London i Pariz

LONDON i PARIZ

Autor: Ivana Cvitanušić
Pa hajde napokon da vidim taj grad koji se od moje najranije dobi oduvijek šepurio u udžbenicima iz engleskog.

Kao da sam jučer na drugom ili trećem satu engleskog u životu pjevala „London bridge is falling down, my fair lady“. Nakon prelaska brodom preko Sjevernog mora gdje sam, u skladu s pravim britanskim običajima, popila pola bočice džina, stigosmo u sasvim pristojan hostelčić čija je cijena noćenja 10 eura (dokaz da nije baš sve u Londonu skupo,samo 99% toga). Prvo jutarnje šetanje po kvartu bilo je obilježeno mahnitim traženjem kave i hrane ( ni stavka A ni stavka B u Londonu baš i nisu polučile zadovoljavajuće efekte ni na moj, ni na Vivin hedonistički pristup životu…doduše, ako volite pite od bubrega, ovo je idealno mjesto za vas). U sumanutom traženju gore navedenih proizvoda kao u iščekivanju Godota, na trenutke sam imala osjećaj kao da sam u nekoj luzofonskoj zemlji. Zašto? zapitali biste? Luzofonske zemlje obično imaju prizvuk juga i topline, a sada pričam o Londonu, a ne o faveli ili Portugalu. Iz razloga što je naš kvart bio kvart brazilskih doseljenika i praktički je 50% natpisa bilo na portugalskom.

Na_mesnici se reklamirala krava s natpisom „Como se você estivesse lá“ („kao da se nalazite tamo“), pored nje se nalazila žuto-zeleno-plava(kakve druge boje i dolaze u obzir) banka, a preko puta zalogajnica s brazilskim krušnim proizvodima i kavom (protiv kojih se nismo bunili). Prva knjiga koju sam vidjela u Londonu bio je „Kuran s prevodom“ (doslovno tako..). Eto kako me Brazil i Balkan uvijek negdje nađu. Pa makar i bila u gradu Dickensa i Churchila.

Slijedio je razgled grada koji je započeo fotografijom s bobbyem na Picadilly circusu, a nastavio se prema Bakingemskoj palači. Šetnja koja najavuljuje nešto pompozno. Crvena cesta, šarmantni taksiji, ogromne britanske zastave i predivni parkovi, veličanstveni kipovi na konjima. Cesta koja vodi do… ni manje ni više nego do bloody kutije šibica. Da, tako izgleda palača. Još od sprovoda princeze Diane imala sam dojam kao da su ta palača, Eiffelov toranj i Bijela kuća nešto najveličanstvenije na svijetu.

Da_sam kralj, palača bi mi izgledala kao ona u Aladinu, a ovu britansku bih ostavila kao kuću za poslugu i njihove goste. Eto. Nakon Topkapija u Istanbulu, gdje je živio sultan, ovo je bio zaista šok. Protestanstka škrtost i osmanska rasipnost u punom kontrastu.

Poslikasmo se svi ispred kutije šibica i nastavismo dalje do Big Bena i Temze. I to je bilo to. Trenutak u Londonu koji sam htjela doživjeti. Erleibniss. Parlament, Big Ben i most koji odišu autoritetom države koja je u jedno doba povijesti zauzimala 60 posto zemaljske kugle.To je vjerojatno mjesto gdje svaki Englez može doći i osjećati se ponosnim što je Englez (dva primitivizma u jednoj sintagmi – ponos i nacionalnost) .

Pitanje jest, zaista, koliko se mogu podičiti svojim krvavim i morbidnim podvizima u prošlosti (koji su se svakako odrazili na njihovu genetiku,imajući u vidu ljepotu princa Charlesa u kojoj se vjerojatno odrazila sva morbidnost i ružnoća engleske povijesti). Čak i funte krasi dražesno lice Velike Kraljice Majke. A u meni se trenutno vjerojatno odražava sarkazam svih engleskih serija koje sam gledala. Hoće to kad ste u Londonu. Jednako kao opće zgražanje nad cijenama. 10 000 kuna je stanarina za prosječan dvosobni stan u okolnom dijelu Londona, kava (loša) je 20 kn, pivo 30,ulazi za muzeje i znamenitosti 250-300 kn. Mjesto idealno za naše hrvatske džepove. Bez obzira na cijenu, nisam mogla ne posjetiti Madame Taussads.

