Novorossiysk

Autor:  Kapetan

Novorossiysk na Crnome moru

Stigosmo mi tako parahotkom “Atlantic Hero” na sidrište broj 146 pred crnomorsku luku Novorossiysk. Vlasti su došle na brod. Agent, harbour master, port state control, jedan uniformirani iz imigracije i tri “ženskinje” iz carine. Uzeše petnaestak kartona cigara, četiri kokoši, nešto kave i još po koju sitnicu. Nisu agresivni kao u Arabiji ili Gruziji. Uđu sa mnom u store i onda, prije nego će upitati mogu li to uzeti, dugo tu stvar prevrću po rukama i na kraju ispod glasa upitaju: “možno?”. ‘Ajde sad ti budi faca,  pa reci: “ne možno».

Dobio sam informaciju od agenta da ćemo morati čekati par dana na sidru, što nam nije teško palo. Agent, dugokosi Rujo u bijelim hlačama i havajskoj košulji ručne izrade, kao da je ispao iz kakvog filma snimljenog kasnih šezdesetih. Tu sam, a sve zbog njega, počeo sticati pogrešan dojam o luci i stanovnicima. Doduše, na kraju se ispostavilo da je muški dio populacije njemu sličan. Uglavnom, na tu vijest zamolih ga da sutra organizira lanciu i shore leave za posadu. I za mene, naravno. Moj ga je zahtjev full iznenadio, jer kaže da sa sidra nema izlaza zbog nekakvih komplikacija u vezi sa imigracijom i slično. Tu sam ja malo taktički promijenio ton i nastup.

Prebacio se na šemu debeli glas i debeli stas, pa je rekao da će pitati šefa. Ujutro, nakon gadnog natezanja sa šefom, ishodismo obećanje da će se boat organizirati. Međutim, nije moguće sve  to obaviti u tako kratkom roku (12 sati), pa će se lanciu probati organizirati za sutradan. Drugi dan pojavio se konačno taj boat, ali ne kako je dogovoreno u 15.00, nego u 18.00 i to uz mnoštvo peripetija. Na kraju se pojavio mali ferry boat za otprilike 80tak putnika. Maksimalne brzine od 10 nm što će reći da smo do grada vozili sat i kvarat. Od dvadesetidva člana posade na brodu ostadoše njih osam. Nadam se da to kompanija neće nikad saznati. Nas četrnaest se iskrcasmo u centru grada ispred imigracijskog ureda oko 19.30. Dok smo još bili na boat-u ja rekoh, onako iz šale, prvom makine, Škotu, da ko zna kako će to izgledati na kraju kad oni skuže da on ima British passport. John je stalno ponavljao da on nije glasao za T. Blaira. Uglavnom, po dolasku, pojavi se jedan uniformirani i prozove number 6. Stark – za mnom.

Johny je gadno problijedio, ali mu nije bilo druge nego je pošao za njim u posebni dio zgrade. Ostala posada začas dobi propuske i ispedalira van u život kroz lučku kapiju, širom otvorenu. Johna su držali oko sat vremena i vozali ga iz jednog u drugi ured. Ja sam na kraju nazvao agenta, a on reče da ovi nisu nikad vidjeli Britanca i sada se svi oko njega skupljaju. Poslije smo se malo šalili na njegov račun, da su ga i otpozadi čekirali, ali on tvrdi da nisu.

Moj prvi izlaz na rusko kopno

Do sada nisam nikad imao tu  priliku, a čuo sam svakojakih storija. Reći ću samo jednu stvar. Čini mi se da nikada u životu nisam vidio takvo mnoštvo lijepih djevojaka i žena na jednom mjestu. Možda i to što sam već tri mjeseca na brodu utiče malo na tu moju opservaciju, ali i drugi koji su taj dan izašli van potvrdili su moje mišljenje. Sve je ispalo daleko bolje nego sam očekivao. Izgleda ti Rusi i nisu bili toliko zaostali, kad su uspjeli u tako kratkom roku doći na, skoro pa naš, standard. Najlošiji su auti. Odreda lade i volge. Izašli smo van, ali kasno, tako da su svi dućani, osim jednog sa muzikom i cd-ovima bili zatvoreni, ali se po izlozima da primijetiti da ima svega i da je poprilično jeftino.

Glavna ulica je dva bloka zgrada od morske obale i sastoji se od dvije široke ulice podijeljene u sredini parkom. Prekrasan park, širine šezdesetak metara i dugačak dva kilometra, dijeli te dvije široke ulice na pola. Park je bogato okićen spomenicima i fontanama. Na glavnom trgu je ogroman spomenik oslobodiocima od njemačke okupacije za Drugog svjetskog rata. Tipičan socreal, ali u mraku, pa nisam mogao napraviti niti jednu sličicu. U glavnoj ulici su i butici, restorani, pubovi, casina, disco klubovi i da ne duljim. Mnoštvo ljudi te večeri bilo je na ulici, a cure su sve odjevene po zadnjoj modi i svakoj fali onaj dio majice što prekriva pupak.

