Barcelona

Barcelona – Gaudijev grad

Autor: Aleksandra M.

Svibanj je 2005. godine i evo nas opet na Pirinejskom poluotoku, ali ovaj put u Španjolskoj, u Barceloni. Stižemo u popodnevnim satima i nakon što smo se smjestile u jednom lijepom hotelu u samom centru grada, odmah krećemo u istraživanje. Hotel je na par minuta hoda od glavnog trga starog dijela Barcelone imenom Placa Catalunya. Trg je ogroman, u njegovom centru je vodoskok, a  naokolo bezbroj klupica i zelenila. Prepun je ljudi, a opet tako velik da nemamo dojam da je gužva.  Ugledali smo i prelijepu fontanu Canaletas, kasnije iz turističkih prospekata saznajemo da stara legenda kaže: tko se jednom napije vode iz Font de Canaletas, zauvijek će živjeti u Barceloni. Nismo se napile vode iz fontane, držali smo se onih u boci kao i uvijek kad negdje putujemo, a voda je, by the way, bila dosta skupa koliko se ja mogu sjetiti.  Odmah smo ugledale info centar u „podzemlju trga“ i krenule prikupiti  korisne informacije i prospekte. Budući da mi je kolegica s posla nedavno posjetila  Barcelonu i bila oduševljena akvarijem, predlažem da ga pokušamo pronaći, jer je sudeći po mapi vrlo blizu ,a već nam je bilo prekasno da krenemo u neka ozbiljnija razgledavanja grada.

Do obale i akvarija vodi glavna ulica Les Rambles, široka šetnica za pješake  uz koju i s lijeve i s desne strane ide promet ali jednosmjerno. Od pogleda zastaje dah, sve je šareno i egzotično. Duž cijele ulice su mali kiosci u kojima i oko kojih se prodaje cvijeće i maleni kućni ljubimci, najviše ptice. Taj kontrast između bijelim kamenom popločane ulice i šarenila boja cvijeća svih oblika i vrsta i cvrkuta ptičica je zbilja teško opisati – to jednostavno treba doživjeti. Uranjamo u taj svijet široko otvorenih očiju, ušiju i nozdrva, gledamo, slušamo zvukove i mirišemo cvijeće u isto vrijeme.  Ali to nije sve, gotovo cijelom  dužinom desne strane ulice družimo se sa uličnim perfomerima. Oni su živa slika, oko sebe imaju scenografiju u skladu sa svojim kostimima, a sami su kipovi kojima isključivo po treptanju očiju možeš zaključiti  da su živi. Međutim ukoliko ih pokušate slikati bez da ste ubacili koji euro u njihove kantice itekako ožive, gestikuliraju pokazujući na kantice i dok ne zazveči novčić nema fotografiranja. Saznali smo da svaki od njih posjeduje dozvolu od grada Barcelone da bi se uopće mogao pojaviti u kostimu na Rambli.

U blizini je i muzej voštanih figura, ali njega obavezno preskočite, zapušten je, prašnjav, mračan i nezanimljiv.

Otprilike na polovici ulice nabasali smo na tržnicu ili ti ga po dubrovački pjacu koja se zove La Boqueria i koja je također praznik za oči. Nismo je posjetili taj prvi dan već jednog od narednih dana našeg boravka u Barceloni. Tog dana počela je padati kiša i u potrazi za zaklonom sjetili smo se tržnice koja je u potpunosti pokrivena. Trčale smo do ulaza u tržnicu, a putem su odniotkud kao gljive poslije kiše istrčavali mali tamnoputi mladići sa obješenim mini kišobranima na obje ruke po desetak komada i nudili turistima i prolaznicima na prodaju. Ušavši na tržnicu ugledale smo uredno složene tezge prepune poznatog i nepoznatog voća i povrća, koštuničavog voća, ribe i svakog blaga. Osim stola na kojem je složeno voće tu su nakoso prema svakom stolu bili postavljeni dodatni „izlozi“ voća koji su bili tako uredno složeni, kao u apoteci. Čini mi se kao u crtanom filmu –  da pomakneš jednu voćkicu, sve bi ostale završile na podu. Stoga nismo ništa dirale, šetale smo i uživale u zbilja velikom izboru hrane, a nakon što je kiša prestala, nastavile dalje.