Mjesto gdje te gleda preko 500 voštanih figura pomno izrađenih tehnikom starom preko 200 godina. Naši udžbenici iz engleskog najavljivali su ovo mjesto kao nešto što apsolutno morate vidjeti i… bili su u pravu. Nisu novci bili bačeni u vjetar. Zaista je impresivno. Čak i donji kat, koji je jedna od najmorbidnijih stvari koje sam u životu vidjela. U skladu s britanskim duhom, temeljito napravljen pregled „užasa ljudske povijesti“, od krvavih tjelesa i mačeva gladijatora, do spaljenog tijela vještice i drugih strahota inkvizicije, odrubljene glave francuskih revolucionara, Drakulinih veselih kolaca itd. Cijelo vijeme u prostoriji ispod čuli su se pravi, pravcati ljudski krikovi. Jeza bi svakog prošla.
Prostorija odakle su se čuli krikovi zapravo je pozornica u mraku i sjenama na kojoj te plaše glumci prerušeni u horor kostime. Lakše je ići drugi po redu, onda te teško mogu prepasti (a ja sam kavalirski pustila mladi par Španjolaca da hodaju ispred mene i stalno slušala njihove prepade popraćene sa „Dios mio“ ili „Madre mia“). Nakon svih ovih užasa i desetominutnih pokušaja „selfiea“ s lutkom Mourinha, odlučih se pridružiti Vivi na čaju i muffinima u birtijici pored. Bilo je 18.00 h, a birtijica i suvenirnica pored nje su se zatvorili u 19.00. Nikad me nisu tjerali iz birtije sa čajem u ruci. Osjećah se poniženo. Htjele smo popiti i pivo, ali nam nisu dozvolili da potrošimo novce u njihovoj zemlji. Lice kraljice, koje tako odiše ženstvenošću, nakon sedam sati više nije moglo biti primljeno u zamjenu za gram alkohola (u turističkoj zoni!) Ovo bi bio pravi šok za svakog imalo balkanskog čovjeka (homo alkoholiensis). Poželjela sam da voštane lutke lijepe kraljevske obitelji u M.Taussadsu prebace u kuću strave na donjem katu.

Imale smo sreću pa smo kasnije, nakon obilaska Tower od Londona i čudesnog pogleda na London bridge i poslovni dio Londona (moram izjaviti da je to jedina poslovna zona nekog grada koju sam vidjela i da mi se svidjela), naišli na njemačku pivnicu sa izvrsnim pivom i kobasicama.

Između wursta i pite od bubrega, wurst će uvijek dobiti prednost. I waffli jednako tako, pa barem oni bili u Nizozemskoj ili Luftwaffe(l). U potpunosti shvatljivo. Selbverständlich. Nijemci su narod koji se voli.
___________________________________________________________________________
…BITI NETKO DRUGI U LONDONU…

Kako je Vivi došla na briljantnu ideju da se tematski maškaramo za put, koju sam ja, bez imalo razmišljanja objeručke prihvatila, London je morao biti grad gdje će se utjeloviti ni manje ni više nego – Mućke i Beatlesi. Svaki grad je trebao biti pozornica jedne uloge koja je trebala biti odigrana u kostimu.. .Kao da nije dovoljno bilo izaći iz vlastite države i napraviti turu po pola Europe, trebalo je izaći i iz vlastite kože. Strašno zabavno.

Beatlesi (John Lennon i McCartney) uputili su se na mjesto gdje su snimili svoju prvu ploču – Abbey road. Naselje gdje se valjda nema što drugo vidjeti osim zebre koju su redovito prolazili kada su nekoć davno išli u studio koji danas vrvi potpisima na ogradi i turistima koji pomalo zagubljeno lutaraju tražeći famoznu zebru. Vjerojatno najslavniji pješački prijelaz na svijetu. I najiritantniji za one jadne vozače koji tamo žive i moraju stajati svim blesavim turistima koji se žele slikati kako hodaju preko zebre (a tim gore ako su još i kostimirani ).

Mjesto je zapravo poprilično simpatično…ljudi šaraju po zidu, stranci koji te nikad nisu vidjeli daju ti mobitel da ih slikaš kako prelaze zebru, gitarist na ulici svira stare hitove Beatlesa… S obzirom da sam bila John Lennon baš me cijela atmosfera ponijela i počela sam se osjećati kao napušeni hipik. Ljubav i glazba u zraku i mir svijetu. Širiti dobru vibru… cijela gluma me toliko ponijela da sam počela spontano govoriti ljudima da šire ljubav, što je u Metrou bilo naročito jako zabavno. Svakakvi frikovi hodaju po Londonu pa me nitko nije čak ni toliko čudno gledao. Osim Vivi kojoj je već bilo muka moje glume i malo ju je plašilo koliko sam ušla u ulogu. Gluma je jedna zaista izrazito zabavna stvar.

