Passepartout Titicace u ogledalu
Autor teksta i slika: Branislav J.
Stihovi: Zlatan Stipišić – Gibonni
“Ispod moga pramca jutro zapleteno u dubinama sad je lice stranca koji bjesomučno plovi tvojim daljinama…”
“Kao tempera nebo vodu oboji takve je boje srce moje otkad me ne voliš kao tempera nebo vodu odvoji takve je boje srce moje otkad me ne voliš”
Napuštajući vibrantnu Copacabanu u Boliviji mirno plovim jezerom Titicaca i puštam misli da same teku dok pišu nevidljivim notama. Mora da su bogovi umiješali svoje prste, iskusno mi “podmetnuvši” Gibonnija i ovu pjesmu kao sudbonosne tragove bijele smrti propale ljubavi i preduboke vode što ostadoše iza mene. Znam, još jutros su je servirali i postavili na repertoar mojih sjećanja umjesto jela na ovom brodiću. Prokleto sam dosljedan samom sebi. Kao otrovna alga sručila se u moje vensko korito brzinom svjetlosnih valova koji su se prelamali na užarenom bolivijskom suncu. Zapljuskivali su moju dušu jednom te istom pjesmom, vraćajući je na početak sve do kraja plovidbe. Koliko li je samo trajala uopće? Pojma nemam, nešto više od sat vremena. Koliko i sam Gibonni u meni. Jedino je to sigurno! U duetu, on i jezero Titicaca me danas uništiše! Ništa drugo više nisam ni čuo, niti vidio, a ni tražio po pukotinama sopstvenih misli.
Osim što sam maštao, svodio račune i pomalo praštao. Podvlačio crtu svog novog početka. Dali su mi snagu da pobijedim visinsku bolest. Poništili sve u meni zbacivši okove sjećanja da se i dalje nadam. Pružili mi ruku da nastavim tragati. Tako sam daleko i njen miris je tu pored mene!? Stalno se tempera do druge obale vidi i čuje. Sve do ostrva Isla Del Sol samo ona pjeva i odjekuje.
Budim se iz sopstvene tečne fatamorgane i sudaram se s novom obalom kao sa svojom stvarnošću. Silazim s brodića koji me istovaruje na jednu plažu usred ljetnje šume. Stari indijanski kip, točnije totem Inka uveliko već širi svoje ruke dobrodošlice i kao da pogledom pokazuje na lijevo, a na moje desno. Okrenuh se i spazih stotine krivudavih stepenica u sve gušćoj šumi gore u brdima kojima se ne nazire kraj. Je li se nakon svega i moćne Inke sada šale sa mnom? Pa neću valjda…? Da, da, izgleda ipak ću morati! Jedini put ka mom smještaju vodi upravo preko njih i to samo nagore. Uspinjanje je neizbježno. Ma nije nikakav problem osim što sam trenutno na 3.800 metara nadmorske visine. Ako mi je za utjehu, sigurno ću prijeći tih jubilarnih 4000. Kako uopće izdržavam ove visine sve ove dane budući da živim noću, strastveni sam pušač, a i pomalo sam gojazan? Dobitna kombinacija za tri u jedan. Zaista se samom sebi divim ponekada. Organizam je stvarno čudo što sve može podnijeti. Krećem se vrlo polako ne iscrpljujući se, jer sam ovdje bar naučio čuvati fizičku snagu. Samo što ću za mentalnu?! Tako su me savjetovali, još u Cuscu, iskusni planinari iz moje grupe. Vrlo je važno da se pri ovakvim visinama krećete pažljivo, bez naprezanja, uvijek istim tempom, bez naglih promjena u brzini i ritmu hodanja. Svatko to radi individualno, u skladu sa svojim fizičkim mogućnostima i predispozicijama, u svom opsegu disanja. Pritom treba odraditi tehnike disanja ili, ako ne, prosto se snabdjeti malim bocama kisika nalik sprejevima za kosu po obližnjim apotekama. Nažalost, ovdje toga na otoku naravno nema. Ja sam samo jedan avanturist i putnik kroz vrijeme, a ne je**** planinar! Do tog časa nisam još ni stigao, jer objektivno nije bilo vremena za moju obuku na ovom divnom putovanju. Penjući se uzbrdo, nađoh se negdje na pola puta. Okrenuvši se, više od napora i ne razaznajem dvomeđu Bolivije i Perua. Brodić koji me je dovezao već se odavno pretvorio u točku, kao i još mnogi koji su se usidrili u međuvremenu. Naprijed više kao da ne mogu, a nazad? Naravno, o tome ni ne razmišljam! Mali test života u još jednom