Autor: Ivana Š.
Madeira je zanimljiv otok, pun prirodnih različitosti i otvorenih ljudi. Na njemu ćete se vrlo brzo osjetiti domaćim.
Glavni grad Funchal
Po dolasku na aerodrom, umjesto taksija uzmite autobus. Postoje dvije vrste – lokalni (karta stoji 3,50€) čiju vožnji nećete nikada zaboraviti jer vijugate po lokalnim ulicama (a sam autobus je poput naših iz 70-ih godina) neviđenom brzinom. I općenito, svaka vožnja javnim prijevozom po Funchalu (glavnom gradu) je doživljaj – jer je brdovit, a imate dojam da vas vozač želi impresionirati svojim schumacherovskim sposobnostima (da ne zaboravim, preporučam kupovinu dnevne karte za 4,40€ s kojom se možete voziti beskonačno. Kupuje se u kiosku glavne autobusne stanice – blizu žičare – iako vjerojatno ima i drugih prodajnih mjesta). Druga vrsta busa je Aerobus – karta stoji 5€ i vozi brzom cestom, te je u Funchalu za cca 20 min. I inače, autobusi javnog prijevoza voze na doslovno svako brdo i svaki put sam se iznova čudila kako se uspijevaju uspeti uz tako strme ulice.
U svakom gradu kojem sam mogla uzeti turistički autobus (hop on – hop off), to se pokazalo kao izvrstan potez, pa tako i u Funchalu. Ondje postoje dvije agencije – žuti i crveni autobusi. Žuti ima žutu i plavu turu. Ja sam iskoristila obje i dobila dobru sliku o gradu i okolici. Karta vrijedi dva dana i stoji 12€. Polazne stanice su uz obalu, ali ćete ih pronaći i na drugim autobusnim stajalištima po gradu. Plava linije odvest će vas i do mjesta Camara de lobos zapadno od Funchala. To je ribarsko mjesto – ne pretjerano lijepo ali je zato poznato po ribi espada (scabbard fisch, eng.) koja se lovi jedino na Madeiri i u Japanu (slika 1). Meso joj je izuzetno mekano i ukusno, a sama riba strahovito ružna. Također, u samoj luci možete vidjeti kako se bakalar suši na drugačiji način od onog na koji smo mi navikli: glava i koža se odstrane, a tijelo se razapne preko rašlji, te ostavi na suncu (slika 2).
Gurmanske teme, mjesto Santana
Što se tiče gurmanskih tema, osim spomenute ribe, trebate probati svojevrsne ražnjiće – espetada. Fini komadi goveđeg mesa se nabiju na štap te peku na vatri, a posebna aroma se postiže dodatkom lovorovog lista.
Imaju izvrsno povrće, a što se tiče voća, dugo nisam jela tako sočne jabuke i kruške. Također, poznati su po uzgoju tropskog voća, koje možete kušati na Mercado do lavradores u Funchalu (slika 3). Svakako treba probati njihova vina – pretežno uzgajaju crno grožđe i nećete se pokajati ako u restoranu zatražite čašu (ili bokal 🙂 ) domaćeg. No, za malo bolji uvid u enološko umijeće, posjetite npr. vinariju Blandy (na Aveniji Arriaga). Osim obilaska, vina možete degustirati i kupiti.
Što se tiče ostalih vrsta napitaka, ponose se i ponchom: slatkim pićem načinjenog od alkohola sličnog rumu, limunovog soka i meda. Kada smo kod meda, imaju izvrsne medenjake i kolače s medom. Općenito, u sedam dana boravka, nisam imala prigovora niti na jedan obrok. Dobro, osim čudnovate regionalne juhe u mjestu Santana: jaje i kockice od kukuruznog brašna kuhane u bistroj juhi. Not my cup of tea. Što se tiče spomenutog mjesta, poznato je po kućicama sa slamnatim krovom u obliku slova A u kojima se je prije živjelo (slika 4). Sada ih ima svega 5-6 i u njima su uglavnom suvenirnice, te pokoja koja služi kao muzej. Inače, samo mjesto nema još što za pokazati. Pa, ipak, toplo preporučujem jednodnevne turističke obilaske pri čemu je istočna tura mnogo zanimljivija nego ona zapadna (izleti stoje oko 30€ i mogu se ugovoriti u hotelu (koji ima aranžman s nekom od agencija ili u agenciji na koje naiđete u gradu)). U sklopu ove prve obići ćete najviši vrh Pico do Ariero na 1818m (makar sam na karti vidjela i oznaku vrha na visini od 1850m?!), prekrasne i donekle zastrašujuće litice u Faialu (slika 5) i Ponta de São Lourenço (slika 6), te se, po povratku, provesti ispod same aerodromske piste u mjestu Machico (inače, prvom organiziranom naseljenom mjestu u vrijeme otkrića otoka u 15.st. Iako se nagađa da su arhipelag otkrili već Rimljani).
