Rio de Janeiro

Šećer u Južnoj Americi

Autor: Arjana B.

Rio de Janeiro ili u prijevodu s portugalskog  Siječanjska Rijeka,  po mom, ali i po mišljenju mnogih putnika, jedan je od najljepših gradova na svijetu.

Sasvim zasluženo, jer  kad stojite na vrhu brda poznatog po nazivu Glava šećera, svjesni ste da spektakularniji pogled nikad prije niste vidjeli, ma koliko putovali. Zaista, pogled s vrha Glave šećera oduzima dah kad vidite u kakvom se neobičnom okruženju nalazi ovaj predivan grad. Okružen brdima neobičnih oblika među kojima se nalaze doline prepune gusto načičkanih nebodera, a  sve ukrašeno svjetlucavim pješčanim plažama razasutim posvuda.

Rio je odavno bio naša željena destinacija pa kad nam se proljetos iznenada ukazala prilika nismo je mogli propustiti. U samo dva dana smo nasumice na internetu odabrali i rezervirali hotel. Nismo pogriješili, jer hotel Olinda Rio je smješten u samom centru Copacabane, kako bismo mi rekli, u prvom redu do mora. Istina, uzeli smo jeftiniju sobu s pogledom na dvorište, ali smo zato svakog jutra doručkovali za stolom s pogledom na Atlantski ocean. Kad sam već kod doručka, hrana je neopisivo ukusna u Brazilu. Najviše me oduševilo voće koje nikad prije nisam ni vidjela ni okusila, a bome niti čula o njemu, baš kao i sokovi koje na licu mjesta za vas naprave u brojnim malim kafićima na gotovo svakom uglu živopisnih ulica Rio de Janeira: caju, acerola, acay, caja i brojno drugo voće upravo je savršenog okusa.

Copacabana je gradska četvrt smještena u  Zoni Sul  – Južnoj zoni, a najpoznatija je po 4 km dugačkoj pješčanoj plaži. Između našeg hotela i plaže nalazi se dugačka ulica, Avenida Atlantica (Brazilci je izgovaraju Atlančika)  na kojoj su smješteni brojni (i prilično skupi) hoteli, a njene tri od ukupno  šest traka za automobile, svakog vikenda se pretvore u zonu za pješake na kojoj se šeće, vozi bicikl, rola, skejta, … Između  Atlančike i  pješčane plaže nalazi se prilično širok pločnik s crnobijelim valovitim uzorkom, koji se proteže duž cijele plaže. Takva vrsta uzorka naziva se  calçada portuguesa, a svaka gradska četvrt ima svoj tipični uzorak koji mahom izrađuju portugalski majstori. Vidjela sam slično ukrašene pločnike i u Lisabonu, ali ovi u Riju su me se posebno dojmili. Ima ih posvuda i svi su jedinstveno lijepi i originalni.

Plaža Copacabana je ogromna, pješčana i po njoj neprestano šeću ulični prodavači koji prodaju sve što vam je potrebno za boravak na plaži. Zanimljivo i različito od naših morskih gradića, ni na plaži ni na pločniku nema štandova kao kod nas. Jednostavno nema! Na pločniku se na jednakim razmacima  nalaze jedino mali kafići gdje možete popiti kokosovo mlijeko iz  netom ubranog kokosa ili pak capirinhu, njihovo nacionalno piće koje se sastoji od limete cachaçe-  alkoholnog pića napravljenog od šećerne trske.

Na svom južnom dijelu  Copacabana se spaja s plažom Ipanema, koja također ima svoj prekrasni calçada uzorak. Ipanema je poznata po pjesmi  Djevojka s Ipaneme, koju su napisali, uglazbili i otpjevali brazilski glazbenici, ali nakon što ju je otpjevao Frank Sinatra postala je i svjetski poznata (poslušajte je ovdje: The Girl from Ipanema).  Iako je Ipanema jednako lijepa plaža kao Copacabana i iako su morske struje ovdje puno blaže,  meni osobno se više sviđa Copa – možda zato što na Copi imate dojam da se plaža proteže u beskonačnost.

