Autor: Ivan A.
1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 1. dio – početak avanture
2. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 2. dio – prvi izazovi
Objavljeno 15. listopada 2024.
Camino Portugues – 3. dio – revitalizacija
13.7. A Guarda – Mougas (17 km)
Nakon 2-3 dana žešćeg ritma, kada sam malo spavao, a puno hodao, bilo je vrijeme za usporavanje, kasnije ustajanje i smanjenje kilometraže. Nije bilo nimalo smisla u tome da forsiram veoma jaki ritam ako će to dovesti u pitanje moje fizičko stanje i sposobnost da dovršim Camino. Shvatio sam da kratkoročno moram usporiti kako bih dugoročno uspio. Drugačije nije moglo ići i drago mi je da sam to na vrijeme shvatio.
Dok sam se spremao za pokret, vidio sam da su skoro svi već izašli iz sobe, osim Poljakinje, koja je rekla da se baš loše osjeća i da ima temperaturu. Dao sam joj par ibuprofena za prvu ruku pa se odmah ustala i rekla da mora još vidjeti u kakvom će stanju biti i hoće li moći nastaviti. Pozdravili smo se i poželjeli jedno drugom Buen Camino i puno sreće.
Prije nego sam krenuo u novu etapu, u hodniku sam primijetio velik broj ruksaka s papirićima na kojima su pisala imena, prezimena i odredišta ruksaka (barem mi se tako činilo kada sam pogledao izdaleka). Naime, u današnje vrijeme na Caminu čak imate i opciju poslati ruksak od jednog prenoćišta do drugog. Doduše, ako se odlučite na to, morate računati da svakako morate doći u predviđeno prenoćište, bez obzira na bolove, neke druge izazove ili ako vam se pak više svidi neko drugo mjesto. Ako želite doći do svoje prtljage – nema promjene planova. To iziskuje detaljno planiranje, ali barem možete hodati s manje tereta. Uz razne aplikacije poput bookinga, airbnb-a, camino ninja te usluge prijevoza prtljage, Camino je danas lakši nego ikada prije. Pričao sam s nekoliko suputnica i suputnika o tome i većina se složila da bismo kao hodočasnici trebali biti sposobni sami nositi svoj teret cijelo vrijeme, s obzirom da na Caminu ne možemo samo uživati, već se moralo barem malo i pomučiti. Ipak, treba imati razumijevanja i za neke slučajeve, primjerice starije ljude, ljude s kroničnim bolovima u leđima ili ramenima i slično.
Kada sam razgovarao s drugima o toj tematici, to me podsjetilo i na jedan razgovor iz filma “The Way” (Put) s Martinom Sheenom, u sceni kada glavni likovi nisu mogli naći prikladan smještaj pa su odlučili prespavati na otvorenom:
Jack: “Ovo je pravo hodočasničko iskustvo”.
Sarah: “Pravo hodočasničko iskustvo? Što misliš pod time?”
Jack: “Govorim o tradiciji u najčišćem smislu riječi. Pravi hodočasnik hoda na Caminu bez ičega. Mora živjeti od zemlje, mora prihvatiti dobrotu koja mu se nudi i mora sav svoj teret nositi na leđima. Hodočasnik je siromašan i mora patiti”.
Sarah: “Čini mi se ekstremnim reći da je jedini način da budemo pravi hodočasnici oponašanje onoga što volimo misliti da je pravi hodočasnik. Treba li se hodočasnik oblačiti kao prosjak iako nije prosjak? Odajemo li počast siromašnima tako što ih imitiramo? Ne mislim da su hodočasnici prije 500 godina zanemarivali komfore na putu ništa više nego što bismo mi sada trebali”.
Joost: “Da, i što s hodočasnicima na biciklima i na konjima?”
Jack: “Ne, tradicija bi odbacila barem bicikliste. Bicikliranje i jahanje zahtijevaju manje patnje i manje rada”.
