Autor: Ivan A.
1. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 1. dio – početak avanture
2. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 2. dio – prvi izazovi
3. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 3.dio – revitalizacija
4. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 4. dio – približavanje cilju
Objavljeno 28. prosinca 2024.
Camino Portugues – 5. dio – Finale i dolazak u Santiago de Compostelu
18.7. O Pazo – Padron (25 km)
Ulazim u predzadnju etapu. Zadnjih nekoliko dana brinuo sam se hoću li moći hodati opet po 25 kilometara dnevno. Iako sam tako krenuo u početku, a kasnije i jače, u međuvremenu sam usporio (bilo je dana kada sam hodao 17 ili 18 km, a zadnjih dana otprilike 22 km dnevno). Pomislio sam: “Kad bih samo još samo ovaj dan uspio doći do današnjeg cilja, sutra ću ako treba i šepajući do Santiaga!”
Mjesto koje mi se na ovoj etapi istaknulo po svojem šarmu i ljepoti je Caldas de Reis. Kada prolazite preko jednog od gradskih mostova možete zastati makar na par minuta uz rijeku koja ondje teče, s obzirom da ima manjih vodopada i puno zelenila. Jako lijepi prizor. Da sam znao da je tako simpatičan gradić, mogao sam ovdje prespavati i više ga istražiti. Ako će netko od vas ići na Camino Portugues, razmislite o tome da ovdje provedete neko vrijeme.
Za posljednja dva dana mogu reći da je bila zamjetna sve veća gužva. Susretao sam sve više hodočasnica i hodočasnika, posebice kako sam se približavao odredištima za taj dan. Samim time se povećavala i buka na Putu. Stoga, ukoliko se namjeravate uputiti na Camino te se ondje nadate u miru promisliti o nekim stvarima u svojem životu, kontemplirati, meditirati i slično, mislim da vam je zadnjih par dana to sve teže ostvariti pa probajte iskoristiti početnu i središnju fazu Camina za to. Ipak, mogu istaknuti da je čak i u zadnje dvije etape barem u jutarnjim satima bilo poprilično mirno i da sam imao priliku guštati u pitomim sunčanim jutrima.
Dok sam još imao mira, odlučio sam iskoristiti tu priliku da se pomolim za sve ljude koje poznajem, bilo da su u pitanju članovi obitelji, prijatelji, ili bilo koja osoba koju sam tijekom života susreo/upoznao.
Ono što mi je na ovoj etapi Puta ostalo u živom sjećanju bilo je sviranje gajdi. Naime, iako sam ih već imao priliku čuti u A Guardi, ovdje mi je to nekako bilo posebno dojmljivo iskustvo jer je čovjek koji je svirao gajde sam stajao na ruti i to ne u nekom naseljenom mjestu, već u prirodi, u sjeni stabala. Time je nama hodočasnicima upotpunio doživljaj Camina i dao nam dodatnu motivaciju da nastavimo dalje. Sve to je bilo već u 8 ujutro. Događaji poput ovih vam svakako ostanu zacrtani u pamćenju. Taj zvuk gajdi još me jednom podsjetio na to koliko je snažan taj keltski identitet i naslijeđe u Galiciji.
Uočio sam jednom prigodom na ovoj dionici dostavu kruha. Dakle, gospođa se s kombijem zaustavila u nečijem dvorištu, izvadila nekoliko kruhova, odnijela u kuću, vratila se u kombi i nastavila dalje. Moram reći da je to zanimljiv sistem, vrijedan svake pohvale, pogotovo s obzirom da se tako olakšava opskrba namirnicama onima koji imaju poteškoća s kretanjem.
U jednom dijelu dana toliko sam ožednio da sam za “ručak” uzeo lubenicu, aquarius i još jednu bocu vode. Tijelo kao da je tada vikalo: “Trebam tekućine!” i nije bilo druge nego da poslušam. Nakon tog osvježenja, mogao sam lakše nastaviti dalje.
