Costa Rica

Autor: Sam M.

Pod vulkanom

Povodom velikog jubileja bloga, konačno sam i ja dobio inspiraciju napisati štogod. Specijalni povod zaslužuje specijalni prilog, tako da sam se odlučio za nešto vrlo egzotično – Costa Rica, gdje sam bio čak 6 puta. Ovaj prikaz je kompilacija sa tih putovanja.

Sve je počelo krajem 1999, kad su me upitali da li bih bio zainteresiran za rad na projektu u Costa Rici. Costa Rica! Naravno, znao sam da je negdje u Srednjoj Americi, da je španjolski službeni jezik i to je bilo sve. Dvoumio sam se znajući da su zemlje Latinske Amerike na zlu glasu. Raspitao sam se kod prijatelja Amerikanca i saznao da je Costa Rica popularno turističko odredište i da Amerikanci idu tamo studirati španjolski. I tako sam prihvatio.

Na početku malo korisnih putnih informacija, ako se ikad odlučite otići tamo. Za Costa Ricu je bila potrebna viza, po koju sam išao u Beč. Iako postoje direktni charter letovi iz Europe, odlučio sam ići preko Kanade i Amerike. Ne znam kakva je situacija sad, ali ako idete preko SAD-a, vodite računa da vam treba viza, iako ste u tranzitu. Iz Europe možete ići iz Frankfurta ili Amsterdama preko Miami-ja (let traje skoro 12 sati), pa onda do San Jose-a (oko 3 sata). Da biste dobili predodžbu o duljini leta, evo i jedne zgodice: na jednom od letova bio sam s Josipom, koji je bio šef gradilišta. Ovaj fini Zagrebački gospodin, strastveni pušač, bio je tijekom leta iz Frankfurta na mukama bez cigareta. Čim smo sletjeli u Miami, izletio je iz aviona ispričavajući se svima i rekao mi da ga čekam ua ulazu u zgradu. Našao sam ga nakon 10-ak minuta. Već je pušio treću cigaretu. Čudim se da se nije prijavio za Guinnessov rekord, jer mu je uspijevalo povući cijelu cigaretu u jednom dimu. I tako, ako se mislite odviknuti od pušenja, možda je ovo jedan od načina.

Glavni grad Costa Rice, San Jose, nalazi se medju planinama, tako da je poniranje bilo naglo, uz oštro manevriranje. Čak sam se pitao da li ćemu u nekom trenutku letjeti unatrag.

Brzo nakon slijetanja, uvidio sam da mi engleski neće biti od velike pomoći. Čak ni carinici ne pričaju ništa osim španjolskog. Suradnici su me dočekali u zračnoj luci. Dok su me vozili prema hotelu, primijetio sam duboke jarke s obje strane ceste, ni kamion se ne bi izvukao iz njih. Pitam ih zašto to prave. Kažu mi – vidjet ćeš sutra. I vidio sam. Stigao sam u svibnju, kad počinje kišna sezona. Ujutru je uglavnom sunčano. Prije podne se počnu navlačiti teški oblaci. Popodne počninje kiša i to ne da pada! Palo mi je na pamet da je legenda o velikom potopu morala biti bazirana na jednom od takvih dogadjaja. Ako se kojim slučajem nađete na cesti tijekom jedne od tih kiša, vidjet ćete da su oni strašni jarci puni vode koja se prelijeva preko ceste. Skoro se ništa ne vidi, tako da vrlo lako možete naletjeti na neku udarnu rupu i uništiti gumu, što mi se jednom i dogodilo. Negdje oko večeri se sve smiri, te se sve brzo isuši.

Smjestio sam se u hotelu Herradura, koji sad pripada lancu Ramada, i moram vam reći da nisam imao nikakvih primjedbi. Vidio sam da su hotel često posjećivali slavni, po obješenim slikama s autogramima.

