Autor: Ivan A.
1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 1. dio – početak avanture
2. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 2. dio – prvi izazovi
3. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 3.dio – revitalizacija
Objavljeno 1. prosinca 2024.
Camino Portugues – 4. dio – Približavanje cilju
15.7. Ramallosa – Vigo (22 km)
Nakon nekoliko dana kada sam hodao manje od 20 kilometara dnevno i kada sam predahnuo, uslijedio je ponovno nešto jači ritam, iako ni približno jak kao u početnim danima. Posljednjih dana nisam osjetio ni neke velike bolove pa sam imao dojam kao da sam uspio predahnuti i u tjelesnom i u duhovnom smislu. Međutim, ovog dana su me uhvatili novi bolovi, ovaj puta u nogama.
Negdje u jutarnjim satima u daljini sam ponovno ugledao nekakve zanimljive otoke. Činilo mi se kao da je otok koji sam ugledao prethodni dan ostavljao nekakav sličan, egzotični dojam. Nisam siguran o kojim se točno otocima radi, ali gledajući iz daljine svakako su mi djelovali misteriozno.
Kako je dan odmicao, bolovi u nogama postajali su sve jači. Osjetio sam zatezanje, pa čak i peckanje odmah iznad lijevoga gležnja. Premda sam i danas radio dovoljno pauza, što sam dalje hodao bilo mi je sve teže koračati. Poseban problem predstavljali su mi usponi i silasci po cestama, odnosno po asfaltu. Po zemljanim stazama je to još nekako i funkcioniralo, ali iz nekog razloga posebno bolne su mi postale dionice silaska i uspona po cestama, koje su povremeno znale biti veoma strme. Kako sam dalje hodao i prelazio kilometre u takvim situacijama sam se morao sve više oslanjati na štapove dok sam prolazio takve dijelove. Unatoč tome što su mi ti štapovi za hodanje ponekad znali djelovati poput nekakvog nepotrebnog tereta, moram reći da su mi u situacijama poput ovih bili od velike pomoći.
Dok sam prvih dana povremeno imao bolove u ramenima i leđima, sada su došli bolovi u gležnjevima i kukovima. Riješiš se jednih bolova, uloviš malo predaha, stignu drugi bolovi. To me na neki način ponovno podsjetilo na naše svakodnevice, u kojima prvo proživljavamo jednu vrstu izazova, nakon čega nam dolazi zatišje i odmor, da bi zatim ponovno stigli neki novi izazovi. U ovakvim situacijama cilj je pokušati ostati smiren i sabran, kako fizički bolovi ne bi previše utjecali i na vaše psihološko stanje. Onda sam nekako shvatio i to da se čovjek za Camino može pripremiti u fizičkom smislu, ali da je teško znati kakvi psihološki izazovi se mogu pojaviti putem. Imam osjećaj da čovjek nakon Camina nauči biti spreman na sve. Samo se nadam da ću u svojoj svakodnevici i rutini uspjet makar povremeno se prisjetiti lekcija koje sam ovdje naučio.
Na ovoj etapi putem sam u nekoliko restorana osjetio miris ribe, koji kao da je zavodio ljude i mamio ih da naprave pauzu upravo ondje. Ja se nisam dao namamiti, već sam odlučno nastavio dalje, ne obazirući se na primamljive mirise.
Iako mi Vigo nije bila prva opcija za prespavati (s obzirom da se radi o veoma velikom gradu, što bi mi bila velika promjena u usporedbi s gradićima i selima u kojima sam prethodno prespavao), nekako sam se taj dan ipak odlučio za taj grad, jer sam se nadao da možda imaju najviše ljekarni, a samim time i najbolju opskrbu po pitanju medicinskih potrepština. Nadao sam se da ću nekako izdržati samo da dođem do Viga pa da mogu nabaviti steznik za gležanj, za koji sam smatrao da bi mogao pomoći.