Vratimo se mi opet na našu Ramblu kojom smo malo-pomalo došle i do oceana. Dočekao nas je predivan prizor, ogromna duga riva, prelijepa marina i bezbroj jedrilica i  brodica različitih veličina. Neke od njih su pretvorene u restorane ispred kojih turisti strpljivo i do pola sata čekaju na slobodan stol. I mi smo im se jednog dana pridružile  i to je bilo jako lijepo iskustvo. Debeli hlad, vjetar u kosi, brodić se lagano ljulja, a mi uživamo u delicijama njihovih kuhara- tapaz , od svega pomalo!

Konačno pronalazimo akvarij i kao mala djeca uživamo u pogledu na ribe i ostale stanovnike mora. Akvarij je prostran, jako  lijepo uređen i stvarno je doživljaj vidjeti ga. Mene se osobno dojmio bazen s morskim psima koji je napravljen tako da mi prolazimo kao kroz jedan tunel čiji svod je proziran a oko nas plivaju „psići“. Moram priznati da sam se osjećala jako neugodno pa iako je sve to vrhunski zaštićeno neka se jeza uvukla u kosti, nije ih baš lijepo vidjeti na pola metra od sebe. Nakon što smo obišle cijeli akvarij, Katja i ja krećemo u suvenirnicu prepunu zbilja originalnih suvenira , stanovnika mora u svakoj verziji, čaša, kikara za bijelu kavu, olovki, privjesaka … Odabrano plaćam karticom, a prodavač me uz pruženu karticu upita i putovnicu. Pomalo začuđeno ga pogledam, a on mi objašnjava da  čuvamo dokumente, kartice i novac od džepara kojih po Barceloni ima puno i da on mora provjeriti da li je to zbilja moja kartica. Zahvaljujemo se na savjetu i prepune dojmova vraćamo se u hotel da spremno dočekamo idući dan i naš cilj  Gaudijeve kuće!

Djela Antoni Gaudija , genijalnog  arhitekta  koji je živio i stvarao krajem 19. i početkom 20.stoljeća malo koga može ostaviti ravnodušnim. Hodajući ulicom Gracia oduševile smo se kućama koje je on projektirao na broju 35,39 i 41 ali ona koju smo tražile je na broju 43 Casa Batlo.

Ulazimo u grupama, nakon što smo malo pričekale da i na nas dođe red, konačno smo unutra. Riječima je to vrlo teško opisati. Dakle, sve ono što ste već vidjeli i znali o arhitekturi pada u vodu. Sve je nestvarno i zaobljeno kao da sam Alica u zemlji čuda. Kroz sredinu cijele kuće je jedan veliki slobodni prostor u obliku valjka od dna do vrha koji završava svjetlarnikom tako da kroz unutrašnjost kuće od krova do prizemlja ima dnevne svjetlosti.

U noći tu su reflektori koji ga osvjetljavaju. Lagano krećemo u razgledavanje prativši strijelice koje nas usmjeravaju. Sve prostorije su zaobljene, pune skrivenih kuteva, svaka prostorija je različitog oblika, a mnoge od njih imaju prozore i na vanjsku stranu kuće prema ulici i na onaj maloprije spomenuti središnji prostor kuće, tako da je sve obasjano svjetlošću. Vrata i prozori su neobičnog oblika, štokovi drveni, ali izrađeni i ukrašeni, stakla šarena . Namještaj također u neobičnim pozicijama prati krivulje zidova. Hodamo dalje, to je kuća od nekoliko katova, slijedimo strijelice jer mi se čini da bismo se inače izgubile. Izlazimo vani prepune dojmova i bacamo pogled na fasadu i balkone, zbilja ih  je teško  opisati, ali slika govori više od riječi.

Krećemo dalje par stotina metara i ugledamo predivnu Casa Mila  ili bolje znanu kao Pederera čija je gradnja počela 1905.godine. Ogromna je i zauzima cijeli jedan kut dvije  ulice. Moram napisati da su gotovo sve važnije Gaudijeve zgrade u vlasništvu Banke Catalonyje koja se o njima brine, održava ih i naravno ubire prihod od razgledavanja ali su tako sigurni da je u posjedu njihove nacionalne banke i da ne može doći u strane ruke. Zanimljivo, zar ne? Oduševljene smo tom građevinom, neobičnim balkonima i metalnim konstrukcijama koje predstavljaju razne povijesne prizore. Ova zgrada se ne može razgledati od vrha do dna kao Casa Batlo –  prvo zato što je ogromna, a drugo što su u njoj smještene razne službe Banke Catalonya. Za turiste vodi lift do zadnjeg kata i krova zgrade i dimnjaka. Ispred zgrade redovi turista koji strpljivo čekaju na ulazak u prosjeku po sat vremena, Mi smo u narednih par dana pokušale doći u različita doba dana ne bismo li manje čekale, ali smo četvrtog dana shvatile da je to nemoguća misija i morale stati u red gdje smo čekale oko 45 minuta da bismo ušle. Zatim u lift pa na posljednji kat. Tamo su prikazane kao u muzeju sve faze gradnje cijele zgrade, makete, Gaudijevi nacrti, video projekcije … A zatim izlaz na krov zgrade. Vjerujte mi da vas na to ništa ne može pripremiti.