Oko 14:30 došao sam pred albergue u Padronu i vidio da nema nikoga na recepciji. U poruci koju sam dobio od djelatnice prenoćišta pisalo je da recepcija radi do 15 sati i zatim ponovno od 16:30. Čudim se tomu kako nikoga nema ako sam došao prije 15 sati. U razgovoru s drugim putnicima doznajem da nije 14:30 već 15:30. I onda sam shvatio. U Španjolskoj je drugačija vremenska zona od one u Portugalu, a ja sam na svom mobitelu prethodno isključio automatsko postavljanje datuma i vremena. Dakle, zadnja 3-4 dana imao sam krivo vrijeme na svom satu. Bio sam sav sretan i ponosan kako sam uspijevao već 2 dana zaredom krenuti rano ujutro već u 7, da bi se na kraju ispostavilo da sam kretao u 8. Nisam imao što drugo nego još jednom nasmijati se samome sebi.
Ovdje mi je opet upalo u oči kako mi kao hodočasnici imamo vrlo različite navike na Caminu. Neki čim dođu u grad sjednu na piće, neki se odmah idu tuširati, neki idu u krevet odmoriti, neki odmah idu jesti. Nema pravila. Jednostavno prilagodite ritam svojim potrebama i procjenama.
Poslije kratkog popodnevnog odmora uslijedila je standardna rutina: kasni ručak/rana večera, tuširanje, pranje kose i ostala higijena. Nakon što sam se prijavio u albergue, nekako kao da sam bio jedva usredotočen na ono što trenutno radim u tim poslijepodnevnim/večernjim satima, jer sam glavom već bio na sutrašnjem danu.
19.7. Padron – Santiago de Compostela (25 km)
Čudilo me je kako je nekoliko ljudi iz sobe otišlo dosta kasnije spavati nego ja, a kada sam se ujutro ustao – već su otišli. Očito su neki ljudi uspjeli svoju visoku dozu adrenalina zadržati do posljednjeg dana hodočašća pa im očito nije trebalo puno sna kako bi funkcionirali.
Konačno je na red došla i posljednja etapa Camina. Premda sam već bio toliko blizu odredišta da sam praktički mogao “nanjušiti” Santiago, opet sam osjećao nekakvu nervozu. Zapitao sam se: “Je li moguće da sam praktički na cilju?” Iako sam dosada već prošao oko 250 kilometara, kao da sam osjećao tremu prije nego sam krenuo u posljednju etapu. Nešto poput sportaša koji prolaze razne faze turnira/prvenstva pa dolaze do finala. Unatoč tome što sam osjećao tu čudnu nervozu, onaj dio mene koji je uspio sačuvati još nešto samopouzdanja i energije hrabro je pomislio: “OK, Camino, spreman sam, idemo!”
Dosada sam na putokazima i drugim oznakama vidio razne brojke: još 200 kilometara do Santiaga, još 120 kilometara do Santiaga, još 70 kilometara do Santiaga i slično. Kada sam danas ugledao znak na kojemu je bilo vidljivo kako je do Santiaga preostalo još samo 18 kilometara, kao da sam bio šokiran, odnosno pozitivno iznenađen. Znao sam da hodam već danima, ali opet me iz nekog razloga to iznenadilo. Kako sam se približavao odredištu, tako se povećavao i broj ljudi na Putu, a među hodočasnicima su tada bili dominirali Španjolci, Portugalci, Francuzi, Talijani i Nijemci.
Unatoč sve većoj gužvi na završnoj etapi, mogu reći da je i ovaj dan bio lijep i da je završni dio Puta također ispunjen lijepim prizorima. Stare crkve, šumske hladovine i šaroliko cvijeće pratit će vas na ovoj etapi.
Nakon otprilike 280 kilometara hodanja stižem konačno na odredište, a to je Katedrala Svetog Jakova u Santiagu de Composteli. Uzeo sam barem pola sata – sat vremena da upijem dojmove. Osjetio sam toliko uzbuđenja i radosti da se čudim kako je moje tijelo uspjelo obuhvatiti sve te doživljaje, jer sam imao osjećaj kao da ću iskočiti iz sebe. Morao sam jednostavno malo stati, sjesti na trgu Praza do Obradoiro i diviti se velebnosti Katedrale. Kad sam došao na odredište, zaboravio sam na sve izazove i bolove koje sam doživio na Putu i prepustio se radosti. Trgom prolaze stotine ljudi koji su upravo završili svoje hodočašće i jako je zanimljivo promatrati sve te emocije koje hodočasnici proživljavaju. Vjerojatno prolazimo jednim dijelom i kroz nevjericu jer nam je neshvatljivo da smo konačno došli na odredište. Ipak, treba istaknuti da na Caminu, kao i u životu, nije važno samo stići na odredište, već je važno i ono što putem iskusimo i osjetimo.
