Lisabon, Sintra, Porto

Autor: Aleksandra M.

MOJA PORTUGALSKA AVANTURA

Moja portugalska avantura, godina gospodnja 1997, srpanj, moja prijateljica Katja i ja. Direktni let Zurich – Lisabon, nestrpljivo iščekujem slijetanje u lisabonsku zračnu luku Portela, koja se nalazi samo 13 km od centra grada. Kažem samo, jer u momentu kad je pilot započeo slijetanje shvatili smo da smo još uvijek iznad grada i da će slijetanje biti jako «strmo». Pilot je doslovno sunovratio avion pod oštrim kutom prema pisti i iskreno mogu reći da, iako sam u životu puno letjela, ovakvo slijetanje do tada još nisam iskusila. Nakon toga taxi i pravac u jedan lijepi mali pansion u centru Lisabona.

Grad me je odmah očarao svojom ljepotom i raznolikošću. Toliko utjecaja romanskih, maurskih, španjolskih ostavilo je traga na arhitekturi. U dijelu grada uz ocean i luku široke su avenije i veliki povijesni spomenici gotovo na svakom trgu. Najveći trg je Praca de Comercio. Hodajući dalje pronašli smo predivnu i zanimljivu Casa dos bicos, iliti ga u prijevodu ‘Kuća bodlji’, izgrađenu 1523. godine za Bras de Albuquerquea, vanbračnog sina vicekralja Indije i predsjednika Senata grada Lisabona. U blizini je i katedrala, neobična građevina sa dva kvadratna tornja, mi smo ju nazvale blizanac i orijentirale se prema njoj.

Inače, cijeli grad je smješten na bezbroj brežuljaka i sve je uzbrdo-nizbrdo. Najbolji način da ga se obiđe je kupovina dnevne karte za sve tramvaje i elevadore. Slijedi pojašnjenje: tramvaji su živopisni kao iz starih vremena, voze polako tako da možete uživati u razgledavanju, a elevadori su posebne vrste malih žičara koji povezuju dijelove grada. Budući da su pojedine uličice u starom dijelu toliko strme i uske, elevadori su jedino prijevozno sredstvo. Vozeći se u elevadoru možete i s jedne i s druge strane dodirnuti fasade zgrada, a kad netko od putnika poželi izaći samo vikne vozaču i ovaj se zaustavi točno na kućnom pragu i tada on doslovce izađe iz elevadora kroz svoja kućna vrata. Tako su nas toga dana tramvaji i elevadori odveli na mnoga čudesna mjesta: između ostalog i na Castelo de Sao Jorge, živopisnu tvrđavu na brežuljku s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli Lisabon, te u vrt sv.Lucije (Miradouro de santa Luzia) također na brežuljku s pogledom na ocean, predivnim perivojima, kamenim klupicama i desetcima različitih vrsta cvijeća i biljaka.

Međutim, jedan od najvećih elevadora je Elevador de Sta. Justa smješten u samom centru Lisabona, između kamenih zdanja, div metalne konstrukcije izgrađen 1902. kao sljedbenik Eiffelovog tornja po nacrtu francuskog inženjera Mesnier du Ponsarda. Na vrh tog diva odvezete se liftom u restoran, čija senzacija za turiste je narančada od prave pravcijate naranče iscijeđene na licu mjesta. Dok su se turisti divili narančadi i uživali u okusu, nas to, kao dvije Dubrovkinje, navikle na sok od domaće naranče, nije odveć fasciniralo. Sok smo, naravno, popile, ali pogled koji se pruža na sve četiri strane je fantastičan i oduzima dah – cijeli Lisabon na dlanu. To je nešto što se ne propušta i ako vas put nanese u ovaj grad neka elevador de Sta. Justa obavezno bude jedno od vaših odredišta.

Umorne od silnog razgledavanja predvečer bismo se uputile u potragu za restoranima što i nije bio neki veliki problem. Stari dio Lisabona ih je prepun i gotovo svi su u jednom dijelu grada. Nacionalni specijalitet je piletina i koka spremljeni na bezbroj različitih načina. Srećom, susretljivi i razgovorljivi konobari objasnili su nam da je jedna porcija piletine doslovce cijelo pile, što je dovoljno za četiri osobe, a kamo li za nas dvije. U svakom slučaju, jele smo ukusnu piletinu.

Nakon tri dana u Lisabonu, koji smo pregazile uzduž i poprijeko, odlučile smo se napraviti par izleta. Prvi je bio vlakom do Sintre, mjesta u kojem se nalazi ljetnikovac portugalskih kraljeva, gdje su kraljevske obitelji tražile utočište u vrelim ljetnim periodima. Međutim sam dolazak na kolodvor bio je pravi događaj. Inače zanimljivost zgrada u Lisabonu je da su na vanjske fasade ukrašene keramičkim pločicama. Pojedine su djelomično ukrašene šarenim keramičkim pločicama u svim bojama, a neke fasade su prekrivene u cijelosti. Tako je bilo i na glavnom kolodvoru na kojem su nas dočekale slike iz povijesti Portugala, ali izrađene pločicama. Kolodvor je bio iznenađujuće čist što se ne bi moglo reći za pojedine dijelove grada. Vlakovi točni, moderni i brzi kao uostalom svugdje, osim kod nas.