Kada smo došli na drugi kraj Londona i sjeli na fish and chips (toliko vike ni za što, poznati engleski specijalitet koji je ništa drugo nego ledovi štapići ribe koja nije riba i pommes frites koji frca uljem) bilo je vrijeme da John Lennon izađe iz svoje kože i postane Delboy. Brza hrana i blizina tržnice jednostavno su morali uvjetovati taj preobražaj.
Delboy i Rodney su bili spriječeni otići u Peckham jer nisu imali vremena pa su zato otišli na jednu od većih tržnica u Londonu – Camden. Mjesto je prije bilo spremište konja pa su i dan-danas prisutni kolosalni kipovi kljusadi koji samo izviru negdje pored štandova koje, kako neobično, drže Pakistanci i Arapi. I Delboy i Rodney su uspjeli „prigrabiti“ popuste na robu pa su zadovoljno sjeli na pivo u nešto što je ličilo na „Kobilju glavu“ (i zaista imalo riječ „head“ u nazivu). Takav pub jednostavno te sam pronađe kada glumataš mućke.
Nakon kupljene robe, Delboy je zaista trebao sjesti i zapaliti svoju kubanku uz mali lager (jer su investicije pale pa si nije mogao priuštiti koktel… ali ionako će za godinu dana biti milijunaš jer sreća prati odvažne, pa se nije previše zamarao time). Rodney je u međuvremenu zahvaljivao bogu što Delboy više nije John Lennon.

Lovely Jubbly!!

PROMENADA S ENGLESKIM OVCAMA i SLOBODNIM ZIDARIMA

Jednodnevni izlet po „povijesnoj turi“ Engleske, odnosno gradovima Windsor, Bath i Stonehengeu bio je zaista naporan nakon par dana nespavanja i ponešto bančenja, ali je zaista obilazak koji bih preporučila svima ako ste već negdje u Londonu ili okolici. Jedan vrlo specifičan izlet o čijim detaljima baš i ne bih pretjerano pisala u putopisu jer su možda malo pretjerano avanturistički, ali sve u svemu, jedan od luđih izleta u životu. Imat ću što prepričavati unucima kada budem imala 70 godina. 🙂 One koje zanima, mogu me uvijek pozvati na kavu.

Bath je jedan vrlo neobičan grad za koji sam uvjerena da će biti uskoro utjelovljen u nekom bestselleru kao mjesto radnje kojekakvih masonskih urota i postići nenormalnu zaradu. Naravno, bit će napisan od strane nekog polupisca i kvazi povjesničara kao što je Dan Brown ili nekog sličnog njemu. Ako ste tip osobe koji masone gleda kao velike svjetske urotnike, mistike i čuvare svetoga grala i svih svjetskih misterija, Bath je idealan grad za vas. Ako samo volite povijest, gotičke građevine,masone objektivno gledate kao ljude koji su podigli mnoge gradove i kulturološke spomenike, te ako volite mala, lijepa srednjovjekovna mjestašca uz rijeku, također bih vam preporučila posjetiti Bath. Središte grada, čija povijest seže sve do Rimljana koji su tamo imali toplice posvećene boginji Minervi (zato se zove Bath), pod zaštitom je UNESCO-a, a godišnje ga posjeti skoro 4 milijuna turista. Mjesto vrvi simbolima masona, a zanimljivo je da kraljevski polumjesec (arhitekturalni pothvat iz 18.stoljeća, spoj 30 stambenih zgrada u obliku poluprstena s potpuno simetričnom fasadom ukrašenom jonskim stupovima) ima jednake promjere kao Stonehenge i Solomonov hram. Na obližnjem trgu postoji i nekakav obelisk (ili kako bi prave Rvatine rekle – miljokaz) gdje se navodno čuvaju tajne masona i nekakav sveti ključ. Kao što rekoh, idealno za one koji u svemu traže misticizam i urote. Meni je osobno bilo fascinantnije kako su arhitekti tog doba imali toliko bolesnu potrebu za simetrijom da su ulazi u sve kuće u potpunosti jednaki, a sam ulaz može biti i ulaz u dvorište ili kuću koja se nalazi malo dalje pa se ne vidi. Bitno je samo da je sve jednako i nikad se ne zna što se zapravo krije iza tog ulaza. Neka stara baba koja se bavi umjetnošću, namjerno je obojala vrata u žuto da „odskače“ (profesionalna deformacija valjda) i grad je već ne znam koliko dugo prisiljava da ih ponovno oboja u bijelo. Ona to naravno ne želi. Gledajući u žuta vrata, nekako sam mogla zamisliti da iza njiih živi netko poput Marije Braut.

