Brazil – 1. dio: Dolazak, Rio de Janeiro, Tijuca, Krist Iskupitelj

Autor: Ivan A.

Objavljeno 25. studenog 2025.

Uvod

Dugo vremena maštao sam o tome da posjetim Južnu Ameriku. Ne znam što me je točno nagnalo na to da imam jaku želju za posjetiti upravo taj kontinent, ali neka čežnja za time nesumnjivo je rasla u meni već dulje vrijeme.

Kada sam gledao putne aranžmane za južnoameričke zemlje, uglavnom su iskakale ponude za Brazil, Peru, Kolumbiju, Argentinu i Boliviju. U konzultaciji s nekoliko prijatelja odlučili smo se na Brazil, zemlju nogometa, sambe, bossa nove, plaža i još mnogo toga.

Prvi dan iscrpljeni kasno navečer dolazimo u topli Rio de Janeiro. Nakon zagrebačkih 10-ak stupnjeva bio nam je šok doći na ljetne temperature. Odmah prvu večer, na putu od zračne luke prema hotelu, vodič Renan nas je isprepadao i upozorio. Rekao je da ne nosimo mobitel, kameru, novčanik, putovnicu i druge važne stvari ako se mislimo kupati na Copacabani. Krene li prema nama grupa sumnjivih mladih ljudi, samo bismo trebali odustati od odlaska na plažu. Ako krene pljačka, ne smijemo se odupirati, samo trebamo predati što se od nas traži. “Ali ne dajte se obeshrabriti”, komično je zaključio.

Nekoliko zanimljivih podataka o Brazilu. Radi se o najvećoj i najmnogoljudnijoj južnoameričkoj državi. Po stanovništvu je sedma, a po veličini peta država svijeta. Ovdje se također nalazi i najveća japanska dijaspora (oko 2 – 3 milijuna Japanaca). Brazil je najveći proizvođač šećera, a također i najveći proizvođač kave u svijetu (zanimljiv je podatak da je drugoplasirani Vijetnam, a trećeplasirana je Kolumbija). Oni koji prate nogomet znaju da je brazilska nogometna reprezentacija osvojila najviše Svjetskih nogometnih prvenstava, njih 5. Nadalje, osim što je domovina Amazone, najveće prašume na svijetu, Brazil je također zemlja s najvećom bioraznolikošću. Na području ove države postoji čak 70 nacionalnih parkova, a jedan smo i posjetili.

Copacabana – Jardim Botânico – Lagoa Rodrigo de Freitas – Crkva

16.3.2025.

Za početak smo odlučili prošetati po svjetski poznatoj Copacabani. Inače, to je naziv i za gradsku četvrt i za plažu (portugalski: Praia de Copacabana), uz koju se paralelno pruža i dugačko šetalište. Cariocama, odnosno stanovnicima Ria, svakako ne nedostaje mora i plaža, budući da se ondje plaže nižu uzastopce i više od 10 kilometara. Prema jugu na plažu Copacabana spaja se Praia de Ipanema, na nju Praia do Leblon i tako dalje, dok na potezu prema sjeveru možete naći Praia de Botafogo i Praia do Flamengo.

Sjedamo i na piće, gdje sam naručio kokosovu vodu (agua de coco). Premda okus nije spektakularan, radi se o osvježavajućem piću koje je bogato elektrolitima i samim time je izvrsno za nadoknadu gubitka tekućine. Općenito uživam u okusu i mirisu kokosa, tako da mi je ovo bilo iskustvo koje ne smijem zaobići. Ovdje veoma često možete vidjeti i turiste i lokalce kako ispijaju kokosovu vodu.

Premda smo imali mnoga upozorenja vezano uz krađu, imali smo suprotna iskustva. Naime, u kafiću sam ostavio svoju šiltericu. Ne samo da me nitko nije pokrao, nego je još djelatnica kafića trčala za mnom da mi vrati šiltericu. Ponašanje za svaku pohvalu.