Dojam svakako upotpunjuju i gajde koje možete čuti u prolazu od Praza do Obradoiro do Praza da Inmaculada. Kao da vas na neki način vraćaju u slavnu prošlost Galicije.
Vrijedi istaknuti da u Katedralu nećete moći ući tek tako sa svojim velikim ruksakom koji ste nosili na Caminu. Tako mi je bilo rečeno na ulazu, a kad malo bolje razmislim, i kada sam kasnije u večernjim satima ušao u Katedralu, stvarno se ne sjećam da sam vidio ikoga s planinarskim ruksakom na leđima. Inače, ondje se održavaju mise za hodočasnike, s tim da su mise na španjolskom jeziku.
Ukoliko želite sudjelovati na misi za hodočasnike na engleskom jeziku, onda ćete se uputiti prema Uredu za hodočasnike (Oficina de Acollida ó Peregrino), koji se nalazi na oko 5 minuta hoda od Katedrale. U njihovoj kapeli mise se održavaju na španjolskom, engleskom, francuskom i drugim jezicima. Ondje ćete ujedno dobiti i druge informacije koje vam mogu biti od velike važnosti.
Premoren, ali i presretan, odlazim u Ured za hodočasnike po posljednji pečat u hodočasničku putovnicu (credencial) i svoju diplomu (prethodno spominjana compostela). U istom Uredu možete uzeti i tuljac u koji ćete staviti compostelu, kako se ne bi zgužvala. Unatoč solidno jakoj kiši prva dva dana Camina, credencial je uspio izdržati u koliko-toliko dobrom stanju. Nakon što sam preuzeo compostelu, na putu prema van srećem ponovno istu onu Ukrajinku koju sam upoznao negdje otprilike na polovici Camina kod Mougasa. Stali smo na par minuta kako bismo razmijenili dojmove, pozdravili se i čestitali jedno drugom. Sav sretan nakon preuzimanja posljednjeg pečata i compostele, odlazim na slavljenički ručak. Ondje sam naručio jedno od tipičnih lokalnih jela, a to je galicijska hobotnica. Poslužili su ju uz malo krumpira i začina. U svakom slučaju, riječ je o veoma ukusnom jelu koje svakako mogu preporučiti.
Nakon što sam otišao do prenoćišta i kratko odmorio, vratio sam se do središta grada, kako bih otišao na večernju misu za hodočasnike.
Gornja i donje dvije fotografije: Credencial – hodočasnička putovnica
Došavši u Santiago de Compostelu, dobio sam novi nalet pozitivne energije i adrenalina. Uspio sam ponovno oboriti rekord i skupiti čak 55.000 koraka (42 kilometra) u jednom danu. Pomislio sam: “Hvala Bogu da je moje tijelo uspjelo pratiti entuzijazam koji je moj duh nosio!”. Prije nego sam krenuo na Camino, nisam ni u snu mislio da je moguće tako nešto ostvariti. Ipak, i to je još jedno malo čudo koje je ovdje postignuto.
Premda ima nekih koji odluče odmah isti dan čim dođu u Santiago de Compostelu produžiti negdje drugdje u avanturu i prespavati u nekom drugom mjestu, odlučio sam ovdje provesti noć, kako bih mogao doživjeti Santiago u poslijepodnevnim, večernjim, a zatim idući dan u jutarnjim i prijepodnevnim satima. Barem da mi se malo slegnu dojmovi, da se odmorim, opustim i uživam u gradu. Kada posjetite Katedralu i prošećete starom gradskom jezgrom te proučite detaljno svu tu staru arhitekturu, postaje vam odmah jasno zašto je povijesno središte grada na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine.
