Gvatemala

Autor: Kapetan

Gvatemala

m/t Opal Express                                                                         Veljača 2008.

Prošavši Panamu, nakon dva dana navigacije, stigli smo pred San Jose (Puerto Quetzal) u Gvatemali. Mali porat u maloj srednjoameričkoj zemlji. Brodski teret (gasoline/benzin) smo iskrcali na dva “Spider” veza i jedan mali dio za rivom u Puerto Quetzalu.

Prvi dan smo pošli van nas četvero i zabili se u jedan restorančić slabe kvalitete i usluge na klopu (naručili četiri jastoga, a oni imaju samo dva). Čitavo mjesto se sastoji od porta i jedne ulice duž pacifičke plaje gdje se odvija sav lokalni život i u kojoj se nalazi nekoliko restorana.

Imaju neko mjesto poput ribarnice uz nekakav kanal i tu čiste i komadaju ulovljenu ribu, a otpad bacaju drito u taj kanal. Mirise ne treba opisivati, a ni boju tog ustajalog kanala. Najveći dio ulovljene ribe su morski psi kojima vade jetru, a ostalo bacaju. Od jetre prave riblje ulje koje prodaju na svakom kantunu tog malog mjestašca. Kupio sam jednu bocu tog ulja u nadi da će se moći piti, ali otčepivši bocu odustao sam zbog nevjerojatnog smrada. Kažu da je to ulje ljekovito i da pomaže kod mase boleština. Može se mazati na kožu u slučaju psorijaze, seboreje i sličnih kožnih boleština. Može se i piti jer pomaže kod astme, bronhitisa, žutice, raka i ‘ko zna čega sve ne. Tijekom večeri nam se prikrpio jedan lokalni “pilot” i pokazivao nam mjesta od interesa kao što je dotični restoran na ulici, ribarnica, supermarket i nema više. Pošto je klima tropska ili subtropska sve je puno bicikala, mopeda i skutera svake vrste. Nakon loše klope, uz pjesmu dvojice ofucanih Marijaca, zaputismo se natrag na brod i jedina dobra stvar je ta da sam s tim “pilotom” ugovorio izlet za drugi dan.

Taj drugi dan smo lancem sa sidra ispedalirali vani u žegu i vrućinu Puerto Quetzala. Sekondo, Kadet, Pumpan (Filipinac) i ja. Dočekao nas je taksist i zaputismo se prema cilju našeg izleta, a to je stari kolonijalni grad i bivši glavni grad Srednje Amerike – Antigua Guatemala.

Putem do bivše metropole

Dolaskom na sidrište dan ranije primijetio sam da je okolica Puerta Quetzala načičkana vulkanima od kojih se jedan čak dimio. Kažu da Gvatemala ima devetnaest aktivnih vulkana. Grad Antigua Guatemala smješten je u dolini okružen trima vulkanima i na nadmorskoj visini od skoro 2000 metara. Zemlja Gvatemala je domovina Maya i tu se nalaze prvi i najveći majanski gradovi, a na meksičkom Jukatanu su gradovi iz kasnijeg doba. Nakon što je Cortez osvojio Mexico City (veliki grad Azteka) uputio je jednu ekspediciju, pod vodstvom Pedra de Alvarada, na jug da pokori plemena Maya u Gvatemali. Samo sa šačicom španjolskih vojnika, ali uz veliku pomoć domorodaca iz suparničkog plemena Cakchiquel, Alvardo je osvojio Gvatemalu potukavši vojsku Maya onog drugog plemena Quiche. Kao i u ostalim dijelovima Novog Svijeta, Španjolci su se debelo služili indijanskim plemenima i huškali ih jedne na druge. Rimska poslovica «podijeli pa vladaj» mogla bi se prije svih primijeniti na Španjolce. Pred španjolskom se vojskom širila pošast bolesti koje su, kako kažu, usmrtile daleko više ljudi nego oni sami svojim oružjem. Procjene idu tako daleko da se tvrdi kako je u pojedinim dijelovima Južne Amerike od, za njih tada novih, boleština izumrlo čak 95% tadašnjeg autohtonog stanovništva. Najveći ubojice su bili vodene kozice, ospice, boginje i tifus. Te su boleštine prešle na europskog čovjeka sa životinja koje je pripitomio kao što su krava, svinja, konj, ali vremenom je stekao imunitet na njih. Međutim, u Južnoj Americi takvih životinja, a s njima i boleština, nije bilo pa stanovništvo nije ni moglo steći imunitet

