Rio de Janeiro – mjesec dana u faveli – 1. nastavak

BRAZIL 2011

Autor: Ivana C.

U ovom trenutku sjedim u sobičku u jednoj od kuća razbacanih po faveli, pijem brazilsko pivo antarctica i slušam “Canto das tres raças” Clare Nunes (pjesmu koja tako dobro opisuje ovaj divan narod koji me tako lijepo primio). Još mi je to zaista nevjerojatno – sad ovdje sjedim i udišem trope, na drugom sam dijelu svijeta o kojem sanjam otkad sam prvi put vidjela zeleno-žute dresove kako plešu s loptom na nekom davnom svjetskom prvenstvu , u zemlji udaljenoj više od 6 sati vremenske razlike od moje balkanske kolotečine. Razmišljam: hoću li si nakon Clare Nunes pustiti Toma Jobima , Elisu Reginu ili Chico Buarquea ; miješa se sa sambom pagodeom, koja se neumorno pušta na nogometnom igralištu desno od nas i s baile funkom, favela cajkama, što nemilosrdno trešte negdje ispod nas. Tek sam proslavila 21. rođendan i sada ću mjesec dana živjeti u faveli u Riu de Janeiru.
Neki od vas koji čitate ovo ste me zamolili da pišem svoje dojmove o Brazilu. Stvari koje inače ne prakticiram, jer preintenzivno doživljavam putna iskustva da bih o njima pisala, no nije na odmet probati nešto novo… pa izvolite.

Nakon što su nas ispratili vrlo zabrinuti roditelji i zadnjeg gutljaja kave iz plastične boce jane, uputili smo se u Frankfurt gdje nas je dočekao pravi mravinjak na aerodromu, pa smo morali praktički juriti kroz to ogromno zdanje na let i kao pačići slijedili Nikolu ( “Nuse, tri koraka iza mene”). To je patuljcima poput nas posebno teško, jer imaju kratke noge. Na ulazu u avion mi na prvu nije prošla karta pa su morali printati neku posebnu.Svima je prošlo osim meni. Očito se moram manje izlagati suncu – i daje mi onu osobitu dozu ‘alkaida’ vanjštine. Već sam pomislila da ću morati provesti svoj zasluženi godišnji odmor na ajrodromu u Vrankvurtu, psihodeličnom gradu bez izlaza,a opet sa sto njih, gdje se oltar zove check in. Noge su mi se odsjekle, a već su kratke.

Let Frankfurt – Rio

Sretno smo se ukrcali na let, njih troje jedno pored drugog kao sardinice , a moja malenkost,s obzirom da je kupila kartu 3 dana nakon njih, pored nekog čovjeka koji je na prvi pogled djelovao kao Švabo, a na kraju je bio Brazilac ( s juga, doduše, pa nisam puno fulala jer tamo ima puno Švaba, a i pradjed mu je iz Dojčlanda ).

Iako sam već putovala avionom, Rynairom doduše, osjećala sam se kao mali seljo u gradu i proučavala monitor ispred sebe koji mi je, da mi olaksa let od 12 sati, nudio kojekakve pjesme, filmove i dokumentarce. Ludi Nijemci. Još su pokazivali rutu puta i brojne podatke o letu i mape.

Španjolska i Portugal su me gledali s monitora i smješkali mi se. Buljila sam u to kao “tele u šarena vrata“. Imah sreću, pa sam na oba leta sjedila pored prozora (ruku na srce, za prvi let sam slučajno sjela na mjesto koje nije moje, ali je ženi ionako mučno kad sjedi pored prozora pa sam joj zapravo učinila uslugu…a za let do Ria sam imala veliku sreću što me dopalo mjesto pored prozora te mogu gledati prizore poput pijeska i duna koji se diže do oblaka iznad Sahare, obale Afrike kod Dakara ( pa čak i valove!), plavetnilo Atlanskog oceana i brežuljke ponad Ria). Čarobno.

S Brazilcem sam odmah počela pričati (teško žabu u vodu natjerati) kao i s njegovom ženom (fizičar i kemičarka, zgodno), pa smo otvorili neke zanimljive teme uz litru nekog njemačkog osrednjeg rizlinga kojeg nam je poslužila simpatična njemačka stjuardesa (moj njemački se nije maknuo dalje od “Ja”, ” Nein ” , “Wein, bitte ” i “Danke”). Njima je jako fascinantno kako Europa ima toliko država na relativno malom prostoru i da su sve te države, koliko god bile povijesno povezane seobama naroda, kulturološki i jezično drugačije. Dražesno je čuti takve stvari iz druge perspektive… No Brazil je zaista ogroman i oni su pravi mješanci svega živoga, pa tu perspektivu mogu razumjeti. Stalno se traže negdje. Kako kaže moj dragi Jose Marti: el guajiro más grande, Amerika ima puno lica.

