Bath

BATH, ENGLESKA

Autor: Slavica D.

Visoko u engleskim brdima, iza zavojitih drumova, skrilo se negdašnje rimsko lječilište. Teško je bilo naslutiti što nas čeka u tom šumovitom krajoliku. Sve je izgledalo nekako divlje, tajanstveno, bez naznake o postojanju ičega zanimljivog. Naš autobus je grabio strmim cestama Somerseta, a na licima putnika vidjela se sumnja. Što li nas čeka na kraju puta? Okoliš nije upućivao na nešto dobro, ali nadala sam se kako su organizatori putovanja znali što rade i gdje nas vode. Nismo valjda bacili novac uzalud? U međuvremenu je počela i kiša. Divno, ovo će biti  jedno sumorno, pokislo putovanje, u svakom pogledu. Kao da je ta kiša u Engleskoj bila nešto novo. Tješila sam se kako putešestvije po Engleskoj ne bi bile potpune bez kišnog začina.

Sumnjičav izraz lica imali smo i kad smo se zaustavili na parkiralištu u centru grada. Prvi dojam: ništa posebno. Jedina stvar koja mi je plijenila pažnju je ogromni kišobran našeg vodiča, sa slikama engleskih znamenitosti na ljubičastoj podlozi. Kako bih rado imala isti takav ! Na moje pitanje, vodič mi je pokazao ulicu gdje se nalazi trgovina sa takvim kišobranima. Svakako ću otići tamo. Ali tek za par sati, kad se otvore dućani u poslijepodnevnoj smjeni. Samo da me vodič nije krivo uputio, da me se riješi. Dotad ćemo se posvetiti istraživanju Batha. Nakon par rečenica, vodič nas je pustio da se sami snalazimo po gradu. Zar je tako bilo dogovoreno ? Dobro, grad nije velik, ali valjalo bi nam pokazati ono što se u njemu nalazi. Ovo je pojačalo moje razočarenje. Kad već moramo prošetat ćemo sami, sumorno sam pomislila.

Na ulazu u kupke bila je velika gužva, a i nisu nam privukle posebnu pažnju, pa smo ipak odlučili prošetati glavnom ili glavnim ulicama, a vidjeli smo samo dvije-tri. Odlučili smo se za Bridge Street, iz jednostavnog razloga jer se na njenom kraju nazirala zanimljiva crkva. I dalje je kiša kvarila šetnju, ali bili smo uporni upoznati ovaj grad, barem koliko vrijeme bude dozvoljavalo. Na samom kantunu između uskih ulica, posađena između njih kao šiljak, izdizala se crkva Sv. Michaela. Smještena među zgradama iz 18.stoljeća, stajala je na raskrižju dvije najprometnije ulice u gradu.

Nakon nje, odlučili smo se posvetiti mostu Pulteney na desnoj strani, preko rijeke Avon.  Ime je dobio po bogatašici Frances Pulteney, koja je od Roberta Adama naručila izgradnju mosta. On je ideju tražio u Firenci i Veneciji, obilazeći Ponte Vecchio i Ponte Rialto. To je važan objekt u gradu, jedan od 4 mosta na svijetu na kojem se nalaze trgovine. Do prošle godine se odvijao promet po njemu, a sad je pješačka zona. S pažnjom smo gledali rijeku Avon ispod tog istog shopping-mosta, i oko je zapelo za neobične, umjetno napravljene virove. Bijela pjena vode razlijeva se po cijelom koritu i djeluje kao da je njezin tok zapeo za suhe grane. Poželjela sam ih maknuti, a onda se nasmijala domišljatoj ideji autora. Zastala sam iznenađena, dobro raspoloženje je provirilo. Hoće li tako biti i nadalje … hm, vidjećemo.

Put nas je vodio do Royal Crescenta, kraljevskog polumjeseca. To je sklop zgrada izgrađen u vidu polukruga, iz 18.stoljeća. Dojam jako lijep. To je jedan od arhitektonskih vrhunaca ovog gradića. Lukovi se često primjenjuju u engleskoj gradnji, mogu se vidjeti u mnogim gradovima, ali ovaj ovdje je školski primjer arhitekture 18.stoljeća. Nedaleko se nalazi Circus, trg sa 30 zgrada poredanih u krug, izvanredne arhitekture, dobro sačuvanih.  Na tim zgradama su stavljene table s posvetama slavnim ljudima koji su ovdje živjeli. Među njima je i ona Johnu Wood Snr., arhitektu ovog čudesnog zdanja. On je svoju inspiraciju crpao iz rimskog Colosseuma, samo što mu je namjena bila bitno drugačija. Nažalost autor nije dočekao izradu svog djela, već ga je nakon smrti naslijedio sin.