Prvo korištenje javnog prijevoza, točnije autobusa, činilo se veoma jednostavnim. Samo prislonite karticu tekućeg računa na aparat, koji vam skine novce i prođete dalje. Tako smo odlučili otići u Botanički vrt (Jardim Botanico). Za vrt mogu reći da je jedan od najljepših, ako ne i najljepši koji sam do sada posjetio. Moguće je da sam bio pod posebnim dojmom s obzirom da iz nekih dijelova Botaničkog vrta imate pogled na mistične planine koje okružuju Rio de Janeiro, uključujući Atlantsku prašumu te planinu Corcovado na čijem je vrhu smješten Cristo Redentor.

Osim toga, Botanički vrt ima lijepo uređene šetnice, prave zelene avenije s visokim palmama. Moram reći da je pravi užitak prošetati njima. Nadalje, ovdje možete susresti majmune i druge životinje. Nakon što sam napravio naknadno istraživanje na temelju usporedbe fotografija, čini mi se da su u Botaničkom vrtu prisutni crni kapucini (lat. sapajus nigritus), a kasnije sam čitao da ondje možete naići i na marmozete.

Nakon posjeta Botaničkom vrtu, odlučili smo se na dugačku šetnju natrag prema našem hotelu na Copacabani, rutom koja je vodila uz lagunu naziva Lagoa Rodrigo de Freitas. Inače, po definiciji koju sam našao, laguna je područje plitke slane ili bočate vode, koje je od dubljeg mora odvojeno pješčanim sprudom. Drugi izvori kažu: “Plitak dio mora koji je djelomično ili potpuno odijeljen od pučine uskim pješčanim sprudom”. Kada je riječ konkretno o Lagoa Rodrigo de Freitas, ovdje se na Olimpijskim igrama 2016. godine održalo natjecanje u veslanju. Ono što je na ovom području odlično su dugačke šetnice i područje za rekreaciju. Negdje sam pročitao da bi se ovdje moglo susresti kapibare, odnosno najveće glodavce na svijetu. Nažalost, nisam ih našao (ako ćete se šetati ondje obratite pozornost, možda ih vi uspijete naći), ali smo naletjeli na neke zanimljive ptice crnog tijela i crvene glave. S jezera se pruža lijep pogled na Corcovado i druga brda, a već smo onda shvatili koliko često bude maglovito i oblačno vrijeme u dijelovima Ria de Janeira, posebice na visinama oko tih brda. Kada oblaci prolaze pored kipa Krista Iskupitelja, malo ne vidite kip, malo ga vidite. Situacija se mijenjala praktički svakih pola minute. U svakom slučaju, poseban fenomen koji stvara određeni ugođaj mističnosti.

Nakon povratka u hotel i kratkog odmora, uslijedio je odlazak na nedjeljnu misu. Premda je većinom slično kao i kod nas, uočljive su bile neke razlike. Kada dođe dio mise gdje govorimo “mir s tobom”, kod nas se ogromna većina rukuje, a ovdje su se neki ljubili u obraze, neki grlili, neki su se rukovali, a neki su čak poslali i “leteći” mir s tobom prema ljudima koji su bili daleko od njih. Jako zanimljivo. Osim toga, premda ne razumijem dobro portugalski, na kraju mise mi se učinilo da su uskliknuli “Živio Isus” i zatim smo svi skladno zapljeskali na nekoliko trenutaka. Bez sumnje, djelovalo je živopisno i radosno.

Nacionalni park Tijuca – središte Ria – plaža – zalazak – večera

17.3.2025.

Današnji dan bio je predviđen za odlazak u prašumu imena Tijuca. Inače, radi se o najvećoj urbanoj prašumi u svijetu, što je svakako zanimljiv podatak za istaknuti. Uvijek me raduju ovi izleti u prirodu, jer tamo imamo priliku maknuti se iz gradske buke i gužve te upoznati malo drugačiji Brazil.

Ono što mi je bilo posebno impresivno kod ovog izleta bila je činjenica da smo se prema prašumi uputili džipovima. Ne mislim da smo išli do neke točke autobusom pa su nas zatim preuzeli džipovi, već mislim na to da su džipovi došli do hotela po nas i cijelim putem nas vozili duboko u džunglu. Bez sumnje – zabavno i zanimljivo iskustvo.

