Rusija u Doba Gorbačova

Autor: Kalina M. M.

4. mjesec. Godina 1989. Apsolventska ekskurzija ETF-a Sarajevo u tadašnji SSSR. Vrijeme reformi: Perestrojka – gospodarska reforma i Glasnost – veća otvorenost, transparentnost političkog sustava.

Nas nekolicina koji smo htjeli ići na Maltu ili Egipat skeptični – kako će izgledati cijelo putovanje…

Kijev

Što reći o ovom gradu? Ostao mi je u tako blijedoj uspomeni da mi ni fotografije nisu pomogle prisjetiti se što se tamo dešavalo. Jedino znam kako sam se osjećala – kao na iglama. U hotelu, u sobi, stalno sam se osvrtala, buljila u kantune sobe, strop. Stalno onaj osjećaj kao da vas netko gleda. Činilo mi se da svugdje ima prisluškivača, kamera. Cimerica mi se smijala, govoreći mi : “Relax”, ali me nije uspjela razuvjeriti da nas nitko niti sluša, niti gleda. Jedva sam čekala odlazak iz ovog sivila u neki europskiji grad. To je, svakako, bio Sankt Petersburg.

Sankt Petersburg

Čekate let Kijev – Lenjingrad (Sankt-Petersburg), stojite na aerodromu bez display-a i osvrćete se kako će biti najavljen let. Cijela apsolventska ekipa je postala nestrpljiva, pa gdje su izlazi? Vidimo žene u seoskoj odjeći, s maramamama oko glave, nose pletene korpe iz kojih vire kokoši. Neke vode za ruku malu rumenu djecu. Smijemo se i pitamo kud su krenule. Pojavi se stjuardesa, snažno zamahne rukom i povika “Lenjingrad, Lenjingrad!” Pljesnu rukama par puta. Mislili smo da sanjamo. Kad je to ponovila, shvatili smo da zove nas. Žene se ukrcaše s nama na let – Aeroflot. Ne znamo tko je više kokodakao žene ili one kokoši. Njima je to valjda izlaz kao kumicama na plac. Avion se tresao, sjedala pomjerala, putnici šetali. Osjećali smo se nesigurno, ali vidjevši nasmiješena ruska lica – to je njima normalno i mi se umirismo.

Gledamo kroz prozor, noć je. Odjednom svjetla velikog grada – Sankt Petersburga, kažu nam zovu ga sjeverna Venecija. Mnoštvo svjetala, vidi se Baltičko more, rijeka Neva, rukavci. Prekrasan pogled. Europa – Zapad. Grad je dao izgraditi car Petar Veliki po uzoru na zapadne zemlje, isušio močvare, osvojio zemlju od Šveđana, prizvao arhitekte i graditelje i nazvao grad po sebi. Zvanično je ime dobio po sv. Petru. Htio je premjestiti prijestonicu iz Moskve, kako bi bila bliže drugim europskim gradovima. Jako mu se sviđao Pariz i Versajski dvor…

Aerodrom normalan. Iskrcasmo se i transferom nas prebaciše do hotela Pribaltiskaja s 5*. Gradili ga Šveđani. Famozan je. Raspoređivale smo stvari po čistim ormarima, probavali ogromne krevete i slagali kozmetiku na velikim širokim policama od stakla u kupatilima. Sanja, moja cimerica, i ja prezadovoljne. Nakon tmurnog Kijeva, osjećamo se konačno ugodno. Na večeri veselo društvo zadovoljno.

Ujutro krećemo u razgledanje, a hladno – snijeg padao. Neva na mjestima zaleđena, čovjek ulazi i kupa se. Mi se smrzavamo u pernatim jaknama. Prekrasan je Zimski dvorac. Njega je dala izgraditi carica Katarina Velika, to je mjesto gdje je zimi boravila cijela carska obitelj. Galerija Ermitaž je u sklopu Zimskog dvorca i jedna od najvećih i najljepših na svijetu. Tolika raskoš! Uživala sam promatrajući slike velikana. Čuvari su strogo zabranjivali slikanje – bilo ih je na svakom koraku. Mogla bih ostati satima, zadržati se dugo na svakoj slici, ali trebalo je ići dalje. Voljela bih ponovo tamo poći, ali sljedeći put razgledati galeriju na miru cijeli dan ili čak više dana.