svom eklatantnom satu izdržljivosti! Što ćemo sad?! Dva, tri koraka, tri, četiri stepenice pa ozbiljan predah. Kao da imam temperaturu 39 sa nešto. Takav je objektivni osjećaj. Kakav li je tek subjektivni?! Gledam nagore, kraj stepeništa se ne vidi ni u obrisima. Napokon smo sami kao na širokom kamenom trapezu. U otvorenom cirkusu same prirode cijela Bolivija, dio Perua i ja. Opet tri u jedan i sva “all inclusive” ljepota ovog dijela Južne Amerike sada je u vlasništvu moga oka. A što je u vlasništvu mog uma i tijela? Što to sve vrijedi kada sad nemam snage u potpunosti je procesuirati? Ovi moji iz grupe uveliko su ispred i već više od dvadeset minuta ih ne vidim. Odavno su me svi pretekli. Odjednom, niotkuda silazi Bolivijka, karakteristično obučena (zlatnih zuba, kukičanog tankog ponča, široke cvjetne haljine s volanima i crnog išaranog cilindra na glavi) u pratnji dvije poveće alpake. Gotovo sve Bolivijke vrlo sliče jedna na drugu, bez obzira na razliku u godinama. Izuzetno su simpatične i nasmijane, ali sve kao da izgledaju starije nego što objektivno jesu. Vrlo moguće da je to zbog nošnje koju nose i načina života koji vode pogotovo ovdje u ruralnim krajevima. Vidjevši kako se mučim, zastade i prozbori nešto nalik španjolskom i vjerojatno lokalnom kečua jeziku. Kako ti odgovoriiti, ženo draga, kada ni svoj jezik više ne prepoznajem! Sagnula se koju stepenicu niže u stranu ubravši busen zelenih travki sa samih rubova krivudavog puta. Vjerojatno promijenivši jezik na lokalni ajmara pokazuje da sve to stavim pod nos, dok mi desnom rukom gura zelenu biljku u šaku. Slušam i ništa je ne razumijem. Udišem travu i lagano se inhaliram. Žena naprasno odlazi mašući, dok je ja otpozdravljam. Bukvalno nije prošlo ni minut – preporodio sam se! Šta je ovo, pobogu!? Potpuno mi se vratila snaga, odjednom! Krećem normalno, hodam kao da mi je netko ugradio elisu u kralježnicu. Penjem se brže od vjetra osjećajući ponovo nevjerovatnu lakoću pokreta. Ozdravih u sekundi! Auuu! Šta mi dade ova žena, a znam da nije koka biljka, jer je već prepoznajem! Kupujem vrijeme i ubrzavam korak da ne bi slučajno isteklo djelovanje moćnih travki. Ubrzo stižem grupu i zajedno s već poznatim ljudima penjem se na sam vrh otoka. Kasnije, kako sam saznao, od svog spontanog spasitelja dobih biljku po imenu muna koja zrije svuda unaokolo otoka i odlična je protiv visinskih bolesti. Djelotvornija je čak i od same biljke koke.
Isla del Sol, to tajno i skriveno mjesto netaknute prirode. Kako samo moćno izgleda odozgo? Sveti tron tišine, mira i spokoja. Tajno oružje za svoje konačno uništenje ili prećutni dogovor sa sobom za ponovno ujedinjenje. Na vama je samo izabrati, a sve ostalo slobodno prepustite sunčanoj kući Inka, otoku Isla del Sol. Vjerojatno najšutljiviji komad zemlje u slatkoj vodi na trećem kamenu od sunca. Jezero Titicaca iz daljine izgleda kao da je zamrznuto. Bez valova i daška vjetra sa visine, na horizontu djeluje kao najljepše plavetnilo spojeno sa samim nebom. Voda se uopće ne pomjera i stoji kao ležeći, grandiozni modri bazen koji vječno salutira prirodi. Sliči na dugo čekano zaleđeno more u kojem nikada neće doći ljeto. Iskreno, i ne treba mu! Mjesto gdje vam baš ništa nije potrebno osim tišine, mira, listova koke, avokada, manga i ostalog tropskog voća. Tajanstveno brdo svijeta za razmišljanje i premotavanje prošlih filmova ubuduće bez sadašnjih. Sveta voda za prikupljanje nove energije. Raj za vođenje ljubavi. Idealno mjesto za pisanje i čitanje najomiljenijih knjiga. Rođeno mjesto za levitaciju i još savršenije za jogu! Vakuum u vremenu za mistične zvuke i mirno podešavanje svemira kroz prizvuk svih mogućih Buddha barova i Hotel Costes-a. Vjerojatno zbog takve visine na otoku Isla del Sol ne postoje zvukovi osim glasova u sopstvenoj produkciji.
