Autor: Ivan A.
1. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 1. dio: Rio de Janeiro – Tijuca – Krist Iskupitelj
2. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 2. dio – Petropolis
Objavljeno 26. veljače 2026.
20.3. Glava šećera – Selaronove stepenice – Olimpijsko šetalište – Maracana
Danas je na rasporedu bio dan s dosta aktivnosti, u kojem smo trebali obići nekoliko znamenitosti Ria. Najprije smo krenuli do jednog od glavnih simbola Ria, a to je Glava šećera (portugalski: Pão de Açúcar). Inače, vrijedi upamtiti da je Glava šećera drugo najpoznatije brdo u Riu, iza Corcovada na kojemu je Krist Iskupitelj.
Vodič Renan danas nam je ponovno pričao o povijesti Brazila. Godina 1502., osim što je bila godina kada je otkriven Brazil, također je bila godina kada je osnovan Rio de Janeiro. Točnije, to se dogodilo u siječnju 1502. godine. S obzirom da su Portugalci po dolasku u ovo područje mislili da grad leži na rijeci, grad je dobio ime Rio de Janeiro (Rio – rijeka, janeiro – siječanj, što bi značilo da ime grada u prijevodu znači Siječanjska rijeka). Doduše, tek su kasnije postali svjesni da grad ne leži na rijeci, već da se radi o zaljevu.
Renan je još jednom istaknuo važnost europskog utjecaja u arhitekturi koji je vidljiv na mnogim zgradama Ria de Janeira i Brazila općenito. Kao što sam već spomenuo u prvom nastavku, jedan od najpoznatijih primjera toga je Theatro Municipal, gdje je vidljiv francuski utjecaj, s obzirom da se radi o kopiji pariške barokne operne kuće Palais Garnier.
Ovaj dan ponovno smo imali borbu s kišnim, oblačnim i maglovitim vremenom i to čak i težim nego onaj dan kada smo išli na Corcovado. Ukrcavamo se na žičaru i odlazimo na Glavu šećera. Vrh je dobio ime zbog toga što ima sličnosti s tipičnim oblikom koncentriranog rafiniranog šećera. Ovo brdo smješteno je na poluotoku pored Guanabara zaljeva, a kada se ide žičarom na vrh potrebno je pripaziti, jer su dvije stanice: jedna je Morro da Urca, a druga je Glava šećera.
Silazimo najprije na stanici Morro da Urca. Unatoč djelomično oblačnom vremenu, već i ovdje je bilo dojmljivih pogleda na Corcovado i Guanabara zaljev, kao i druge dijelove Ria. U području ove stanice imali smo priliku zamijetiti i marmozete, male majmune koji nastanjuju tropske šume Srednje i Južne Amerike.
Dok smo došli do druge stanice, odnosno na Glavu šećera, vrijeme se poprilično pogoršalo i počela je kiša. Vrijeme u Brazilu (barem u istoimenoj pokrajini Rio de Janeiro) zna biti nepredvidljivo, stoga se dobro opremite i pokušajte u ruksaku nositi kabanicu i kišobran. U razdoblju od prosinca do ožujka postoje razdoblja s većom količinom padalina pa bi se moglo reći da smo čak relativno dobro prošli s vremenskim prilikama, jer su tijekom većine našeg putovanja u Brazilu bile dobre vremenske prilike.
Nakon posjeta Morro da Urca i Glavi šećera otišli smo prema živopisnim i šarolikim Selaronovim stepenicama, nazvanima po Jorgeu Selaronu, umjetniku koji je za stepenice rekao da je to njegov način odavanja počasti brazilskom narodu. Natjecali smo se tko će prije pronaći segment stepenica u kojem se vidi Hrvatska. Ako se nađete u ovakvoj igri, ne morate trošiti previše vremena, s obzirom da se Hrvatska vidi u donjem dijelu stepenica s lijeve strane. Pripremite se na velike gužve kod ove znamenitosti. Inače, ovdje ima 215 stepenica, s pločicama iz više od 60 država svijeta.