Od izbora pjesama na monitoru me iznenadila Wicked Aura Batucada, ruski zidovi i pjevačica koja miješa flamenco i indijsku glazbu. Milina. Raznolikost pjesama u avionu mi je možda bila uvertira južnoameričke potrage identiteta.

Prvi susret s južnoameričkim kontinentom

Kad sam vidjela Rio iz zraka i gledala minute koje je odbrojavao monitor, učinila sam ono što sam rekla napraviti kad budem prvi put u Riu – zapjevala glasno pjesmu ” Samba do aviao” mog dragog, najdražeg Toma Jobima.

“Minha alma canta. Vejo o Rio de Janeiro. Estou morrendo de saudades. Rio, seu mar Praia sem fim Rio, você foi feito prá mim. Cristo Redentor Braços abertos sobre a Guanabara. Este samba é só porque Rio, eu gosto de você. A morena vai sambar. Seu corpo todo balançar. Rio de sol, de céu, de mar. Dentro de mais um minuto estaremos no Galeão ,Copacabana, Copacabana”

Oba su pala. Ne aviona, nego oka, koja su ispustila suze radosnice. Neki ljudi su me čudno gledali, ali nije to prvi put. Neobične duše su sklone privlačenju mrkih malograđanskih pogleda. … Ionako sam navikla revati na javnim mjestima 🙂 . Par Brazilaca je i zapjevalo sa mnom Jobima, kad su me čuli kako revuckam pored prozora. Oblaci su, na opće iznenađenje, bili tmurni, te je bilo hladnjikavo. Kad smo izašli iz aviona, zapuhnuo me zrak tropa ( ili sutropa?) za kojeg je jedan brazilski pjesnik rekao da je “mješavina kurveraja i vlage”. Svugdje gdje sam ‘skenirala pogledom’, čula sam portugalski jezik. Entuzijazam samo takav! Na registriranju smo u redu, naravno, sreli neke Hrvate ( tko bi bio, ili Hrvati ili Srbi). Izašli smo van. Naš domaćin Meštre nas još nije čekao pa smo otišli po torbe koje su išle,išle, išle , išle, ali nigdje nije bilo naših ??? Onda su na aerodromu prozvali Nikolino ime, a za par minuta i moje ( ne želite zamišljati kako zvuči kada Brazilci pokušavaju izgovoriti Cvitanušić), a odmah nakon Tihanino i Canarinhino. Prtljage nije bilo. Ostala je u Frankfurtu i doći će za tri dana. Opći šok i nevjerica. Meštrea još nema, a moramo doći u favelu. Hodati po Riu navečer nije baš pametna stvar. Rado bih zadržala vlastitu glavu i barem jedan bubreg. A toliko uvijek hvalim njemačku organizaciju. Eto ti Lufthanse…. Isplatili su nam sto dolara kao nadoknadu, dobili smo nekakav neseserčić s osnovnim potrepštinama (rašpica se inače računa kao osnovna ženska potrepština…ako niste znali), ali i dalje nismo imali prtljagu, a ni Meštre još nije došao…No dobro, barem smo neočekivano zaradili dodatan džeparac. Jedan njemački rizling više ili par instrumenata iz Brazila.

Nakon što smo razmijenili valutu u brazilske reale, pojavio se naš Meštre. Bilo je to pravo ukazanje!!! Scena iz Međugorja. Crni brazilski Krist.
Iako, i dalje smo bili osuđeni na tri dana s jednim parom gaća i štošta drugo. Stoga, valjalo je kupiti gaće. Prvi suvenir u Brazilu. Pouka priče – nosi osnovne stvari u ručnoj prtljazi!!

