America Latina

America Latina del sur

Autor: Kapetan

(Chile & Argentina)

Vjerujem da ovo ne treba prevoditi, a poznati datum (September 11) će otkriti i mjesto i vlasnika. Kupio sam tu kartolinu na buvljaku u Vallparaisu. Uz nju ide i slika,odnosno rukom grubo nacrtan portret bivšeg predsjednika Allendea i ovaj njegov citat. Dva sam dana čekao brod u Vina del Mar, pa sam odlučio bar jedan od ta dva dana korisno utrošiti. Uspio sam kapa Engleza (Paul Lee) nagovoriti na posjet kući Pabla Nerude u Isla Negra iako Engleze ne zanima ništa izvan njihovog govornog područja i osim engleskog ne govore i ne razumiju ama baš ništa. U hotelu sam našao jednog mlađeg dečka koji je bio spreman odvesti nas 150 km na jug za male pare, a usput je i dobro govorio engleski.

Nerudina toplina krati vrijeme do ukrcaja

Nerudina kuća je na samoj pacifičkoj obali, a valovi Pacifika razbijaju se o crne hridi u moru po čemu je taj dio i dobio ime Isla Negra. Danas pretvorena u muzej i posljednje pjesnikovo prebivalište, kuća je zbirka mnoštva različitih predmeta koje je Neruda skupio za života. Podijeljena je u nekoliko dijelova sličnih bungalovima i krcata svakojakih, uglavnom bezvrijednih i beznačajnih stvari, a koje bi svatko od nas poželio držati u ruci ako ne i posjedovati. Od kolekcije demižana za vino, raznobojnih boca, konjičke opreme, nautičkih instrumenata, lutkica i figurica, školjki, maski, muzičkih instrumenata, šarenih kamenčića, brodova u boci, raznobojnih staklenih podmetača za noge klavira, jednog drvenog konja u prirodnoj veličini, jedne stare lokomotive u parku ispred kuće, sve do pulena ili kipova zaštitnica sa pramaca starih drvenih brodova. Nevjerojatna sklonost skupljanju svih tih drangulija govori podosta i o tom pjesniku sa afinitetima svrake prema malim i sjajnim stvarčicama.

Majka mu je umrla dva mjeseca nakon poroda u nekoj južnočileanskoj zabiti. Sreću da je ostao živ može zahvaliti dojilji iz susjedstva koja ga je othranila svojim, a ne majčinim mlijekom. Otac se ubrzo ponovo oženio i brigu o njemu preuzela je treća očeva žena. I on sam se tri puta ženio i važio je kao “muherjadores”, iliti ženskar. Možda su mu te tri majke prenijele nešto ženskasto i nježno čime je on slamao ženska srca i uspijevao napisati neke od najljepših ljubavnih pjesama. Njegove su pjesme, po meni, pisane za žene. O ženama i o ljubavima, ali ženskim očima.

Znao je kao malo tko naći tu tanku nit sentimenta i skrivene erotike u stvarima koje na prvi pogled i ne izgledaju uzbudljivo i erotično, bar ne nama muškima. Evo jednog ulomka iz trinaeste pjesme iz njegove najbolje zbirke “veinte poemas de amor y una cancion desperada” (dvadeset poema o ljubavi i jedna pjesma očajnička).

Pokušao sam ovo prevesti sa španjolskog i tek sam sada skužio koliko je teško prevesti pjesmu, a da ona i na tom drugom jeziku zvuči dobro i još uvijek bude pjesma. Ovo je vrlo, vrlo slobodan prijevod.

