Staze kroz Rumunjsku
Autor: Darko S.
Put smo isplanirali na brzinu. Nakon svih vremenskih prilika i neprilika javila se potreba da negdje “odvezemo” par tisuća kilometara i damo sebi malo oduška.
Rumunjska i njene staze Transalpina i Transfagarašan su nam odavno ucrtane u dnevni red i eto ispuni nam se i ta želja.
Plan je bio sljedeći: Banja Luka – Đerdap – Targu Jiu – Sibiu – Pitesti – Brašov – Temišvar – Vršac i preko Beograda kući. 6-7 dana, kako kome! 🙂 Na karti to izgleda otprilike ovako:
Dali smo se u kratkotrajno i ne previše detaljno planiranje rute i puta.
Pokret je dogovoren 3. 8. Ekipa je brojno stanje zaključila brojem 7. Ekipu čine Lija (Suzuki GSX 1400), Sina (Suzuki BKing), Škora (Suzuki BKing), Dani (Kawasaki Versys 1000), Zoka (Aprilia Caponord 1000), Slaven (BMW R 1200 GS) i ja (BMW F 650 CS). Malo drugačija postava od Grčke.
Dan 1. Nedjelja. (510 km)
Ekipa okupljena kao i uvijek ispred Zeppelin kafea, tu je i odbor za ispraćaj, a netko je pozvao i alternativnu televiziju pa je na večernjem dnevniku objavljena i reportaža:
http://www.atvbl.com/atv-video-banjalucki-motoristi-krenuli-u-novu-avanturu/ Simpatična pričica.
Pokret! Prva tura je do Donjeg Milanovca, planiranih oko 510 km. Zbog dužine puta odlučili smo ići autoputem kako bismo što prije stigli u Srbiju i isključili se kod Ralje za Požarevac.
No, granica Hrvatska – Srbija je i prvo veliko iznenađenje. Kolona turista dugačka preko 6 km. Nekako, uz pomoć i blagonaklonost hrvatskih policajaca, probili smo se između kolona i prošli granični prijelaz, prilično brzo.
Prva duža pauza pravi se u Beogradu. Ogladnjeli narod Lija usmjerava u etno restoran Čedić na Žarkovu. Pun pogodak. Tu se potvrdila stara deviza – ‘nitko u Srbiji ne može ostati gladan’. Nakon obilnog ručka i duže pauze nastavljamo ka jugu.
Nekih 60 km iza BG, isključenje za Požarevac i opet jedna manja pauza u jednom simpatičnom kafeu kraj puta. Na žalost nema esspreso kafe ali ima domaće 🙂 Kava se služi s rahatlukom, po starinski! Tražili smo i repete 🙂
U kafeu “Grom”, pripadnik bajkerske grupe iz Požarevca pravi nam društvo. Dobijamo korisne upute kojim putem je bolje ići dalje, spustiti se na Dunavsku magistralu i zakačiti malo Srebrnog jezera, Lepenskog vira i ukrstariti u Đerdapsku klisuru.
Nastavljamo dalje dobrim putevima centralne Srbije uz par iskoraka od planirane trase, ali na zadovoljstvo svih. Treba vidjeti i onu Srbiju kraj običnog puta, punu traktora i mašina za izvlačenje drva iz šume!
Kad dohvatite Dunav, vidite odmah da kod Rumunja pušu neki zapadni ili EU vjetrovi. Bezbroj je vjetroelektrana sa “one” strane. Na srpskoj ni jedna! 🙁
Moguće da desnom stranom Dunava nema vjetrova.
Stižemo u Donji Milanovac. Pronalazimo rezervirani smještaj i ekipa se opušta na kraju prve etape. Smještaj smo imali u vili Marković, na izlasku iz Donjeg Milanovca ka Kladovu. Gostoljubivi domaćin nam je dao tri apartmana na tri kata svoje vile, s predivnim pogledom na Porečki zaliv koji je u stvari mali rukavac Dunava.
Troškovi: cestarina Hrvatska: 42 kn, Šid Beograd: 170 din, Beograd Ralja: 90 din. Popust koji su srbijanski bajkeri ostvarili teškom borbom a iznosi 50% cijene putarine za 1. kategoriju stupio je na snagu nekoliko dana prije našeg prolaska i ostvarili smo ga. Smještaj je bio po cijeni od 10 Eura po osobi. Detalje o smještaju možete naći na njihovoj web stranici
Dan 2. ponedjeljak (400 km)
Buđenje, napuštanje smještaja i odlazak do Donjeg Milanovca na jutarnju kafu i doručak. I onda putem dalje niz Dunav sve do pred Kladovo, granični prijelaz Đerdap. Put prelijep, prati rijeku, na momente se krije u tunelima, a na momente iskače na prelijepe vidikovce odakle se osmatra sva ljepota Đerdapske klisure i dunavskog priobalja.
Ovakvih prizora je bezbroj. Dunav kupa obale dvije zemlje tiho ploveći ka Crnom moru.