Početak boravka u faveli Santa Teresa

Drugi i treći dan smo se nekako navikli na tu prljavštinu, pa smo bili jako sretni tako poluprljavi i polusmrdljivi. Imali smo krov nad glavom i ponešto za jesti. Uostalom – pa ipak smo u Riu!!!! Meštre nas je doveo u svoju favelu, Santa Teresu i taj smještaj ne bih mijenjala ni za koji hotel na Ipanemi, Leblonu ili Cobacabani. To je dio grada koji je odvojen zidom gdje je policija, a kad se uđe unutra uopće nema scena iz Trope de Elite i inih filmova koje svašta govore, a malo kažu ( doduše, i favele su se promijenile… nedavno je izabrana i nova predsjednica, a i uskoro je Nogometno prvenstvo i Olimpijske igre, pa su poprilično povećane mjere sigurnosti u gradu, zato su se cijene i digle toliko…)
Meštre ima terasu s prekrasnim pogledom na favelu i na Crista Redentora koji “okreće leđa faveli” ili, na onaj capoeiristički način, kako je to trener Nikola mudro sročio: daje chamadu faveli. Pa ovisi kako tko gleda. Gledajući s Meštreove terase, favela je pravi smiraj. Navečer je zapravo čista romantika: svjetla, svijeća na stolu, pivo u ruci, Krist i brdašca ponad Ria, a ujutro čisti (nad)realizam : ulice bez ikakvog reda, kuće koje se grade samo da se nešto gradi, pa makar i bile u najneobičnijim oblicima, puno betona, cigle, strmih stepenica i sveprisutnog mirisa šute i urina… Ljudi pozdravljaju na ulici; opći metež svugdje, djeca igraju nogomet na okolnom igralištu gdje svira pagode svaku večer ( ovdje je svaka večer noite de samba), sve puno susjeda koji ti mašu i smješkaju se, te mačaka i pasa koji se svađaju i pijetlova koji stalno kukuriču . Čovjek s vidno izraženim afričkim podrijetlom, u trošnoj odjeći opušteno sjedi ispred kućerka plave fasade, gleda svoje krletke, puši cigaru i smije se uz topli srdačni: bom dia! Ovdje shvatiš da nam je zapravo jako malo potrebno za sreću. A i taj čiča je sa svojom krletkom zaista izgledao kao da je ispao iz Marquezovog Maconda (Dan kada je padala kiša u Santa Teresi)

Capoeira akademija, plac, smetlari plešu sambu

Kad smo sljedeći dan sreli Meštre Panteru (organizatora capoeira eventa na koji smo se uputili iz Hrvatske), odveo nas je u capoeira akademiju koja bi sa svim predmetima koje ima unutra mogla komotno biti i muzej. Količina atabakova i inih brazilskih glazbala me naprosto fascinirala; prvi put sam vidjela crnu gospu. Zatim smo pošli na Copacabanu, ručak (dok ne probam lava, brazilska krava je za mene kralj životinja!) i plac (“Rua da Avenida”). Plac je isto pojava sama za sebe. Trgovci se deru izvikujući imena svojih proizvoda (intonacija i nazali, opće zatezanje specifično za brazilski portugalski ovdje dolazi do svog maksimuma! Živjela fonetika.) Prodaju sve živo. Kad smo se slikali na placu, neki anonimusi su nas zvali iz zgrade, smijali nam se i mahali nam da i njih slikamo pa smo to i napravili. Ponuda sokova i voća je raznolika… Stvari koje nikad prije nisi ni vidio, ni čuo da postoje, a sad su ispred tebe i zavodljivo te zovu da ih probaš. Postane ti jasno zašto su europski pjesnici pisali ode o voću Južne Amerike. Odlični su im sokovi, a i otkrila sam kako izuzetno volim avokado. Mango jedem u tolikim količinama da mi je vrlo često zlo od prejedanja. Pretvorit ću se u jedan bucmasti, muzikalni brazilski mango 🙂

Sljedeći dan smo đirali po centru, posjetili crkvu sv. Sebastijana ( inače zaštitnik Ria. „ O Dom Sebastiao, prenio si se ti preko Portugalaca i ovdje u Brazil“ , možda ne onako kako je govorio veliki Pessoa: fatalistički, kroz maglu i jašući na konju, već jednostavno kroz kolonizatorske čizme), koja je najčudnija crkva što sam je ikad vidjela. Izgleda kao raketa koja će se ispaliti svakog trena, a izbliza kao dio astečke piramide. Bili smo i u Lapi, poznatom kvartu za capoeiriste i sambiste (i transvestite crnce). Boje su svugdje!! i kombinacija boja na fasadama ne prestaje šokirati… Često se može vidjeti portugalski azulejo i iberski utjecaj na kućice, naročito u Santa Teresi gdje ima puno kolonijalnih dijelova i lijepih povijesnih kućeraka. Kad sam slikala arcos de Lapa, velike bijele lukove ( bivši akvadukt) , cestom je prolazio smetlar koji se htio slikati pa je malo pozirao i mahao cijelim putem. Česte scene po Riu: smetlari plešu sambu. Cijeli grad pleše u četverodobnom ritmu naglašen na prvu i četvrtu dobu. CIDADE Rio do JANEIRO.