Na pacifičkoj obali i u središtu tog kompleksa postavio je stilizirani brodski jarbol okićen starim brodskim zvonima, a pored njega jednu malu barku koja nikad nije zaplovila. U nju je ponekad sjedao sa prijateljima i vjerojatno malo naliven dobrim čileanskim crnjakom kretao na put u neke daleke i izmišljene krajeve. Kažu da je zvonima zvonio kad god bi na pučini ugledao brod i čekao odgovor s broda kao kapetan-kapetanu. Prijateljevao je sa mnoštvom poznatih likova, a izmedju ostalog i sa Lorcom, Picassom, Dalijem. Za vrijeme španjolskog građanskog rata bio je čileanski konzul u Madridu i tu se prebacio na lijevu i jedino ispravnu stranu. Stranu njegovog kasnijeg bliskog prijatelja, predsjednika, doktora Salvadora Allendea i los trabajadores. U nemilost je pao za vrijeme Pinocheta, ali je nedugo nakon uspostave diktature umro. Posmrtno su mu kosti i kosti njegove zadnje, treće žene prebačene i sahranjene na pacifičkom žalu ispred kuće.

Za vrijeme naše posjete nije bilo puno ljudi ali se na svim facama, a naročito ženskim, mogla uočiti nijansa profinjenosti i intelekta. Bilo je i djevojaka ali većina žena je bilo u 40-im godinama. Na njima se lako mogla prepoznati sjeta, ali i uzbuđenost, koju je on i mrtav pobuđivao u njihovim ženskim srcima pišući sonete i pjesme rukom muherjadoresa i dodirujući onu točku u ženskom srcu kroz koju samo suze teku. Kome danas trebaju pjesnici kad takvih žena više nema.

I mi smo popili po čašu dobrog čileanskog caberneta, poklonili se pjesnikovu grobu, napravili nesto sličica i u shoppingu kupili po koju kartolinu i zbirku pjesama. Tijekom razgledavanja primijetio sam da nas većina lokalnih posjetilaca malo čudno promatra. Uglavnom su to bili parovi, jedino smo nas dvojica bili muško-muški par. Sinulo mi je da nas smatraju za pedere, a kad bolje razmislim pa skoro da smo tako i izgledali. Ovaj moj Englez od kapa je malen i mršav sa facom Woody Allena i sa istim takvim cvikerima. Kad sam skužio zašto nas tako gledaju, kažem mu da bi bilo najbolje da se uhvatimo za rukice, ali je on to odbio žestoko potestirajući. Čak i žena koja nas je vodila uokolo i na engleskom objašnjavala detalje u kući nije povjerovala kada sam joj sa prizvukom isprike u glasu rekao da smo pomorci i da čekamo brod u luci Quintero. Samo je klimnula glavom i rekla si, si, si. Bit će da takvih posjetitelja imaju dosta, a vjerojatno u Nerudinim pjesmama ima podosta toga što i njih takve, ženskaste, privlači. Sve u svemu, izgledali smo kao jedan koji daje i jedan koji prima.

Vratili smo se natrag istim putem kroz eukaliptusove šume i vinogorja. Primijetio sam da je ispred svakog reda trsova zasađen grm ruža. Pitao sam taksistu koji je tome razlog i on mi je objasnio da nametnici prvo napadnu ružin grm i tako on služi kao upozorenje vinogradarima kada da krenu u prskanje i zaštitu vinove loze. Rekao bih tako da nevolje uvijek napadaju ono najnježnije i najljepše. Ne znam je li to i u nas običaj, ali vizualni efekt je jako lijep i šareni ružini grmovi razbijaju monotoniju zelenih vinograda. Prošli smo tako i kroz dolinu “Casablanca” iz koje potječu najbolja čileanska vina, a medju njima i crni “Castellores del diablo”.

Zemlja je pješčana i ne može se nigdje vidjeti kamena. Kroz dolinu protječe malena rječica dok vlagu vinogradima daju pacifički oblaci koji, svakodnevno nošeni vjetrom, donose oblake u vidu guste jutarnje i večernje magle.

Drugi dan sam se ukrcao na motorni tanker Opal Express, a slijedeći dan smo završili iskrcaj i partili prema jugu i Mageljanovom prolazu.

Tragom starih otkrivača pomorskih putova (?)

