Niagara Falls

Niagara Falls

Autor: Kalina M.M.

Mnogi su pričali o ljepoti ovog prirodnog fenomena, ali nijedan opis nije dočarao ono što sam tamo doživjela. Krenuli smo iz Waterloo-a prema Hamiltonu. Napunila sam bateriju foto aparata i pripremila se za snimanje. Usput je rominjala kišica, a nas dvoje smo slušali neku extra glazbu na tamošnjem radiju. Brat mi je pokazivao kako radi Garminov GPS. Koja je to dobra stvarčica u nepoznatom gradu! Niagara se ne zovu samo vodopadi, nego  i grad. Parkirali smo se ispod ogromnog tornja Skylon  i krenuli prema slapovima.

Sve je mirisalo, jako mnogo cvijeća, parkova, drveća, uređenih vrtova. Ma nije problem imati toliko zelenilo kad je zrak tako vlažan. Odjednom sam ugledala pjenušanje rijeke, spremne za veliki skok. Počela sam slikati, mijenjati kutove i opet slikati, slikati. Brat mi objasni kako je preko puta grad Buffalo i  prijelaz za SAD. Da sam imala vizu, mogla sam malo skoknuti i do tamo. Jedan dio vodopada, manji, pripada Americi, a veći, potkovičasti, Kanadi.

Rijekom su plovili brodići Maid of Mist, njih nekoliko. Turista je bilo previše – gužva za karte. Brat predloži prošetati po mjestu, poslije će se raščistiti. U šetnji mi prvo zape za oko Hard Rock Cafe i velika gitara. Pokušasmo snimiti ludu fotku, ali su nam smetali automobili. Uskoro se pred nama pojavi SkyWeel.

Sjeli smo u kabine i provozali se. Kotač vozi polako i može se slikati, ali smetaju naljepnice na staklima, pa snimci nisu tako oštri. Iz Skywheela ugledah naopaku  zgradu,  auto kao da je krenulo u nebo!

Šetali smo malo po butigama, okolo kockarnice. Interesantna reklama nas privuče  – RainForestCafe. Odmah na ulazu suveniri Niagare i male plišane životinje. Vidim da su cijene paprene. Unutra se čuju efekti grmljavine, padanja kiše, krikova majmuna… Sjeli smo na stolice koje imaju rep divljih životinja.

Naručismo koktele, uslikasmo menu kartu. Konobarica nas je gledala namrgođeno, valjda je bila bijesna što ne naručujemo hranu. Ugledah jedan vodoskok i pozlaćeni kip kao Atlas. To sam išla snimiti, odjednom su svi postali ljubazni. Možda su mislili da sam iz nekog časopisa, pa su htjeli ostaviti bolji dojam. Sve se izmiču kad snimam, kao mi u Dubrovniku, naviknuti na turiste. Nakon ispijanja koktela, krenusmo prema slapovima ponovo, pokušali smo uloviti manju gužvu za vožnju brodićem i uspjeli.

Dali su nam plave kabanice i karte. Kad smo izašli na plato za ukrcavanje u brodicu Maid of Mist, začu se neobični instrument – pogledah:  Japanka svira nešto kao vibrafon, ali nije vibrafon, ksilofon… ne znam šta je to. Zvuk je vrlo neobičan. Ukrcasmo se na brodić. Svi uzbuđeni. Vozit ćemo se ispod samog vodopada Niagare. Većina se pope gore, a ja predložim bratu da budemo u donjoj palubi kako nas previše ne bi isprskao slap. Opet smo se uhvatili foto-aparata. Zarazila sam i brata. Samo smo snimali. Ugledamo Teslin pogon, koji je koristio za stvaranje izmjenične el. energije. Ne radi više, drže to kao muzej. Tesla tamo ima i svoj kip. S druge strane rijeke se vide žute kabanice – američki izletnici. Vodopad glasno huči, ima puno vode, sve je u magli. Ne znam kako upravljaju brodićima, jer ih je 4. Mislim da se ne vide međusobno kad su ispod samog slapa. Vrište turisti s gornje palube. Silaze nama – potpuno su mokri. Ni kabanica ne pomaže. Mi se smijemo, kako smo ispali pametni. Vožnja je bila zabavna. Mi ogladnili.

Brat predlaže restoran u Skylonu. Popesmo se liftom na vrh, unutra lift boy – priča kao da ga je netko uključio na struju – jednoličnim glasom: koliko je visok Skylon, koliko ima katova, koji su njegovi dijelovi, itd. Vidimo kako baš nije zaljubljen u svoj posao. Dođosmo u lijepi restoran, čeka nas uljudni konobar. Dovodi do stola i sjeda. Sve je u staklima i  pored stola ima kamena ploča. Spustim torbu na ploču, a ono brat kaže: ” Pazi, ode torba. Cijeli restoran se polako okreće, ali taj vanjski dio brže!” Konobar nam se sam ponudio kako će nas uslikati kad bude najljepši vidik na vodopade. I stvarno – čovjek dođe. Hrana je bila ukusna, ali za mene obimna. Brokula, koju obožavam, je bila samo blanširana. Jedva se izborih s pilećim filetima u umaku. Ne mogu desert. Konobar šokiran, skoro uvrijeđen. Kaže: ”Pa kuća časti” . Meni to ništa ne znači, brat pokazuje kako sam vitka i kako malo jedem. Onda su tek prihvatili moje odbijanje. Dođe šef sale i uvjerava brata da on pojede moje, samo smo se nasmijali.

Gledamo vodopad, a ono se počinju javljati duge, jer je za trenutak sunce provirilo ispod oblaka. Prilazi nam neki gospodin i moli da nas slika. Valjda je mislio da smo bračni par, a htio se nekom pohvaliti da slavi 30- godišnjicu braka. Čestitali smo mu i dozvolili još jedan snimak. Znate što je smiješno – ljudi su pretjerano ljubazni ili mrzovoljni, ne vidjeh zlatnu sredinu u tom mjestu. Na povratku – isti liftboy. Sad je bio malo opušteniji, valjda je čuo moj i bratov hrvatski i upita odakle smo. Odgovorismo mu. Kaže on: “Prekrasna zemlja, šta radite na Niagari? Ona je tako obična!” Svašta. Išli smo kupiti suvenire. Ima svakakvih budalaština, odlučih se za indijanske ogrlice, jedan smiješni termometar. Onda uočih dio s CD-ovima , odabrah Dan Gibsona – glazba ambijentalna. Svidjela mi se i maketa brodića Maid of Mist, kupih je. Krenuli smo u šetnju prema vrhu vodopada s kanadske strane. Staneš na 10 m iznad i slikaš. Malo je teže snimiti, jako prska. Uvlačili smo fotoaprat u kabanicu samo da bismo odradili snimak. Vrijeme je za povratak. Još malo pa će se smračiti. Voljela bih vidjeti duge kad upale reflektore s obje strane, ali brat sutra radi, a ima dosta do kuće. Krasno proveden dan.

Vjerujte mi, možete se tamo zadržati danima i svaki put nešto novo otkriti. Jedva čekam kad ću ići ponovo. Snimila bih mostove između dvije države. Ovako sam uhvatila sam Rainbow Bridge.