Sankt Peterburg

BIJELE NOĆI U SANKT PETERBURGU

Autor : Vera O.

Druga destinacija mojeg putovanja u Rusiju je Sankt Peterburg, nekadašnji Petrograd, ili Lenjingrad kako se zvao u vrijeme moje posjete. Bilo je ljeto, godine 1989. Putovanje avionom katastrofalno. Avion Tupoljev, let nemiran, ali sada je sve iza mene. Slike iz aviona: nepregledne žitne ravnice, ogromna područja šuma. Poslije Moskve to je grad koji me oborio s nogu, ne samo svojom ljepotom, nego i duhom kojim je živio. To je carski grad, dom aristokracije, što se osjeća svuda. Grad zapada, Finskim zaljevom spaja se sa cijelim kulturni svijetom. U njemu smo se zadržali tri dana, od kojih je prvo veče bilo puno iščekivanja nečeg što smo prvi put u životu imali šansu doživjeti, nezaboravan i veličanstven doživljaj za oči i dušu nadasve.

Bijele noći. To je doživljaj koji je ostavio izuzetan pečat na mene. Spoj sumraka i zore, zalaska i izlaska sunca. S obzirom na kosinu zemljine osi, tu je noću stalni privid svjetla i tame. Poput izmaglice koja lebdi nad nama, poput anđeoskih krila koja pokušavaju raspršiti taj privid. Bilo je 1,30 u noći, a iznad nas kao da tinja zora ili pak umire dan. Napuštamo mjesto kraj mosta, koji se upravo dizao da propusti brod, jer rijeka je ovdje plovna i odlazimo u hotel, shvaćajući kako je ta prirodna pojava stvarnost, a ne privid.

To se može samo doživjeti, ali ne i snimiti. Sva čula moraju biti upregnuta da bi se u svoj snazi nešto tako doživjelo. Ta punoća u duši što su mi pružile one, još se nalazi u škatuljici skrivenoj duboko u meni.

Odsjeli smo u gotovo čudu graditeljstva novijeg datuma, hotelu Pribaltijskaja, koji je izgrađen u blagom poluluku, prekrasnog pristupa i iznimno dobrog interijera. Noć poslije ‘bijelih noći’ je bila kratka, pa smo ujutro umorni požurili da doživimo što se od tog predivnog grada da doživjeti, za tako kratko vrijeme što smo tu bili usidreni.

Posebno izdvajam Petrodvorec. Tu su rezidencije dinastije Romanov, a i palača Petra Velikog. Dolazak u parkove dvorca, na prostore gdje su razne rezidencije, na prostor geografski uronut u Finski zaljev, koji se dotiče parkova i sve to čini veličanstvenim, neizmjerna veličina zaljeva stopljena sa kapima vodoskoka. Zadivljujuće.

Parkovi prepuni cvjetnih lijeha, figure od kamena i mramora, bez stida se onako nage kupaju u carstvu vode pred očima nas znatiželjnika i na trenutak nas ostavljaju bez daha. Pokušate disati duboko, da se malo smirite od ljepote, jer i ona unese pozitivni nemir.

Pored nas prolaze šetači obučeni u prekrasnu odjeću carskog vremena i prpošno salijeću posjetitelje, sve to praćeno klasičnom glazbom orkestra koji tom doživljaju daje snažniji pečat. Jedna od dobrih ideja za svaki grad, pa tako i moj Zagreb. U tom ogromnom parku u kojem ne možete biti manje od par sati, voda odigrava posebnu ulogu. Sputana negdje ispod kamena, otvara joj se mogućnost da napravi festival kapi.

Vodoskoci istovremeno plešu svoj čarobni ples, stvaraju doživljaj duge i privid konfeta koje padaju po nama, kao da se događa vjenčanje neba i zemlje. Opet snaga vode. Neponovljivo, doslovce božanstveno, carsko.

Žena Petra Velikog, Katarina, muža je zvala ‘Petar primo’, a sebe ‘Katarina secunda’, dala je izgraditi monumentalni brončani spomenik, konjanika Petra Velikog koji je izradio francuski kipar Falconet, gdje je autor uspio konja u propnju postaviti na jedno kopito. Dokle seže ljudska sposobnost i umijeće !

Nakon nekoliko sati provedenih u parkovima i dvorcima, sa osjećajem vlage na usnama od sitnih kapi vodoskoka, odlazimo u Ermitaž, Zimski dvorac. Koliko je trg velik toliko se proteže zgrada Ermitaža. Muzej je osnovala carica Katarina. To je jedna od najvećih i najvažnijih kulturno povijesnih ustanova na svijetu. Plavetnilo granita čime je obložen trg samo je odraz plave fasade Ermitaža i plavetnila neba.

Eksponata neizmjerno puno, a uz ovaj putopis izdvajam jedan, i to poprsje načinjeno od nekoliko vrsta mramora. Posebno me je privuklo ljepotom izrade i kompozicijom boja mramora.

Premalo smo ostali ovdje, jer glavna destinacija bila je Moskva, kojoj svaka čast, ali sve viđeno ovdje može se mjeriti sa najzvjezdanijim nebom, doživljenim s bilo kog dijela svijeta, jer priroda je uvijek pobjednik i usporedba može biti samo s njom.

Poslijepodne smo proveli u neformalnoj šetnji Nevskim prospektom, ogromnim, širokim bulevarom. Šetajući tako nailazimo na malu neuglednu galerijicu sa mirisom vlage, i tu ugledam nju, ‘Floru’, djelo nepoznatog autora. Još i danas žalim za njom zbog svoje neodlučnosti da je kupim. Za mene nije važan autor nego ljepota i poruka slike.

Dolazimo do obale Neve. Divim se njezinom toku, rijeke su me uvijek opčinjavale, uvijek sam ih doživljavala živim bićima. Divim se i njezinoj širini, mirnoći kojom teče. Ime joj je tako poetsko. Na svojoj obali čuva usidrenu krstaricu prekrasnog imena: ‘Aurora’, koja je svojim pucnjem započela Oktobarsku revoluciju. Sada počiva na mirnoj Nevi, koja je njeguje blagim valovima. Privlači pažnju veličinom i izaziva strahopoštovanje, a Neva joj šapuće: ‘svoj si zadatak obavila’.

Finski zaljev je tu, dotičem prstima vodu i u kontaktu sam sa Jadranom. Vozi trajekt do Helsinkija, no vremena je malo, tako blizu a tako daleko. Ali vrlo malo je toga ‘žao mi je’ jer sve ostalo viđeno nadomještava punim plućima ono neviđeno.

Ostavila sam grad sa sjećanjima na njega, dugim čak 20 godina, na krilima Tupoljeva, gdje se, gle čuda, stajalo kao u autobusu. Sve nezgode i nelagode se zaboravljaju, kad vas obuzmu sjećanja na ritmički ples vodoskoka i divnu arhitekturu grada. Moram još spomenuti da Petrograd ima ponegdje kanale umjesto ulica pa su ga zvali ‘Venecija Rusije’, a odatle i onaj vlažni miris u galerijici. Tko zna, možda me moja ‘Flora’ još čeka…