Taksijem smo se zaputili iz San Josea cestom prema Vulkanima. Cesta prolazi kroz polja šećerne trske koja je uz kavu i banane glavni proizvod Gvatemale. Plantaže šećerne trske i banana nalaze se u prizemlju odnosno u podnožju, a kava uspijeva na gornjim katovima u visinama. Pošto je vlasništvo nad zemljom u rukama veleposjednika i otprilike 10% ljudi drži u vlasti svu obradivu zemlju, te plantaže su za naše prilike ogromne i protežu se kilometrima unedogled. Obično s glavne ceste sporedni put vodi na imanje na kojem se nalazi velika hacijenda i pred kojima smo vidjeli čak i parkirane helikoptere. Kaže taksist da su vlasnici Don taj i taj i Don onaj drugi. Sve sami Donovi, a uokolo sve sirotinja. Kad li će se dići kuka i motika!? Stanovništvo zemlje je uglavnom ruralno i najveći ih dio živi od poljoprivrede i na selu. Otprilike 50% ih je origigi Maya, a ostali su mješanci ili kako ih oni nazivaju Ladino (od Latino). Čistih bijelaca skoro da i nema osim nešto novopridošlih «Švaba» koji uzgajaju kavu u brdima Gvatemale. Penjući se cestom uzbrdo prema Vulkanima uz rub se primjećuje ogromno kamenje pobacano bez reda i smisla. Taksist mi objasni da je to ostalo od posljednje erupcije. Kamenje je težine nekoliko tona, a vulkan je udaljen 10-tak kilometara zračne linije, pa se pitaš kakva je to forca koja je u stanju to učiniti i skužiš da je bolje biti što dalje kada se taj vulkan naljuti i zacrveni, pa počne vatru rigati, jer ako «dunem i vatru sunem, srušit ću ti kuću!».

Uspinjući se u brdo temperatura se spustila sve do ugodnih 20 celzijevih stupnjeva, a dolje uz Pacifik pržilo je na 33 istih tih celzijevih. Po malo su nestajale plantaže trske i banana, a sve češće se pojavljivao eukaliptus i neki njihov bor koji raste na tim visinama. Padine vulkana pri vrhu su obrasle tim borovima i još nekakvim drvećem. Zemlja podno vulkana poznata je po svojoj plodnosti i čini mi se da je to bio osnovni razlog zašto je grad osnovan u dolini između tri vulkana zanemarujući opasnost i mogućnost erupcije.

Ostavština bivše metropole

Današnja Antigua Guatemala prvotno se zvala Santiago de los Caballeros de Guatemala i sagrađena je po instrukcijama talijanskog  graditelja Antonellija 1527. godine.  Nalazi se na visini od 1530 metara i leži u dolini između vulkana Agua 3776 metara,  Fuego 3763 metara i vulkana Acatenango 3976 metara koji je aktivan.