Neću vas zamarati previše detaljima oko posla, osim da se radilo pošteno. Tipično, od 8 do 6, uključujući i subote. Nedjeljom smo uglavnom išli na koji sat da obavimo neke posliće u miru, kad nije bilo gužve. Tijekom 4 putovanja, u trajanju od ukupno 3 mjeseca rada na projektu, imao sam samo dvije nedjelje slobodne. Radili smo rashladno postrojenje za tvrtku Dos Pinos, jednu od najvećih korporacija u Srednjoj Americi. To je bilo njihovo centralno skladište, gdje se skladišti mlijeko, mliječni proizvodi i sokovi. Naravno, nismo propuštali priliku daviti se sladoledom koji je svako malo nudio“Ticos” (kako oni sebe zovu) na biciklu sa hladnjakom. Nakon napornog dana na poslu, kolege bi me odbacile usput do mog hotela gdje bismo popili po pićence. Kako je tim proveo na projektu skoro cijelu godinu, stalno je netko imao rođendan za koji bi dobio flašu whiskeya i kapu kakvu nitko drugi nije imao!

Jedne smo se nedjelje odlučili vidjeti aktivni vulkan Poas, moj jedini izlet za vrijeme rada na projektu, koliko god to čudno zvučalo. Na vijugavom putu smo prolazili kroz plantaže kave. Bilo je oblačno, te smo na kraju zaglavili u pregustoj magli i nismo mogli dalje. Da nam dan ne bi propao, u povratku smo svratili u Muzej leptirova koji je vodio neki američki prirodoslovac.

Kako već rekoh, tijekom prvog boravka nisam vidio skoro ništa. Čak mi se i desilo da sam s obitelji gledao dokumentarnu emisiju o Costa Rici. Jedva sam imao pojma o čemu se govorilo, na čuđenje ostalih. Što sam tamo radio 3 mjeseca?! Tako sam im i objasnio – radio sam i nisam se micao iz glavnog grada San Josea. Tako su u dokumentarcu spomenuli i Muzej zlata, koji se nalazi u San Joseu. Nikad čuo za njega! Žalosna je činjenica da sam svaki dan prolazio pored njega kad sam išao na posao, čime se baš i ne bih trebao ponositi.

Posebna zanimljivost u Costa Rici su zagonetne kamene lopte koje su razbacane po cijeloj zemlji.

U Costa Rici sam upoznao i naše zemljake, poduzetnike Maju i Marina koji su se tamo doselili devedesetih. Sa ovih dragim ljudima sam u stalnom kontaktu, te sam ih posjetio dva puta nakon završetka radova na projektu. Prilikom mog posjeta 2003. godine Marin je čak uzeo nekoliko dana odmora te smo otišli u pacifičko mjesto Tamarindo. U to vrijeme turizam nije bio tako razvijen kao u ostalim popularnim turističkim odredištima, gdje se nalazite u zatvorenom kompleksu koji ima sve sadržaje koji su vam potrebni. Costa Rica je više bila za avanturističke duhove. Na putu prema Tamarindu, svratili smo kod Marinovog prijatelja, našeg zemljaka Ivana, koji ima servis za popravak elektroničke opreme. Tu smo vidjeli i divlje životinje spašene od krivolovaca koje su čekale na povratak u divljinu. Pokušao sam bez uspjeha popričati s papigama o tekućoj situaciji u svijetu.

Nisam razumio ni riječi što su govorili. Jedna interesantna činjenica vezana za jaguara: osim što voli plivati, za razliku od većine mačaka (tigar je jedini drugi izuzetak, koliko mi je poznato) , stisak čeljusti mu je tako snažan da može probiti oklop kornjače!

Po dolasku u Tamarindo i smještanju u hotel, motali smo se po gradići, otišli na večeru u obližnji restoran i popili po pićence u baru. Marin nije propuštao priliku objasniti konobarima što je bevanda, koju smo najčešće pili.

Jedne večeri Marin je predložio da odemo na susjedni polutok gledati tortuge (velike kornjače) kako nose jaja. Uputili smo se navečer čamcem preko zaljeva i stigli na odredište, gdje smo čekali da nas zovnu kad se tortuge pojave. I tako smo čekali nekoliko sati u mrklom mraku, proučavali zvjezdano nebo i pričali viceve, dok nam na kraju znanstvenici nisu rekli da su se pojavile, ali da su bile previše umorne za primanje posjetitelja. U povratku nam čamac nije ni trebao, budući da se voda povukla toliko da smo mogli prepješačiti preko zaljeva. Inače, pacifička obala je puno ljepša od karipske, gdje je jako vruće i vlažno, a nije baš ni previše sigurno.