Nakon svih silnih šumskih površina koje sam prošao taj dan, dolazak u Vigo bio mi je svojevrstan šok. To je ponajprije bilo zbog dojma da sam došao ponovno u svojevrsnu urbanu džunglu. Nakon što sam krenuo iz Porta, većina mjesta u kojima sam prespavao dosada bila su sela i gradići (izuzev Viane do Castelo s oko 80.000 stanovnika), ali Vigo je već bio najmnogoljudniji grad Galicije, s oko 300.000 stanovnika i ovdje se osjetila razlika. Premda u većim gradovima imate više znamenitosti za posjetiti, opet mi se sve činilo dosta bučnim, kao da ne mogu čuti ni vlastite misli. Uostalom, ne mogu reći da sam bio pretjerano zainteresiran za neko razgledavanje. Ono za što sam ponajprije bio zainteresiran bilo je pronaći steznik za gležanj, jer sam u lijevom gležnju osjećao takvo zatezanje i peckanje da sam jedva hodao. Točnije, dok sam došao do Viga počeo sam šepati, jer sam se tada jedino na taj način uopće mogao kretati. Pitam se što bi bilo da sam nastavio hodati po 30 ili 35 kilometara dnevno, ako sam imao onolike probleme već nakon 22 kilometra?
Pronalazim i ljekarnu, jer je bilo krajnje vrijeme da kupim steznik, nakon što više nisam mogao uopće normalno hodati. Ondje su mi najprije izmjerili opseg gležnja, kako bi mi mogli dati odgovarajuću veličinu steznika, a zatim su me pitali koji od 2 steznika koja imaju u ponudi želim. Odlučujem uzeti oba. Mislio sam: “Nek’ se nađe”. Jedan od njih koristio sam nekoliko dana. A za drugi, da budem iskren, ni danas ne znam gdje je završio, odnosno gdje sam ga spremio nakon što sam se vratio.
Razmišljavši o gradu Vigu, prisjetih se i nogometnog kluba Celta Vigo pa sam se onda sjetio da je to još jedan jasan pokazatelj njihovog keltskog identiteta. Tek mi je onda sinulo: “Aha, Celta – Kelti, ima smisla!”. Unatoč tome što za za taj klub znam već godinama, nisam prije razmišljao o tome.
Od nekih znamenitosti koje možete posjetiti u Vigu, tu je Parque de Castrelos, najveći park u gradu, koji ima veliku botaničku vrijednost, zbog čega je 1955. godine proglašen kulturnim dobrom. Ja sam prošao samo pored rubnih dijelova parka, koji ima oko 24 hektara, što znači da ondje ima još dosta toga za istražiti.
Tu su također i Konkatedrala koja je dovršena 1834. godine u baroknom i neoklasičnom stilu te Igrexa de Santiago de Vigo, koja je građena od 1896. do 1907. godine u neogotičkom stilu. Osim toga, možete posjetiti i park imena Alameda de Praza de Compostela, koji ima šarolike cvjetnjake i brojne fontane.
Jedan manji dio Viga koji sam prošao šetajući bio je pod obnavljanjem. Tako je pod obnavljanjem bila i avenija i šetnica uz more. Iz tog razloga ljudi nažalost nisu mogli pristupiti jednoj od poznatijih gradskih znamenitosti – kipu Julesa Vernea. Naime, spomenuti pisac je jedno od poglavlja svoga romana 20 000 milja pod morem posvetio upravo ovome gradu te iz tog razloga možete ondje pronaći njegov kip.
Sljedeći izazov bio je pronaći neki restoran, a da nije zatvoren u razdoblju od 15 do 19 sati. Zadatak se neočekivano odužio, a s obzirom da sam bio poprilično gladan, nisam više imao strpljenja. Uzimam naposljetku u trgovini neke sendviče, jer me više nije bilo briga što ću pojesti, samo da ubacim u sebe neke kalorije i to što prije moguće. Kasnije mi je bilo malo žao da nisam stao u jedan od onih restorana gdje se putem osjetila riba. Ali ne mogu reći da mi je to bilo nešto od iznimne važnosti. Ribu sam već jeo nekoliko puta u Portu, a nekoliko dana kasnije imao sam priliku okusiti i druge morske plodove, tako da nisam imao razloga previše očajavati zbog ovoga.