20.7. Santiago de Compostela
Odlazim danas ponovno u Katedralu, ovaj put ju malo detaljnije razgledati. Ono što se ističe u Katedrali, pored brojnih drugih zanimljivih obilježja, svakako je botafumeiro. Radi se o velikoj kadionici, koja je poznata po ljuljanju/njihanju na misama za vrijeme velikih blagdana. Ujedno je riječ o jednom od glavnih simbola grada. Inače, gradnja Katedrale počela je davne 1075. godine, a dovršena je 1211. Od umjetničkih i arhitekturnih stilova prisutni su romanički, gotički i barokni stil. Ljepota i neprocjenjiva kulturna vrijednost očiti su iz činjenice da je Katedrala na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine, a još od 1890-ih godina kategorizirana je kao španjolsko kulturno dobro (Bien de Interés Cultural).
Ovaj dan padala je kiša. Premda bih po raspoloženju većine hodočasnika koji su tada bili na trgu ispred Katedrale rekao da im kiša nije uopće smetala i da su osjećali ushit zbog činjenice da su uspjeli u svom Caminu, istovremeno mi je nekako bilo žao hodočasnika koji su po tom kišnom vremenu stizali u Santiago, odnosno na cilj svojeg hodočašća. Moram priznati da je kiša toliko uporno padala da mi kabanica (koliko god bila kvalitetna) nije bila dovoljna. Upravo zbog toga osjećao sam sreću što je prethodni dan bilo lijepo i vedro vrijeme kada sam stigao u Santiago.
Odlazim do Ureda za hodočasnike, točnije u njihovu Kapelu na misu za hodočasnike na engleskom jeziku. Kada uđete u predvorje Ureda, možete vidjeti i koliko je hodočasnika taj dan došlo u Santiago de Compostelu i završilo Camino. Bilo mi je zanimljivo primijetiti kako je taj dan do 10 sati u Santiago de Compostelu došlo već 135 hodočasnika. Pitam se samo koliko je još stotina pa i tisuća hodočasnika taj dan pristiglo na odredište Camina.
Uz hodočasnike i svećenika, na misi su sudjelovale i volonterke iz Camino Companionsa, projekta koji organizira susrete na kojima imate priliku razmijeniti iskustva s drugim hodočasnicima. Svećenik je bio iz Filipina, volonterke iz Irske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, a hodočasnici iz raznih država svijeta. U svakom slučaju – šaroliko društvo. Iako je jako važno doživjeti i individualna duhovna iskustva, cijeli dojam ipak upotpuni mogućnost da svoja iskustva podijelite s drugima, čime svi imaju priliku nešto dodatno naučiti i obogatiti svoje doživljaje. Ozračje je bilo srdačno i gostoljubivo, što vam dodatno uljepša cijelo iskustvo.
Ukoliko ćete dolaziti u Santiago i ako ćete imati nešto više vremena na raspolaganju, u gradu postoje i druge znamenitosti za koje mi se čini da bi ih vrijedilo posjetiti. Neke od njih su: Parque de Alameda, Muzej hodočasnika, Monte de Deus i druge. Osim toga, ako se nađete u Santiagu de Composteli, svakako probajte i tarta de Santiago, još jedan od simbola grada. Glavni sastojci su mljeveni bademi, bademovo brašno, jaja i šećer, uz dodatnu aromu limunove korice, slatkog vina, rakije ili komine, ovisno o receptu. Premda sam već probao krišku te torte u jednom od lokalnih restorana, jedan Australac nam je na susretu hodočasnika nakon mise spomenuo da stvarno vrijedi posjetiti samostan benediktinki (Monasterio e Iglesia San Pelayo Antealtares: Monjas Benedictinas) gdje se izrađuje ta torta, ali ne na masovni, industrijski način, već ručno. Nije mi bilo druge nego i ondje probati spomenutu tortu. Dolazim na blagajnu i kažem časnoj sestri koja ih prodaje: “Tarta de Santiago, una”. Mislio sam da se podrazumijevalo da mi donese jednu krišku te torte. Međutim, na moje iznenađenje, ona se vratila s cijelom tortom. Bila je tako srdačna i uslužna da nisam imao srca krenuti joj objašnjavati da nisam mislio uzeti jednu tortu već jednu krišku. Naposljetku uzimam cijelu tortu. Probao sam jedan mali djelić još dok sam bio u Santiagu, a ostatak sam ponio prema Madridu (gdje sam praktički samo presjedao) i Sevilli, s obzirom da je torta ipak suha, odnosno bez kreme i može izdržati razne uvjete. U Sevilli sam još malo guštao u torti i pojeo još jedan manji dio, a zatim sam obavijestio djelatnicu hostela u kojem sam noćio da u frižideru ima torte ukoliko će ljudi htjeti probati. Kad je pogledala i pomirisala tortu, samo mi je entuzijastično odgovorila: “Mislim da će torta nestati kroz pola sata”.