Škot se začudio da nema žena sa maramama na glavi, jer da kad kod njih prikazuju Rusiju, uvijek i isključivo prikazuje žene tako obučene.

U jednom malom restoranu smo večerali i možeš zamisliti da je mlada konobarica, koja dobro priča naški, živjela u Prokuplju (probaj naći na karti) šest godina. Nismo je pitali što je tamo radila i kako je bilo. Nema prednje zube, a nema ni false. Nakon žderila i pošto smo joj ostavili love za bakšiš koliko i za večeru, obišli smo tri mjesta za noćni izlaz u Rusa.

To nam je lokalno preporučeno, a više nismo ni vremena imali, jer sam boat natrag rezervirao za 4 sata u jutro. Dakle bili smo u: Čajka restoranu, Maximus disko klubu i Pauk noćnom baru. Sve je jako pristojno i otprilike na našem nivou ako ne i višem. Restoran Čajka, odnosno nekava vrsta morske ptice (galeb) ima muziku uživo i sa strane mali disko klub. Ekipa svira Deep Purple, Black Sabath i domaće poskočice. Dio je odijeljen u restoran i tamo je teško dobiti stol. Pošto prepoznaju da nismo njihovi, za čas se nađe slobodno mjesto. Tu smo testirali votku i njihov šampanjac. Šampanjac piju i čokoladu grickaju, pa smo i mi tako. Nije bagatela, ali nije ni skupo.

Tekila bum-bum i votka juice

Nakon Čajke zaputismo se u Maximus, koji se nalazi, rekli bismo  mi u Rijeci, na Korzu. Na ulazu dobiješ karticu s magnetnim zapisom. Unutra ništa ne plaćaš, nego ti na izlasku uzmu karticu i s nje očitaju koliko si se nalio, pa to platiš. Donji kat je kuglana s pet traka i malim kafićem sa strane, a gore je disko.

U disku četiri ženskice  plešu u bikinijima na izdvojenim podijima, a okolo je toliko žena i djevojaka da imaš osjećaj da je izbio rat, i da su muškarce sve regrutirali. Znači sedamdeset posto ili više posjetitelja su ženske osobe izmedju 20 – 45 godina. Sve izuzetno dobro odjevene, sa dosta zlata na sebi i sa cugom da smo se mi posramili. Tekila bum-bum se toči nemilice i one to šibaju turu za turom dok mi našu votku juice sisamo i do šest minuta.

Odlučismo se mrdnuti na drugo mjesto, jer ovdje su iskušenja postajala sve veća, a naročito nakon wet t-short contesta, kada se nekolicina mladih cura, u ionako prozirnim majicama i tangama, na podiju polijevala vodom.

Sljedeće mjesto koje su nam preporučili zove se “Pauk” ili u prijevodu pauk.  Nekakva je mješavina diska, striptiz bara i restorana.

Tu je već bilo teško odijeliti djevojke iz poštenih familija od onih drugih. Ove druge su očito bile u većini i već je počelo nekakvo nabacivanje, ali smo mi tu bili zauzeti našim prvim makine koji se cijelu noć predavao užicima i nalijevao votkom.

Tempo ispijanja votke mu se strahovitio ubrzavao i već je čašu praznio za dvije minute. Na momente ga je bilo oduzelo i čini mi se da je počeo treperiti kao struna nemogavši podnijeti toliko užitaka i dobrih stvari istovremeno. Poslije nam je priznao da četiri godine nije okusio alkohola i da je clan “AA” kluba. (anonimus alkoholicus). Od tuda smo se tužnim korakom uputili natrag u porat, a zatim ferryem natrag na brod.

Filipi su se zabili drito u tzv. seamans’ club i od tuda nisu izlazili osim pojedinci povremeno na sat dva, uz pratnju kakve lokalne dame, pa natrag.

Izgleda se i njima dopalo i tko zna ko je bolje prošao.

Žao mi je sto smo tako kasno ispedalirali van i što nisam uspio obaviti kakav šoping i kupiti kakav suvenirčić. Taksista kaže da suvenira nema i da jedino mogu dobiti kalašnjikov, vrlo jeftino, uz poruku from Russya with love.