Znala sam da idemo  gledati „neke „ dimnjake ali ono što se nalazi gore je zbilja proizvod genijalnog uma. Kao da ste na krovu svijeta, vidite Barcelonu na dlanu a oko vas bezbroj dimnjaka koji kao da plutaju na kamenim valovima.  Sve je ukrašeno karakterističnim raznobojnim mozaicima koji su i inače na svim Gaudijevim građevinama. Ja ostala bez teksta –  vidi sliku !

Inače bezbroj je suvenira sa takvim mozaikom od kojih smo neke i ponijeli kući, a ovaj šah, koji vidite na jednoj od njih, je bio preskup za kupiti, ali smo ga barem slikale. Na tom istom trgu pokraj suvenirnica danima smo prolazile pored jednog natpisa koji smo slobodno prevele na sljedeći način: ja kradem motore u ovoj zoni! Tko zbilja zna španjolski neka prevede kako treba.

Još je jedna Gaudijeva građevina obavezna za pogledati. To je famozna, veličanstvena Sagrada Familia. Njena gradnja je započela još 1882. od strane arhitekta Martorella i De Villara a 1891. sve preuzima Gaudi i dizajnira je  da bude Katedrala Barcelone. Započeta je u gotičkom stilu, ali je Gaudi pokušava završiti na svoj način. U tome ga je spriječila tragična smrt 1926. kad ga je pregazio tramvaj. Sagrada Familia je usprkos tome završena prema njegovim nacrtima, ali oko nje i njenog održavanja stalno ima posla, tako da je uglavnom uvijek okružena dizalicama koje rade na jednom od niza njezinih tornjeva.

Zanimljiv je i Park Guel – još jedno Gaudijevo remek djelo.To je prostor od nekih 15 hektara zemlje koju je Gaudi kultivirao. Već na samom ulazu željezna ograda izrađena kao od čipke ,neobična zgrada ukrašena već prepoznatljivim šarenim mozaikom, prostrane šetnice, stabla, klupice za odmor, a kud god se okreneš neki neobični detalji, ukrasi, stilizirane životinje, a zatim se pred nama stvorila predivna Sala de les cent columnes, ogroman pokriveni prostor gdje na niz stupova počiva predivan strop ukrašen raznim ornamentima. U sklopu parka je i kuća u kojoj je Gaudi živio do svoje smrti.

Prošetale smo i kroz takozvanu gotičku četvrt. Njom kao najveća građevina dominira katedrala, velebno zdanje na ogromnoj placeti kojom šetaju hrpice znatiželjnih turista. Do nje se može doći i uličicom Bisbe u kojoj smo pronašle ovaj prelijepi i romantični most koji povezuje kompleks katedrale sa zgradom u susjednoj ulici. Taj dio je jako zanimljiv, prepun malih uličica kojima je jako zanimljivo lutati. Neposredno do gotičke četvrti je i dio koji je i naseljen. Uličice su također vrlo uske i njima je djelomično dozvoljen promet, ali prolaze isključivo vozila stanara koji se lagano pojave mimo šetača, a zatim nestaju unutar kapija u kojima su ili nadzemne ili podzemne garaže.

Doživjeli smo i građevinske radove gdje su u jednoj od tih ulica radnici kopali kanal. Međutim na ulici nije bilo niti kamička, radnici su odmah iskopanu zemlju i kamenje stavljali u neku kvadratnu snažno ispletenu vreću koju naknadno odvozi jedan mali kamionet i to je to, kao da se ništa nije ni dogodilo. Navikla na naše balkanske običaje gdje kad se raskopa kanal, zemlje ima do pola ulica, onda to stoji danima dok netko odveze šut, a pješaci i vozila to s mukom obilaze, moram priznati da sam bila fascinirana.