Iz samog Circusa vode tri ulice i sijeku ga pod identičnim kutom, savršeno izračunatim, u svom ovom savršenstvu georgijanskog graditeljstva. Gledajući krugove i polukrugove izgubite pojam o prostoru i o pravcu gdje morate dalje poći. Najradije bih se vrtila po središnjoj osi i uživala u iznenadnoj zabavi. Ipak, vrijeme nas je tjeralo dalje. Vratili smo se do glavne atrakcije, zbog čega smo i došli u ovaj kraj ove države. Rimske terme. Ne treba ni spominjati po čemu je grad dobio svoje ime.

Svaka država ima svoje mondene toplice – tako je danas, a tako je bilo i nekad.  Uvijek je bilo važno pojaviti se na posebnim mjestima, gdje ne mogu doći svi slojevi društva. U 18. stoljeću engleska aristokracija okupljala se u mirnom gradiću Bath, 20-tak km od Bristola. Za mjesto odmora, liječenja i bijega od gradske vreve izabrali su stare rimske toplice. Najviše zasluge za osnivanje i promoviranje ovog spa-resorta imao je Beau Nash, voditelj, menager, modni guru, organizator raznoraznih društvenih aktivnosti kojima se zabavljalo bogato građanstvo tog vremena. Iako je voditeljske poslove obavljao do kraja života, pokopan je među siromašnim građanima, u neoznačenom grobu. Samo spomen ploča podsjeća na njega u crkvi u Bathu. Ali zato je njegov projekat, odlično očuvan,  ostao živjeti do današnjih dana, iako više ne služi svojoj izvornoj svrsi.

Ipak pogled i blizina vruće vode, čija para se ovija oko vas i svojim pomalo memljivim mirisom poziva da se spustite u njene ljekovite vode, pokazuju da je ovo jedna od najposjećenijih turističkih lokacija u UK. Ispred nje po broju posjeta je samo London, a zaostaje čak i čuveni Stonehenge. Pa sad recite da nećete posjetiti ove terme, njihove bazene ? Ljekovita voda ovdje izvire na temperaturi većoj od 47 stupnjeva C i na istoj se održava i dan-danas.

Sam ulazak u terme je bio pomalo neobičan, naime čuvari strogo kontroliraju broj posjetitelja, pa ih propuštaju u manjim grupama. Možda se boje kako će se u gužvi netko okupati ? Ipak voda nije uzor čistoće, za razliku od nekadašnjeg doba kad su ovdje higijenu održavali čistoćom opsjednuti Rimljani. Kriteriji o čistoj vodi su se s vremenom promijenili.

Spuštali smo se u podzemne prostorije gdje ustvari postoji Muzej rimskih kupki. U njima se vide ruševine hrama starog 2000 g., pije se ljekovita voda u prostoriji ‘Pump Room’, u neoklasicističkom salonu gdje se voda crpi. Jedan dio kompleksa nedavno je preuređen u moderni spa-centar. Ipak ovi termalni izvori poznati su još od 44.g. To su jedini izvori vruće vode u državi. Rimljani su izgradili kompleks kupatila iznad jednog od 3 vruća izvora te grad koji se oko njega razvio nazvali ‘Aquae Sulis’.

Područje toplica ograđeno je visokim stupovima na kojima i danas stoje kipovi starih Rimljana, gledaju svisoka i čuvaju mjesto gdje su se nekad u velikom broju okupljali kupači željni društva i dokoličarenja. Sam veliki bazen, koji je danas potpuno otvoren, nekad je bio pokriven krovom. I ovi stupovi nisu postojali u doba Rimljana već su podignuti naknadno, u 19.stoljeću. Kad smo se popeli na gornji kat, na terasu u ravnini sa kipovima, bio je to jedan sasvim drugi dojam, divan ugođaj i lijep pogled na bazen jarko zelene boje kao i obližnju katedralu.

Odmah nam je bilo jasno zašto su Rimljani voljeli ovdje provoditi sate i sate, kao i u mnogim unutarnjim bazenima. Ovo je bio cijeli mali centar sa bogatom ponudom usluga i zabave. Osim bazena sa vrućom vodom, već spomenutih 47 stupnjeva, neki su bili i sa nešto hladnijom vodom, pa su tako poticali cirkulaciju i vodene masaže.