Grb grada sastoji se od svetog Santiaga – ratnika i tri vulkana od kojih se onaj srednji dimi.  To je bio prvi planski izgrađeni grad u Južnoj Americi i prototip za gradnju ostalih. U centru se nalazi trg (Plaza de Armas) i katedrala, a sve ulice se sijeku pod pravim kutem. Popločane su vulkanskim kamenom koji je i dan danas nakon svih tih godina gaženja i kotrljanja po njemu dobro očuvan. Grad je bio središte tadašnje države, u koju su spadale današnje Gvatemala, Honduras, El Salvador, Nikaragva i južni Mexico, te upravni centar otprilike 200 godina. Erupcije vulkana i potresi često su dovodili grad na rub postojanja i zatrpavali ga kamenjem, pepelom i blatom. Godine 1668. osnovano je u gradu i sveučilište kao četvrto u Latinskoj Americi. Grad je cvao i napredovao i dosegao svoj najveći rast i populaciju od 50,000 stanovnika negdje izmedju 1700. – 1750. Ako usporedimo naše gradove iz tog doba čini mi se da se ni jedan nije tome približio ni izdaleka. U gradu je izgrađena sedamdeset i jedna crkva i nema katoličkog reda koji tu nema svoju crkvu. Nabrojat ću samo one veće: Santa Clara (sestre Klarise), San Francisco (Franjevci), Iglesia De Belen (Kapucini), Iglesia de La Merced (Mercedery, milosrdna braća), Iglesia de San Augustin (Augustinci), Santo Domingo (Dominikanci), Iglesia de Santa Teresa (sestre Terezijanke, ne Terezinke), La Compania de Jesus (Isusovci koji su važili, a i sada važe za crkvenu inteligenciju). U doba gradnje crkava Inkvizicija je u katoličkoj crkvi bila na vrhuncu moći i sve su te crkve posljedica straha da se ne posumnja u čvrstinu vjere graditelja i da se što bolje dodvori tadašnjem vladaru života i smrti, crkvi. Godine 1773. serija potresa, koji su trajali mjesecima, uništila je grad i primorala stanovništvo da nađe sigurnije mjesto za život. Tada je osnovan četrdeset kilometara udaljeni Guatemala City koji je danas glavni grad. Sve što je bilo od ikakve vrijednosti kao što su crkvena zvona, biblioteke, sadržaji crkava i relikvije prenijeto je u Guatemala City.

Antigua je ostala u ruševinama sa crkvama i zgradama bez krovova i vrata. Postupno se narod vratio u grad i počeo obnovu. Dan danas su vidljive posljedice tog potresa. Krov katedrale na trgu sastojao se od osam kupola. Krova danas više nema, a kroz kupole se lijepo mogu vidjeti oblaci i zvijezde. Katedrala se počela graditi 1542. godine, ali je oštećivana u mnogim potresima 1583; 1600; 1773; i konačno 1976. kada je u cijeloj zemlji izginulo 20000 ljudi. Obnova je uglavnom završena i neki od samostana i crkava pretvoreni su u hotele za turiste iz cijelog svijeta, a grad je proglašen  “Monumento de las Americas” i stavljen pod zaštitu UNESCO-a.

Prošetali smo se užim centrom grada, ušli u gradsku vijećnicu (palacio de los Capitanes), muzej grada, jedan prekrasan restoran sa unutrašnjim vrtom i fontanom i kompletnim inventarom iz kolonijalnog doba (bivši samostan), u jednu manufakturu nakita od žada (sve jako skupo) i u jedan bazar sa suvenirima. U gradu se vidi mnoštvo bijelih turista iz cijelog svijeta. Čuli smo na ulicama ljude govoriti njemački, holandski, ruski, engleski i japanski. Najviše je Amera ili, kako ih ovdje zovu, Gringosa. Postoji i jedna mala škola španjolskog u starom samostanu u kojoj španjolski uče ljudi iz cijelog svijeta. Osiguran je smještaj, hrana i učitelj. Na kraju smo popili po jednu servesu u tom kolonijalnom restoranu i zaputili se nizbrdo u našu rupu od Puerto Quetzal-a. Svoje sam utiske upisao u knjigu dojmova u muzeju grada jednom riječju: “Monumentoso”.