Nastavljamo dalje u smjeru Olimpijskog šetališta. Dok nas je vodič Renan vodio ulicama Ria, počeo se dovikivati s nekim lokalcem, ali ne na ljutiti, nego na neki veseli, komični način, kao da se zafrkavaju. Ne znam znaju li se otprije ili su ovdje lokalci jednostavno nešto druželjubljiviji, otvoreniji i komunikativniji pa su ovakve spontane interakcije češće negoli u Europi.
Na području Olimpijskog šetališta ističu se murali naziva Etnias. Po nekim izvorima (zavisno o kojoj je točno kategoriji riječ) ovo su najveći murali na svijetu. Murali su napravljeni u srpnju i kolovozu 2016. godine, u predvečerje Olimpijskih igara u Riu de Janeiru, a na njima su prikazane etničke grupe Mursi iz Etiopije, Kayin iz Tajlanda, Supi iz sjeverne Europe, Huli iz Papua Nove Gvineje i Tapajós iz brazilskog dijela Amazone.
Upravo dok smo se šetali u području ovih murala, Renan nas je upozorio da pripazimo na svoje stvari, s obzirom da je nekoliko mladića na biciklima uporno kružilo oko nas dobrih par minuta. U kojem god velikom gradu bili, svakako je potrebna dodatna doza opreza.
Bilo mi je zanimljivo što smo čak i u središtu ovako velikog grada mogli osjetiti nekakav drugačiji tempo života. Životni ritam ovdje kao da je nešto usporeniji, a ljudi kao da su opušteniji, nisu “prezaposleni” da bi bili susretljivi i druželjubivi. Po tom pitanju primjetna je jedna drugačija kultura u odnosu na Europu. To je vjerojatno zato što je brazilska kultura u stvari spoj nekoliko kultura – europske, afričke i domorodačke. Ovdje mi se činilo kao da ljudi malo više uživaju u svojim svakodnevicama. Unatoč teškim životnim uvjetima koje mnogi od njih proživljavaju na dnevnoj bazi, to ih ne sprječava da se smiješe i raduju. Prodavači na štandovima pak nisu nametljivi, a nekoliko sam puta vidio da dok rade istovremeno pjevuše i na taj način kao da uljepšaju svoje vrijeme. Za lokalce i ljude koji rade u uslužnim djelatnostima mogu reći da su u većini slučajeva stvarno pristojni, veseli i susretljivi.
Nakon ovoga svega na red je došla posjeta stadionu Estadio Jornalista Mario Filho, kolokvijalno znanome kao Maracana. Dok su neki od naših suputnika bili čak i na utakmici Flamengo – Fluminense, nas nekolicina odlučila je stadion posjetiti radije dok nije utakmica i tolika buka i strka.
Ovaj stadion najveći je stadion u Brazilu i treći najveći u Južnoj Americi, s kapacitetom od oko 73 000 ljudi. Po kapacitetu ispred Maracane su Estadio Monumental u Limi, glavnom gradu Perua (kapacitet 80 000) i Estadio Mas Monumental u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine (kapacitet 85 000).
Maracana je izgrađena 1950. godine uoči Svjetskog nogometnog prvenstva, a renovirana je nekoliko puta: 2000., 2006. te 2013., uoči još jednog Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. Godina 1950. je godina koju bi Brazilci najradije zabranili spominjati, budući da se te godine finale Svjetskog nogometnog prvenstva igralo upravo ovdje, a u njemu su Brazilci nakon vodstva na poluvremenu izgubili od Urugvaja i to je bila svojevrsna nacionalna tragedija. Srećom pa je kasnije za brazilsku nogometnu reprezentaciju uslijedilo zlatno razdoblje, posebice za vrijeme Pelea, s kojim je Brazil osvojio čak tri Svjetska prvenstva. Inače, ovaj stadion dijele dva nogometna kluba, a to su upravo Flamengo i Fluminense koji su tih dana igrali finale brazilskog nogometnog kupa.
