Misteriji – na jugu Engleske

MISTERIJI U JUŽNOJ ENGLESKOJ

Autor: Slavica D.

Ono ostaje, neprolazno i stameno, odoljeva svim nepogodama i silama, pa i kad ga razbijaju ono poprima novu, zanosnu formu. Tražimo ga i koristimo stalno u svakodnevnom životu, hrlimo mu, gotovo ne primjećujući da ono ne treba nas. Njegovo postojanje je dovoljno samo sebi, ljudi ga samo opterećuju i oštećuju. Ipak, iako hladno i naizgled odbojno, u suštini je vrlo tajnovito, uvijek privlačno, pa čak i ljekovito.

Na pisanje o njemu potakla me prethodna tema, tema o šarenom kamenju. Ima ga svuda oko nas, ali ono posebno, mistično, nalazi se samo na nekim dalekim i neshvatljivim pozicijama. Tko zna kakve su sile djelovale na ljude tih vremena pa da svoje maštovite kreacije smjeste baš na ta čudna mjesta.

Ovi kamenčići su me privlačili magičnom snagom i stvarala se sve veća želja da ih vidim, da provjerim ima li u tim pričama istine ili su samo bajke za malu djecu. U jednu ruku ne vjerujući bajkama, gledajući realno na svijet oko sebe, gdje sve ima neko logično objašnjenje, odlučila sam krenuti u istraživanje.

Uspostavljanjem jeftinih avio-letova za London, nekad preskupe, karte do ove svjetske metropole postale su vrlo povoljne. Lako je bilo pronaći agenciju koja će nas odvesti u pravcu Salisburya, pa dalje do Amesburya, u okrugu Wiltshire, jugozapadna Engleska. Svakodnevne ture vode u ovom pravcu, ljudi hrle da vide nesuđeno svjetsko čudo, po novoj izbornoj tablici. Naš bus se probijao kroz zagušen promet u Londonu i oko njega, nastojeći se uhvatiti manje opterećenog auto-puta. Vrijeme je bilo sunčano, pa iako je listopad, uživali smo u tankim jaknicama. Baš neobično za Englesku.

Zainteresirano sam pratila okolinu, i dojmila su me se brojna obrađena polja. Svaki pedalj zemljišta iskoristen je za uzgoj kultura, čijem je rastu posvećen maksimalni trud. Svaka parcela mogla je na izložbu. Uranjali smo sve dublje u unutrašnjost države, vijugavom cestom okupanom jesenjim suncem.

I najednom šuma je prestala. Stigli smo na čistinu. Bez ijednog drveta na vidiku, praznina je djelovala neugodno. Osjetilo se prisustvo nečega čudnog u blizini, nečeg što nisam uspjela dokučiti pogledom. Nevjesno sam zakopčavala jaknu, tek tada osjetivši vjetar. Ubrzala sam korak, pribijajući se uz grupu. Osjećaj nelagode me zahvatio, a činilo se da se i drugi slično osjećaju. Šutke smo slijedili vodiča, pokušavajući namjestiti opušteni osmijeh na licu, iščekujući kad će se pojaviti – oni. Tad sam se sjetila posprdnih riječi mog susjeda Mate : ‘Toliki put ćeš prevaliti samo da bi vidjela par bovana? Pa to možeš i u mom vrtu, još ti neću naplatiti ulaznicu.’

I onda sam ga ugledala. U nepravilnom krugu nalazio se prethistorijski spomenik, misteriozno postavljene kamene gromade, zdanje poznato kao Stonehenge. U prvi mah sam bila gotovo razočarana, pomislila da je susjed Mate bio u pravu. Kamenje k’o kamenje. No korak po korak, sve više sam ih osmatrala i djelovali su veći i misteriozniji. Postavila sam pitanja koja su postavili svi posjetioci ovog mjesta: kako su ih dovukli ovdje, kad nigdje na vidiku nema stijena. Odakle su ih dovukli, i kako su ih postavili u ove čudne položaje? Još 17 gromada stoji uspravno, a pokriva ih 6 položenih stijena. Stresla sam se od pomisli da je to netko dizao na toliku visinu. Zašto?

Polako se javlja osjećaj strahopoštivanja, ovo je čudovišno mjesto. Taj osjećaj pojačava jak vjetar, koji svojim hukom, odzvanjajući oko kamenja, još više pojačava mistiku. Ni sunca više nema, tamni oblaci su prekrili nebo, no i oni se brzo premještaju iznad nas, nošeni udarima vjetra. Ni pogled nije jasan, usprkos vjetru, siva magla se širi oko nas. Što se dogodilo s onim divnim sunčanim danom? Neko čudo vlada na ovom mjestu, nisu ga neolitski narodi bez razloga smjestili baš ovdje. Nekad se tu uzdizalo 80 džinovskih stijena, koje su sigurno tisuće ljudi morali podizati u njihov prvobitan položaj. Tvorili su dva koncentrična kruga, sa otvorima, pa izgledaju kao potkove, a otvor je okrenut prema mjestu ljetnog izlaska sunca. Okolo njih je iskopan jarak.