Tri smo dana plovili direktno na jug uz čileansku obalu. Vrijeme je postajalo sve lošije i valovi sve veći. Trećeg dana smo se uvukli u kanal i tako skoro cijeli dan navigali izmedju otoka i hridi do ulaska u “Estrecho Magallanes” iliti Mageljanov prolaz. Temperatura mora se spustila na nekih osam stupnjeva i dobro je zahladilo iako još nije počela njihova zima. Kraj kroz koji smo prolazili potpuno je pust i negostoljubiv. Podsjeća dosta na norvešku obalu i pun je otočića i fjordova, a planinski visovi pokriveni su snijegom i ledom.

Nekada je bio nastanjen indijanskim plemenima od kojih su danas ostala samo dva sela sa po stotinjak ljudi. Svi ostali su istrijebljeni ili su poumirali od boleština koje su evropljani donijeli sa sobom. Jedan te isti brod zaražen malim boginjama napravio je pustoš u ovom području.

Zatim je pristao na Uskršnjim otocima na kojima je, od 2500 ljudi, nakon izbijanja epidemije ostalo živo jedva 200. Na jugu i na Tierra del Fuego postojalo je i jedno pleme divovskih ljudi. Odnosno ti indijanci su bili visine oko dva metra, ali ni od njih nije ostao ni jedan. Spominje ih Darwin na svom putovanju “Beagle-om” oko svijeta, a i Magellan koji ih je zbog velikog stopala nazvao Patageno i po tome se cijeli jug Argentine i Čilea zove Patagonija.

Zbog lošeg vremena Magellan je morao prezimiti na jugu Argentine s brodovima usidrenim u zaštićenom zaljevu. Jednoga dana se pojavio domorodac takve visine da mu Španjolci nisu sezali do pojasa (opis iz Mageljanovog dnevnika). Kako im je španjolski kralj naredio da u Španjolsku dovedu i po koji primjerak domorodačkog stanovništva tražili su načina kako da ga uhvate.

Kažu da se sam približio Španjolcima i počeo plesati i posipati se pijeskom po glavi. Magellan je tada naredio jednom od mornara da ga oponaša i domorodac je to shvatio kao dobrodošlicu i prišao im. Kako je bio ogroman nisu se usudili napasti ga nego su odlučili savladati ga lukavstvom. Nudili su mu razno razne drangulije i ogledalca, a Indios se svime oduševljavao. Onda su mu ponudili okove i pokazali mu kako da ih sam stavi na noge. Njemu se izgleda dopalo zveckanje tog čudnog nakita i kada se sam svezao Španjolci su se bacili na njega i odvukli ga na brod. Dali su mu ime Jose Gigante ali im je, kako sami kažu, “crko” od gladi na putu preko Pacifika. Iako je Magellan izbjegavao sukobe i nastojao domoroce privući sitnim poklonima, uvijek iznova izaziva jezu ta okrutnost prvih Europljana prema domorocima u Novom svijetu.

Cijeli su narodi istrijebljeni i malo ih je preživjelo do današnjih dana. U Čileu su se kolonizaciji žestoko opirali indijanci plemena Mapuce i tek su negdje početkom 1900-te prestali napadi na španjolske kolonije u Čileu. Nešto malo ih se može vidjeti u Valparaisu jer uglavnom žive u rezervatima na jugu Čilea. Negdje u sredini Mageljanovog prolaza nalazi se grad Punta Arenas (pjescana punta). Tu je velika kolonija hrvatskih doseljenika porijeklom sa Brača. To je i najveći i najjužniji grad na svijetu na 53’10” južne hemisfere i ima otprilike 130.000 stanovnika. Postoji i jedan manji u Argentini, Usuaja na Tierra del fuego. Magellanu je trebalo samo 38 dana te 1520. godine da sa Atlantika kroz labirint otoka i kanala izbije na Pacifik. Postoji teorija da su prvi osvajači ala Magellan, Columbo, Cabron, Cabot i drugi dobro znali gdje idu i da nisu napamet usmjeravali svoje brodove u nepoznato. Magellan je španjolskog kralja uvjeravao da je na portugalskim kartama vidio ucrtan prolaz u Pacific, a danas postoji teorija da su Kinezi puno prije oplovili svijet i nacrtali karte kojih se Portugal preko Mletaka dokopao.