Napadom na Zimski dvorac je započela Listopadska revolucija u Rusiji. Napad je započeo s krstarice Aurora. I nju smo obišli. Sad je muzej.

Idemo na selo gdje je živjela Katarina Velika, plešemo po njenom dvorcu, bolje reći kližemo se po dobro lakiranim parketima. Morali smo obuti neke šlape preko cipela kako ne bismo oštetili parkete. Katarina Velika je bila jako napredna, ali okrutna vladarica. Pratila je europska zbivanja i bila u kontaktu s misliocima Zapada – Voltaire-om i Didierom. Svrgnula je uz pomoć svog ljubavnika nesposobnog vladara, svog muža Petra III. Prema sinu Pavlu se nije ponašala nimalo majčinski…

Kupujem suvenir Puškinovo pero. U vožnji autobusom slušamo vodiča koji objašnjava kako se dižu mostovi na Nevi kad prolaze veliki brodovi.

Jedan dan smo išli u razgled grada. Iskrcali nas u centru i kažu: slobodno vrijeme. Ehli su odmah pokrali džeparoši.

Mene kupovina nikad nije puno zanimala, cilj mi je bio samo što više obići. Ne sjećam se da sam tu kupila nešto zanimljivo. Nadala sam se da će u Moskvi biti bolji izbor. Ovdje smo gledali puste trgovine s malo artikala raširenih na policama.

Sanja je silno željela da je portretiraju umjetnici. Osjećala sam se nelagodno, jedan je to vidio i nacrtao me kao pravu vješticu – besplatno. Sanjin potret je ispao odlično, ali su ostali otišli prema hotelu. Odjednom nas zaskočiše dvojica nepoznatih – Sanja priča s njima i dogovara kako će nas odvesti do hotela. Ja sumnjičava, stalno joj govorim da idemo metroom ili taksijem, ona ne prihvata. Približavamo se sivoj Ladi, odjednom se podiže sjedalo – još jedan je tu ležao šćućuren. Izgledali su sva trojica kao KGB-ovci – namrgođeni, kratko ošišani, ali nisu bili u uniformama. Samo smo se zgledale i dale u trk. Nemamo pojma kud trčimo, tražimo policiju, samo bježimo od trojice. Konačno Sanja prihvati moje sumnje. Ne znam kako i gdje smo se zaustavile. Samo se sjećam velikog taksija Volge. Tražili smo da nas vodi u Hotel. Sjećam se da nam je silno naplatio. Cijelo vrijeme je buljio u retrovizor dok smo se nas dvije zadihane skupile jedna do druge. Nismo dugo o tome ništa pričali. Mogao bi se film snimiti kako nam je bilo uzbudljivo.

Povratak u hotel. Čekali su nas. Rekle smo da smo se zadržale zbog Sanjinog portreta. Na večeru smo išli u čuveni restoran na Nevskom prospektu. O kako se ono zvao? Ehli ili Ljupče će mi pomoći, možda. Svirala je ruska glazba i čula sam prvi put uživo svoju pjesmu Kaljinka. Cijelo društvo ju je pjevalo. Jeli smo kavijar, lososa … nezaboravna večer. Nas pet ženskih se izdvojilo – imali smo maškaranu zabavu. Ne sjećam se da smo ikad bile veselije.

Šetale smo oko hotela, pošle probati Baltičko more i gledale prema Finskoj. More uopće nije slano! Boja mu je bila žućkasto siva.

Odlazak iz Sankt Petersburga. Ne znamo što nas čeka u Moskvi. Ukrcavamo se na let za Moskvu.

Već umorni od stalnog tulumarenja, dosta nas spava u avionu. Na čuvenom aerodromu Šeremetjevu nas čeka transfer za hotel Kosmos. Došli smo po danu – vidimo da je ogroman grad. Samo razgledavamo.

Moskva

Smještaj u čuvenom hotelu Kosmos. Na zidovima čudne tapete – sintetičke, izgledaju kao itisoni. Ne možemo disati normalno. Jedva čekamo izići iz soba u hol. Ovaj hotel je pun skupih butika, nitko od nas studenata to sebi ne može priuštiti. Po liftovima zgodne Ruskinje. Kolege se smijulje, nakon našeg komentara da su lijepe. Kažu: to su prijateljice noći. Komentirale smo kako mora da su skupe, dok su u ovom hotelu!