Naredne večeri smo svratili u obližnji bar gdje je Marin uočio Amerikance koji su snimali show „Wild On“ baš u Tamarindu, te smo se uputili u obližnji hotel „Best Western“. Voditeljica je bila Cindy Taylor. Marin i ja smo pijuckali pivice i promatrali što se dešava. Snimanje je potrajalo nekoliko sati, scene su se ponavljale nekoliko puta dok sve nije ispalo kako treba. Toliko o reality show-u. U jednom trenutku je Cindy u pauzi stajala kraj nas, i Marin je predložio da me slika s njom, a ja, kakva sam bena bio, odbio! Mogao sam postati slavan!

U povratku smo prošli ispod velike elektrane sa desecima vjetrenjaca. Instalirane su na planini koja je na razdjelnici između Pacifika i Atlantika. Vjetar tamo puše neprestano brzinom od oko 80 km/h. Nije bilo lako ni stajati uspravno na takvoj vjetrini. Nakon toga smo svratili u Nacionalni park Arenal, podno najaktivnijeg vulkana u Costa Rici. Ostali smo nekoliko sati u odmaralištu Tabacon, gdje smo ljenčarili u bazenima i pod slapovima termalne vode koja izvire podno vulkana. Prekrasno mjesto koje najtoplije preporučujem svim putnicima. Za vedrih večeri, možete iz bazena vidjeti kako vrh vulkana svijetli od užarene lave. Mi nismo bili takve sreće, ali budući da je vulkanska erupcija 1968. potpuno uništila Tabacon, dobro smo prošli.

S Marinom i Majom sam ostao u stalnom kontaku i napokon sam ih ponovo posjetio 2009. godine. Iako sam isprva mislio otići u neko od ljetovališta, ostao sam cijelo vrijeme kod njih, odmarajući se do iznemoglosti. Nigdje mi ne bi ljepše bilo! Marinova obitelj je prava gospoda, vrlo zabavna, tako da s njima nikad nije dosadno. Koliko su se aklimatizirali na život govori i zgoda s bazenom. Sjedili smo na verandi, kad Marin, nakon što je obavio neki posao oko kuće, reče da bi se trebao osvježiti u bazenu. Gleda ga sin Marko i začuđen odgovori: „Pa gdje ćeš po ovoj hladnoći!“. Bilo je oko 20 stupnjeva, a voda je bila čak i toplija.

I za kraj nekoliko korisnih informacija. Uz nacionalnu valutu, colones, ravnopravno sredstvo plaćanja je i američki dolar. Ako želite eksperimentirati s ostalim valutama, možete proći kao kolega Nijemac koji je donio njemačke marke. Ostao je bez dolara, i bez uspjeha probao zamijeniti u svim bankama uključujući i narodnu. Kako sam imao dolare, pitao me da li bih mu promijenio dolare za marke, Odmah sam prepoznao potencijal i ponudio dolar za 5 maraka, našto je on razočarano komentirao da je on mislio na zvanični tečaj (oko 1:2, ako se točno sjećam). Ja sam se pozvao na zakon ponude i potražnje, te nisam mogao odoljeti da mu ne kažem da bi mu bilo bolje da je ponio prave novce, a ne nekakve šarene papiriće.

Sve važnije kreditne kartice se prihvaćaju u većini mjesta, a colonese možete dobiti na bankomatima.

Hrana je jako dobra. Ima neobičnih stvari, npr. pržena banana. Iako se krumpir jede, nije tako uobičajen. Riža i crni grah su glavni prilozi.

Vozi se ludo, te bih radije savjetovao da se vozite autobusom na odredište nego da rentate kola. Costa Rica nema armiju. Nakon krvavog udara 1948. ukinuta je ustavom.

Kao i u svim ostalim zemljama Latinske Amerike – oprez! Ne privlačite pažnju i ne ponašajte se bahato. Ticosi su inače među najljubaznijim ljudima koje sam sreo u životu. Po stasu su niski i nabijeni, tako da je kolega Bojan, visok oko dva metra, bio div među njima. Ja vjerujem da ga je nakon nekoliko mjeseci boravka znala cijela Costa Rica.