Put u nepoznato – Kuršumlija, Đavolja varoš, Prolom banja

Put u nepoznato…

Autor: Vlatka Glasnović

Ne mogu reći da najbolje ispadnu ona neplanirana putovanja, jer je meni svako putovanje  dobro. Nema razlike u planiranim i neplaniranim putovanjima, jer se svakom veselim, bitno je da se putuje. Za ovo svakako mogu reći da sam se vratila bogatija onim neprocjenjivim, a to je još jedno novo iskustvo. Znala sam samo što je cilj, jer dobro je kad ga čovjek ipak ima. Ovoga puta to je bio grad u južnoj Srbiji udaljen 650 km od Zagreba, Kuršumlija. Kako se ne bi puno gubilo vremena, putovanje je započelo odmah nakon brzinske ranojutarnje kave, jer do Kuršumlije treba stići. Put je trajao puno radno vrijeme – 8 sati.

Kuršumlija

Prvi stanovnici područja današnje Kuršumlije potječu iz prapovijesnih vremena. Najznačajnija nalazišta su Pločnik i Viča, 12 km udaljena od grada, gdje su smještena nalazišta naselja iz 3. tisućljeća prije Krista. U svojoj povijesti,  gradu su nekoliko puta mijenjali ime. U doba Rimljana grad je imao ime Ad fines, budući da se nalazio na kraju provincije Dalmacije i Gornje Mezije te je bio vrlo značajno mjesto na putu od Niša u Srbiji prema Lješu u Albaniji. Iz toga doba, u okolici današnjega grada nalaze se ostaci rimskih termi, bazilika, groblje u Prolom banji. U Kuršumlijskoj banji pronađen je novac, nađen je i nadgrobni spomenik boginji Nimfi, a između ostaloga tu su i ostaci vodovoda. Inače, na području Srbije rođeno je 17 rimskih careva.

Bizantski car Vasilije II (tj. Bazilije), grad prvi puta spominje 1019. u povelji kao Toplica, vjerojatno zbog istoimene rijeke koja i danas ovdje protječe.

Srednjovjekovni stanovnici današnje Kuršumlije gradu su namijenili ime Bele crkve, jer su krovovi crkava i manastira bili presvučeni olovom koji je uz pomoć sunčevog svjetla davao blješteći sjaj. U doba Turaka grad je bio centar vlasti te manastirski centar srebra i olova. Na početku turske vladavine grad je nosio ime Kurşumlu kilise što je prevedeni prijašnji naziv – Bele crkve. I današnje ime nosi prema turskoj riječi kurşun, što znači olovo.

Kuća koju sam odmah primljetila zbog lijepe balkonske ograde. Kuća je to Nestora Vukojičića, industrijalca i najbogatijeg Kuršumličana s početka 20. stoljeća u kojoj je dva dana boravio i kralj Petar I. Karađorđević, danas je ovdje smješten ured turističke zajednice.

U gornjoj dolini rijeke Toplica, Stefan Nemanja je 1166. godine izgradio manastir Sv. Nikole,  koji je postao jedan od najvažnijih manastira ove dinastije. Samostan je bio šesto godina sjedište Topličke eparhije. Na ovom se mjestu održavao veliki narodni sabor, a ovdje je i Stefanov sin (rođen oko 1170.), Sveti Sava, blagoslovio prvog vjernika nakon što je srpska pravoslavna crkva dobila samostalnost te položio ruke na prvog episkopa.

U samom središtu grada u gradskom parku na čijem je mjestu nekoć bilo sajmište smješteno je poprsje Milutina Uskokovića (1884-1915) književnika, pravnika i zagovornika mira čiji je život tragično završio. U centralnom dijelu do izražaja dolazi spomenik podignut 1896. prilozima građana i kralja Aleksandra I. Obrenovića u znak zahvalnosti osloboditeljima grada od Turaka.

Đavolja varoš

Kulminacija putovanja svakako je bio posjet Đavoljevoj varoši na Radan planini koja svoje korijene vuče još iz doba tercijara, prije 40 milijuna godina, nakon kojeg sam samo mogla još jednom potvrditi kako je čovjek jedno malo biće naspram prirode same, toliko samosvojne i jedinstvene.

Na 67 ha površine, 600 m nad morem, prostire se Đavolja varoš koja je pod zaštitom države od 1959. godine, a 1995. proglašena je prirodnim dobrom od značaja. Slične geomorfološke pojave mogu se susresti u Rittenu (Italija), Chiricahuai (Arizona), Pontisu (Francuska), Hokkaidu (Japan), Belogradčiku (Bugarska), Huangshichaiu (Kina), Kapadokiji (Turska)…

Danas park rese 202 geomorfološke formacije vulkanskoga porijekla visoke i do 15 metara

Brojne legende vezane su za ovo specifično područje , a jedna od njih je i ona kako su ovdje jednom davno,  živjeli sretni i mirni ljudi, no to je zasmetalo đavlu. Kako bi tu idilu slomio dao im je piti đavolju vodu. Ljudi, omamljeni od vode došli su na zamisao da uzmu brata i sestru za mladence… To je čula šumska vila koja je htjela to spriječiti. Zamolila je Boga za pomoć. Bog spoji nebo sa zemljom, a mladence okameni… I danas ovaj kraj čuva šumska vila, a noću se čuje glazba…

Volim putovati jer se na svakom putovanju nešto novo nauči vezano za narodne običaje i vjerovanja koja su dio naroda. Tako sam se na ovom mjestu susrela sa starim vjerovanjem kako se bijelim rupčićem dodirne  bolno mjesto na tijelu, zaželi se želja, te se zaveže za stablo kako bi bol zauvijek ostala u varoši, a sveta Petka (10. stoljeće) uslišila molbe. Ako se još dodatno prenoći pored crkve, zlo ovdje zasigurno ostaje i to okamenjeno.

Prolom banja

Iako zračne linije tek 5 km, nakon nekih 12-tak km asfaltirane ceste došla sam do Prolom banje koja je poznata po svojoj ljekovitoj vodi koju su koristili stanovnici još u prapovijesno vrijeme. U mjestu se nalazi novoizgrađena crkva Svetog Preobraženja iz 2013., malo etno selo s restoranom te ozbiljni hotelski kompleks s novoizgrađenim bazenima.

U blizini svakog svetišta Svete Petke, zaštitnice žena, bolesnih i siromašnih, često se nalaze i izvorišta ljekovite vode. Vjeruje se kako upravo ta voda ozdravljuje bolestan vid.

Bilo je to putovanje koje je još jedna nova kockica koja obogaćuje život. Nakon svakog putovanja čovjek se osjeća ispunjenijim, bogatijim nego na odlasku. Na kraju putovanja uvijek je neka mala doza nostalgije, ali podiže već sama pomisao na novo putovanje. Kad je već stvorena Priroda i čovjek, ne vidim razlog zbog čega se ne bi bolje upoznali, poštivali i voljeli? Kad putovanje postane hobi, onda ono postane potreba i opsesija.