Uslijedilo je i vrijeme da se oprostim od Santiaga de Compostele. To mi je nekako teško palo, jer sam u ovom gradu svakako osjetio sreću, pozitivnu energiju i ispunjenje sna. Mogu vam reći da zasigurno nećete požaliti ukoliko ovdje odlučite provesti nekoliko dana.
Slijedi nekoliko praktičnih savjeta, popis opreme te popis prenoćišta i restorana u kojima sam bio. Ovo može biti od koristi za one koji se doista planiraju uputiti na Camino. Ondje gdje nisam bio siguran oko sadržaja, cijena i drugih informacija u popisu prenoćišta i restorana stavio sam informaciju okvirno po sjećanju i upitnik. Za one koji nisu zainteresirani to čitati, možete taj dio preskočiti i otići ravno na zadnje poglavlje.
Nekoliko savjeta za hodočasnike
Svakako uzmite dovoljno slobodnih dana kako biste mogli što rasterećenije provesti svoje vrijeme na Caminu. Prilagodite ritam hodanja svojim procjenama i željama jer ovo je vaš Camino. Nemojte se forsirati da morate pratiti nečiji ritam ako vam je prebrz/prespor i nemojte previše žuriti. Uzmite dovoljno vremena da možete većinu dana lagano šetati i uživati u prizorima, mirisima i doživljajima. Ako ste poput mene, bit će dana kada ćete potegnuti i po 35 kilometara i onih kada ćete jedva izgurati 15 – 20 kilometara. Isprobajte različite ritmove i procijenite koji vam najbolje odgovara. Kada su velike vrućine, neki vole krenuti već u zoru, kako bi što kraće boravili na najjačem suncu. Drugima, koji se teško nose s ranim ustajanjem, više odgovara dulje spavati ujutro i krenuti kasnije. Kada sve isprobate, znat ćete što je za vas najbolje. Ritam hodanja će, naravno, ovisiti i o vašoj tjelesnoj formi, stoga se prije polaska morate pripremati barem nekoliko tjedana, s obzirom na zahtjevnost Camina. Preporučam da nekoliko tjedana prije početka što više hodate i što više nosite teret na leđima kako biste se priviknuli.
Najviše sam se brinuo oko toga hoće li me uhvatiti bolovi u leđima i ramenima. Međutim, veoma rijetko se dogodilo da me boljelo u tim područjima. Zato su me bolovi znali uhvatiti u kukovima, koljenima i gležnjevima. Upravo iz tog razloga, ključno je napraviti dobro istezanje i ujutro prije nego što počnete hodati i navečer kada se opustite i odmorite u prenoćištu. Pored toga, morate voditi računa da vaš ruksak ne bude pretežak, stoga ćete često naletiti na savjet da težina vašeg ruksaka ne bi trebala prelaziti 10% vaše tjelesne težine.
Osim toga, od velike je važnosti uzimati dovoljno pauzi te, ukoliko prilike to pružaju, prozračiti noge kako biste smanjili mogućnost pojave žuljeva. Iz istog razloga dobro je nabaviti i kremu protiv žuljeva te dobro razgaziti obuću prije nego krenete, kako bi vam tenisice/cipele za pješačenje bile što udobnije.
