Mrav u Kanadi

MRAV U KANADI

Autor:  Kalina M. M.

Ovo sam dugo čekala – letjeti preko oceana.

Moja putovanja uvijek počinju elementarnim nepogodama, tako nam je vožnja iz Dubrovnika do Zračne luke bila kao u filmu Indiana Jones. Cijeli Grad se pretvorio u jezero.

Let do Beča je bio uobičajen, puno poznatih iz turizma.

Sad dolazi ono o čemu sam sanjala: let Beč – Toronto. Sve sam pratila i “snimala” usput čitajući knjigu. Nije lako sjedjeti 9h. Inače obožavam djecu, ali biti 9h u blizini troje djece koja naizmjenično plaču je frustrirajuće. Ipak u sebi sam se smješkala – konačno idem vidjeti tu Kanadu.

U Torontu me čekao brat.  On kao da oduvijek tamo živi – fantastično se uklopio.

Sve mi je bilo neobično: ljudi različitih rasa na svakom koraku, ogromni prostori, sve jako, jako čisto. Kad čovjek dođe iz male Hrvatske u ogromnu Kanadu osjeća se kao mrav!

Vožnja do Waterloo-a, bratovog grada, je bila uspavljujuća. Sve ravno, autocesta, gomila traka samo u jednom smjeru. Waterloo je za njih mali grad, a ima 150000 stanovnika. Nekako je uvučen među drveće, polja, jezero – samo zelenilo. Veoma lijep. Jezero Beaver Creek su napravili dabrovi, a u blizini je kuće. Trebalo mi je par dana za uhvatiti vremensku razliku. Sad tek vidim kako je teško sportašima – oni su stalno po avionima i s kontinenta na kontinent.

Upoznala sam bratove prijatelje, primili su me kao da me poznaju godinama – prijazni ljudi. Veselila sam se s njima na kanadski način. Lako je usvojiti njihovu jednostavnost.

Toronto me oduševio. Kažu da je najljepši u 9. mjesecu. Posjetila sam dragu prijateljicu, koju nisam vidjela od 1996. kad smo dočekali Novu u Dubrovniku. Kao da sam imala dodatno punjenje baterija. Prepuna dojmova. Smijale smo se do besvijesti.

Naročito je bio zabavan prijateljicin muž. On i moj brat – kombinacija od koje se iskrive usta. Stalno nešto smiješno pričaju. Ručali smo u prekrasnom restoranu pored jezera Ontario. Tu smo vidjeli brod Jadran.

Jezero Ontario je veliko kao more. Simpatičan mi je bio njen sin – trojezičan je inače, kako neobično govori hrvatski.

Do druge prijateljice, koju poznam od rođenja, a stanuje na drugom kraju Toronta vozili smo se prilično dugo. E nju tek nisam vidjela cijelu vječnost! Ljuljale smo se u ležaljci , pričale i uživale.

O Niagari ne bih puno pisala, tamo sam samo fotografirala i fotografirala. Kaže mi brat kako sam kao Japanac.

Drugi  vikend u posjet mi je došla draga prijateljica s fakulteta, vozila se iz SAD-a, gdje živi – čak 5 sati vožnje u jednom smjeru. Dok smo nas dvije neprekidno “mljele”, brat nas je gostio. Čak nigdje iz kuće ne pođosmo.

Telefonom sam se čula s još dvije prijateljice s fakulteta, jedna živi u Calgary-ju, druga u L.A. Izgledalo mi je kao da smo jako blizu, a to avionom nekoliko sati, čak su u različitim vremenskim zonama. Neobično je kako se oni tamo lako putuju, lakše im je poći od Toronta do Calgary-a, nego nama od Dubrovnika do Splita.

Petnaest dana mi je proletjelo kao da pljesneš dlanom o dlan. O ovome se može napisati knjiga.

Skoro cijeli boravak me pratilo dobro vrijeme, kažu Kanađani da sam im donijela sunce. Zadnji dan, dan polaska je padala kiša – kako simboličan rastanak. Tako je teško poći – prekrasna zemlja. Mene čekaju najdraži.

Sad već poznati prekooceanski let. Još malo i vidjet ću svoje mačiće. Ne znam kako sam izdržala bez njih tako dugo!