STONEHENGE
Također jedna od znamenitosti koja se uvijek šepurila u udžbenicima iz engleskog. Doduše, nitko nam u tim tekstovima nije rekao da vam je potrebno hodati dobrih sat vremena kroz zelene brežuljke i šumice Engleske da dođete do njega, a i da onda, ako nemate kartu za ulaz (što nam naši pratitelji nisu rekli) morate opet obilaziti sa strane kojih 15 minuta da biste ga vidjeli pobliže ( i to pod uvjetom da zaštitaru napravite cijelu dramatičnu scenu pa vam iz samilosti pokaže okolni put jer eto „tako dobro pričate engleski“).

Pastoralna šetnjica kroz ljepuškasti engleski krajolik, prepun ovčica, nije mi bila nimalo mrska, ali je zapravo vrlo fascinantna činjenica da je netko podigao to kamenje (u prosjeku 4 tone teško), za koje se uopće ne zna koja mu je zapravo bila svrha, negdje tako usred ničega. Impozantno.Teški, kameni blokovi, simetrično raspoređeni datiraju iz mlađeg kamenog i brončanog doba (3000.-1000. pr.Kr) , a malo tko zna, da je hrvatski Vučedol bio građen otprilike u jednako vrijeme kad i poznati Stonehenge. Ma… zapravo su sve to napravili masoni, a ovčice su zapravo simbolično stavljene na tlo Stonehengea jer predstavjaju jaganjca božjeg koji štiti slobodne zidare jer su se nakon Vučedola vratili sagraditi Bath, a danas su se preobrazili u papu. Prije Stonehenga su zapravo sagradili bosanske piramide pa im tlo Balkana nije bilo strano. Vučedolska golubica je u biti bijela golubica koja predstavlja Duha Svetog i mir koji propagira masonerija. Eto novog poglavlja knjige Dan Browna, sasvim povijesno utemeljenog. Ako želite pročitati druga pogavlja novog bestsellera, morat ćete otkriti tajnu miljokaza u Bathu i otključati piramidu u Visokom.

PARIZ
O čarobnom gradu već ste ponešto čuli iz mog prijašnjeg putopisa, i vjerojatno je jedan od onih gradova koji je toliko poseban da ću uvijek moći napisati pokoju lijepu rečenicu o njemu. U svibnju ove godine imala sam samo 5 sati da doživim Pariz, a sada 2 dana. Pet sati bilo je dovoljno da se čarolija prenese, dva dana još više, a kad jednom posjetite Pariz, čini vam se da biste cijeli život mogli otkrivati njegove čarolije.

Skrivene u njegovim prostornim avenijama, šetalištima uz Senu, bezbroj mostova, vrhu Eiffelovog tornja i boemskog duha Montmartrea, malim bistroima iz kojih dopire miris sira i buke(bouquet) Sauvignona, u noćnim refleksijama ispred Louvra i odrazu Notre Dama u rijeci… Kada plovite Senom, imate dojam kao da je cijeli grad smješten unutar neke drevne glazbene kutijice iz koje svira „Je te veux“ Erica Satiea. Postoje neki gradovi u kojima se osjećaš posebno dobro, i Pariz je jedan od tih.

Nikad nisam gajila stanovite simpatije prema Francuzima i njihovom čudnom i meni vrlo neprivlačnom jeziku i prirodno urođenoj bahatosti,ali Pariz je toliko šarmantan grad da jednostavno možete bez problema hodati po njemu bez čepića za uši.

Jedna plovidba Seinom i zalazak sunca u Parizu će biti dovoljni da negdje u dubini sebe čujete taj glas trubača sa Seine i zaljubite se u grad.
___________________________________________________________________________________
EPIZODA CABAR(N)ET SAUVIGNON

Montmartre,osim što je najviša točka Pariza, je vjerojatno najboemskiji dio grada gdje su živjeli umjetnici poput Van Gogha (dok je još imao uho), Matissea, Picassa, za Pariz nezaobilaznog Toulouse-Lautreca, Modiglijanija, pa i naš Matoš i Ibrica Jusić. Ulazak u ovaj dio Pariza bio je popraćen šokantnom spoznajom da se ovdje nalazi najveći broj sex shopova po stanovniku na svijetu. Negdje između svih njih nalazi se i Moulin Rouge, koji isto malo sliči na bordel unutar vjetrenjače. Montmartre je u svojoj povijesti, u Zolinoj maniri, bio ozloglašen po okupljanjima kurvi, spolnim boleštinama, alkoholu i drogama, stoga ne čudi da je baš ovdje osnovan prvi svjetski cabaret, Le Chat Noir koji se smatra prvim modernim noćnim klubom u kojem se uživalo u uživo izvođenoj glazbi, te alkoholu. Dio redovitog alkoholnog vokabulara nastao je upravo ovdje. Objasnit ću samo jedan primjer. Riječ bistro. Prostitutke su mamile ruske vojnike koji su bili jako željni „butilke“ pa su sjeli na šank i govorili da im se alkohol donese čim prije i to riječima : bistro!bistro! što na ruskom znači „brzo,brzo“ i tako danas imamo bistroe kao mjesto gdje možemo predahnuti uz „škropec“. Koja nevjerojatni vokabularna tvorevina ruskih alkoholičara i francuskih prostitutki.