Te su karte bile uzrokom velikih portugalskih, a kasnije i španjolskih otkrića, jer su Columbo i Magellan kao prebjezi sa portugalskog dvora otkrili karte Španjolcima. Tako da ima puno karata koje pokazuju Ameriku, pa čak i Grenland, daleko prije nego su konkvistadori krenuli u svoja osvajanja “nepoznatog”. Uglavnom za otprilike dan i pol smo izašli na Atlantik i okrenuli uzbrdo prema Buenos Airesu ili kako su ga Španjolci prvobitno nazvali “Nuestra Senora Santa Maria del Buen Aire”, a mi ga pomorci danas zovemo skraćeno “Baires”.

«Baires»

14. maja u četiri sata popodne skupili smo pilota na “Recoladi” i krenuli uzvodno Rio Platom prema Campani. Nakon osam sati smo promijenili pilota ispred Bairesa i krenuli uzvodno Rio Paranom. Zbog magle smo sidrili i čekali četiri sata da se jutarnja magla raziđe i vezali se na Esso terminalu oko podne istog dana.

Campana je malo mjesto i nema se o njemu što reći osim da ima jednu glavnu ulicu u kojoj se odvija sav gradski život. Ostale ulice su položene okomito i vodoravno na tu glavnu. Prvi dan smo van ispedalirali prvi makine i ja u izvidnicu i završili u obližnjem restoranu. Beef steak, prilog, salata i boca crnjaka sve zajedno za nas dvojicu petnaest američkih dolara. Ne može jeftinije. Poslije smo skužili da je Argentina vjerojatno najjeftinija zemlja Južne Amerike i odlučili lovu trošiti pametno. I to u Buenos Airesu.

Našli smo taksistu koji nas je za pedeset dolara vozio u Baires, tamo i natrag i čekao cijelo vrijeme. Nakon sat i po vožnje stigosmo u Baires i u glavnu ulicu iliti Avenida 9. Julio. Za nju kažu da je to najšira ulica na svijetu i s jedne na drugu stranu ima 180 metara. Na najprometnijem mjestu križa se sa Avenidom Corrientes i na tom je sjecištu postavljen obelisk koji danas predstavlja najprepoznatljiviji simbol grada. Baires je jedan od najljepših gradova što sam ih imao prilike vidjeti i svoju ljepotu ne zahvaljuje ljepoti svog položaja nego čisto arhitekturi i strašno podsjeća na Pariz.

Glavna ulica u kojoj se nalaze najbolji dućani i restorani zove se Florida i uz nju se uzduž i poprijeko može osjetiti miris pečenja. Argentinci su veliki mesožderi, pa smo i mi svratili u jedan od boljih restorana na probu. Samo meso raznih životinja pečeno uz vatru ognjišta, bez imalo priloga i vino tinto.

U doba općeg prosperiteta, a to je bilo izmedju 1900 i 1950 grad je rastao i pretvarao se u jedan od najljepših gradova svijeta. Baires je prvi grad na svijetu u kojem je profunkcionirala podzemna željeznica iliti metro. Emigranti sa svih strana svijeta dolazili su u valovima i to krajem 19. stoljeća, zatim nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, nakon Prvog svjetskog rata, nakon pada Španjolske republike i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Stoga postoje kvartovi u gradu gusto naseljeni pojedinim nacijama kao Rusima, Židovima, (najveća kolonija u Južnoj Americi), Velšanima, Ircima, i drugima.