Nakon posjeta stadionu sjedamo u autobus i vraćamo se na Copacabanu. Dok nam je u prvoj vožnji autobusom transakcija karticom prošla bez problema, iz nekog razloga ovdje to nije bio slučaj. Možda se radilo o nekom drugom tipu prijevoznika – nisam siguran. Pokušavali smo svi četvero svatko sa svojom karticom, ali nikako nije prolazilo. Tako smo se nekoliko stanica vozili “zarobljeni” između prvih vrata i ostatka busa, s obzirom da je između ulaznog dijela i ostatka autobusa zapreka, odnosno pregrađeno je i ne možete proći dalje dok ne platite kartu. Naposljetku smo uspjeli ispregovarati da platimo gotovinom. Činilo nam se da nam je vozač proizvoljno “lupio” cijenu, ali nismo se bunili jer je cijena bila razumna i bilo nam je važno da konačno prođemo dalje.
U većini autobusa u Riu prva vrata služe isključivo za ulaz putnika, zadnja za izlaz, a srednja, najveća vrata za ulaz i izlaz putnika s poteškoćama u kretanju. Bilo mi je zanimljivo primjetiti kako čak i u javnom prijevozu u Riu imate priliku napuniti mobitel. U oko mi je upala i spontanost i fleksibilnost u nekim situacijama u javnom prijevozu. Primjerice, nemate tipke koje stisnete kako biste vozaču autobusa dali do znanja da želite izaći na idućoj stanici, već je potrebno povući prema dolje jedno uže, koje zatim daje zvučni signal i tako vozač može znati da je potrebno stati na idućoj stanici. Ponekad se može dogoditi da vozač od okolne buke ne čuje signal i jednostavno propusti zaustaviti se na stanici, kao što se dogodilo u ovoj vožnji. Tu je nekoliko putnika reagiralo povicima te je vozač naposljetku putnike pustio van, ali ne na prvoj stanici gdje su trebali izaći, ne na idućoj stanici, već između dvije stanice. Ispalo je kao da su putnici na neki način s vozačem “ispregovarali” svoj izlazak iz autobusa. U svakom slučaju, u Riu ne nedostaje zanimljivih situacija koje možete primijetiti hodajući ili u vožnji javnim prijevozom.
Kada sam navečer otišao u jednu od trgovina na Copacabani, bilo mi je zanimljivo kako su stvari tamo organizirane kao u pošti ili nekoj sličnoj instituciji. Svi čekaju u jednom redu i zatim na ekranu vide broj blagajne na koju trebaju otići. Iako me ovo djelomice iznenadilo, mogu reći da mi se čini zanimljivim i učinkovitim rješenjem.
Nakon što sam čak tri večeri zaredom išao u Pavao Azul restoran, došla je konačno večer kada nisam ondje otišao jesti. Zapitao sam se u šali: “Hoće li se oni ondje u Pavao Azulu zabrinuti gdje sam, zašto nisam došao, je li sve u redu?” Odlazim u jedan drugi restoran i naručujem jelo moqueca. Radi se o varivu od morskih plodova. Ono se obično priprema sa škampima ili ribom u podlozi od rajčica, luka, češnjaka, limete i korijandera. Neki recepti uključuju annatto (prirodno bojilo narančaste/crvenkaste boje koja se dobiva iz sjemenki drva orleana iz tropske Amerike), palmino ulje i kokosovo mlijeko, ovisno o varijacijama u pojedinim pokrajinama. Pitao sam konobara koja riba je u varivu i rekao je pescada amarela, što bismo mi na hrvatski preveli kao sivi hvatač. U svakom slučaju, ne može se poreći da riba ima zanimljivo ime.
Za jelo mogu reći da je ukusno i mogu ga preporučiti. Poslužuje se uz rižu i povrće i jedno je od poznatijih brazilskih jela. Nakon večere i još jednog ispunjenog dana, odlazim na spavanje, već sad zadovoljan svim iskustvima koje smo doživjeli na dosadašnjem dijelu putovanja.