Autor: Micho M.
Koliko se čovjek može sjećati nečega što se dogodilo davne 1975. godine? Pokušao sam pomoću starih slika i kroz razgovor dozvati segmente tog maturalnog putovanja Dubrovačke gimnazije.
Što smo očekivali u SSSR-u u doba Brežnjeva? Ne puno, ali svakako zanimljivo.
Na svim ekskurzijama čovjek više pamti doživljaje, ljude, a manje posjećena mjesta.
Lenjingrad – Sankt Petersbourg
Išlo se Avio Genexom – avio-kompanijom, koja je u to vrijeme koristila samo avione Tupoljev Tu-124. U unutrašnjosti aviona je bila neka čudna mješavina zraka. Boljela je glava od toga. Na aerodromu nas je čekala policija, pitajući imamo li rublje (njihovu valutu). Onaj tko je imao, bio je ispitivan pod svjetlom u posebnoj prostoriji, jer se njihov novac nije mogao nabaviti izvan SSSR-a. Čekali smo ih pola sata – svakoga.Ostali su nosili dolare zašivene u naramenicama, rukavima, svugdje. Sjećam se kako su školskom kolegi Nikoliću carinici otkinuli prvu stranicu LP albuma Bijelog dugmeta zbog nemoralne slike (album „Šta bi dao da si na mom mjestu“).
Bili smo smješteni u hotelu Južnaja, ne baš neki ekskluzivan smještaj.
Tu sam prvi put jeo raznobojne juhe – ljubičasta (od cikle), plava (ne znam od čega su dobili tu boju), zelena, itd.
Sobarice su nam na naše iznenađenje prekopale kofere – svima. Razdvojile su robu – za kupovinu i onu koju neće kupiti. Meni su nudile 150 rublji za moju odabranu gomilu. Nisam prihvatio ponudu. Neki su baš ponijeli košulje s duplim šavom, pripremljene za prodaju.
Obišli smo Zimski dvorac, Ermitage, i dvorac Katarine Velike na selu. Tu nas je vodič odveo vlastitoj kući i ponudio domaćom votkom i kruhom u obliku opeke, koji je svaka obitelj dobivala za tjedan. Ostavili smo im par pari hulahopki, jer nisu htjeli primiti rublje.
Moskva
Sljedeća destinacija je bila Moskva. Išli smo vlakom od Sankt Petersburga. Put je trajao cijelu noć. Vlak je bio opremljen kao tadašnji naš treći razred. Pili smo grozno bezalkoholno pivo s keramičkim čepovima na boci. Za jednu rublju se mogao dobiti pun škartoc piroški.
Moskva – muzej borodinske bitke 
Moskva – ispred umjetničke galerije
Odsjeli smo u hotelu Turist. Tu su bile hrenovke za doručak, u juhi za ručak i navečer s jajima. Sve u istom danu! Kakav jelovnik!
Obišli Crveni trg, Kremlj, Lenjinov mauzolej, Lomonosov univerzitet, spomenik Juriju Gagarinu. Za male pare se vozali taksijem po gradu – automobili su bili čajke sa sedam sjedala, s jednog kraja Moskve na drugi za 3 rublje. Bili smo i u cirkusu, to je više bila gimnastička predstava, jer ono što su radili akrobati, rijetko se može vidjeti i na svjetskim gimnastičkim prvenstvima.
Sjećam se da su Rusi neke proizvode u trgovinama mogli kupiti u ograničenim količinama, npr. čokolade su tjedno mogli nabaviti približno našem jednom životinjskom carstvu. Možete zamisliti izraz lica dječaka kome smo kupili čokoladu od pola kg. Prilikom kupnje morali smo pokazati putovnice.
Kupovali smo LP albume klasike, u tim radnjama nije bilo gužvi. Na mjestima gdje su prodavali albume od The Beatlesa – nepregledni redovi. Kasnili su 10 godina s objavom njihovih albuma. Svi omoti su bili bijeli – samo naslovi albuma , nigdje nijedne slike.
Kao suvenire nabavljali smo babuške, a žvake – prodavali. Jedan paket (kutija cigara sa slikom rockera) je dosezao prodajnu cijenu i do dvije rublje.
Nismo nigdje išli na večere, zabavljali se sami po sobama.
Kijev
Da ne bi bilo zabune, Kijev danas pripada Ukrajini, a ne Rusiji, ali je kao dio ekskurzije ipak uključen u putopis.
Od Moskve do Kijeva smo išli također cijelu noć vlakom. Smještaj je bio bolji, ali grad najsiviji. Tu smo se zadnju večer skupili. Naručili večeru i nakupili pun stol rublji. Ponudili konobarima sve rublje koje su nam ostale, postavivši ih na gomilu. Pitali smo je li im to dovoljno. Oni su se bacali – grabili, tko će više pokupiti. Kao usporedba: 30 – 40 rublji je bila prosječna plaća radnika SSSR-a. Na gomili ih je bilo preko petsto.
Na aerodromu u Kijevu smo mogli dobiti besplatno crvene knjižice s Brežnjevim govorima. Jednu sam čak i donio, ali ne znam gdje je.
Bili smo mladi, ali smo se osjećali bogato!
Još nijedan putopis objavljen na ovim stranicama nije u meni izazvao takve emocije kao ovaj. Sjećanje na mladost, na bezbrižni dio života, i spoj toga sa onim čudnim vremenima, koja sada izgledaju tako strašna, a nekad su nam bila možda i normalna… pa crno-bijele fotografije … sve ukomponirano u vrlo emotivan i osoban tekst koji je puno jači nego golo navođenje statističkih podataka o gradovima. Vidi se da je ovaj autor vrlo dragocjen putopisac i voljela bih da i dalje šalje svoje tekstove.
Mene je putopis jako dojmio, takodjer. Zato sam bila uporna i pomalo “gurala” da se dovrsi. Žao mi je jedino što nema puno slika. Naime, autor je bio glavni fotograf na ekskurziji, pa je sve razdijelio. Tad nije mogao pomisliti da će se nakon 34 godine naći na jednoj Web stranici.
Opet sam pregledala fotografije, djeluju kao magnet. Nisam odavno gledala scene iz tih vremena. Mada pravljene prije 34 godine, ipak su odlične i danas. Putopis budi sjetu za davnim vremenima, koja su nama, preko 50, ostala u srcu.
Tko bi danas putovao vlakom cijelu noć? Nema šanse. Ali onda je to bilo normalno. I ništa nije bilo teško.
Divno da se autor sjetio ovolikih detalja.
Cool! Narocito fotke
Nisam znao da se nekad ovako živjelo u Rusiji. U to vrijeme nisam ni bio rođen, pa su mi te činjenice ostale nepoznate. Uh, baš je bilo gadno. Ja ni ne znam kako se koriste LP ploče, samo vidio kod jednog čovjeka stari gramofon. Ludilo fotografije!
Tata, tekst ti je super.
Imate li rublje? Krepao sam od smijeha! Vrlo interesantno. Nisam ni znao da si bio u Rusiji.
Ja sam bio 1974.
Kako vidim istom turom.
I dan danas žalim što nisam ništa vidio oko sebe zbog trgovine sa rusima.
Okrenuo sam 400 rubalja.
Skoro sama bacio kožni kufer za 40 rubalja kupljen. Pušku za podvodni ribolov.
Stara kamera sa filmom dupla osmica je negdje na tavanu.
Ama baš svaku curu smo mogli osvojiti. Bar ja.
Vukle su nas za rukave.
Toliko sam se udomačio da sam naučio ruski za petnaest dana.
Eh da mi je sada tamo otiči kao onda.
Ne bih trgovao……..