Grad sa prigradom ima trinaest milijuna stanovnika (jedna trećina Argentine) i podijeljen je u 43 kvarta od kojih je najčuveniji “Boca”. To je stari lučki dio grada i u njegovom se kvartu “Caminito” rodio tango. Siromašan je to kvart i taksisti i vodiči ne savjetuju neko veće udaljavanje od glavne ulice i užeg centra. Tu se nalazi poznati stadion “Bombonera” još poznatijeg nogometnog kluba Boca Juniorsa. Uspio sam nabaviti karte za tekmu Boca Juniors – Libertador (Paragvaj) u Libertadores kupu Južne Amerike. Taj smo četvrtak 17.05 nas petorica sa broda zaprašili na Bonboneru.

Priča o Bonboneri

Bila su u gradu dva nogometna kluba i jedan stadion. Pošto im je bilo dosta naguravanja i problema sa navijačima odlučili su odigrati utakmicu između sebe. Onaj koji izgubi, seli se iz kvarta i traži sebi drugo mjesto. Danas je to već nogometna povijest i svatko živ zna da se u novi dio grada i na novi stadion preselio klub River Plata, a Boca Juniors ostali na Bonboneri. Kako je Boca radnički dio grada većina navijača su također trabajerosi, dok za River Platu navijaju malograđani i senoritosi. Nas petorica smo se obukli u maje, kape i šalove Boca Juniorsa i tako šetali najprometnijom ulicom Bairesa – Floridom. Bilo je i raznih neugodnih dobacivanja onih pederčića iz River Plate, ali kada su skužili da nismo Argentinci odjednom smo svima postali simpatični.

Na stadion smo došli sat vremena prije početka tekme poprilično zagrijani domaćom pivom i pokojom žesticom. Baš onako kako valja i treba. Sam stadion prima oko 40.000 ljudi i napravljen je kao kutija za bombone u tri reda, ali tako da se i sa vrha sve vidi kao pred nosom. Postoji i posebna loža u kojoj odsjeda «bog», Diego Armando Maradona. Kažu da je ta loža, kada njega nema, zatamnjena i prazna. Ovaj je puta bila osvijetljena i mogla se raspoznati silueta za koju su nam svi govorili da je Diego. On je slavu stekao u Boca Juniorsima i na ulazu u stadion postoji njegov spomenik kojemu se navijači klanjaju kao božanstvu. Atmosfera tijekom tekme je bila prava Latinoamerička. Muzika i pjesma iz tisuća grla nije prestajala svih devedeset minuta utakmice. Protivnički gol su zatrpavali papirnatim trakama, a bakljada nakon gola noć pretvara u dan. Tekma ko tekma, nije bila loša. Završilo sa 1:1, a Boca je promašila penal i sudac im je nepošteno poništio jedan gol. Kako uzvrat igraju u Paragvaju za 10-tak dana neće im biti baš lako. Na kraju sam doznao da su te 2007. godine osvojili kup Latinske Amerike – Libertador Copa.

Sudbina ipak hoće «od bove do bove»

Drugi smo dan ispedalirali samo kapo i ja i to u turističko razgledanje grada i na tango predstavu. Preko turističke agencije smo uzeli obilazak grada u vremenu od četiri sata za 10$. Posjetili smo Bocu, Caminito, Palermo, Recoletu, i Porto Madero koji je od starog lučkog dijela grada pretvoren u najluksuzniji kvart Južne Amerike i to pod rastrošnim predsjednikom Menemom. Cijeli porat i sva skladišta sa lučkim dizalicama uklopljeni su u super luksuzne nizove restorana, hotela, dućana i skupih apartmana. Nešto što se rijetko gdje može vidjeti u toj mjeri raskoši i luksuza. Porto Madero ima čak i svoju vlastitu policiju koja je odvojena od gradske i cijeli je kvart ograđen žicom i sigurnosnim sustavima.

Nakon razgledavanja grada uputili smo se na tango priredbu. Tango takav kakvog ga danas poznajemo potječe iz mješavine više potpuno različitih plesova. Kako je Argentina naseljavana u valovima tako su i ti emigranti donosili sa sobom svoje običaje, muziku i plesove. Kažu da u tangu ima Andaluzijskog flamenka, Europskih plesova i puno crnačkog plesa kojeg su donijeli crni robovi iz Paragvaja i Urugvaja. U doba početaka razvoja grada, znači tamo negdje pred Prvi svjetski rat i malo prije, mase ljudi su stizale u grad za poslom, a posao je uglavnom bio fizički, grub i muški.