Nasljeđe, suvremenost, proturječja i neizbježna pitanja

Kao i većina tih malih srednjeameričkih zemalja i Gvatemala je nedavno izašla iz dugododišnjeg rata koji je trajao od 1960. pa sve do 1996; punih 36 godina i u kojem je izginulo više od 200,000 ljudi. Problem je u vlasništvu nad zemljom koja je sva u rukama 10% veleposjednika, a ostali dio naroda je puka sirotinja. Previranja svih tih godina uzrokovana su tom nepravednom podjelom i konačno se tamo 1951. digla kuka i motika pod vodstvom Jacoba Arbenez Guzmana koji je oduzeo zemlju crkvi i veleposjednicima, te je podijelio sirotinji  i onda je bilo “po glavi stanovnika”. Međutim tu uskaču Gringosi preko svoje United Fruits Company i potpomažu vojsku i huntu, a na vlast dovode jednog za drugim njima odane generale. Tako je jedan od njih neki Castillo Armas kao Superhik ponovno oteo zemlju sirotinji i vratio je natrag u ruke veleposjednika.  Kako bi se koji od generala nakrao i obogatio ili olabavio čelični stisak oko vrata sirotinje makli bi ga s vlasti i doveli novog željnog novca i moći. Nakon niza godina terora vojske i generala konačno stiže “demokracija” i na vlast dolazi čelnik Protestantskog saveza Gvatemale. Protestanti su velikoj ekspanziji u odnosu na katolike u cijeloj Južnoj Americi. Valjda su narodu dosadila šuplja obećanja i čvrsta slizanost s vlasti koja ih tako nemilice tamani da su počeli izlaz tražiti na drugoj strani. Možda zato iz protesta prema neučinkovitosti katoličke crkve prelaze u protestante ili je tu posrijedi dobro organizirana propaganda protestanata, pa se vodi rat za svaku dušu. Kako bilo, dolaskom tog protestanta prvi puta se pojavila civilna opcija vlasti i gerili su ponuđeni pregovori pod određenim uvjetima. Kada su to ovi iz šume i džungle odbili nastalo je klanje koje do tada nije zapamćeno. Cijela su sela skupa sa stanovnicima zbrisana s lica zemlje samo da ne bi služila kao baza i potpora gerilcima. Osnivaju se eskadroni smrti koji haraju zemljom i siju smrt i strah, a sve lijepo potpomognuto od strane Gringosa i crkvenih glavešina. Pitam se je li izraz “američki imperijalizam” izmišljen od Rusa u propagandne svrhe ili je stvarno nešto takvo postojalo. Čini mi se da je postojalo i da još postoji, a primjer je nedavan upad kolumbijske vojske na teritorij Ekvadora gdje su, uz pomoć opet Gringosa, ubili kako Hugo Chavez kaže “dobrog revolucionara Raula Reyesa”, pripadnika kolumbijske marksističke organizacije FARC. Pokolj u Gvatemali se nastavljao i došao je u tu fazu da su se i Ameri počeli odmicati i kongres je zabranio slanje vojne pomoći ali je CIA nastavila slati potajno. Čak se i Bill Clinton javno ispričao i izjavio da je to jedan sramni dio američke povijesti. Što ćeš kad im je novija uglavnom takva. Konačno, demokracija je stigla krajem 90 tih i na izbore su izašli gerilci iz šume i žene iz sela. Stigao je mir, a veliku zaslugu u svemu tome ima dobitnica Nobelove nagrade 1992. i borac za mir Rigoberta Menchu Tum, pripadnica Quiche plemena. Sjećam je se s televizije i novina, onako podeblje i obučene u tipičnu šarenu odjeću Maya.

Veliku, a možda i najveću ulogu u životima stanovnika tih zemalja Srednje i Južne Amerike ima crkva i religija. Možda se korijen tih konstantnih ratova svakog protiv svakog i onih odozgo kontra onih dolje može naći u prvotnoj religiji Maya i Azteka, a kasnije i Španjolaca. Maye su vjerovali u postojanje ciklusa života u trajanju od 5000 godina. Svakih 5000 godina dolazi katastrofa koja uništava cijeli njihov svemir i starta se ispočetka. Poznati kalendar Maya je napravljen da predvidi tu godinu katastrofe i loše dane. Oni su sve dane u godini dijelili na loše i sretne i trebalo je znati koji je koji zbog biznisa, poljoprivrede, ženidbe, crkvenih ceremonija, itd. Nešto kao horoskop, a koliko samo ljudi u svijetu danas vjeruje u tu glupost i po njoj živote usklađuje. Kraj ovog zadnjeg ciklusa trebao bi biti 2012. godine. Znači, još malo je ostalo. Prinošenje ljudske žrtve u vidu zarobljenika susjednog grada ili plemena bio je narodni običaj i krvlju žrtve kupovala se blagost bogova. Azteci su bili još okrutniji i njihovo božanstvo Sunca borilo se svaki dan sa silom zlih demona da prevali put preko neba od jutra do večeri. Da bi mu se pomoglo u toj vječnoj borbi potrebno je bilo žrtvovati što više ljudskih života. Tako su negdje 1487. u toku četverodnevne feste Sunca žrtvovali najmanje 10.000 zarobljenika iz protivničkih plemena i gradova.