Ipak moram istaknuti da se nisam mogao načuditi koliko je restorana u popodnevnim satima zatvoreno, ili eventualno pak otvoreno u smislu da možete ondje sjesti i naručiti piće, ali ne možete hranu jer je kuhinja zatvorena. Mnogi restorani nisu otvoreni nedjeljom (što podržavam), ali ono što me je dodatno iznenadilo je činjenica da mnogi također ne rade ni ponedjeljkom ni utorkom ni srijedom. Dakle, u Španjolskoj (ili barem u njezinom sjeverozapadnom dijelu) ćete povremeno naletjeti na restorane koji rade praktički samo četvrtkom, petkom i subotom, a i onda uzimaju svoju pauzu za siestu, odnosno poslijepodnevni odmor. Zapitao sam se: “Pa dobro, koliko oni onda rade? 20 sati tjedno?” Vjerujem da tu ima i nekih obaveza kao što je priprema restorana za otvaranje, ali opet mi je ovo bilo nekako previše.
Ono zbog čega ne bih preporučio spavanje u većim gradovima na Caminu je činjenica da u većim gradovima ipak postoji i veći broj turista koji su došli radi zabave, noćnog života, obilaženja znamenitosti i slično. Samim tim dobar dio njih ostaju dulje budni, rade više buke i idu kasnije spavati. A to mnogim hodočasnicima baš i neće odgovarati, pogotovo onima koji idu ranije spavati ili su slabijeg sna. S obzirom da je dobar san veoma važan kako biste mogli nastaviti energično dalje svojim Caminom, trebali biste dobro razmisliti o tome u kojim ćete naseljima prenoćiti. Koliko god su veliki gradovi dobri zbog opskrbe, moj je zaključak da je u ovakvim pothvatima ipak bolje i ljepše prenoćiti u manjim mjestima.
16.7. Vigo – Pontesampaio (22 km)
Na ovom dijelu Puta po prvi puta prolazim i pored vinograda. To mi je nekako dodatno upotpunilo dojam o raznolikom krajoliku po Caminu – zelena brda, pješčane plaže, plavi Atlantik, a sada i vinogradi. Bez sumnje, na ovoj ruti možete doista uživati u raznolikim prizorima prirode.
U ovoj etapi razmišljao sam o svim tim kućama pored kojih sam prošao do sada na Caminu. Pitam se: “Kako bi meni bilo kad bi mi kuća bila pored rute? Kako bi mi bilo da ljudi svako malo prolaze pored mog dvorišta?” Nekako si mislim da nije lako tim ljudima koji tako žive. S jedne strane, gledajući te silne hodočasnike, možda i sami dobiju poticaj da sudjeluju na takvom pothvatu. Istovremeno, moguće je da mnogima od njih dosadi stalno slušati korake pored svojih kuća, od zore pa do predvečernjih sati.
Iako sam ponovno imao fizičke izazove, ne mogu reći da je bilo nekih posebnih razloga za stres u psihološkom smislu. Razmišljao sam malo o životu i došao sam do nekog stava da ponekad trebamo bit sretni kada se u našim životima ne događa stalno nešto uzbudljivo, već bismo trebali koristiti takve prilike da nam um predahne. S druge strane, postoje razdoblja kad bi naši moždani sokovi trebali više raditi, jer se onda otvara prostor i za neke pozitivne promjene, nove ideje i kreativnost.