Znači, u gradu je falilo žena. Kažu da je u to doba Baires bio grad bordela, što se danas ipak ne može reći. Svojom skromnom zaradom ti su fizički radnici plaćali malo nježnosti u naručju kakve podeblje i krezube noćne dame i to ako red mušterija nije bio duži od dvadesetak i ako su joj se bar malo dopali. Stoga, da bi skrenuli pažnju na sebe i kod takvih “dama” izborili bar kakvu takvu šansu da uđu u uži izbor za kandidata iliti “senor de la noce”, počeli su međusobno plesati nekakav čudan i žestok ples. Dakle prvi se tango plesao muški sa muškim i to isto tako strasno i žestoko kao što se danas pleše kako bi se izazvao interes ženskog dijela publike i one koja bira, a one u životu i inače uvijek biraju.

Palo mi je na pamet da smo kapo i ja opet u cvajtu i sada kad bi trebali nas dvojica zaplesati tango i kao nekoga privući čini mi se da to ne bi bila ona ženska strana publike. Uglavnom u 20.30 uđosmo nas dvojica u izuzetno otmjen noćni bar ili kako bi Franzuzi rekli cabaret. Mjesto veličine kina Partizan u Rijeci. Na tri razine. Suteren, parter i kat. Nas dvojica dobismo stol u parteru uza samu pozornicu i mogu reći jedno od najboljih mjesta. Po zidovima su visile slike poznatih posjetitelja među kojima smo raspoznali Maradonu, Pelea, Naomi Campbell, Claudiu Schiffer, princa Alberta od Monaca i Billa Clintona. Montirali su nas za veliki okrugli stol za kojim je već sjedio jedan sredovječni argentinski par i «mazo» po predjelu. Uskoro nam se priključio još jedan par naših godina (znači mlađi) iz Sao Paula, Brazil. On visok, ricasti mulat, a ona visoka, “plavokosa”, karioka. U predstavu je uključena i večera koja se sastojala od predjela (tartar i još nešto narančasto) i bifteka (steak Argentino) debljeg nego šireg i kojega, uza svu volju, nismo uspjeli cijelog izisti.

Vino tinto se točilo na boce i bez limita. U tišini smazasmo svi svoja predjela i onda se ja okuražim, dignem čašu i nazdravim, ne bi li počela bar kakva takva konverzacija. Svi nazdravismo, ali oni ubrzo uoče da najbolje ne razumiju moj španjolski i kapovu šutnju, pa počeše sa pitanjima. Kad su skužili da smo pomorci ženska se strana oduševila, ali se Brazilcu to nije dopalo, pa je svoju karioku privukao bliže i stalno se ubacivao u šprehu nekakvim pitanjima i razbio nam atmosferu. Međutim, vino se tinto toči i špreha nam ide sve bolje. Brazilac prebacuje loptu na djecu i familiju. Kaže da oni imaju dvoje, a ovi argentinci troje. Gledaju u mene i kapa, a ja zagrlim Paula i kažem “solo uno bambino”. Na to se svi opet smiju ali ne i rico iz Sao Paula. Skreće opet priču na posao i kako je neka velika faca u opet nekoj još većoj firmi i tako sebe napuhava, a potcjenjuje Argentince govoreći im kao je ovdje sve jeftino i kako se njima isplati dolaziti ovamo u shopping iako je sva roba kao proizvedena u Brazilu. Kaže da klopa i ovaj biftek nisu loši ali da u Brazilu ima svega više i bolje, pa se prevari i upita mene jesam li u Brazilu jeo neko jelo za koje ja nikad čuo nisam. Sada se on raspričao o toj klopi i meni kao objašnjava što je to. Na svom španjolskom mu objasnim kako je već dosta vremena prošlo otkad sam zadnji puta bio u Brazilu i da sam tada imao 20 i koju godinu manje i da su me daleko vise od klope interesirale karioke. Njegova se žena raspametila od smjeha, a i ova druga, Argentinka. Karioka me počela grliti, a ova druga pita da li mi, kao pomorci, u svakom portu imamo drugu koja nas čeka i ispraća. Kako ću sada reći da cijeli život navigam uglavnom izmedju Perzije i USA Gulfa i to od bove do bove i da kraja uglavnom ne vidim. Stoga sam samo klimnuo i napravio onaj značajni mot “zna se” i sa strane pogledao zagorenog Brazilca. Oči mu se iskolačile i počeo je žestoko cimati svoju karioku u dekoltiranoj toaleti bliže sebi. Čak je i moj kapo, koji vjerojatno nije razumio ni riječi od cijele šprehe, nekako skužio da je Brazilac nervozan i da mu se ne dopadamo ama baš nikako.

