Xross Challenge – Kopaonik, Srbija…
Autor: Anton
Bio je četvrtak…k tomu i praznik. Ko ga j*…bolje krenuti ranije. Da se stigne do subote…do utrke. In our country we say Polako…
Mali se javio kako bi sa mnom na utrku. Može Mali, idemo!…oćutio sam veliki potencijal. Nešto k’o Don King u boksu…znam nanjušiti šampiona.
Krenuli Mali i ja preko Bosne…za Durmitor. Čisto da mu pokažem Durmitor…i par trikova…opustim ga pred utrku…te posjetim rodjake. Kiša…j* maloga miša.
Treći put u pola godine na istom mjestu…malo se ponavljam, a?
Durmitor…kod Rajka na spavanju, kod Željka na večeri…Veeeelika gospoda. Za ostale koji planiraju Durmitor…City Center Apartments…Rajko legenda sa Žabljaka…
Durmitor i okolica…
U petak popodne…nakon vožnje po rubu kiše…stigli na Kopaonik. Kop za prijatelje. A gori ajme…sedam stupnjeva, tuča, magla. Prvi dan ljeta…kažu.
Ostavio sam motor među vozilima vječno spremnim za generalku…za divno čudo upalio je ujutro. Izgleda nije zarazno…
Večer smo proveli mirno i dostojanstveno…kako priliči vrhunskim sportašima, trkačima i gospodi. Čaša vina poslije večere. Pivo za žeđ. I sestra Rakija. Stigle nam i Slavonske Lole…Dario Shadow i AnteK. Stiglo je i jutro. Prebrzo. Kacige se smanjile. Prokleta nadmorska visina…
Utrka je bila odlična. Mali je vozio Super Tešku, a moja malenkost, AnteK i Shadow… Tešku klasu. Dao sam mu par savjeta pred start od kojih je najvažniji bio: “Prva ti je doli!”
Jutarnji brzinski test bio je kombinacija lokvi, blata i vlažnog makadama. Startali smo svakih pola minute. Kako patim od blatofobije, koju bezuspješno liječim, prvi brzinac odvozio sam kao osamdesetogodišnja baka netom nakon moždanog udara. Nikako. Mali je šamarao pošteno, kako i priliči izdanku škole sa Žumberka. Ante i Dario furali su svoj tempo…na iskustvo.
Evo i par slija s aparata od Malog…Zekoslav Copyright…
Drugi dio vožnje nije se bodovao niti se mjerilo vrijeme, a vozilo se stotinjak kilometara staze od koje je bilo poštenih tridesetak kilometara šumskih puteva prepunih simpatičnih lokvica, blata i kolotraga. Ostatak…makadam par excellence. Cilj je bio pokupiti sve čekpointe i doći na start drugog brzinca u neku pristojnu uru, nikako poslije Dnevnika. Kako patim od još jedne fobije…kroničnog nedostatka zraka… probio sam se na čelo i taj dio odvozio u svom blago opuštajućem ritmu…s jednim stajanjem od deset sekundi. Eto ga na slici. Jednostavno mi se vozilo.
Na start drugog brzinskog testa došao sam jako rano i čekao mokar preko sat vremena do dolaska prvih vozača. Blago promrznut startao sam prvi…skužili su da mi treba topli tuš. Taj brzinac vozio se dijelom kojim voze mali motori…bilo je prilično zanimljivo. Posebno zemljani kanali. Odvozio sam pristojno za gospodina u godinama…bez greške u skretanju.
Pazi kako pravi fotograf, majstor zanata, zna kamo s fokusom. Da ne bi slučajno ovog kratkotrajnog u fokus pa da sliku pokvari. Inače, svaka čast foto majstorima na utrci…znaju ljudi zanat…
Ostatak je povijest…Mali je uzeo prvo mjesto Super Teške, mene dopalo četvrto mjesto Teške, a Ante i Dario, kao stare iskusnjare, držali su gospodska mjesta klase.
Jako mi je žao bilo Kepe i ekipe koji su promašili stazu i izgubili dosta vremena. To se nama klasnim trkačima ne događa, jer vozimo na inteligenciju, pa pred nedoumicama odradimo “…en ten tini…”
Evo još jedne posuđene slije…copyright & fala to Aleksandra Kovac…
Kasnije smo prisustvovali spontanoj utrci u Slanini, Rakiji i Pivu. S puno brzinaca.
…photos by Veliki gospodin Zekoslav Mali…
Noć je bila duga…ili kratka…slavljenička. Mali je pokupio medalju i mobitel po uzoru na učitelja te podijelio pregršt intervjua. Velika zvijezda. Kasnije je došao bend. Rokija. Onda došla i sestra…Rakija. Pa došlo jutro. Opet prebrzo.
Veliki Gospodin Zec…za učitelja Mali…
Neki likovi su se gurali za sliku s Malim…i tako…
To je bilo to, što se nas i Xross Challenge utrke tiče. Koma i ekipa su odradili vrhunski posao, na veoma visokom nivou. U nedjelju se vozila i glavna utrka u klasi A i B, s manjim motorima, zbog kojih je sve ovo i organizirano. Nažalost, nismo mogli ostati…Albanija calling.
Moja jedina mala primjedba bila je na svojevoljno upisivanje motora po klasama jer su poneki motori teoretski ulazili unutar naših klasa ali su izgledali i težili malo više od prtljage koju sam vozio do Kopaonika. Da sam s takvim motorom došao, vozio bih klasu B, ovako su nam izgledali pomalo čudnovato u teškoj klasi. Momci stvarno voze k’o zmajevi…tu se nema šta reći, vjerovatno bi i u nižoj klasi imali rezultat…ali uz malo više znoja…
Racing poluga kočnice…
Nakon dolaska k sebi te pozdrava s odličnim društvom, nas četiri jahača, zagrizli smo cestu. Pravac Plav, Crna Gora. Tamo nas čeka ostatak albanske ekipe…LB i Dr. Flendrix.
Stigli smo popodne u zanimljivo eko selo na obali jezera, izljubili ekipu, i opalili po mesnim prerađevinama. Bilo je jako teško pokrenuti se poslije toga, ali vremena za gubljenje nije bilo. Vođa je imao plan…prodrijeti u Albaniju…
Nakon carinskih formalnosti, te ručnog upisa u knjigu ulaska u zemlju…Albanija nas je počastila onim najboljim. Vrhunskim terenom.
…slijedi nastavak…Velkam to Albanija...