Levada
Osobno me, od urbanih središta, mnogo više fascinirala priroda. Madeira ima ponešto neprijateljsku obalu (kako se vidi na slici 5) – pronaći plažu u Funchalu bila je gotovo nemoguća misija i sve što se nudi su bazeni koji se eventualno pune morskom vodom. Lošem dojmu pridonosi i tamno stijenje. No, zato Madeira ima prekrasnu planinsku vegetaciju. Posebno su ponosni na kišne tropske šume (Laurissilva) koja je pod UNESCO-vom zaštitom. To su tropske šume u kojima prevladava lovor i koje imaju veliku moć apsorpcije vlage što je ovom čudnom otoku omogućilo stalne izvore vode koje je stanovništvo ukrotilo sustavom levada – jedinstvenim irigacijskim sustavom (http://en.wikipedia.org/wiki/Levada).
Madeirčani su sve što imaju pretvorili u turističku atrakciju jer od turizma uglavnom i žive: otok od 740m2 premrežili su različitim turističkim turama koje vas vode od planinskih vrhunaca s iskričavim zelenim šumama, preko opasnih litica, levada, pa sve do lavinih bazena u Porto Monizu.
Vrijeme na Madeiri je ćudljivo – to što je loše na jednom dijelu otoka, ne znači da će biti takvo i na drugom. Prosječna godišnja temperatura je 19 °C a one ljetne su između 28 i 30° C , makar se meni činilo da su i više. More je između 21 i 23 °C.
Porto Santo
Glede kupanja, mnogo prihvatljiviji je otok Porto Santo. Domaći kažu da je Bog zaboravio napraviti plažu na Madeiri, ali je zato bio široke ruke na Porto Santu na kojem je živio i Kristofor Kolumbo. Tamo je pješčana plaža duga 9 km i zaista je praznik za oči (slika 7). Ipak, moram priznati da sam na oba otoka sanjala našu obalu i ulazak u more.
Na Porto Santo se dolazi brodom iz Funchala (putuje se 2,5h) koji kreće u 8 sati ujutro i vraća se u 20 ili 21 sat (sama karta stoji 54€, no bolje je uzeti cijeli aranžman koji obuhvaća prijevoz iz luke, obilazak otoka i ručak što stoji 95€ + takse za gorivo (ca 4€)).
Čini se daj taj otok samoodrživ: za piće desaliniziraju vodu, proizvode biodizel od algi (zanimljiv je prizor cijevi sa zelenom tekućinom u kojoj se „kuhaju“ alge), imaju dva hotela s talasoterapijom, golf igrališta po kojima je otok poznat kao turistička destinacija te bajkovitu plažu. Uz obalu je veliko zemljište kupio Cristiano Ronaldo (inače rođen na Madeiri) i čeka da se promijeni urbanistički plan kako bi mogao na njemu započeti s gradnjom.
Atrakcije Funchala
Da se vratim u Funchal. Ondje je nekoliko atrakcija koje vrijedi vidjeti: žičara što vodi na brdo Monte koje se nadvisuje nad gradom a s kojega se, do određene točke, možete spustiti tzv. toboganom – košarom koja sliči sanjkama, a koju pokreću i upravljaju dva muškarca (slika 8). Ovakav način spuštanja s brda osmislio je jedan Englez u prošlom stoljeću kako bi si olakšao svakodnevno spuštanje niz strme ulice. Potom, tu je botanički vrt koji je odmor za dušu i oči – slobodno mogu reći najljepši vrt kojeg sam do sada posjetila. Noćni život se odvija u dvije uličice u starom gradu koje su ispunjene malim restoranima. I na kraju, na Madeiri ćete vidjeti mnogo lijepih muškaraca (što nije slučaj sa ženama). Centar Funchala nije za visoke tanke potpetice – gotovo svi pločnici su načinjeni od sitnog crnog i bijelog kamena. Moja šetnja prošla je bez loših posljedica, ali uz mnogo napora da se održim u vertikalnom položaju.
Madeira je otok vrijedan posjeta, no nije za one kojima idealan odmor podrazumijeva izležavanja na plaži. Više je za one koji aktivno provode vrijeme obilazeći i planinareći. Do Madeire se može doputovati i low cost letom (Easy jet) ali i redovitom linijom iz Zagreba preko Lisabona.
Madeirčani se smatraju više autonomnima nego dijelom Portugala. Madeira nije destinacija na koju se želim ponovno vratiti (barem ne uskoro), ali ću je pamtiti po vrlo ljubaznim ljudima, dobroj hrani i prekrasnoj prirodi…