Ipanema je pak na svom drugom kraju omeđena brdom na kojem se nalazi favela Vidigal. Favele su najsiromašnije gradske četvrti, a turistima se ne preporuča odlazak u favele bez organiziranog vodstva. No iako je sigurno da je kriminal prisutan u favelama, većina  stanovnika favela su skromni i radišni pripadnici radničke klase koji svakodnevno odlaze na posao u bogatije dijelove Rija. Oni su ponosni na svoju zajednicu  iz koje potječu neke danas legendarne škole sambe. Tipično za Rio je također da se favele nalaze neposredno pored bogatih dijelova grada, kao što je to slučaj favele Vidigal i Ipaneme, jednog od najbogatijih dijelova grada. Stanovnici Rija (svatko tko je rođen u Riju naziva se Carioca) ponosni su na to što ljudi iz različitih klasa dijele iste plaže.

„Centro“ je povijesni dio grada koji je danas i financijski centar. Osim starih prekrasnih građevina kao što su Gradsko kazalište, Nacionalna knjižnica i prelijepa barokna crkva Candelária, Centro je pun novih modernih zgrada od kojih se naročito ističe moderna katedrala  Arcos da Lapa ili Catedral de Sao Sebastiao. Tu se također nalazi Saara,  živopisna ulična tržnica s bezbroj štandova i trgovina s jeftinom robom. Šetajući se ovim dijelom grada, osjećala sam se točno kao u putopisima iz Južne Amerike koje je snimao Goran Milić. Tu sam u potpunosti postala svjesna tog latinskoameričkog štiha, da ga tako nazovem – ili načina života koji je toliko drugačiji od onog na drugim kontinentima (barem na onima na kojima sam do sada bila) i to se jasno osjećalo svuda u zraku – simpatični i ljubazni stanovnici svih boja kože, povici prodavača, gust promet, užurbanost da, ali nekako bez stresa, tropska sparina,  visoka vlaga, (iako nije bilo pretjerano vruće,  imala sam osjećaj stalne ljepljivosti na koži, a moja inače totalno ravna kosa stalno se kovrčala, pa je izgledalo kao da sam imala minival na kosi).

Iz centra grada, baš kao i iz svakog drugog dijela Rija, vidi se Corcovado – brdo visoko 700 m,  na kojem se nalazi najprepoznatljiviji simbol Rio de Janeira – veličanstveni kip Krista Otkupitelja. Kip je visok 30 metara, teži 700 tona, a širina raširenih Kristovih ruku iznosi oko 30 m. Izgradnja kipa trajala je oko pet godina, a svečano je otvoren 1931.g. Smješten je na postolju visokom 9,5 metara unutar kojeg se nalazi mala kapelica.

Do kipa se može doći vlakićem, a vožnja traje dvadesetak minuta. Dok smo kupovali kartu za Corcovado, simpatična službenica nas je upozorila da je na vrhu brda maglovito i oblačno, da se ne vidi niti kip niti se može vidjeti panorama grada te nas upitala jesmo li sigurni da unatoč lošoj vremenskoj prognozi želimo ići na vrh. Naravno da smo željeli i iako je vidljivost zaista bila loša, bio je to doživljaj za pamćenje. Pogled na grad doduše nismo imali prilike vidjeti, ali smo zato gledali kako se Krist polako pojavljuje iz izmaglice, najprije samo njegovi prsti, pa ruka pa odjednom cijeli kip izranja pred nama, pa onda polako nestaje i onda opet ispočetka.

Baš kao i sa svim onim mjestima i znamenitostima za koje mislite da ih tako dobro poznajete jer ste ih već milijun puta vidjeli na slikama i u filmovima da vas ne mogu iznenaditi, odjednom osjećate neku veličanstvenu snagu, ogromnu moć i nevjerojatnu ljepotu koju samo posebna mjesta posjeduju i dovoljan je samo trenutak da to u potpunosti osjetite i upijete u sebe zauvijek. Vremenski uvjeti pritom nisu uopće važni. Naročito kad se radi o Rio de Janeiru, jednom od najljepših gradova na svijetu.