Penjući se prema bazilici Sacre Coeur pružao se nevjerojatan pogled prema Parizu, a bazilika i njezini vrtovi, sagrađeni u 19.stoljeću kao „kazna državi“ što je izgubila rat od Prusa, zaista su nezaobilazni dio Pariza. Sama bazilika imala je uzore u arhitekturi Aje Sofije i Crkve sv.Marka u Veneciji. Kraj stepeništa koji je vodio do ove nevjerojatne građevine bio je krcat turistima koji su htjeli „selfie“ s Parizom u pozadini, Senegalcima koji su prodavali satove i privjeske s Eiffelovim tornjem i vrlo teatralnim Poljakom-kipom koji je stajao na rubu ograde i imao svoj umjetnički performans „kako biti komunikativni kip“.

Vidjevši njegov kostim, sjetila sam se da opet moram izaći iz vlastite kože i postati uloga za Pariz. Ovo je definitivno bilo mjesto za kostim kabaretske pjevačice, koju čak i glumim u predstavi; stoga mi nije bilo teško nabaviti kostim. Višesatno hodanje u zategnutom korzetu po Parizu ispod kaputa i nije baš najugodnija stvar na svijetu, ali kada dođete na glavni trg Montmartrea i nađete se ispred retorana „Le boheme“ gdje je Charles Aznaveur napisao svoj veliki šansonijerski hit i vidite sve te slikare, male kućice i uličice jednostavno nije teško ući u cijeli cabaretski „štimung“. Crveni šešir, crne duge rukavice i korzet. Neki turisti su me čak i fotografirali jer su mislil da me turistička zajednica gore postavila kao kabaretsku maskotu. Došlo je vrijeme za ručak pa smo lijepo objedovali u „Le bohemu“ gdje je konobar, u vrlo ljubaznoj francuskoj maniri, bacio menu na stol tako da nam je sletio ravno na ruke… Odmah nakon ovog teatralnog primjera francuske ljubaznosti, počeli su stizati slikari koji su nam htjeli raditi portrete. Prvo nam je prišao čovjek skromnih kretnji, pomalo skrušenog držanja i trošne odjeće i uputio nam par riječi na talijanskom. Nakon desetominutnog razgovora, odjednom je bubnuo: bona pa pričajte po naški! Na što smo nas tri ostale u vidnom šoku. Sarajlija nam je rekao da uvijek to radi s „našim ljudima“ i da taj „fazon“ uvijek upali. Sjeo je s nama, popričao, a na koncu mi i napravio portret po podosta spuštenoj cijeni tako da moja kabaretska maska sada ima lijep suvenir sa Montemartrea. I vrlo lijep trenutak, što je ipak puno važnije skupljati nego stvari. Uskoro je slikaru došao kolega pa su počeli trabunjati nešto na francuskom. Nakon par minuta se ispostavilo da je kolega Vojvođanin i da su nas opet „digli na foru“. Kada je došao treći kolega i pokušao uletjeti na engleskom, samo smo mu rekle: „Znamo da si naš!“ I tako sam dobila drugi portret, sasvim besplatno, od Beograđanina koji vrlo vješto radi portrete u kolažu, režući ga škaricama za nokte. Portret je bio gotov za doslovno (u ovom slučaju bukvalno) dvije minute. Kako je uspio pogoditi crte lica tako brzo, ostat će mi nepoznato.

Naši boemski prijatelji su se pozdravili s nama i otišli raditi dalje, a junetina, mousse i crno vino bili su toliko dobri da smo u potpunosti zaboravili na konobarovu gestu. U Francuskoj se zaista može fino jesti…a vino…mmmmmmm… najbolje crno vino koje sam pila u životu. Trnci me prođu kada se sjetim.Apsolutni gastronazam jezičnih pupoljaka koji su cvali sa svakom kapi vina. Još u onoj boemskoj atmosferi Montmartrea. Čudesno. I zrak je počeo mirisati na cabar(n)et sauvignon.

Jedva čekam kada ću opet u Pariz.