U unutrašnjosti centra može se vidjeti sam izvor ljekovite vode, koji je posebno atraktivan za turiste. Voda dolazi na površinu iz velike dubine zemlje,  pretpostavlja se da je na toj dubini temperatura čak i do 96 stupnjeva. Nakon odlaska Rimljana, kupke su jedno vrijeme propadale, i naprosto u fazama bile više ili manje zanimljive tadašnjim narodima. Tako su periodično i dograđivane, ali čak bile i izložene propadanju. Od 18. stoljeća su ponovno postale ‘in’ visokim slojevima društva.

U unutrašnjosti se mogu vidjeti iskopine iz rimskog doba, artefakti ljudskih ruku djela, mnogi u dobrom stanju, kao i kip rimske božice Minerve. Zatim stara kamena oruđa za rad, predmeti koji su služili za šminkanje, sarkofazi …

U jednom bazenu je mnoštvo novčića koje posjetioci bacaju za sreću. Taj dio je osvijetljen progušenim svjetlom, što stvara fantastični preljev boja i čaroban ugođaj.

U prostorima su i prikazi života starih Rimljana, na zidovima mnoge skice, crteži sa detaljnim objašnjenjima, kao i maketa terma iz doba kad su izgrađene. Na panoima uvijek znate na kojoj poziciji se nalazite, što ste obišli i kamo vas dalje vodi put. Vrlo praktično.  Na nekim mjestima su stavili čak i TV gdje se može pratiti animirani prikaz nekadašnjih događaja u termama, a da ne spominjem broj jezika na kojima su ponuđene upute turistima. Čini se kako za to nisu potrebni veliki novci, već samo razigrana mašta i trud da se turistima ugodi i pruži vrhunski doživljaj. Postoji li nešto slično kod nas? Pri kraju obilaska, kao što to nalaže red, nalazi se suvenirnica gdje možete potrošiti još ponešto novca ako vam je ostalo, a za gladne tu je i restoran. Sve podređeno da rastereti vaš džep suvišnog tereta.

Na kraju smo zaključili kako je ovo veliki kompleks, vrlo zanimljivo mjesto koje nas je nakratko vratilo u daleko rimsko doba, i gdje se može provesti nekoliko ugodnih sati, pa vam se i ulaznice od 10-tak funti neće učiniti toliko preskupe kao što se činilo na ulasku. Ipak, ako ste se namjeravali  okupati – zaboravite na taj užitak, on je strogo zabranjen.

http://www.romanbaths.co.uk

http://visitbath.co.uk/site/ideas-and-inspiration/pictures-and-videos/bath-video

Izlazak u vanjski svijet bio mi je razočarenje. U tom vodenom okruženju sam uživala daleko od stvarnosti, i tek sad shvatila pravi razlog zašto su nas vodiči doveli baš u ovaj grad. Rado bih malo glumila staru aristokratkinju, izležavala se u ovom carstvu duševnog i tjelesnog uživanja. Ipak surova stvarnost nas uvijek sačeka i pozove k sebi nesmiljenom i okrutnom istinom.

Imali smo vremena još toliko da nabrzinu obiđemo susjednu katedralu, lijepu građevinu koja se opružila u svoj svojoj ljepoti na dohvat ruke. Nažalost u nju nismo smjeli ući jer se u njoj upravo održavao neki značajan događaj, grupa uvaženih osoba je u vidu procesije upravo prilazila vratima.

Još malo smo prošetali ulicama, i naravno, sasvim sam zaboravila na željeni kišobran s početka priče. To nisam prežalila, i sad kad ga se sjetim naljutim se sama na sebe. Ali uvijek ostaje ono : drugi put.

Za ovaj grad vezan je životni put književnice Jane Austen, početkom 19.stoljeća. Tu je živjela, u njemu je stvarala, ali ga nikad nije voljela, što se očitovalo i u njenim djelima. No i pored toga, ovdje je osnovan ‘Jane Austen Centar’, muzej koji čuva sjećanje na nju, i prikazuje razne izložbe, predstave, projekcije … vrši promociju turizma ovog kraja, a sama zgrada, ugodnog pročelja, smještena je u umjetničkoj četvrti.

Dok se naš bus polako udaljavao i klizio u noć, shvatila sam koliko se nepoznatih dragulja krije u blizini putova kojim prolazimo, a toga nismo ni svjesni. Zapamtila sam ovaj simpatični grad po njegovoj osobenosti i bogatstvu kojeg ima malo gdje. I po detalju da je naš glazbenik Gibonni nedavno mixao materijal ‘Tolerance’ baš u Bathu, u velikom studiju Petera Gabriela. Informacija sitna, ali simpatična.