Radimo pauzu za odmor kod vodopada imena Cascatinha de Taunay. Vodopad je nazvan po Nicolasu – Antoineu Taunayu, francuskom slikaru koji je došao u Brazil u sklopu francuske umjetničke misije (na portugalskom: Missão Artística Francesa), koju je financirao portugalski kralj Joao VI., a organizirao Joachim Lebreton. Zadaća spomenute skupine bila je formirati jezgru kraljevske umjetničke akademije u Brazilu. Kad je riječ o samom vodopadu, premda nije toliko impresivan obujmom kao što je to slučaj s Krkom ili Plitvicama, mogu reći da se radi o lijepoj lokaciji. Prava oaza za opuštanje. Posebno mi se svidjelo kako se voda postepeno slijeva dolje niz stijene koje su stepenasto posložene, a cijeli dojam upotpunjuje zelenilo kojim je vodopad okružen.

Vrijedi skrenuti pozornost na to da osim što je Tijuca najveća urbana prašuma na svijetu, ona je ujedno i nacionalni park. Inače, “tijuca” znači “močvara” na Tupi jeziku, odnosno na jeziku domorodaca koji su živjeli na jugu i jugoistoku Brazila. Pretpostavlja se da su najprije živjeli u Amazoni, nakon čega su se pomaknuli prema jugu i smjestili se uz obalu Atlantskog oceana.

Rio de Janeiro u stvari je dobrim dijelom nastao kroz deforestaciju Tijuce koja se odvila 1700-ih za gorivo, uzgoj kave i stoku. Kasnije, kada je postalo jasno da deforestacija prouzročena širenjem plantaža kave nanosi štetu i smanjuje zalihe pitke vode, dolazi do reforestacije, odnosno ponovnog pošumljavanja za vrijeme Drugog carstva (1840. – 1889.). Tako je, prema nekim izvorima, od 1861. do 1887. godine zasađeno oko 100 000 stabala.

Inače, dok smo bili na izletu u Tijuci, probali smo i energetsko piće Guarana, koje je dobilo ime po istoimenoj biljci. Guarana je, naime, južnoamerička tropska biljna vrsta, čije ime dolazi iz jezika domorodačkog plemena Maué, koji su ju nazivali warana. Od nje su proizvodili guarana čaj, koji je uobičajen u današnjem Brazilu i Paragvaju. Zanimljiv je podatak da guarana sadrži u prosjeku dvostruko veću dozu kofeina u usporedbi s kavom.

Kao da već nismo vidjeli dovoljno ljepota, atrakcija i zanimljivosti u ovoj prašumi, uslijedio je i posjet tzv. kineskom vidikovcu – Vista Chinesa. Poznati vidikovac izgrađen je i uređen između 1902. i 1906. godine. Paviljon u orijentalnom stilu podsjeća na Kineze koji su donijeli kulturu čaja u Brazil početkom 19. stoljeća. Radi se o veoma važnom turističkom mjestu u gradu, odakle se pruža prekrasan pogled na cijeli južni dio grada. Posjetili smo razne vidikovce u gradu i mnogi su bili dojmljivi, ali ako bih morao birati mislim da bih za ovaj mogao reći da je bio najljepši. U jednom kadru imate pogled na Krista Iskupitelja, zatim na Glavu šećera, plaže, zaljev i Atlantski ocean. Jednom riječju – predivno.

Ovaj dio dana koji smo proveli u Tijuci već je bio iznimno bogat i sadržajan. Ali to je bila tek polovica dana. Nakon izleta nas nekoliko se zaputilo u grad istražiti još neke znamenitosti Ria. Prilikom šetnje po gradu primijetio sam jako puno štandova na kojima se prodaju naočale. Što će vam optičar, oftalmolog i ostali? Samo dođete i kupite naočale na štandovima Ria, a njih sam vidio barem desetak u ovih nekoliko dana koje smo ovdje proveli.