Put prema Sintri vodio je kroz predgrađa Lisabona, kilometri i kilometri zgrada i nebodera, bezličnih spavaonica sve jedna nalik na drugu. Pomalo depresivno. No čim smo došle u Sintru oduševile smo se. To je mali gradić, prepun zelenila i suvenirnica. Većina građevina je izgrađena pod maurskim arhitektonskim utjecajem.

Tako je i sa samim kraljevskim ljetnikovcem, građevina prepuna boja, ukrasa, neobičnih ornamenata, ali mislim da će to puno bolje dočarati slike nego riječi. U toku jutra obišle smo Sintru, a onda se turističkim autobusom uputile natrag . Usput smo imale još par odredišta. Međutim nismo imale sreću, jer je počelo takvo nevrijeme da je bila sreća što smo se uspjele na vrijeme ukrcati u autobus. Sljedeća stanica je bila Cabo de roca, odnosno rt koji je najzapadnija točka europskog kontinenta. Kažu da turisti tamo mogu kupiti certifikat da su posjetili najzapadniju točku kontinenta. Međutim, s obzirom na nevrijeme, mi smo to odgledale iz autobusa i krenule dalje, jer je vjetar praćen velikim valovima ugasio našu želju da zagazimo na to tlo. Ništa bolje sreće nismo imale niti u Cascaisu, malenom ribarskom i turističkom gradiću, u kojem smo se samo uspjele prekrcati iz busa na vlak i natrag u Lisabon.

Sljedećeg jutra naše odredište bio je Porto udaljen četiri sata vožnje vlakom od Lisabona. Prvi dojam – totalno drugačije od Lisabona. Iako je Lisabon glavni grad europske države, tamo smo se osjećale kao u Africi. Doslovce je jako, jako malo bijelog stanovništva, svi su tamnoputi, niski i pomalo, oprostite na izrazu, neugledni. U Portu prvi dodir s gradom: taksist koji nas je vozio može ravno na modnu pistu. Grad i ljudi prepuni britanskog utjecaja, odišu nekom otmjenošću i bogatstvom. Dosta ljudi s aktovkama koji žure na posao, a s druge strane živopisni primorski grad prepun šarenih kućica, stanovnika koji se slično kao u Dalmaciji dovikuju, smiju i pričaju na ulicama, rublje koje se suši po malenim balkonima, restorančići … Vrućina nesnosna, kupujemo šešire i krećemo na drugu stranu zaljeva preko mosta u potragu za vinarijama.

Dočekuje nas predivan prizor, male barčice s razvijenim jedrima, a na svakoj ispisano ime druge vinarije. Obilazimo svaku. To su kao mali restorani u kojima se može vino kušati ili samo kupiti kao suvenir, što smo i učinile. Nakon toga krećemo u obilazak ostatka grada neobičnih zgrada i crkava. Zaboravih reći željeznički kolodvor kao galerija oslikan pločicama pokazuje bogatu prošlost grada. Vraćamo se zadovoljne i prepune dojmova. Sutra je dan za kupanje u oceanu i naš posljednji dan u Portugalu.

Svanuo je i taj dan, kupanje u oceanu. Krećemo trajektom na drugu stranu pa lokalnim autobusom nagurane s hrpom domaćih koji su također krenuli za osvježenjem. Stižemo u Costa da Caparicu: mas–turizam, hrpa turista i lokalaca. Plaže su pješčane i nepregledne, s jedne strane ocean a s druge strane cesta i ogromni hoteli. Plaža je duga, ako se dobro sjećam oko 17 km, a duž cijele plaže vozi jedan mali vlakić s puno vagona. Na svakom kilometru ima stanicu pa možete sami odlučiti gdje silazite. Nasumce odabiremo mjesto i krećemo na pješčanu plažu. Upozorene smo na džepare pa Katja kreće prva a ja ostajem čuvati stvari. Vidim je da hoda daleko jer je dugo, dugo jako plitko i tu valovi nisu jaki nego se samo lagano valjaju. U tim plićacima sjede ljudi i djeca, pričaju i igraju se. Katja se vraća i upozorava me da u dubini nema nekog velikog plivanja nego da se možeš samo bacati u valove. Nama dvjema to i uspijeva jer smo na to navikle, na veliko razočarenje par lokalnih fakina koji se zabavljaju gledajući neke turiste koji se nisu baš snašli i koje valovi bacaju tamo-amo. Nakon dana provedenog u izležavanju, suncu, jelu i piću u restoranu kojeg ima svaka postaja na tih 17 km, vraćamo se u Lisabon. Vrijeme je za pakiranje jer sutra ujutro odlazimo. Naša portugalska avantura je završena, odlazimo prepune dojmova koje je boravak u toj zemlji ostavio na nas.

Iako mi je trebalo vremena da se odlučim početi s pisanjem, zahvaljujem Kalini što me je podsticala da krenem. Gledajući ponovno slike koje smo tamo napravile, brošure koje smo ponijele i pišući ovaj tekst, opet sam se našla u Portugalu i proživjela sve iz početka. Nadam se da sam svima koji će ovo čitati dočarala bar dio ljepote te zbilja prekrasne i zanimljive zemlje.