Turisti se prepoznaju po hodu, glazbeni izazov

Na čelu nam piše da smo turisti, iliti gringo, kako oni kažu. Iako čak ne toliko po izgledu (ima svakojakih ljudi ovdje) nego, kako su nam kazali, po hodu. Nakon mjesec dana možda shvatim kakav je to „carioca hod“.

Jedan dan spontano smo otišli na Copacabanu no nismo imali kupaći pa smo se Canarinha i ja skinule u donji veš i bacile u naručje valovima koji su nas zvali da se dođemo družiti s njima. Bez mozga i pameti. Valovi su toliko jaki i toliko te nose da mi je uopće nezamislivo da netko prepliva to i ode u dubinu! ! To bi odista bio jedan herkulejski pothvat.
Dok sam se sušila vani i stajala na suncu, doživjela sam jednu od ljepših scena u životu. Promatram more i pijesak i te ogromne valove koji dopiru iz srca oceana, kad odjednom čujem sambu na zviždaljki i iste sekunde su se moje noge, tako nekako samovoljno i bez dopuštenja mozga, digle s ručnika i počele plesati. Tako sam se našla s osmijehom od uha do uha kako plešem sambu na Copacabani.. Čujem kako se zvuk približava, kad se odjednom stvori jako lijepa crnkinja ispred mene s nekakvim malim štandom robe, te počne plesati sa mnom; i tako mi čagamo, smijemo se i nakon nekog vremena mi se ona obrati na španjolskom i pita me bih li kupila zviždaljku?

Ali prvo glazbeni izazov: ponoviti ritam koji ona odsvira jer ” mi , ljudi iz Južne Amerike, imamo ritma” ( mislila je da sam iz nekog hispanskog dijela Južne Amerike), onda sam joj rekla da sam Hrvatica i da pokušavamo svirati sambu u našoj grupi koja se zove Lagarto, pa je još više bila nabrijana na samba izazov. „Teško“ me bilo natjerati. I tako smo mi svirale na plaži. Kupila sam zviždaljku (moj prvi instrument u Brazilu!!!!!!!! i dala joj ime Copacabinha), a moja samba prijateljica mi je dala gratis 3 magneta za hladnjak. Kasnije nisam morala platiti kartu u busu jer sam teti na ulazu očito bila simpatična (ili joj se nije dalo razmjenjivati reale?) Uostalom, stalno komentiraju Tihanu, Canarinhu i mene kako smo lijepe. Bračne ponude lete samo tako. Gringas verdadeiras.

Capoeira event

Na otvorenju capoeira eventa me povukao u rodu ritam Angole koji su maestralno izvodili Mestri, pa je to bila i moja prva brazilska capoeira roda u kojoj sam vodila jako ugodan dijalog sa španjolskom capoeiristicom koja živi u Riu (a i na event je došlo petnaestak Španjolaca, pa imam odmah i jezične vježbe iz španjolskog. Kad se u Akademiji objesio i hrvatski barjak (uz brazilski, španjolski i argentinski) fino me opalio nacionalni ponos. Neka se vije. Za kojih deset godina ću se vjerojatno smijati ovim domoljubnim ispadima..Sutrašnji ulazak u knjižnicu je bilo jedno višestruko orgazmično iskustvo. Mali raj. Nakupovala sam se stručne literature i vodila ugodne razgovore s prodavačima kojima sam preporučila Andrića i pričala o Hrvatskoj ( znaju nas po nogometu, šahovnici i Jugoslaviji ). Moram obuzdati unutarnje zvijeri i prestati kupovat stvari (čitaj knjige). Činjenica da sam vodila neisrcpne razgovore o književnosti Južne Amerike (a ponešto i balkanske) u Riu, čini me nevjerojatno sretnom.

Escadaria Selaron

Posjet poznatoj Escadariji Selaron ( stepenicama napravljenima od keramičkih pločica, djelo jako talentiranog čileanskog umjetnika Selarona) sam vidjela očima mog tate koji je keramičar. ‘Tata, ovo bi ti bio raj! Poslat ću ti slike uskoro, pa će ti sve biti jasno.’

Moje sreće kada sam vidjela da Selaron obožava Granadu i Cordobu, pa čak i vidjela pločicu s parom koji pleše flamenco!!! Otpljeskala sam si odmah koji kompas, a i zapjevala sebi u bradu : Triana, Triana, que bonita esta Triana! :)) OLE!! Ciganka u Riu.