Opojni tango

Upravo tada svjetla se prigušiše i počne muzika. Na početku predstave pojaviše se domoroci, odnosno oni istrijebljeni Indijanci i počeše nekakav svoj ples, a zatim se pojaviše tri konjanika Španjolca na pravim konjima i zametnuše nekakvu borbu s tim istim Indijancima. Uglavom predstava želi pokazati početak i nastajanje tanga kao plesa. Nakon borbe sa Indiosima nastupaju emigranti svih raca i podneblja i tu uskaču one noćne dame. Samo što ove na pozornici nisu ni debele ni krezube. Kako predstava odmiče tako se prikazuju varijante tanga od kojega su tri forme najprepoznatljivije. Inače u početku tango bijaše samo muzika i ples, a riječi dođoše kasnije. Fascinantne su harmonike na kojima se svira. Nisu to harmonike kao naše ili triestine. To su nekakve jecave harmonike dugačke i kratkog daha, a sviraju se tako da ih rastežu i lome na koljenima. U bendu ih ima šest i kada svi zajedno stanu lomiti harmonike na koljenima zastaje dah svakom tko sluša. Ples je posebna priča i miks je baleta i borbe sa bikovima. Tu na scenu nastupa voditelj programa i režiser cijele predstave, “Senor Tango” iliti ga Fernando Soler. Frizura i brčići a la Clark Gable. Jedino su mu uši malo manje.

Odijelo mafijaško, na pruge, sa ružom u reveru i šeširom na glavi. Glas i nastup su mu jedinstveni i ne bi ga se posramilo ni jedno kazalište i ni jedna produkcijska kuća. Jednako dobar glumac, plesač i pjevač Senor Tango plijeni poglede ženskog dijela publike kuda god se mrdne na pozornici iako je bliže pedesetim godinama. Ženska publika prati ga u transu, ali kada pusti glas ni muški ne ostaju ravnodušni. Koliko god plesačice bile atraktivne i u budzola čarapama ipak mislim da ženski dio publike više uživa u zategnutim veštidima plesača.

Sve se završilo nakon tri sata uz krešendo zastavica, trakica, papirića koje su padale sa stropa u boji argentinske zastave i pjesmom “Don’t cry for me Argentina”. Apsolutno fantastično. Svi su na nogama, a pljesak i ovacije zaglušuju posljednje note pjesme. Kapo i ja smo već poprilično drveni od vina tinto (rekoh nema limita), a i pod utjecajem tanga.

Počeli smo se opraštati od ostalih posjetitelja, a karioka je počela nešto meni na portugalski u vezi Sao Paula i ako ikad ponovo dođem u Brazil i počela se hvatati torbice i nešto po njoj kopati, ali ju je rico Braziljero zgrabio i odvukao tako da je jedva uspjela mahnuti i dobaciti “Sao Paulo, rui Costa Luis 188 i telefon: 23247549”. Sve mi se čini da mi pod utjecajem vina tinto ni kineski ne bi bio nerazumljiv, a kamoli portugalski, koji nam je tako srodan, ako po ničemu, a onda po karaokama.