Divljaštvo i nepoštivanje ljudskog života nastavilo se i dolaskom Španjolaca koji, porazivši jedne i druge, ruše njihova vjerovanja pokazujući da sunce prevaljuje svaki dan isti put i bez prinošenja žrtve, a imaju jača božanstva koja su u stanju ustajati iz mrtvih kao Zombiji, hodati po vodi, vodu u vino pretvarati i činiti još mnogo drugih čudesa. Tako su Maye i Azteci vrlo brzo prihvatili tu novu, jaču vjeru ali nisu sasvim odbacili svoja davna vjerovanja.

U jednom kafiću sa unutrašnjim dvorištem naišli smo na malu prostoriju i u njoj jedan stol okićen kipićima raznih veličina od kojih pojedini u ruci drže malu gitaru ili bocu. Nekoliko vaza sa cvijećem i nekoliko svijeća upotpunjava dojam malog oltara.  Uokolo se vide komadi hrane, boce piva i dopola izgorene cigarete koje su ostavljene pokojniku na uživanje. Na zidu je slika muzičara na gitari koji sjedi u stolici i prikačena je jedna slika sportskog motora i konjska potkova. Kad se sve skupa zbroji ispadne da je oltar posvećen nekom popularnom muzičaru koji je poginuo jureći na motoru, a volio je pojesti, popiti i cigaru zapaliti.

Najveća festa u Antigui Guatemali je sveti tjedan prije Uskrsa kada iz cijele zemlje stižu rijeke vjernika i velika procesija prolazi cijelim gradom. Indijanci maškarani u Rimljane i Židove nose križeve duž ulica grada, glume scene kalvarije i djeluju groteskno. Pita se čovjek kakve veze ima jedan lokalni Indijanac preobučen u Poncija Pilata sa događajima iz Judeje ili Rima i čemu to vjerovanje u bajke drugih kad i svojih imade preko glave. Pokazuje se da je priroda do savršenstva opremila i podarila životinje, ali čovjeka podarivši mu svijest i razum nije puno pomogla. Taj se razum 90% koristi u krive svrhe i zatupljivanje, a sve u cilju vladavine jačeg nad slabijim. Postoji i ona uzrečica da «vuk na ovcu pravo ima kao tiranin na slaba čovjeka», a možda to i je nekakav urođeni nagon ili instikt – gaženje slabijeg. Nevjerojatno mi djeluje da netko preobraćuje indijanca iz amazonske džungle u katoličku ili protestantsku vjeru iz uvjerenja da mu time pomaže. To može biti samo licemjerje ili tupavost istog misionara, jer kakve veze ima pripadnik plemena Tupac-Maru sa Isusom iz Nazareta. Rijetko gdje nova religija zamjenjuje staru bez gadnih krvoprolića i možda su Danska i sjeverne zemlje jedini primjer gdje je prijelaz s katoličke na protestantsku vjeru određen dekretom kralja prošao relativno mirno. Da li su oni svoju dozu krvi prolili prijašnjih godina u svim svojim ratovima ili se svijest i razum podigao za jednu skalinu više nego na Balkanu. Da li bi svi ovi zadnji balkanski ratovi bili tako krvavi da su recimo Hrvati, Slovenci, Srbi, Bosanci bili iste vjere i na primjer katolici. Da li bi se tako zdušno i onda klali ili bi naša povijest, za koju Krleža kaže da nije ništa drugo nego jedna beskonačno duga rijeka krvi i ljudske patnje, tekla mirnije i bistrije.