Što se tiče hrane i pića, ne mogu puno toga preporučiti osim da slušate signale koje vam šalje vaše tijelo. Bez sumnje, osim neke suhe hrane i glavnog jela, dobro je voditi brigu i o tome da unosite dovoljno voća, salate i tekućine. Izotonično piće Aquarius ovdje bi vam moglo biti od pomoći, s obzirom da sadrži mineralne soli koje vam pomažu u rehidraciji. Također nije loša ideja jednom dnevno uzeti magnezij kako biste smanjili mogućnost upale mišića. Ako vas uhvate bolovi za koje smatrate da postaju prejaki za podnijeti, probajte usporiti s ritmom hodanja, uzimati više pauzi i prenoćiti u mjestima ili u blizini mjesta gdje postoji veći broj ljekarni, kako biste se mogli opskrbiti svim potrebnim lijekovima i ostalim medicinskim potrepštinama.
Ukoliko imate želju otići na Camino, a niste u mogućnosti pronaći suputnika, ne morate se bojati krenuti sami. Mogu reći da sam vidio velik broj hodočasnika koji su išli sami (i muškarci i žene), rekao bih otprilike barem jedna četvrtina svih hodočasnika koje sam vidio. Ljudi često krenu sami, ali zato putem upoznajete ljude i to je jedan od najboljih aspekata Puta.
Za navigaciju odlična je aplikacija Camino Ninja jer je veoma precizna, a za pretraživanje prenoćišta možete koristiti aplikaciju Camino Wisepilgrim (crveno-bijela ikona), na kojoj imate popisana mjesta, kilometraže, prenoćišta i sadržaje u naseljima i prenoćištima.
Ako ćete imati ikakvih pitanja vezano uz Camino, možete mi se slobodno obratiti ovdje:
https://www.instagram.com/travellingcroat
Popis opreme:
Ruksak: Ferrino Agile – 45 litara
Obuća: tenisice za trčanje, lagane vodoodbojne planinarske tenisice (Merrell NOVA 3 GTX), papuče
Odjeća: prozračne vodoodbojne hlače (Kamet – Karibu), kratke sportske hlače, trenirka, 1 majica dugih rukava i 1 majica kratkih rukava za spavanje, 1 tanka majica dugih rukava i 3 majice kratkih rukava za hodanje, polo majica dugih rukava, 4 para čarapa, 3 gaća, šilterice, vjetrovka/kabanica, kupaće gaće
Higijena, kozmetika, lijekovi: tigrova mast, neofen, 2 lijeka protiv alergija, sprej za nos, krema protiv žuljeva, magnezij, rehidromix, pasta za zube, četkica za zube, žilet, pjena za brijanje, after shave balzam, čepići za uši, flasteri, vlažne maramice
Dodaci: štapovi za hodanje (Kilimanjaro Instructor 2), navlaka za ruksak, kamera, mobitel, novčanik, ključevi, punjač, prijenosni punjač, maramice, ručnici, kvačice za odjeću, slušalice, vreća za spavanje, boce vode, steznik za gležanj (uzeo u Vigu), školjka Svetog Jakova kao simbol hodočasnika (uzeo u Katedrali u Portu)
Što se tiče opreme, mogu reći da me je ruksak dobro poslužio. Dok je padala kiša, nosio sam Merrell tenisice, a kad je kasnije zatoplilo prebacio sam se na tenisice za trčanje. Štapovi su ukupno govoreći bili dobri i od koristi, s time da bih preporučio da radije uzimate štapove koji na dnu imaju gumeni materijal, a ne metalni, jer ćete tako proizvoditi manje buke dok hodate. Hlače koje sam uzeo su također poslužile svrsi, posebice za toplije vrijeme.