Ljepota ovog umjetničkog stepeništa leži upravo u metafori da spaja siromašni dio(favele) sa centrom Ria, koji se kasnije nastavlja na bogati dio. Selaron je izjavio kako je strateški izabrao mjesto svog keramičkog šarenila kako bi spojio ta dva svijeta i da grad živi u miru.Selaron je umro tako da su ga stavili u gumu i spalili živog na njegovim stepenicama, i to njegovi učenici koje je izvukao iz favele i platio im školovanje iz razloga što su htjeli biti dio njegove oporuke. Cijena života u Južnoj Americi nažalost je vrlo malena.

Pucnjevi u faveli i posjet restorančiću

Meštre nas je vodio jednu večer na probu sambista iz favele. U daljini smo čuli pucnjeve, jer se vjerojatno sukobila lokalna mafija.To je tamo najnormalnija pojava i nije baš ugodno, ali kad ti Meštre objasni da te nitko neće dirati ako nemaš veze s drogama i sličnim glupostima, nitko ti neće ništa…Iako je nama, Europljanima, to jedna sasvim nova perspektiva života u naselju. Kad ti prođe život pred očima, baš ti i nije svejedno. Proba se, na moju veliku žalost, nije održala, pa smo završili u restorančiću unutar stare kolonijalne portugalske kućice s njim i još dvoje Mestara ( Macarao e Poeira ), gdje smo pili kvalitetno portugalsko vino i jeli bolinhos de bacalhau ( kolačići od bakalara). Da mi je netko rekao da ću s tolikim gustom i halapljivo piti kvalitetno portugalsko vino i jesti bakalar, i to unutar favele, ne bih mu vjerovala. Portuguesinha – zadovoljna!!

Iznenadilo me koliko Brazilci gustaju u vinu… fino su im nasljeđe prenijeli Portugalci. Ukratko, Bakhus je bio izuzetno milostiv prema nama.. To je Bog kojeg redovito štujem, pa mi nije neobično da mi je udijelio takvo milosrđe. Dioniz mi isto nije srcu mrzak.Meštrei su bili krajnje ugodno društvo. Jedan od njih mi je objasnio brazilsku filozofiju u kojoj nema ” eu posso…?” ( mogu li…?) ili ” Seria um problema se eu….?” ( bi li bio problem da….) jer je to jako jako “europeu” dok Brazilci samo naprave što im se hoće. Drugi Meštre ( Poeira ) je toliko posebna osoba da ga je veoma teško opisati. Recimo samo – postoje različiti ljudi, ljudi koji mucaju, koji šepaju, koji ne mogu izgovoriti r, i oni koji pričaju u metaforama. Meštre Poeira je ovo zadnje. Simpatični, vitalni starac obučen u prastaru trenirku i lakirane cipele koji se bavi capoeirom i sambom cijeli život. Filozofiju istih je usvojio u tolikoj mjeri da sve što priča i ljudima koji znaju portugalski, apsolutno nema nikakvog smisla dok ti netko od “starijih”ne prevede metaforu, a ne jezik. Pitao nas je koliko se bavimo capoeirom, a Canarinha ga je vrlo simpatičnom gestom pitala :a ti?? a koliko godina ti treniraš capoeiru?? Ne bi bilo nista neobično da Meštre Poeira neće uskoro ući u stotu godinu života, a o starosti (koliko god relativan pojam to bio) govori i činjenica da mu je otac bio rob. Kad je Tihana rekla da voli pjevati, tražili su je da otpjeva jednu capoeira pjesmu pa je ona izabrala baš moju autorsku, na što sam ja pozelenjeila i iskapila čašu, te vjerojatno dobila par sijedih na glavi ( neki capoeiristi reagiraju dobro na autorske pjesme, neki ne, u svakom slucaju ne želi biti shvaćen na pogrešan način..), pa se sljedećih nekoliko minuta u jednom restorančiću u faveli uz mirise portugalskog vina i bakalara višeglasno orila moja ” Eu vou jogar capoeira la na beira do mar”. Velika je čast kada tri Meštrea capoeire pjevaju tvoju pjesmu i guštaju. Poseban trenutak. Ako dobijem Alzheimerovu, neću nikad zaboraviti ovo i onu scenu sa sambom na plaži . Toliko od mene do sljedećeg. posta ili fotografija koje, na žalost nisu visoke kvalitete ! Teško je opisati sve što proživljavamo ovdje, ali super nam je! Stvarno odlično da smo došli! Isprike na lapsusima, ali od portugalskog, španjolskog i engleskog mi se sve živo pomutilo! I da, nemam hrvatsku tipkovnicu. Koji put su u faveli pucali blizu kuće jer se mafija obračunava, a ja sam na laptopu ovo pisala, oprostit ćete mi pogrješke.