Premda sam i dalje osjećao snažne bolove u području gležnjeva, uspio sam naći opet nešto na čemu mogu biti sretan, a to je činjenica da je većina ove etape bila u hladovini, s obzirom da je prolazila kroz razne šume. Još da sam morao hodati po otvorenom suncu bez sumnje bi bilo još teže. Kad nam je teško i brinemo se oko neke stvari, probajmo se sjetiti drugih stvari na kojima bismo trebali biti zahvalni.
Jedno od značajnijih naselja na ovom dijelu Camina je Redondela. Osim što ima nekoliko lijepih crkvi, parkova, trgova i šetnicu uz rijeku, ovdje možete pronaći i posebnu vrstu smještaja za hodočasnike, a to je albergue parroquial. Radi se o župnim prenoćištima, gdje hodočasnici često znaju pripremati večeru zajedno, večerati zajedno, razgovarati i zajednički se pomoliti. Pokušao sam rezervirati takav smještaj u Redondeli, ali moram reći da je po nekoliko dana unaprijed sve bilo rezervirano, što govori da je potražnja očito bila velika. U slučaju da uspijem ponovno otići na Camino, svakako ću nastojati prespavati u ovakvom tipu smještaja, s obzirom da oni više drže do tradicionalnog pružanja smještaja i iskustva hodočasnicima, zbog čega i je toliko ljudi zainteresirano ostati ondje.
Hostel u Pontesampaiu je bio djelomice čudan, s obzirom da su neki kreveti praktički bili odmah na hodniku kojim su gosti prolazili. Ne znam kako bih ovo preciznije opisao. Dakle, na donjem katu bile su recepcija, kuhinja te prostorije za pranje i sušenje veša, a na prvom katu spavaonice uz jedan veliki hodnik. S tim da su neki kreveti bili praktički “na otvorenom”, uz hodnik, odnosno nisu imali nikakvu barijeru između svog prostora i prostora kojim ostali gosti prolaze do stubišta, kupaonice i drugih prostorija. Mi smo imali makar nekakva klizna vrata, kojima smo mogli, ako ne već zvučno, onda makar vizualno se izolirati od ostatka gostiju. Ipak, nisu svi bili te sreće. Unatoč tome, i ovdje sam uspio ugrabiti par sati sna, čisto dovoljno da mogu funkcionirati. Naime, u početnim noćima nisam previše spavao jer sam imao popriličnu dozu adrenalina, a i zato što nisam dugo vremena dijelio sobu s toliko ljudi. Međutim, u ovoj fazi, premda sam i dalje imao popriličnu dozu adrenalina u svom duhu, tijelo je već bilo dosta umornije pa me je nekako sve manje bilo briga za druge goste i tako sam se puno lakše opustio i uspijevao zaspati, bez obzira na to s koliko ljudi dijelio sobu. Bilo mi je više svejedno dijelim li sobu s 3 ili 53 osobe, samo mi dajte tuš, krevet i dalje me skoro ništa više nije zanimalo.
Kao i u Ramallosi, i Pontesampaio ima svoj stari most. U ovome slučaju radi se o mostu čija je gradnja počela još u 11. stoljeću. Od svih plaža uz ocean pored kojih sam prošao i na kojima nisam vidio nijednu osobu da se kupa, na kraju sam vidio nekoliko ljudi da se kupaju – na rijeci.
Za večeru, kao i prije par dana, ponovno uzimam tortillu rellenu, s time da sam ovaj puta pridodao i veliku miješanu salatu. Jedva sam uspio to pojesti, ali kalorije su mi bile potrebne s obzirom da je još jedan dug dan bio iza mene, a nisam pojeo gotovo ništa konkretno. Kad toliko dana zaredom hodate po dvadeset i više kilometara – teško je preživjeti na energetskim pločicama i voću. Stoga, ukoliko se odlučite na ovakav pothvat, svakako se pobrinite da imate raznoliku prehranu, kako bi tijelo moglo izdržati sve te napore iz dana u dan.