Popis prenoćišta i restorana:
Labruge
Albergue São Tiago de Labruge – 15€ (krevet u spavaonici, mašina za pranje i sušenje rublja +, kuhinja +, nekoliko mini trgovina i restorana, terasa +, ručnici -)
Novo Rumo Labruge – Francesinha a pirata 8€, sangria 3,5€
Apulia
Albergue Santiago da Costa – 20€ (privatna soba sa zajedničkom kupaonicom, mašina za pranje i sušenje rublja +, kuhinja +, nekoliko mini trgovina i restorana, zajednička terasa +, ručnici -)
Restaurante Pé N’Areia – pohana svinjetina s jajem, rižom i pommes fritesom 9€
Viana do Castelo
Albergue Hostel de Santa Luzia – 18€ (nalazi se na vrhu grada, krevet u spavaonici, mašina za pranje i sušenje rublja +, ručnici +, kuhinja +, terasa +, gore nema trgovina, nekoliko sendvičeraja/zalogajnica u blizini, dolje u gradu veća ponuda trgovina i restorana)
Montanha? – ne sjećam se točno je li bilo to mjesto, mislim da sam platio 5€ za 2 tosta sa slaninom i sirom
A Guarda
Albergue O Peirao – 20€ (krevet u spavaonici, kuhinja +, mašine za sušenje i pranje rublja +, mali balkon, ručnici -, u blizini uglavnom mini trgovine, nekoliko restorana)
Porto Guardes – file bakalara s krumpirom i malo salate 11,5€
Mougas
Albergue turistico Aguncheiro – 30€ (privatna soba s vlastitom kupaonicom, mašine za pranje i sušenje rublja +, mini trgovina udaljena 20 – 25 minuta hoda, restoran u zgradi pored prenoćišta, ručnici +, kuhinja +)
Restaurante Cafeteira Aguncheiro – zorza 9€?
Ramallosa
Pazo de Pias – 57€ (privatna soba s vlastitom kupaonicom, mašine za pranje i sušenje rublja +, kuhinja +, nekoliko dobrih trgovina i restorana u naselju, ručnici +)
Bar A Tapiña – mala tortilla rellena 5€, velika 8,5€, platio sam 8€ za malu, čaj i vodu
Vigo
Hostal Buenos Aires – 34€ (privatna soba s vlastitom kupaonicom, mašine za pranje i sušenje rublja?, balkon +, ručnici +, nekoliko dobrih trgovina i restorana, kuhinja?)
Sendvič u trgovini
Pontesampaio
Hostel Albergue O Méson de Ponte Sampaio – 14€ (krevet u spavaonici, mašine za pranje i sušenje rublja +, kuhinja +, ručnik +, par dobrih trgovina i restorana u gradu)
Restaurante Quedamos? – tortilla rellena i miješana salata, popio ovdje jedan od najboljih sokova od naranče (zumo de naranja), cijene?
O Pazo
Lar do Pazo – 39€ (privatna soba s vlastitom kupaonicom, terasa +, mašine za pranje i sušenje rublja +, ručnici ?, trgovine u blizini nema, ima jedna taberna ali upitno je radno vrijeme njihove kuhinje, u prenoćištu ima kuhinja u kojoj ima raznih jela, peciva, voća, slatkiša, pića i drugih namirnica)
Kuhinja u prenoćištu – 5 – 10€ za jela koja treba podgrijati, voće, peciva, slatkiši po 0,5€, pića po 1 – 1,5€
Padron
Albergue O Pédron – 18€ (krevet u spavaonici, mašine za pranje i sušenje rublja +, mislim da smo dobili ručnike, prostrana kuhinja, nekoliko dobrih trgovina i restorana u gradu)
Pulperia Rial – srednja porcija (media) hobotnice 9€, moguće porcije: tapa, media i racion
Santiago de Compostela
Albergue Fin del Camino – 15€? (krevet u spavaonici, mašine za pranje i sušenje rublja +, također i prostorija za sušenje rublja, kuhinja +, ručnici?, velik broj dobrih restorana i trgovina u gradu)
Restaurante Carretas – hobotnica s krumpirom, 19€?, Tarta de Santiago 7€
Što se tiče nekakve gostoljubivosti, uslužnosti i srdačnosti djelatnica i djelatnika, mogu reći da su se istaknula sljedeća prenočišta: Albergue Hostel de Santa Luzia (Viana do Castelo), Albergue O Peirao (A Guarda), Pazo de Pias (Ramallosa), Lar do Pazo (O Pazo) i Albergue Fin del Camino (Santiago de Compostela). Naravno, sve zavisi o vama, odnosno o tome kako ćete se vi osjećati u određenom prenoćištu i o djelatnicima na koje naletite.