Barcelona je jako veliki grad ali se u njemu relativno lako snaći, veći dio grada je gotovo matematički posložen u kvadratu, a preko njega ide i ulica imenom Dijagonala. Kao i sve veće turističke destinacije ima i city bus turu koja olakšava obilazak lokacija dosta udaljenih međusobno.

Tako smo posjetile i botanički vrt smješten na obroncima koji se spuštaju prema oceanu. Zemlja je žuto-narančasta i suha, gotovo pustinjska i idealna za kaktuse svih mogućih vrsta, oduševljeno smo šetale i razgledavale ali moram priznati da je bilo pakleno vruće bez mogućnosti da se negdje sakrijemo u hlad (kaktusa ha , ha ) pa smo ga, moram priznati, vrlo brzo obišle.

Dospjele smo i do El Pueblo Español koji je velika turistička atrakcija. Izgrađen je 1927. godine za svjetsku izložbu 1929. i ustvari je jedinstveni projekt koji predstavlja arhitekturalne stilove u Španjolskoj – jednom riječju, Španjolska u malom. Praznik za oči, raj za turiste, prepun malih galerija i ljupkih suvenirnica. Penjemo se u restorančić na zidinama koje ga opasuju i uživamo u  pogledu i osvježavajućem piću.

Neobičan i vrijedan posjeta je i park La ciutadella koji se prostrire na ogromnom području na kojem su se svojim djelima i skulpturama predstavili razni španjolski umjetnici  naravno uključujući i Gaudija. Prepun je predivnog zelenila, a u sredini parka veliko jezero. Moguće je unajmiti brodić kojim se veslajući vozite po njemu. Tu smo ugledali vrlo bučne školarce iz Francuske koji su se odvažili na vožnju jezerom, međutim nevješti u veslanju svi četvero su se izvrnuli iz brodice i završili u vodi. U okviru parka je i zoo vrt koji nismo posjetile jer smo već bile dosta umorne, nego smo odmarale na klupi i uživale u neobičnoj zelenoj oazi usred velegrada.

Naravno, moji mi muški ne bi oprostili da sam posjetila Barcelonu, a da im nisam donijela suvenir s Nou Campa. Došavši ispred stadiona iznenadile smo se ogromnim brojem ljudi koji je krenuo u obilazak. Da bismo ušli na tribine stadiona trebalo je čekati oko dva sata tako da smo od toga odustale i zadovoljile se slikanjem ispred stadiona, Dok je moja Katja, koja nije baš ljubitelj nogometa, uživala u cigareti, ja sam krenula u dućan pokraj stadiona. Nevjerojatno koji je to bussines i koja se lova u toku jednog dana obrne na tom mjestu. Dućan je prepun sportskih suvenira, neprestano rade 4-5 kasa na kojima konstantno čeka po 15-tak ljudi na svakoj. Izabrala sam dresove za sinove i muža, šal za kuma, ostavila im gotovo 100 eura i potrošila oko 45 min čekajući na kasi, ali to je ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu, pa se isplati i čekati. Nakon toga smo na brzinu pobjegle, jer je taj dan bila utakmica i rijeke navijača su se počele slijevati prema stadionu.

Iako smo u Barceloni provele pet nezaboravnih dana i hodale uzduž i poprijeko po cijele dana nemoguće je sve vidjeti. Propustile smo,  kažu veliki spektakl vode, svjetla i boja na Magičnim fontanama jer se u to vrijeme održavao samo jedanput tjedno i to baš onog dana kada smo doputovale. Barcelona se kažu može doživjeti i iz zraka. Tu su dvije žičare i  „big wheel“ na Tibidabu koji smo preskočile jer nismo baš za visine, ali tko voli nek’ izvoli. Moguće je razgledati i sportske komplekse izgrađene za Olimpijske igre, mi smo ga vidjele u prolazu na city bus turi. Tu je i observatorij, Picassov muzej … i mogla bih nabrojati još mnogo , mnogo toga.

Stoga nam ostaje otvorena opcija da se opet, ako Bog da, još jednom vratimo u ovaj predivni grad i doživimo ga ponovo. Vjerujte mi da sigurno ne bi bilo dosadno jer je predivan, veličanstven i prepun iznenađenja. I zato na odlasku ne zbogom već doviđenja Barcelono!