“Sobu” sam dijelio s dva hodočasnika iz Njemačke i jednom hodočasnicom iz Francuske. Prije nego smo se razišli svatko na svoju stranu u potragu za hranom, malo smo popričali i razmijenili dosadašnja iskustva s Camina. Kroz takve razgovore shvatite da postoje različiti tipovi hodočasnika koji dolaze s raznolikim ciljevima i namjerama: neki dolaze iz vjerskih razloga, neki traže avanturu, neki jednostavno vole putovanja, neki žele pomaknuti svoje granice i prihvatiti nove izazove. U svakom slučaju zanimljivo je upoznati razne ljude i doznati više o njihovim životima. Navečer, oko 22 sata, čuli smo nekakvu buku na ulicama. Ispostavilo se da je u tijeku bila nekakva lokalna procesija za koju nismo točno bili sigurni o čemu se konkretno radilo. Za Španjolce je to tipično – od 3 do 5,6 popodne sve utihne, onda se ponovno lagano razbuđuju, a u 10 navečer su svježi i aktivni.
17.7. Pontesampaio – O Pazo (25 km)
Nekako sam se brinuo hoću li svojim ranojutarnjim aktivnostima i pakiranjem probuditi nekog od ljudi iz sobe. Ispostavilo se da je hodočasnica iz Francuske bila krenula u novu etapu prije nego sam uopće ustao. Baš sam pomislio kako ću biti prvi koji će zakoračiti u novu dionicu pješačenja, a na kraju nisam bio ni blizu toga.
Jutro je proteklo mirno, bez nekih velikih egzistencijalističkih razmišljanja koja su mi znala obilježiti neke dane na Caminu. Nekako sam bio zadovoljan da sam imao i onih dana kada sam baš puno razmišljao o nekim životno značajnim stvarima i onih dana kada sam jednostavno opušteno i rasterećeno koračao prema Santiagu, uživajući u laganom ritmu hoda.
Ovaj dan susreo sam nekog Španjolca, koji je tvrdio da sam dan ranije sreo njega i njegovu sestru. Rekao je da je njegova sestra odmah prvi dan zadobila ozljedu koljena, zbog čega je otišla u bolnicu i nadala se autobusom doći do Pontevedre gdje bi se ponovno sastala s bratom. Naravno, to bi onda značilo da ne može dobiti compostelu, odnosno potvrdu da je propješačila barem 100 kilometara, budući da je Vigo već bio na manje od 100 kilometara od Santiaga. Iskreno, ovdje nisam bio pretjerano raspoložen za razgovor, ali sam nekako pristao na to, jer sam mislio da će mi skrenuti misli s mojih bolova u gležnjevima i moram reći da je na neki način pomoglo. Koliko god ponekad godi hodati u tišini, ponekad mi je pak odgovaralo kad bih povremeno popričao s drugim hodočasnicima, jer su mi razgovori znali skrenuti misli s nekih problema, izazova, bolova i poteškoća s kojima sam se taj dan borio. Moj bi savjet bio da na Caminu pokušate nekako iskombinirati vrijeme za sebe i vrijeme za druge. Vidio sam neke ljude koji su bili spremni brbljati cijelo vrijeme praktički bez prestanka, a to mi zna biti zamarajuće jer sam većinom introvertirana osoba, a mi, kako se volim našaliti, imamo ograničenu razinu socijalne baterije. S druge strane, kao što sam već bio spominjao, vidio sam neke ljude da nabiju slušalice u uši i samo hodaju ravno gledajući dolje u pod, bez da se praktički osvrnu na druge ljude. To je pak druga krajnost koja mi se ne sviđa, jer na ovakvim putovanjima ipak trebate svjesni svoje okoline, razmijeniti pokoju riječ sa suputnicima ili barem reći “Buen Camino” kada nekoga prestižete ili netko vas prestiže. Srednja varijanta je po meni najbolja, kada uzmete određeni dio vremena da odahnete u miru a drugi dio vremena da razmijenite iskustva i mišljenja s drugim hodočasnicima.