Možda nisam najbolje upamtio broj telefona i čini mi se da bi ulica mogla biti neki Santus Luis, ali sam siguran da je rekla Sao Paolo. Jedino što taj Sao Paulo nije na moru tako da el kapitan teško da će ga ikad vidjeti. Po izlasku nas onakve u transu i pod dojmom predstave naš taksist “Jose Luis Aita” utrpa u taxi i odveze na brod koji krca jet fuel i benzin vezan na Esso naftnom terminalu u Campana portu. Ako želis vidjeti i saznati više o tom čudesnom tango showu pogledaj na internetu pod: www.srtango.com

Bonaca na moru

Partili smo 23.05. Iz Campane natrag za Quintero. Odvez u 10.00 navecer i onda šesnaest sati pilotaže niz Paranu i River Platu prema Atlantiku. Pilote za Magellan uzeli smo dva dana kasnije u Posesion zaljevu i sa njima dvojicom produžili unutra. Ovaj nas je put vrijeme stvarno poslužilo. Od partence iz Campane, pa sve do Magellana i cijelim putem kroz Magellan nismo se zavaljali, a nebo je bilo vedro i plavo. Kako su pomorci poprilično praznovjerni i za svaki prirodni fenomen traže neprirodno obrazloženje tako i za ovu našu bonacu i dobro vrijeme postoji objašnjenje u pomorskom terminu vezano uz zadnji porat i događaje u njemu. Kako bilo da bilo izgleda da nas je vrijeme poslužilo kao rijetko kada pa su se i sami piloti čudili prognozi za ovo doba godine. U prolaz smo ušli 27.05. u 17.00 lt, a izašli van na drugu pacifičku stranu 29.05. u 15.15 lt. (lt-local time). Zbog izrazito dobrog vremena i vidljivosti piloti su nas proveli uskim prolazima kuda inače ne bi išli i kuda se, zbog uglavnom lošeg vremena, ne ide. Koga interesira može vidjeti rotu na zakačenoj karti. Dva dana smo se provlačili kroz uske prolaze i između sniježnih vrhunaca tako da mi je osjećaj bio kao da plovim triglavskim jezerima ili po nekakvom alpskom jezeru, uskom a dugačkom. Uokolo nas opće mrtvilo i apsolutna tišina bez i daška vjetra. Na površini mora hvata se ledena kora, a sniježni vrhunci ocrtavaju se na površini crne vode kao u ogledalu. Sve bi se moglo opisati kratkim haiku “crno – led – bijelo – tisina”. Osijećali smo se kao turisti na kakvom kruzeru i samo su kamere blicale.

Rano u jutro 29.05 prošli smo kroz najuži dio koji se zove “Angostura Inglesa” i u kome se nalazi jedno od dva ribarska sela sa nešto preživjelih indijanaca. Danas se bave uglavnom ribarijom i sijeku šumu. Za svoju crnu sudbinu mogu kriviti Španjolce, ali ne i španjolsku sposobnost ratovanja. Kažu da oni i nisu baš bili jaki u tome, ali zato su španjolsku kulturu, vjeru i rasu rasprostranili svojom nezasitnošću prema ženama. Kažu da su povalili sve živo što nije stiglo uteći. Na taj su način zametnuli rasu mulata koja je bila otpornija na europske boleštine, a fizički više sličila bijelom osvajaču i koja se stavljala više na stranu osvajača nego na stranu svojih indijanskih predaka. Znači Španjolci su Ameriku Latinu osvojili ne mačem i ognjem već nečim sasvim prostijim.

Evo toliko o najjužnijoj Južnoj Americi odnosno o Čileu i Argentini. Sada sam na putu za Srednju Ameriku i to prvo Panama (Balboa), Guatemala (San Juan), Honduras (San Lorenzo). El Salvador (Acajutla) i Nicaragua (Corinto), a onda možda kroz Panamu u Atlantik.

Adios muheras & cabaleros