Kada su u pitanju znamenitosti u središtu grada, očit je europski utjecaj u arhitekturi. Tako je, primjerice, Gradsko kazalište (Theatro municipal) kopija pariške barokne operne kuće Palais Garnier. Izgrađeno početkom 20. stoljeća, ovo kazalište smatra se jednim od najljepših i najvažnijih u državi.

Zatim smo posjetili Katedralu (Catedral Metropolitana de São Sebastião), čija je gradnja započela 1964., a dovršena je 1979. godine. Ističe se modernističkim stilom i specifičnim oblikom te ima kapacitet oko 20 000 ljudi. Prije nje, katedrala je bila crkva koja se danas zove Igreja de Nossa Senhora do Monte do Carmo da antiga Sé, a nju ću opisati još u zadnjem nastavku, budući da sam ju posjetio zadnjih dana našeg boravka u Brazilu.

Još jedna znamenitost koju smo posjetili je Nacionalna knjižnica (Fundação Biblioteca Nacional), najveća knjižnica u Južnoj Americi i sedma najveća u svijetu. Njezina kolekcija broji čak oko 9 milijuna knjiga, dokumenata i ostale kulturne baštine. Osim što ima prekrasno predvorje, ovdje imate priliku popeti se na više katove i dobiti još ljepši pogled odozgo na predvorje, a također možete izaći na terasu i uživati u pogledima na gradske ulice.

Odlazimo i do Kraljevske čitaonice (Real Gabinete Portugues da Leitura), za koju je časopis Time naveo da je četvrta najljepša knjižnica na svijetu. Ova knjižnica sadrži najveću kolekciju djela portugalske književnosti izvan Portugala, a ovdje također možete vidjeti portrete i djela Luisa de Camoesa, jednog od najvećih portugalskih pisaca, autora epa Luzitanci, koji predstavlja jedno od središnjih djela portugalske nacionalne književnosti.

Ovaj dan pokušali smo otići i na vožnju starim tramvajem po umjetničkoj četvrti Santa Teresa. Stoga smo došli do početne stanice, kupili karte i zauzeli svoje mjesto u redu. Međutim, s obzirom da je došlo do kvara na tramvaju, imali smo opciju ili zadržati karte pa ih iskoristiti neki drugi put ili tražiti povrat novaca. Neki od nas odlučili su se za drugu opciju, s tim da smo imali nadu da ćemo ponovno doći ovdje kada nam raspored dozvoli.

Nakon razgledavanja znamenitosti po središtu Ria, uslijedilo je vrijeme za kratki odmor, a za kasnije smo dogovorili odlazak na stijenu Arpoador, na kojoj je običaj promatrati zalazak sunca. Na putu do te stijene navratili smo u trgovinu. Hrvoje je uzeo nekoliko pića, među kojima i limenku soka koja je bila – napola puna. Dakle nije se radilo o već otvorenoj limenci koja je bila napola ispijena, nego je bila tvornički proizvedena tako da je bila tek napola puna. Pitali smo se pune li inače tako limenke tih pića, radi li se o nekakvoj tvorničkoj greški ili se netko htio našaliti s Hrvojem. Kad je u pitanju zalazak sunca, pogled sa stijene je doista impresivan, zbog čega se velik broj ljudi ovdje gura kako bi našao svoje mjesto. Stoga, ukoliko si želite naći dobro mjesto, preporuča se doći makar pola sata ili čak i sat vremena prije zalaska sunca. Ovdje je običaj čak i zapljeskati kada dođe do zalaska.

Uslijedio je i odlazak na večeru. Odlučili smo posjetiti Pavao Azul bar, prehrambenu instituciju u ovom gradu. Radi se o restoranu/bistrou koji je osvojio nagradu gradske vijećnice za doprinos kulturnoj baštini. Ono što mi se ovdje posebno sviđa jest činjenica da ovdje dolaze obitelji, prijatelji, pojedinci i u velikoj većini slučajeva to su lokalci, zbog čega možete osjetiti pravi domaći ugođaj.