Nakon nekih 60 km vožnje stižemo na đerdapsku branu koja je ujedno i granični prijelaz. Nismo mogli odoljeti, a da ne stanemo na kratko na pograničnoj zoni i napravimo koju fotografiju!
Dio ekipe, s obalom Rumunjske iza leđa.
Prelaskom rumunjske granice okrećemo ka – Drobeta – Turnu Severin. Ne ulazimo u grad nego prolazimo pored, kačeći dio industrijske zone grada. Tvornica na tvornicu se nastavlja, ravnica, ogromna postrojenja, travnjaci i nepregledna stada konja. Put odličan. Stotine dalekovoda iznad glava. Pravac – Transalpina. Na granici saznajemo da je ona zatvorena, ali nema razočarenja. Nikad ne znaš je li svaka takva informacija točna! Idemo dalje uvjeriti se sami u sve. Napokon, zato smo i pošli!
Kraća pauza u gradiću Targu Jiu. Lijepo mjestašce, promet dobro reguliran, problem s parking mjestom u centru. Rješavamo to na naš način. Parkirati se na najmanje proširenje kraj pješačke zone. Pravac u banku. Rumunji nisu voljni primati eure u gotovini, a ni kartice im ne rade po malim mjestima, pa je preporuka imati leja što više sa sobom i to mijenjanje vršiti u ovlaštenim mjenjačnicama i bankama. Tečaj, ako vam to nešto znači je 4,4 leja za jedan euro.
Pauza u obližnjoj bašti kafea. Naravno kava i ledeno osvježenje. Ipak vrućina je velika, a naša odijela upijaju svu toplotu sunca.
Pivo Silva, odlično, hladno. Ali karta je važna. Treba vidjeti detaljno kako dalje i kuda.
Polazimo lagano ka motorima i srećemo prometnog policajca na peugeot skuteru koji nam daje pravu informaciju: “Transalpina je otvorena za motore”. Nama više ni ne treba 🙂 Pokret ka Karpatima. Nakon nekih 50 km od grada, izlazimo iz ravnice i pred nama se izdiže karpatski masiv. Valja dopuniti rezervoare gorivom, jer nije baš preporučljivo švrljati planinama i gorama nedođije s malo benzina. Neka ga ima, neće se baciti. Seoce Novaci, pumpa. I URSUS pivo. Hm, valja probati i tu vrstu. Tu je i Tamisuarana pivo! 🙂 Sve bolje od boljeg. Pauza. Oblačenje malo deblje garderobe. Oblaci nam najavljuju iznenadjenje. Pokret.
Krivine, jedna drugu stižu. Uspon prilično jak. Znakova o nagibu terena nema. Valjda ne smiju napisati koliki je nagib. Uskoro smo u ski centru. Goleti pripremljene za skijanje i kuće za iznajmiljivanje.
Pogled s vrhova visoravni je predivan. Daleko se vide samo vrhovi i obronci Karpata.
Putevi prilično dobri, ali bez bankine i branika. Samim tim glava u torbi je već od samog podnožja pa do vrha Karpata. To, valjda i ima svoje draži. S dolaskom na vrhove počinje kišica i lagano se opremamo u antirain odjeću. Prilično svježe, a na sve strane pucaju predivni vidici.
I na kraju autor ovih redova i ponosni vlasnik uspomena:
Nakon forsiranja visoravni i goleti gdje su krivine pomalo i opasne, spuštamo se u gorje puno borove šume. Kraj puta prilično živo. Silna romska naselja na otvorenom, šatori, kombi, kamperi, ispred svakog šatora vatra, nešto se kuha, pored puta mali romi prodaju kupine i maline i kojekakvo šumsko voće. Putevi na momente loši, divlji, rekao bih. Ne odustajemo.
Putokaz za manastir! Nismo svraćali. Crkva u manastiru impozantna. Veliki broj vjernika dolaze i odlaze. Pred nama i dalje izazovi. Uživanje punim plućima. Brzina, miris šume poslije kiše, rijedak zrak, ponegdje magla i opet brzina i krivine.
Napokon se spuštamo s Karpata, ostavljajući iza sebe zadnjih desetak kilometara možda najlošije trase puta, ispresjecane pojasevima makadama na svakih 300 do 400 metara, u širini od desetak metara. Kao da se neko igrao i pravio svojevrsne “ležeće policajce” nedozvoljavajući nam ubrzavanje. Ljubav boli, pa i naša leđa (donja). Vrijedilo je.
Prilazimo Sebešu i odlučujemo produžiti do Sibiu. Veći grad na karti, a i preporuke su nas vodile tamo. Put Sebeš – Sibiu, magistralni, vodi paralelno s autoputem. Odličan izbor. Dobre brzine, usponi s dvije trake, kultura vozača automobila na “zapadnom” nivou. Prolazimo pored aerodroma i ulazimo u Sibiu. Nalazimo privatni pansion blizu centra grada i gladni parkiramo motore u dvorištu, presvlačenje i bježanija na večeru. Hrana odlična. Zadržavamo se na večeri duže prepričavajući iskustva i utiske tog dana.
Troškovnik: Smještaj u pansionu 7 eura po osobi.