dojam, a ide ovako: „Jedan naš Bosanac“ je iznad stražnjih vrata na svojoj kući napravio malu nadstrešnicu da mu ne pada kiša čim otvori vrata i da može na miru otresti cipele. Njegova kuća je potpuno samostojeći objekt, ali je malenu nadstrešnicu u svom stražnjem dvorištu morao srušiti jer nije dobio suglasnost trećeg susjeda koji uopće ne graniči s njime. Ništa neobično npr. za Australce, ali ponovno malo previše za moj anarhistički um. Ipak, na jednostavno pitanje jesu li požalili što su se doselili u Kanadu, jednoglasno i sigurno su odgovarali – „No way!“.