Ponovno turist

Izgleda sam otišao na krivu stranu i zaboravio prekrasan gradić na obroncima vulkana u kojem smo proveli samo jedno poslijepodne, a koji me se jako dojmio. Građani su odjeveni europski, ali se tu i tamo opazi grupica žena koja se u grad spustila s brda u njihovoj nošnji i obvezno s malim djetetom zataknutim u krpu na leđima. Ne izazivaju pažnju nikoga osim turista što znači da u okolici grada prevladava stanovništvo Maya. Zadnjih desetak godina autohtono stanovništvo Srednje i Južne Amerike dobiva sve veća prava i u Ekvadoru je po prvi put izabran predsjednik države čisti Inka. Vidi se da su Maye ponosni na sebe, svoju šarenu odjeću i svoju povijest i rado se slikaju. Do nedavno su bili građani drugog ili bolje 18-tog reda, a sada po malo stječu i vraćaju svoja oteta prava.

Vole šarenilo i raznolikost, pa im je i nošnja takva, a autobusi su opiturani u sve moguće vesele boje. Duž ulice često su kuće obojane svaka u svoju nijansu crvene, narančaste, plave, žute i to djeluje oku ugodno i daje lijep kontrast u odnosu na zelenilo vulkana i okolnih šuma. U tim visinama i zrak je bistriji i nema sumaglice kao uz obalu, pa i boje više dolaze do izražaja.

Nakon malo više od sata vožnje opet smo se našli u San Joseu i zaputili se na pacifičku plaju. Tu smo se bacili u more i iskusili svu forcu pacifičkih valova u povlačenju koji su mene i kadeta zamalo odvukli na debelo more. Već se čuvar plaže spremao podići alarm, ali smo se zadnjim atomima snage isčupali i više u more nismo ulazili. Problem nije u valu koji nailazi nego u onome koji se povlači sa plaje na pučinu. Ta silina je tolika da bi sve u svijetu moglo vrtiti i svijetliti samo na osnovu te pacifičke force valova.

Povratak u svakodnevnicu

Došavi u kabinu prvo sam provjerio jesu li mi sve ribice na broju i onda im dao jesti. Kao da se po malo privikavaju na mene, a ja sam se na njih odmah naučio.

Došao mi je u kabinu kapo Harry (Finac) na pivicu i gleda moj akvarij i ribice pa kaže kako su oni davno u Finskoj imali jedan, ali da im ribice nisu najbolje napredovale. Svaki dan bi po neka riknula, a kako je imao malu kćer to je njoj bacalo na živce i preporučili su mu da ih se riješi. Odlučio ih je sve vratiti natrag u pet shop u kojem su ih kupili, pa je tako kćeri to i objasnio i ova se s time pomirila.  Strpao ih je sve u jednu vrećicu i zaputio se u shop. Međutim, kada je izašao vani skužio je da je nedjelja i da shop ne radi. Nije mu se vraćalo natrag u stan gdje bi morao kćeri objašnjavati situaciju, a oko mu je palo na obližnju kantu za smeće. Dignuo je poklopac i vidio da je kanta prazna te istresao ribice u nju. Problem je bio u tome što je doba bilo zimsko i vani je temperatura bila debelo ispod -15 celzijusa. Ribice i ono malo vode smjesta su se smrzle dodirnuvši dno limene kante i ostale tako zalijepljene za dno. Drugi je dan kapo pošao baciti smeće u tu istu kantu i otvorivši poklopac na kanti ugledao na dnu šarenilo smrznutih ribica. Kaže da je to potrajalo sljedeća dva zimska mjeseca i svakodnevno je kao gadan ubojica gledao svoj zločin u oči. Kaže da mu se i dan danas poneki puta u snu jave s dna kante, narošito kad malo pretjera s votkom. Otvaraju usta i kao da viču Harry, Harry, Dirty Harry.  Popio je pivu na brzaka, a nakon te priče nisam ga želio nuditi drugom nego sam ga požurio van i zaputio se na ručak. Eto s kime ja navigam.