Moskva

Autor : Vera O.

Moskva

Razmišljam o putovanju, samovar me tjera da odaberem Rusiju, Moskvu. U stanu na vidljivom mjestu stoji samovar, asocira na Rusiju. Dostojevski, pogotovo Turgenjev, često ga spominju, tu tradicionalnu napravicu s kotlićem na lavljim nogama, posrebren naravno, a ispod plamenik na špirit i pipac za istjecanje kultnog ruskog ili kineskog čaja u ruskim plemićkim zdanjima. Vrlo idilično. Eto, on je glavni razlog moje odluke da krenem put Rusije.

Put uobičajen: Zagreb-Beograd-Moskva. Leti JAT. Bilo je to 1989. Davno, ali sjećanja su svježa. Grupa sačinjena od svih nacionalnosti, bivša država u malom. Ljeto je, sedmi mjesec, dolazak na aerodrom Sheremetyevo. Let miran, a ja opet ja, izuvam cipele i svoju bosu nogu stavljam na rusku zemlju. Nisam Papa, ali sam ja, ljubim tabanima zemlju koja me po mom osobnom doživljaju dočekala ljubazno.  Ne kaže se zabadava da su tabani geografija svijeta.

Odsjedamo u hotelu Kosmos . Sa njegovog zadnjeg kata puca prekrasan pogled na okolne arhitektonske veličine, kojima su autori željeli očarati svakoga. Sobe su uredne, ali nas već ujutro opsjedaju prodavačice čarapa, najlonki, a ‘babuškama’ ni traga, ne možeš ih kupiti. Prije ćeš je naći na Hreliću u Zagrebu. Hrana prepuna ribe, i to dobre ribe. Nisam se tako dobro najela ribe kao tamo. Moskva veličanstvena, ogromna, od Krasnaje ploscadi, do ogromnog spleta metroa, koji vas odvoze u sve dijelove grada.

Prvo vas vode na Krasnaju ploscad (Crveni trg). Tu je velebni Kremlj i mauzolej Lenjina, koji tamo leži poput plastične lutke. Nitko me nije mogao uvjeriti da je to on, osim strašne ozbiljnosti stražara i njihovo paradiranje ispred Kremlja.  Na njih se ne obazirem i držim se svojih misli. Misao je ono što ti nitko ne može oduzeti. Prodati treba svašta, pa i Lenjina. Nasuprot Kremlja je Duma, prekrasno zdanje namijenjeno trgovinama, ali sve je siromašno artiklima iako nisam došla ni po što, osim da moje oči dožive ono što oči mogu. Danas su tu navodno najelitniji dućani iz cijelog svijeta.

Malo dalje na jugu trga prekrasno zdanje crkve Vasilija Blaženog. Ne može se ući, jer je tu gradilište, navodno ju pretvaraju u muzej – bio je u to doba komunizam. Izvana božanstvena, sa raznobojnim kupolama, izdvaja se od ostalih crkava baš zbog tog kolorita. Uskraćeni smo za unutrašnjost, ali to nadopunjujemo odlaskom u drugu crkvu bijelih kupola, čija je unutrašnjost zaustavila dah.

To je crkva sv. Nikole. Veličanstvenost svoda nalik na pozlaćeno sunce, ikone svuda oko nas, toliko bogatstva.

Odlazimo sa trga sporednom ali širokom ulicom i primjećujem nešto što mi je ostalo u dubokom sjećanju. ‘Emancipirane žene’, žene u građevinskim odorama na skelama, žbukaju fasadu. Snimanje zabranjeno, oko njih šeću stražari, očito su zatvorenice. Idemo dalje, zaboravimo to što nas je dirnulo u dušu.

Metro je nešto van svih klasa: mramor, kristalni lusteri, 200 m pod zemljom, stanice su velike dvorane … fascinantno, veličanstveno. Tog dana posjećujemo jednu rusku novinarku u njezinom stanu. Skromno, da skromnije ne može biti. Uvijek smo govorili da smo mi napredni zapad, što se standarda tiče. Tada smo to uistinu i bili.

Sutradan smo prisustvovali jednoj maloj predstavi u nekom manjem kazalištu. Bio je to u biti prikaz njihovog folklora, što nije bilo loše za vidjeti. Ja sam osobno bila zadovoljna.

Na ulici suncobrani na jednom štapu, poput visibabe ili zvončića, izazivaju podsmijeh, a danas je to ‘in’, i ja imam jednog na tu temu na terasi, kupljenog u Bauhausu. Očito su dizajneri bili vidoviti.

Moskva teče moćna, velika i ne obazire se ni na koga. Gledam je s mosta i sjetim se Jesenjina: ‘i dugo val do vala, mreškala se voda’. Kaže se: da bi bio moćan, moraš biti voda. Nema li pregradu ona teče, postoji li brana ona stane, probija se brana, ona opet teče. Ako je u okrugloj posudi i ona je okrugla, a ako je u četvrtastoj i ona je takvog oblika, zato što je popustljiva. Ona je potrebnija od svega i snažnija od svega, pa zašto da se obazire na nas kad ima takvu snagu i teče svojim tokom.

Godinama sam učila ruski i nije mi pomogao jer svi ruski velikani su prevedeni, ali ovaj je put upalilo znanje odnosno čitanje ruskog jezika koji se nalazio na svim oznakama u gradu, a pogotovo u metrou. Bila sam vodič Englezima koji su blijedo gledali u nazive stanica i ništa nisu mogli pročitati. Ćirilica ruska. Tko zna kud bi ih metro odvezao, ostali bi izgubljeni u višemilijunskom gradu. Samo su govorili ‘Thank you’.

Voljela bih se tamo vratiti jer Moskva je odavno obukla novo ruho, a svi se osjećamo dobro u novom, pa tako i stara ljepotica Moskva.