Namjeravao sam kupiti Jesenjinovu zbirku na ruskom, ali sa latiničnim tekstom, ako takvo što postoji, ali ništa ne bi od toga. Kako je mrak ubrzo pao, nismo uspjeli čak ni grad dobro vidjeti, ali se iskreno nadam da će mi se prilika za to još koji puta ukazati. Ovo je krajnji jug Rusije i dio zemlje izmiješan svakakvim rasama i to većinom brutim.

U blizini je rijeka Don i grad Rostov na Donu.  Rijeka Kuban tu utiče u Crno more. Kraj se oko nje zove Kuban ili Kubanski. Volga u Astrahanu tu u blizini utiče u Kaspijsko jezero, a prema sjeveru su nepregledne ukrajinske ravnice.

Kilometarske šume breza, ravnice isprekidane velikim rijekama. Don, Volga, Dnjepar. Tu je domaja Kozaka, Čerkeza, krimskih Tatara i ‘ko zna koga sve ne. Da bi se malo bolje skužio život ovdje i lokalne običaje, koji možda još nisu odumrli, treba pročitati Mihaila Šolohova i  njegov “Tihi Don”. Nikakav film ti to ne može dočarati.

Rusi su tu zemlju oteli Tatarima,  slično kao Ameri Čiroki indijancima njihovu. Još su ih na kraju iselili u Centralnu Aziju, ali se mali dio poslije vratio. Nisam uspio opaziti ni jednu azijatsku facu. Grad se razvio u doba nekog od ruskih careva. Ovdje su otkrivena velika nalazišta boksita. U to se vrijeme cement počeo proizvoditi u velikim količinama. Stijene na prilazu grada su odsječene i sve podsjeća na kamenolome Marine di Carrara. Luka je poprilično velika i unutra sam zabilježio petnaestak brodova osrednje veličine, mada ima mjesta i vezova za još tri puta toliko. Očito je to bio veliki porat u doba CCCP-a,  ali nije toliko propao kao recimo Batumi u Siriji, koji je, ako se s ovime usporedi “apocalipsa now”.

Terminal na kojem mi krcamo, je u većinskom vlasništvu Chevrona i Lukosa. Chevron je uložio dvadesetipet milijardi dolara u terminal i cjevovod, a sada dižu oko 20 milijuna usd dnevno.

Uglavnom vrlo dobro ocijenjen izlazak van i povratak na brod te zadnje slobodne ljetnje večeri. Moj prvi doticaj sa novom Rusijom i kao što sam rekao: Kad umrem nadam se da ce me ‘vamo poslati, jer ovo je seamans’ paradise.

Ništa bez potvrde

Na kraju jedna zanimljivost. Po partenci, opet ekipa iz imigracije i sve one ženskinje, dođu na brod predvođeni agentom. Traže da im se predoči lista koliko para svaki pojedinac ima na partenci.

Vani se novac mijenja u seamans’ clubu ili mjenjačnici i za to se mora uzeti potvrda. Na to nam je agent posebno skrenuo pažnju. Nekada je postojao crni tečaj, pa su svi vani mijenali na crno, međutim danas se to ne radi ali je regula ostala.

Naš je Žakula izašao van i u neko doba se odvojio od nas i zaprašio u seamans’ club. Tamo je upoznao jednu lijepu djevušku i proveo ostatak noći kod nje u stanu. Međutim, djevuška mu za pružene usluge nije izdala potvrdu iliti račun, pa je Žakuli na kraju falilo 65 usd za koje nema pokriće.

Sada mene ispituju di je on to potrošio. Probam ja toj ženskici nešto na fino objasniti i sve naokolo, a agent joj prevodi. Međutim ona inzistira na potvrdi i gotovo. Meni dosadi i zovnem Žakulu da on to sam objasni. Počeo on nešto mucati i crveniti se na engleskom, a ona ga sve gleda i šuti.

Na kraju pristane da ja izdam potvrdu i da onda to bude službeno pokriće. Na brzaka na kompjuteru napišem sljedeće. “ This is to certifie that, I (cenzurirano), passport no. (cenzurirano) spend ashore in Novorossisk 65 usd without receipt. I have given this amount of money to one very nice lady of the night of as a gift for special escort service.”

Ja se ispod potpišem i Žakula ispod mene. Agent sve to prevede na ruski i ispod prepiše na ćirilici i lupi svoj pečat. Vlasti to pročitaju i čuje se lijepo gdje kažu krasniva djevuška i eskort usluga. Mrtvi hladni spreme to u file s ostalim dokumentima.

Uspio sam napraviti fotokopiju i sada Žakula ima potvrdu, u vidu certifikata, da je noć proveo u Rusiji s krasnivom djevuškom i da nije osramotio malo primorsko mjesto iz kojega dolazi.

Istu sam poslao u London i Rotterdam.