Kako je ruta odmicala dalje i kako sam uživao na Caminu, tako mi je na neki način postajalo i pomalo teško što sam se više približavao cilju. Bilo je lijepo maknuti se iz rutine i provesti vremena u prirodi i kao da mi je postajalo malo žao što se Put bliži kraju.
Naselje koje se po svojoj veličini i značaju ističe na potezu od Pontesampaia do O Paza svakako je Pontevedra. Dvije znamenitosti koje sam posjetio u Pontevedri su Igrexa de Virxe Peregrina (koja je dovršena 1794. godine u neoklasičnom i baroknom stilu, a od 2011. godine kategorizirana je kao španjolsko kulturno dobro) te Real Basílica de Santa María a Maior (koja je izgrađena u gotičkom i renesansnom stilu 1559. godine, a od 1931. godine je kulturno dobro). Njihov specifičan oblik, lijepa uređenost interijera i činjenica da su obje kategorizirane kao kulturno dobro neosporno potvrđuju njihov značaj.
U kasnim poslijepodnevnim satima stižem u odredište za taj dan, a to je seoce O Pazo. U ovome mjestu nisam našao ni trgovinu ni restoran. Doduše, bila je neka “taberna”, ali tvrdili su da kuhinja nije otvorena u to vrijeme kada sam ja dolazio. Ne znam jesam li dobro iskomunicirao, možda je bilo nekog nesporazuma, nisam siguran. Pokušao sam na lošem španjolskom pitati je li kuhinja otvorena (“La cocina esta abierta?”) Dobio sam negativan odgovor i nije mi bilo druge nego krenuti dalje prema prenoćištu. Pričao sam i s vlasnikom prenoćišta o tome. Rekao je da sam krivo izgovorio riječ cocina, iako ne vjeruje da je to trebao biti razlog da bi me odbili poslužiti, već jednostavno kuhinja tada nije bila otvorena. Srećom pa je vlasnik alberguea imao napunjen frižider. Tu su bila jela koja se mogu podgrijati, naresci, sokovi, piva, pa čak i neke fine butelje vina. Osim toga na policama kuhinje moglo se naći voća, peciva, slatkiša i drugih namirnica. U svakom slučaju, sve što je bilo u kuhinji je izvrsno došlo i pomoglo mi. Kada malo bolje razmislim, mogao bih reći da je ponuda namirnica u kuhinji bila veoma pristojna, sasvim dovoljna da si nađete ondje sve što vam treba za pošten obrok. Možda je jedino nedostajalo da si možete uzeti i neku salatu, ali kada se uzme u obzir sve što je ondje bilo, ne bi trebalo cjepidlačiti. Također si ondje možete napraviti čaj ili kavu, što je važno i za doručak.
Inače, O Pazo je veoma malo i mirno mjesto, u kojemu možete predahnuti u miru. Smještaj koji sam imao bio je u nekoj ulici koja je bila par minuta hoda od autoceste, a buka s ceste, srećom, nije se mogla čuti. Kad malo bolje razmislim, bilo mi je zanimljivo osjetiti razliku s obzirom na to kako sam “stupnjevito” promijenio vrste smještaja, odnosno naselja u kojima sam noćio u zadnjih par dana. Prije 2 dana boravio sam u Vigu koji mi je za tadašnje pojmove bio ogroman grad. Nakon toga dolazak u Pontesampaio koji je gradić, ali koji pruža ipak dovoljno široku ponudu sadržaja, poput restorana, kafića, plaže, starog mosta i slično. I sada O Pazo, koji je stvarno malo seoce gdje se stanovnici mogu začas prebrojati. Mir koji je tamo vladao pomogao mi je da se dodatno mentalno oporavim i psihološki opustim. To mi je bilo potrebno prije predzadnje etape, jer sam u glavi mislio: “Samo da još sutrašnju etapu izdržim, pa ću posljednju etapu prohodati kako god!”
~ NASTAVLJA SE ~