Nekoliko misli za kraj
Nakon što sam se vratio u zagrebačku stvarnost i rutinu, postalo je teško pisati putopis. Zahtjevno mi je bilo uopće mentalno se vratiti natrag na Camino. Stoga sam sretan da sam vodio barem nekakve kratke bilješke i crtice o svojim dojmovima i mislima koje su mi prolazile kroz glavu dok sam bio na Putu. Te bilješke postale su okosnica ovog putopisa te su mi kasnije olakšale detaljnije opisati svoje dojmove.
Zahvalan sam također na tome da sam si uopće mogao priuštiti ovo putovanje, ovu avanturu, ovo nezaboravno hodočašće. Unatoč teškim trenucima, mogu reći da sam prezadovoljan ovim iskustvom. Bez sumnje mogu reći da već maštam o sljedećem odlasku na Camino. Usprkos izazovima i bolovima koje sam doživio, presretan zbog toga što sam uspio na ovom Caminu. Pothvat nije bio lagan, ali je donio duhovno ispunjenje i odmor.
Tek sam kasnije razmislio dodatno o ovome svemu i shvatio sam da kada prođete Camino, prošli ste putem kojim su kroz brojna stoljeća koračali milijuni ljudi. Ono što mi se posebno svidjelo na ovoj ruti bila je raznolikost prirode. Ocean, pješčane plaže, rijeke, šume, vinogradi, farme, zelena brda, šaroliko cvijeće – na Caminu Portugues možete naletjeti na uistinu svakakve prizore. Mogu reći da su brojni zvukovi i prizori iz prirode koje sam doživio na Putu imali opuštajući učinak, zahvaljujući kojem sam mogao isprazniti glavu od negative i rasterećeno hodati.
Premda se podrazumijeva da na pothvatima poput Camina morate detaljno voditi brigu o svojim zalihama, zdravlju i drugim čimbenicima, neki hodočasnici spominju izreku koja na engleskom glasi: Camino will provide. U nekom grubom prijevodu to bi značilo da se Camino na neki način pobrine za vas. Možda vam neće uvijek pružiti ono što u tom trenutku ili razdoblju želite, ali bi vam mogao pružiti ono što vam je potrebno.
Kad mi je vrućina prisjela, pojavila bi se šuma koja bi mi pružila hladovinu.
Kad me je noga toliko boljela i pekla da sam jedva hodao, pojavili su se suputnici s kojima sam kroz razgovor uspio skrenuti misli s bolova.
Kad sam opako ožednio, u šumi, praktički usred ničega, pojavio se štand s pićem i voćem.
Kad sam osjećao ljutnju, ocean i rijeke oprali su negativne osjećaje s mene.
Kad sam sam se osjećao bespomoćno, Bog me je utješio, ohrabrio i podsjetio da ima puno toga na čemu trebam biti zahvalan.
Na Caminu sam naučio razne pouke, a ticale su se zahvalnosti, skromnosti, međuovisnosti pojedinačnog i kolektivnog, kompromisa i drugih tema. Osim na ovom putovanju na Caminu, sve ove vrijednosti potrebno je primijeniti i na putovanje zvano život.
Na neki način, kako sam ja to barem shvatio, Camino se, kao i život, često svodi na traženje ravnoteže između patnje i užitka, problema i rješenja, tjelesnog i duhovnog, individualnog i kolektivnog. Jedna od važnijih pouki koje sam naučio (nakon što sam u prvih nekoliko dana djelomice pretjerao s hodanjem i zbog toga oslabio) bila je ta da ponekad u životu moramo kratkoročno usporiti kako bismo dugoročno uspjeli.
Na kraju putopisa htio bih zahvaliti svojoj obitelji i prijateljima na pruženoj podršci, kao i vama čitateljima koji ste izdvojili vremena za čitanje ovog putopisa. Želim vam svako dobro.
~ KRAJ SERIJALA ~