Do samog kamenja ne može se prići, postavljena je ograda. Nekad su se posjetioci penjali po gromadama, pa je dosta toga, već odavno većim dijelom uništeno, ovako uništavano i dalje. Sad se nastoji spasiti ono što je ostalo. Sve to shvaćam, ali bilo bi mi puno draže da ovom čudu mogu prići blizu, da osjetim njegovu mističnu moć na svojim rukama. Barem malo iskušati teoriju kako kamenje liječi, ponijeti sa sobom dodir drevne magije. Osjetiti smirujuće blaženstvo meditacije. Nažalost, ostala sam uskraćena za taj dar.

Još jedna stvar me ražalostila: tik do kamenog kompleksa prolazi cesta. To mi se nikako ne uklapa, ruši mi svetost ovog mjesta. Zašto su to dozvolili? Moderna civilizacija zaista nema obzira ni u ovom slučaju, iako dodir 21. stoljeća sa monumentom starim 5000 godina izgleda nakaradan. Vjerujem kako se vozaču u jurećen automobilu učini da je, ugledavši megalite, nekom greškom propao kroz vremensku pukotinu i našao se u knjizi povijesti. Ove nježne plavkaste stijene poljuljane su u svom ležištu usljed stalnih vibracija koje dolaze sa moderne prometnice, pa ih znanstvenici svim naporima nastoje zaštititi. Odlično, jedni ih uništavaju, a drugi štite. Koji paradoks.

Sve više sam pronicala u njihovu dušu, mada smisao postojanja tog kamenja nisu još sa sigurnošću ni znanstvenici utvrdili. Britanski arheolog Timothy Darvill je ubijeđen da su megaliti imali moć izlječenja bolesnih, a jarak oko njih je predstavljao groblje, u kojeg su zakopavani ljudi umrli od bolesti. Nadalje, mišljenje je da je to bilo svetište, te da su ga napravili štovatelji sunca, jer je otvor u krugu okrenut prema ljetnom izlasku sunca. Astronom Hawkins je smatrao da je to bio primitivni kalendar i zvjezdarnica, za predviđanje astronomskih pojava, pomrčine sunca i mjeseca, te zimskog i ljetnog solsticija.

Ja sam napravila neku svoju verziju, možda točnu, a možda i ne. Mislim da su plavi megaliti (plavi zbog sastava modre galice) postavljeni na ovo čudesno mjesto, koje bi kao svetište predstavljalo zaklon, zaštitu od svih ružnih i neobjašnjivih pojava u životu koje svakog čovjeka čini ranjivim, usamljenim, bolesnim, a jačina stijena je stamenost i prkos svim životnim nedaćama. Toliko je bila jaka želja drevnih ljudi da naprave jedno tako značajno mjesto, pa im nije predstavljalo prepreku ni dovoženje kamenih gromada iz 250 km udaljenih nalazišta u Walesu. Očito su imali strašno važan razlog da to učine.

U Engleskoj postoji još mnogo kamenih krugova, više od 1000, dakle moć takve formacije je bila vrlo snažna tijekom povijesti, ali Stonhenge je ipak jedinstven među njima.

S poljuljanim uvjerenjem kako sam realista, nogama čvrsto na zemlji, zbunjeno sam slušala priču o drugom engleskom misteriju – bijelim konjima. Ni danas mi nije jasno, a izgleda nije ni drugima. Zašto su ih crtali na obroncima brda? Jesu li to vjerski razlozi, poruke o zagrobnom životu, ili dokoni ljudi skloni mistici? I otkud tolika brda, pravilnog oblika, u potpuno ravnoj Engleskoj? Tumačenje je da su napravljena umjetno, iz nekog samo njima znanog razloga. I na njima slike bijelih konja. Kao i tajanstveni krugovi u žitu, vrlo prisutni u južnoj Engleskoj. Tih pojava ima i drugdje u svijetu, ali oko 70% ih je u ovom području, pa ti misteriji privlače i znanstvenike i turiste. Sve to su zemljane skulpture, razvijene do umjetničkog savršenstva, nazvane geoglifi. U Engleskoj ih ima nekoliko desetaka.

Bijeli konji su me najviše fascinirali. Uffington bijeli konj je prethistorijski lik izrezbaren kredom na brdu, svoje dužine 110 metara. Dakle, ovo je najstariji pronađeni primjerak u Engleskoj, star preko 3000 godina. Konji se najbolje vide iz zraka, ali i s ceste je dovoljan pogled da shvatimo koja čudna maštovitost je u pitanju.

Najveći nacrtani konj je Sultan the Pit Pony, 200 m dug, čiji je autor skulptor Mick Petts. Novijeg je datuma.

Ali tu je i Folkestone horse iz 2002.godine, nadalje Cerne Abbas Giant, pračovjek, 55 metara duga skulptura iz 17.stoljeća, zatim 69 metara dug Long Man of Wilmington, iz 18.stoljeća. Također fasciniraju i neobjašnjeni krugovi u žitu blizu Barnsleya, pa oko Darfielda … Većina ovih oblika i misterija nalazi se duž ‘zmajeve linije’, ili ‘lay line’. Pretpostavka je da vjerovanje vuče korijene iz drevne Kine, i da ove linije predstavljaju zemaljske energetske tokove. No, to je jedna sasvim druga tema.

Nakon prvobitne neugode i straha, sad sam osjećala snagu i vjeru u ljepotu života, a ove poljane i brda su dobili neku drugu, uzvišenu, zaštitničku dimenziju. Sa takvim dojmom napustila sam Južnu Englesku, Stonehenge, i sva ova svetišta, sretna što nisam poslušala susjeda Matu.