Istanbul – džamije

DŽAMIJE U  ISTANBULU

Autor: Slavica D.

Otići u Istanbul, to znači obići predivne palače i barem neke od brojnih džamija, tih velebnih građevina, koje izazivaju divljenje, smirenje i duboko poštivanje. Po jednom izvoru našla sam da ih ima oko 2700 u tom ogromnom gradu. Naš vodič je rekao ‘toliko – pa puta dva’. Nisam mogla vjerovati. Svakodnevno se grade nove, pa se statistika brzo  mijenja. Taj broj govori da je islam dominantna vjera, a džamija najraširenija institucija. Vidjeti samo najveće, najpoznatije ili najstarije – traže od vas puno vremena ako im želite posvetiti pažnju, osjetiti spokoj i uzvišenost koji u njima vladaju, zbog kojega im se ljudi obraćaju i posvećuju. A meni su one predstavljale i carstvo djetinjih boja, zidova prepunih šarenih pločica koje razveseljavaju dušu i pomažu da vam svijet izgleda ljepši, razigraniji i očišćen od tmurnih misli i briga.

PLAVA DŽAMIJA

Jedna od najpoznatijih i najljepših u cijeloj Turskoj je Sultan Ahmetova ili Plava džamija (camii). Sagrađena je u 17. stoljeću, u doba vladavine sultana Ahmeta, kao islamski odgovor na predivnu Aja Sofiju. Iako mnogo mlađa, Plava džamija postala je, a i danas je, središte vjerskog života. Jedno je od najvećih remek-djela islamske arhitekture te najznačajnija džamija nakon one u Meki. Plave zidne pločice iz Iznika (antička i grčka Nikeja) dominirale su u unutrašnjosti, po čemu je i dobila ime. S obzirom da te pločice nisu bile zamišljene kao originalni ukras džamije, uglavnom su uklonjene tako da unutrašnjost više nije toliko plava. Specifično je da je ovo jedina džamija u Turskoj sa 6 minareta.

Unutrašnjost je bogato ukrašena, zidove su stihovima iz Kurana ukrasili najbolji kaligrafi 17. stoljeća, a pod je prekriven tepisima koje daruju vjernici. Više od 200 obojenih prozora propuštaju svjetlo pružajući veličanstven ugođaj. Najvažniji element unutrašnjosti je mihrab (niša u zidu koja je usmjerena u pravcu kible u Meki kojoj su vjernici okrenuti za vrijeme molitve) koji je napravljen od najkvalitetnijeg mramora, a također sadrži i komad svetog crnog kamena iz džamije u Meki.

Brojni Istanbulci i turisti okupljaju se ljeti u parku nasuprot džamije u doba zalaza sunca kako bi čuli mujezina što poziva na večernju molitvu i kako bi uživali u pogledu na džamiju obasjanu svjetlima raznobojnih reflektora. U njoj je papa Benedikt XVI 2006.g. proveo neko vrijeme u molitvenom stavu, i time stekao naklonost Turaka. Čak su ga proglasili ‘simpatični Papa’.  I Barack Obama ju je proljetos obišao, u društvu turskog premijera Tayyipa Erdogana, uz neizostavnu Aja Sofiju.

SULEJMANIJA

Sulejmanova džamija (Suleymaniye Camii) je druga po veličini džamija u Istanbulu, smještena na ‘trećem brdu’, usred kompleksa islamskih građevina. I ona je, kao i Plava džamija, a i mnoge druge, građena po uzoru na Aja Sofiju, što pokazuje da je bio vrlo jak bizantski utjecaj na islamsku arhitekturu. Graditelj je čuveni Mimar Sinan, najveći turski arhitekt. Za razliku od drvenih vrata ostalih otomanskih džamija, njena vrata su napravljena od livene bronce. To joj daje različitu društvenu poziciju. I njena kupola je druga po veličini, iza kupole Aja Sofije. Iako je posjećuje manje turista nego Plavu džamiju, sa svoje uzvišene pozicije na brdu ostavlja monumentalniji i spokojniji dojam. U njoj je mauzolej osmanlijskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji ju je i dao sagraditi u 16. stoljeću, kao i njegove žene Haseki sultan, zatim sultana Ahmeta II,  te samog arhitekte Sinana.

AJA SOFIJA

Hagia Sofia, Sveta Sofija, u prijevodu Sveta mudrost, smještena je na trgu Sultanahmet, preko puta Plave džamije, na samom vrhu poluotoka koji oplakuje Mramorno more, a s druge strane zaljev Zlatni Rog. Kao zaštitni znak grada, plijeni svojom izvanrednom ljepotom i povijesnom vrijednošću. Izgrađena u 6. stoljeću, čak 916 godina bila je bizantska crkva, a nakon toga s dolaskom turskih osvajača pretvorena u džamiju. Takvu ulogu je imala  481 godinu.

