Dominikanska Republika

Autor: Pančo

Konačno se bliži kraj prekooceanskog leta; na monitoru vidim da uskoro slijećemo, ali ne nazirem još uvijek ništa što bi podsjećalo na aerodrom i odjednom: pista je dolje ispod nas, dodirujemo tlo i uzdah olakšanja, poneki aplauz se čuje u zrakoplovu.

Izlazimo vani i doživljavam pravi šok –  kao da je netko uperio veliki fen u lice, ne može se disati, ali što je tu je,  krećemo se u koloni prema nečem što bi trebalo predstavljati aerodromsku zgradu, a u stvari je neka poveća nastamba bez vanjskih zidova s impozantnim krovom od nekog lokalnog raslinja osušenog i uredno složenog. Bez ikakve sumnje atraktivno, a najjeftinija klimatizacija je potpuno prirodna. Odrađujemo graničnu proceduru uz atraktivan doček lokalnih glazbenika i djevojaka u živopisnim nošnjama, plaćamo nekih 10$, nitko ne zna zašto. Uzimamo prtljagu i dolazimo u neki prostor u kojem vlada gužva, ali predstavnica agencije je tu i upućuje nas u kombi koji će nas odvesti do hotela. Novi šok  –  obavijest da do hotela imamo još 4 sata vožnje i opet što je tu je, polako se prilagođavam situaciji i opuštam  razgledanjem uistinu prekrasnog krajolika bujne tropske vegetacije.

Idila je prestala onog trenutka kad nas je put doveo do prvih naselja od starih trošnih nastambi sklepanih od raznog materijala kao da su se djeca igrala, gotovo nezamislivo da u njima netko može stanovati. Ispred tih i takvih kuća musava djeca, pokoji pas lutalica i omladina na nekim starim polovnim motorima.

Usred sve te prašine mesnica, ali kakva –  komadi mesa vise vani na + 40 °C, bez ikakve zaštite uz prašnjavu cestu  –  imam osjećaj da ću postati vegetarijanac.

Svjetsko prvenstvo  u judu

Prekrasna priroda me ponovo smiruje, nova naselja me više ne iznenađuju, a pojavljuju se i neke luksuzne građevine iz nekog sasvim drugog svijeta ili bolje rečeno, namijenjene nekom drugom svijetu. Što se više približavamo cilju, dojam je sve bolji i na kraju stižemo u Boca Chicu, živopisno turističko naselje. Hotel Dominican Bay u kojem smo smješteni se sastoji od 20-ak kuća sa po 7-8 soba, vrlo komfornih i klimatiziranih i što je najbitnije  – dva ogromna bračna kreveta. Ono što me iznenadilo je da su nam svima na ulazu stavili narukvicu, kojom smo postali obilježeni, a  ona ti ustvari znači sve, besplatnu hranu i piće u cijelom kompleksu i naravno, kretanje po njemu i korištenje svega što se tu može naći. Gužva u naselju, jer ipak je to svjetska smotra najboljih mladih judaša, prijavljene su 92 zemlje i srećem mnoga draga lica nakon duljeg vremena. Domaćini se trude, ali nisu dorasli još uvijek organizaciji na kakvu smo naučili u Europi, međutim to kod njih ne izaziva nikakvu nervozu  –  sve je na principu lako ćemo, tako da naši čelnici kipte, ali su nemoćni bilo što napraviti. Dolazak na ovo prvenstvo je bio uvjet da uđeš u konkurenciju za OI, tako da smo se skupili gotovo svi koji imamo licencu za ovaj nivo natjecanja –  ukupno 72 suca. To se, u neku ruku, pokazalo dobrim, jer su nas podijelili u dvije grupe, pa smo radili dva dana, a dva bili slobodni. Stručni dio posla smo odradili na vrlo visokom nivou, gotovo i nije bilo nekih bitnijih primjedbi od strane trenera ili gledatelja, a Europa je odskočila od ostatka svijeta kvalitetom i sudaca i natjecatelja.

Slobodno vrijeme smo koristili za kupanje na plaži ispred hotela, prostor koji je nedostupan za lokalno stanovništvo, u moru toliko toplom da je neugodno i osvježenja nema,osim beskrajnih ispijanja koktela ili piva ili povratka natrag u klimatiziranu sobu.

Obilazak Santo Dominga

Posljednji slobodan dan sam iskoristio za odlazak u 30 km udaljen Santo Domingo i ostao mi je osjećaj nelagode, jer na ulici u svakom trenutku možete biti opljačkani ili izloženi kakvoj neugodnosti –  jednostavno zato što ste bijelac, a to je lokalnom stanovništvu simbol bogatstva zarađenog preko njihovih leđa.

Podijeljenost je tolika da ne odlaze niti u iste crkve, a ovdje je katoličanstvo duboko ukorijenjeno, tako da je prva katedrala Amerike upravo ovdje sagrađena, prvo Sveučilište, prva vojna utvrda i još puno toga se može vidjeti, ali samo u pojedinim dijelovima uz budnu pasku lokalnog vodiča ili policije zadužene samo za sigurnost turista.

Na ulici će vas zaustavljati ulični prodavači nakita sumnjive kvalitete s kojima se možete cjenkati cijeli dan  i bit će razočarani ako pristanete iz prve na njihovu cijenu, jer oduzeli ste im jedan dio igre, gotovo rituala. Ipak imate specijalizirane dućane s vrlo kvalitetnim nakitom od jantara i larimara, tirkizno plavog kamena, koji postoji samo u Dominikanskoj  Republici; možete kupiti vrlo lijepe slike, karakteristične za ovo područje, prekrasnih boja i pune simbola njihovih predaka.

Što reći na kraju, osjećaji su strašno podijeljeni, oduševile su me prirodne ljepote i ukoliko ste spremni da živite u rezervatu bit će vam prekrasno, ali ako ste slobodan, druželjubiv čovjek i nemate nikakvih predrasuda onda će vas ova velika podijeljenost, rasna materijalna i svaka druga pogoditi i baciti sjenu na sve ono lijepo što ste doživjeli, jer ne možete se pretvarati da niste vidjeli svu bijedu, koje ima jako puno i pokraj koje se jednostavno ne može biti sretan. Povratak doma je ponovno bio dug i naporan , ali da zaključim : što više putujem sve mi se draže vratiti doma.