Što smo vidjeli u Moskvi: Metro, Kremlj, Zvono, Crveni trg, Vasilijevska crkva, Lomonosov fakultet, Muzej Borodinske bitke, Lenjinov mauzolej. Meni se tako išlo u Boljšoj teatar! Našoj balerini Sandri također. Čini mi se kako je na repertoaru bio Čajkovski – balet. Rekli su nama kako su karte basnoslovno skupe kad se kupuju u zadnji tren, trebalo je tražiti preprodavače. Nas dvije se nismo upustile u takav biznis. I sad mi je žao. To se ne propušta.

Mauzolej – vrlo neugodna uspomena – čekali smo u redovima na ulaz. Nama se nije išlo, sve smo gledali kad će i to proći. Unutra sve crni mramor. Znate onu frazu “mračno k’o u grobu”, pa tu je stvarno bilo tako mračno. Sve neki mračni putevi. Odjednom u staklenom kovčegu mali balzamirani lik – Lenjin. Lice bijelo, okolo reflektori pojačavaju dojam smrti. Meni je došlo slabo, a nisam nimalo strašljiva. Valjda toliko svijeta, zagušljivo, mračno. Sjele smo vani. Gledali smo Vasilijevsku crkvu, po meni najljepšu građevinu u centru Moskve i slikali je. Neki su ulazili unutra, žalila sam što ja ne mogu, još mi se vrtjelo u glavi.

Na Crvenom trgu stoji vojnik i čuva stražu. Ne mrda, mislili da je kip. Išli navečer u restoran. Sjećam se da je bilo tako zagušljivo, mi išli prošetati. Toliko smo se smijali, slikavali, da su došli policajci legitimirati nas.

Treći dan se išlo u kupovinu – robna kuća Gum – izgleda kao mali grad. Kupovalo se svašta: zlato, svila, jantar, poludrago kamenje, escajzi, servisi od kobalta, šeširi. Cure su s ogromnim paketima ulazile u hotel. Recepcioneri su se čudili. A i mi smo. Navečer smo imali primanje u Marijetinoj sobi: “Ja se uvijek sjetim Marijetine uspješne kupovine i nas u njenoj sobi kako isprobavamo šešire, cipele, salove, ….” (Dragana D. V.)

Vrlo malo smo boravili u sobama, svi smo se okupljali u holu – imali su velike udobne kožne sofe.

Moskva je lijep grad, ali mi je Sankt Petersburg puno ljepši, pitomiji. Moskva je kao glavni grad bila puna parola: Perestrojka, Glasnost. Ne sjećam se da sam to viđala po Sankt Petersburgu.

Putovanje završava. Idemo transferom na aerodrom. Sad treba proći carinu. Oni koji su imali najviše stvari su prošli glatko. Jednog kolegu su toliko pilali zbog mikroskopa, on se sav tresao. Taj mikroskop sam danima gledala u izlogu i zamišljala vlastiti laboratorij. Sreća, pa ga ne kupih. Popularni su bili i foto – aparati Zenit. Inače su Rusi imali odličnu optiku. Htjela sam kupiti i nota, ali nekako ne uspjeh naći takve trgovine.

Sjedamo u avion već umorni od desetodnevnog putovanja, ali sretni što smo obišli jednu tako veliku zemlju – u stvari – njena dva velika grada.

DODATAK: MARIJETINE ANEGDOTE

Marijeta je najsimpatičnija djevojka koju sam upoznala u životu. Za društvo je vrhunska zabavljačica. Voljela bih kad bi se ekipa s fakulteta sjetila još njenih šala s ekskurzije. Javite mi.

1. Sjedimo u avionu iza Marijete. Odjednom vidimo prekopava nešto po torbi, traži, traži.
Izvuče neseser, pa ogledalce i reče:” Ogledalce, ogledalce, ovakvu ljepotu još ne vidješe nebeske visine”.
Svi putnici su se smijali. Izvela je to tako teatralno.

2. Vozimo se kroz Sankt Petersburg i vodič priiča o mostovima na Nevi, kako se dižu kad dolaze veliki brodovi.
Odjednom Mladen priupita:”A je li se diže odjednom svaki most?”
Marijeta spremno odgovara: “Ne, svaki drugi, moj Mladene!”