Pad Bizantskog carstva počinje u 11.stoljeću. dolaskom ratobornih plemena Seldžuka iz daleke Mongolije. Dana 29.5.1453. sultan Mehmet Osvajač ujahao je kroz razrušene bizantske zidove i u trenu promijenio sudbinu grada. Preimenovao ga je u Islam Bula (Istanbul), i postao je glavni grad Otomanskog carstva, a Aja Sofija pretvorena u džamiju. Ipak Seldžuci nisu uništavali velebne spomenike iz prošlosti. Najpoznatija među njima, Aja Sofija, nije ni taknuta. Žbukom su prekrili zlatne mozaike s likovima svetaca i kraljevskih obitelji, u skladu s islamskim zakonom koji zabranjuje slike ljudi u vjerskim objektima.

Vođa nove Turske, Kemal-paša Ataturk, odabire kompromisno rješenje: pretvara je 1923. u nacionalni spomenik-muzej. Tad se opet otkrivaju skriveni mozaici. Njima su bili obloženi svi zidovi, osim onih koji su od mramora. Samo dio tih mozaika je sačuvan, ali zaista oduzimaju dah svojom ljepotom. Aja Sofija postaje dostupna svim posjetiocima bez obzira na vjeru. Unatoč potresima, nestabilnim temeljima, pljačkama, ostala je veličanstvena građevina. Bila je u užem izboru kandidata za novih 7 svjetskih čuda. I papa Benedikt XVI ju je posjetio 2006. godine, odajući joj svoje duboko poštovanje.

Postoji zanimljiv običaj – svi koji uđu obavezno stave palac u rupu u jednom stupu i zaokruže prstima zaželjevši želju za sebe i svoje najbliže. Trebalo je poprilično čekati u redu da se dođe do stupa, svi su htjeli iskoristiti ovu posebnu priliku. Tko zna, možda se ostvarenje naših želja krije baš ovdje.

NOVA DŽAMIJA

Nova džamija (Yeni Camii) – dok su se gradile džamije svaka je privremeno nazvana ‘nova’, a kasnije su dobivale svoje ime. Jedino je ova i dalje ostala ‘Nova’, iako datira s kraja 17.stoljeća. Njenu gradnju je naručila Safija sultan, žena sultana Murata III. Smještena je na lijepoj poziciji, uz more, na ulazu u zaljev Zlatni rog. Ali ta pozicija nije uvijek značila prednost, jer se događalo da voda prodre u njenu unutrašnjost, pa ju je trebalo pumpama izbacivati.

Iako su sve džamije koje sam vidjela bile veličanstvene, najviše me se dojmila Yeni Camii. Bez velike navale turista, koji su se većinom žurili ka obližnjoj Misir čaršiji (pazar začina), mene je najprije privukla plava ljepotica. Ustvari, kamen od kojeg je pravljena ima sivkasto-plavičaste tonove, a to djeluje umirujuće i tajanstveno. Čak su i mačke, koje su se igrale u njenom dvorištu, stvarale toplu, domaću atmosferu. A djevojčice u njoj, u mirnoj molitvenoj pozi, odmah su se razveselile ugledavši moj foto aparat, i spremno namjestile osmijehe za fotografiranje.

Za nas, nenavikle na islamske običaje, čudno je obvezno skidanje obuće na ulazu, za koju dobijete vrećice. Također sam morala ogrnuti ponuđenu maramu  preko otvorenih ramena, sve u skladu sa tradicionalnim običajima.  Ulaz u džamiju, a i cijela njenu unutrašnjost pokrivena je raznobojnim tepisima. Kako bi izgledali kad bi ih brojni posjetioci isprljali  svojom obućom? Zadivljeno sam promatrala taj veličanstveni rad mnogobrojnih ruku, koliko je čvorova trebalo utkati u te šarene vunene prostirke, po kojima mi sada bez razmišljanja gazimo. Bila su to prekrasna umjetnička djela.  Unutrašnjost džamije je zasebno ograđena – u sredini dio za vjernike, a okolo dio za turiste, iznad kojih se nisko spuštaju dominantni i prebogati lusteri. Gledala sam te ljude koji se opuštaju u miru svoje molitve, duše usmjerene prema uzvišenim mislima, čak pomišljala smetaju li im toliki znatiželjni turisti koji ih ljubopitivo zagledaju. Ipak nisam kod njih primijetila nikakvu reakciju, oni su bili u svom svijetu. Kao uostalom i drugi vjernici u molitvi, bez obzira kojoj vjeri pripadaju. Njihovi neobični pokreti pri klanjanju su me fascinirali, osobito spuštanje glave tik do samog poda, kao i različiti položaji tijela pri meditacijama.

Nismo imali vremena obići Fatihovu džamiju (sa mauzolejom Fatih Sultan Mehmeta), Fetije džamiju (Pamakaristos manastir i muzej), Sultanovu džamiju s mauzolejom na Ejupu, Dolmabahče džamiju (pored Dolmabahče palače), Ortakoj džamiju …. i mnoge, mnoge druge. Ipak u Istanbulu ih ima zaista puno, pa vjerojatno ni njihovi stanovnici mnoge od njih nisu vidjeli. Ipak, sve važnije objekte, ako ne u prirodnoj veličini, pogledala sam u Miniaturku, čarobnom parku gdje je smještena cijela Turska.

Znajući da se bliži veliki islamski praznik, Kurban Bajram, željela sam na ovaj način odati svoje poštovanje prema tom simpatičnom narodu, u zanimljivom i vrlo privlačnom gradu na Bosporu.