Uzeli smo razna jela, a moram pohvaliti konobara koji je preporučio čak uzeti manji broj porcija, kako nam ne bi bilo previše hrane. Naposljetku je njegova procjena bila u potpunosti točna. Što se tiče jela koje smo naručili, mogu se istaknuti risotto de camarão, bobo de camarão i camarão ao catupiry. Risotto de camarão je, jednostavno rečeno, rižoto sa škampima. Bobo de camarão jedno je od tipičnih brazilskih jela, u kojem su glavni sastojci škampi, pire od maniokinog brašna, kokosovo mlijeko, palmino ulje i drugi sastojci. Bez sumnje – jedno od najboljih jela koje sam imao priliku probati u ovoj državi. Naposljetku tu je bio camarão ao catupiry, što su u stvari škampi u umaku od catupiryja, mekanog sira blagog okusa koji se može mazati na tost, krekere i peciva ili se koristiti u kuhanju. Zbog niske razine kiselosti postao je jedan od glavnih sastojaka raznih jela, a njegovo ime na Tupi jeziku znači “izvrsno”. Sva jela bila su izvrsna, a uz pokoje lokalno pivo i čašu bijelog vina upotpunili smo večeru i siti otišli natrag u hotel.

Cristo Redentor – Parque Lage – Mirador Dona Marta

18.3.2025.

Danas je na redu bio veoma značajan izlet, a to je posjet kipu Krista Iskupitelja, parku i palači Lage te vidikovcu Dona Marta. Dok smo se vozili autobusom na odredište, vodič Renan pričao nam je o zemljopisu i povijesti Brazila. Tako je istaknuo da je Rio de Janeiro pravi prirodni fenomen zbog mnogobrojnih brda i planina u njegovoj okolici. Među njima su najpoznatiji svakako Glava šećera i Corcovado. Kada se radi o povijesti Brazila, istaknuo je da je Brazil otkriven 1502. godine. Do 1800-ih godina Brazil je bio samo kolonija, međutim njegov značaj se temeljito promijenio u prvoj polovici 19. stoljeća. Splet povijesnih okolnosti (čitaj: Francuska revolucija i njihova ofenzivna djelovanja po Europi) naveo je Portugalce na ideju da premjeste središte svoje vlasti izvan Portugala. Nisu htjeli da Portugal strada u ratovima protiv vanjskih neprijatelja i stoga je odluka bila ta da se glavni grad Portugalskog kraljevstva iz Lisabona premjesti u Rio de Janeiro. Naime, Brazil je bio bogat resursima te se radilo o najbogatijoj koloniji Portugalskog kraljevstva, stoga ta odluka čak i ne iznenađuje toliko. Samo se pitam koliko je vremena i napora trebalo uložiti kako bi se taj izuzetno zahtjevan pothvat uspješno izvršio. Nakon što su teške okolnosti prošle te je Portugalsko kraljevstvo ponovno stalo na svoje noge i odlučilo vratiti prijestolnicu u Lisabon, Brazilcima je palo na pamet da bi konačno i oni mogli pokrenuti proces stjecanja neovisnosti od portugalske krune. Tako je nakon razdoblja revolucija i nacionalnih pokreta Brazil 1822. postao neovisno kraljevstvo, da bi nakon državnog udara 1889. postao republika.

Premda je bila magla te su oblaci bili uporni sa svojom kišom, nismo se dali obeshrabriti. Trebalo je dosta strpljenja, ali smo kasnije upravo zato bili izrazito zahvalni. Solidno smo i pokisli, a onda smo se nagurali ispod tende i čekali dosta dugo dok se oblaci nisu razmaknuli. Iako smo skoro izgubili svaku nadu, strpljenje se isplatilo. Dočekali smo trenutak kada su se magla i oblaci razmaknuli, a nebo barem toliko razvedrilo da se kip Krista Iskupitelja može vidjeti. Hvala Bogu, vrijedilo je toliko uporno tamo čekati.