Kako opisati otok i jezero Titicaca pred zalazak sunca? Je li to uopće riječima dokazivo?! Ipak ću probati slikama! Nedaleko od mog smještaja, pri samom vrhu, nalazio se jedini kafe-restoran na otoku po imenu Pachamama. Tu bih uvijek počinjao svoj novi dan i sve bi se završavalo ovdje. Kako Isla del Sol opisati noću? E, to već moram riječima! Postoji samo jedan način, jer ima samo jedan put, a on se prosto zove, na naški, kozja staza. U ovom slučaju ista staza kojom se kreću alpake i seljani u noći i pokoji trenutni zalutali stranac. Fantastičan je prizor popeti se na sam vrh otoka kada cio krajolik obasja mjesečina. Tolika je vidljivost pa pomislite da je dan, samo sasvim drugih prigušenih boja iz kojih se više ne emitira toplina. Nigdje ne blješte upaljena svjetla iz obližnjih kuća od trske i malo kvalitetnije opeke. Samo bi poremetile prirodnu svjetlost i ugasile film prejasno vidljivih noćnih sjenki. Mir i tišina vlasnici su svakog noćnog dana na otoku Isla del Sol. Uglavnom seljani i pokoji zaostali turist kao ja, prolaze tim krivudavim stazama unaokolo. Svatko od svog smještaja do restorana. Nebo je purpurno-sive boje, a pun mjesec izgleda kao niska i velika plafonjera koju u svakom trenutku možete ugasiti. Sve se vrlo jasno vidi dok se hoda, a lunarna iluminacija prosto vapi i čezne da se odbija o svijetlo-sivu stazu nalik kozjoj istovremeno pretvarajući je u purpurno-bijelu. Kratko i jasno cijelo prirodno okruženje noću izgleda kao da je vječno pomračenje sunca.
Definitivno postoje dva otoka Isla del Sol?! Ovo prvo googleovsko i na Wikipediji svima nama dostupno. Realno prelijepo je, vidljivo, opipljivo samo teže dobacivo za pentranje ako još nismo dovoljno adaptirani. Drugo je iracionalno, nedokučivo i vrlo tajanstveno. Definitivno uzimam ih oba bez ikakvog cjenkanja! Treba li još nešto da doplatim? Neka to onda bude u Beogradu jednog ljetnjeg dana. Neka to bude baš danas! Koje je zapravo bolje? Koji je Isla del sol zaista stvaran? To je već teže pitanje jer sam siguran da svatko tko kroči nogom ovdje neminovno prelazi iz jednog oblika u drugi na samo sebi svojstven način. Svaki čovjek na ovom otoku doživljava neku svoju katarzu! Svatko, ama baš svatko, se pretvara u sopstveno ogledalo! Uvjeren sam i neka to ostane najjači njegov highlight. Vjerojatno postoji mnogo više otoka Isla del Sol koje ne možemo ni zamisliti, ali vjerujte svaki od njih je za ponijeti!
Poslije nekoliko provedenih dana na njemu ponovo sam se spuštao istim onim stepenicama koje su postale neobjašnjivo lake kao indijansko pero. Vraćajući se na brodić koji će me, bez ikakve sumnje, sigurno vratiti u Copacabanu, baš nešto razmišljam: ništa više nije isto kao prije. Nešto kao da se prelomilo u meni. Gdje li je samo nestao Gibonni? Ne vidim ga na obali. Kao da je ispario?! Nema ga ni na brodu!? Šta se dogodilo s njim? Izgleda da sam se predozirao od silnih travki, pa ga ne prepoznajem? Jesam li se to resetirao ili me je moj vječiti splitski suputnik zaista napustio u nedođiji Bolivije? Slušajući sasvim nešto treće, otisnuo sam se još jednom svom povratku. Titicaca je odradila randomizaciju umjesto mene. Pustio sam je da me vozi sama pa šta me zakači. Plovim i gledam dok držim ruku u njenoj hladnoj vodi i imitiram kontra veslo koje samo još više usporava brod. Sve je ponovo modro oko mene, gde se presijava ničija zemlja zajedničkih voda koju dijeli samo veliki lido. Buljim u nju i šutim dok premotavam sjećanja, kao pjesme na telefonu. Koliko li onda tek ima Titicaca??? Bezbroj!? Je li moguće da sve sliče jedna na drugu? Koliko god ih bilo, moje je da sakupljam njihovu mokru memoriju. Jedno je sigurno: sve su neodoljive, tako smirujuće i čulno ubitačne. Što je najvažnije, sve tako spojene u paketu, neodoljivo sliče i mirišu na samo jednu veliku temperu.