Na kraju smo bili sretni da smo mogli snimiti barem nekakvu fotografiju na kojoj je bio vidljiv Krist Iskupitelj. Mnogi su komentirali baš zato što je bilo kiše, magle i oblaka, kao da je to iskustvo više vrijedilo, jer smo morali strpljivo čekati da se koliko-toliko razbistri. Nakon takvog iščekivanja i napetosti budete još sretniji i zahvalniji.

Svakako bi trebalo istaknuti nekoliko važnih podataka o samome kipu. Visina kipa je 30 metara, a ukupna visina zajedno s postoljem iznosi 39 metara. Težina kipa iznosi nevjerojatnih 700 tona. Kip je građen od 1922. do 1931. godine, a da bi se izgradnja kipa uopće mogla izvesti, prvo je bilo potrebno izgraditi željezničku prugu koja će voditi od stanice Cosme Velho do vrha Corcovada. Glavni autor kipa je francuski kipar poljskog podrijetla Paul Maximilien Landowski. Izgradnju je vodio brazilski inženjer Heitor da Silva Costa u suradnji s francuskim inženjerom Albertom Caquotom. Glavu je isklesao pariški kipar rumunjskog podrijetla Gheorghe Leonida. Od 2001. godine kip je kategoriziran kao nacionalna povijesna baština Brazila, a od 2007. ovaj kip jedno je od sedam novih svjetskih čuda. Godišnje ovu znamenitost posjeti oko 2 milijuna ljudi, što ga čini jednom od najpoznatijih znamenitosti na kontinentu. Zanimljivo je i to što se unutar postolja kipa nalazi i jedna mala kapela, koja je posvećena Gospi od Aparecide, svetici zaštitnici Brazila. Kada uzmemo u obzir sve ove informacije i položaj kipa na vrhu planine Corcovado, ne iznenađuje činjenica da je Krist Iskupitelj najprepoznatljiviji simbol Brazila, Ria i kršćanstva.

Odlazimo i do vidikovca Dona Marta. S obzirom da je i dalje bila prisutna velika količina magle, odande smo imali pravi mistični pogled. Nekako sam imao dojam da koju god lokaciju u Riu posjetite, gleda vas Cristo Redentor.

Posjetili smo kasnije i Parque Lage, pored kojeg se nalazi i istoimena palača Palacio Lage. Iz dvorišta palače inače se vidi Corcovado, međutim zbog guste magle na gornjim dijelovima brda to nije bilo moguće. Inače, palača je bila rezidencija industrijalca Henriquea Lagea, po kojem je i dobila ime.

Premda vrijeme ovaj dan nije bilo najbajnije, odlučili smo otići na Copacabana plažu, kako bismo isprobali kupanje u Atlantiku. Bilo nam je dovoljno samo da ne pada kiša i da nema grmljavine, sve ostalo smo bili spremni pretrpjeti. Unatoč tome što je kupanje na Copacabani manje izgledalo kao kupanje a više kao hrvanje s valovima, bilo je zanimljivo iskustvo, a usred tih valova uspjeli smo baciti i picigin. Tako smo taj sport uspjeli prenijeti, a kasnije i popularizirati na drugoj strani Atlantika. Nakon toga uslijedila je i odbojka na pijesku. Ako ste došli ovdje s namjerom da igrate odbojku, nećete se morati dugo mučiti oko pronalaska terena, budući da Rio obiluje odbojkaškim terenima. Imali smo u vidu upozorenja koje nam je Renan dao prvi dan kad je u pitanju nošenje osobnih stvari na plažu. Srećom pa je Hrvoje nosio ruksak, tako da sam ostavio sve najvažnije u hotelu, a na plažu sam ponio samo ručnik. Kada sa sobom nosite tako malo stvari, onda na neki način kao da možete osjetiti pravu slobodu, jer vam nemaju što ukrasti. Samim tim osjetite rasterećenje i samo se prepustite uživanju i odmoru. Još kada ovome svemu dodate pogled na ocean i brojna lijepa zelena brda u području Ria, postanete svjesni koliko ljudi ovdje mogu uživati u plažama i lijepoj prirodi.

---

Nastavak serijala: —–> Brazil – 2. dio: Petropolis