Sarah: “Ali ne mislim da moramo umjetno dodati više poteškoća nego što ih već ima. To bi značilo, po mom mišljenju, biti lažni hodočasnik, a ne pravi”.
U svakom slučaju, radi se o temi o kojoj bi se dalo dosta raspravljati, budući da obje strane u ovoj raspravi imaju neke valjane argumente.
S prethodnih 30 ili čak 35 kilometara dnevno, ovaj dan sam usporio na nekih 16/17 kilometara. Iako sam i prethodnih dana kada sam puno hodao imao dosta trenutaka i mjesta kada bih jednostavno stao, odmarao i uživao u prizoru, ovaj dan mogao sam puno više uživati jer sam se manje žurio i uzimao više pauzi. Osim toga, proljepšali su se i prizori uz ocean. To više nisu bile samo pješčane plaže, već i niz zelenih brda. Kombinacija plavog Atlantika i zelenih brda malo koga ostavlja ravnodušnim. Koliko god je krajolik koji sam prošao prvih dana imao svoje čari, priroda je ovdje bila još ljepša. Još kad sam usporio ritam hodanja, mogao sam se još više opustiti i praktički meditirati dok hodam. Dobar dio dana jednostavno nisam razmišljao ni o čemu i glava mi je bila ispražnjena i rasterećena. Kad hodate u miru i sve što čujete su zvukovi iz prirode, zajamčen vam je pravi mentalni i duhovni odmor.
Uz lijepe prizore Atlantika, uzeo sam pauzu u jednom bistrou. Odlučio sam i nešto malo pojesti, premda mi je praksa prvih nekoliko dana bila da nešto konkretno pojedem tek nakon što se smjestim u prenoćište, a da tijekom dana jedem voća i orašastih plodova ili energetskih pločica. Moguće je da me glad uhvatila jer sam se prethodnu noć konačno malo bolje naspavao pa sam imao više apetita, energije i dobrog raspoloženja. Uzeo sam empanadu s piletinom (španjolski – empanada con pollo) i šalicu čaja od kamilice s medom i limunom. Nekome bi se ovo činilo veoma skromnim, ali u tom trenutku to mi je iz nekog razloga bio jedan od najslađih obroka na tom putovanju.
Koliko god volim hodati, posebno veliki užici su mi bile te pauze, pogotovo kada sam imao priliku prezalogajiti uživajući u pogledu na Atlantik. U bistrou sam ponovno vidio i Poljakinju iz hostela. Vidim da se bori i muči, ali mi je ipak bilo jako drago da je smogla snage nastaviti dalje. Sreli smo se ponovno kasnije u jednoj crkvi. Nakon toga ju više nisam vidio, ali se toplo nadam da je uspjela u svom Caminu.
Putem sam nekoliko puta susreo pojedince koji su slušali glazbu na slušalicama dok su hodali. Premda razumijem da neka lagana i meditativna glazba može upotpuniti iskustvo hodanja, posebice u prirodi, istovremeno ne mogu reći da mi se pretjerano svidjelo što sam kod nekih ljudi vidio da su nabili slušalice u uši, glavu usmjerili dolje u pod i praktički izbjegavali ikakav kontakt očima. Imam osjećaj da se ionako prečesto tako ponašamo u svojim svakodnevicama, posebice u gradovima. Po meni bi cilj Camina trebao biti taj da otvorimo sva svoja osjetila kako bismo što bolje i intenzivnije iskusili taj doživljaj i okolinu. Shvaćam da ima dijelova dana kada nam se ne da ni s kim razgovarati pa se izoliramo, ali nema ništa loše u kratkom i jednostavnom “Buen Camino” dok prolaziš pored nekoga i nastaviš dalje u svom ritmu i miru.
Unatoč tome, nisam se dao smesti u ovom lijepom danu i nastavio sam optimistično dalje. Koliko je dan ljepši i lakši kada odlučite proći manje kilometara u jednom danu! Možete hodati polako, uživati više u prizorima, uzimati više pauzi, a opet stići ranije na svoje odredište. U takvim danima čovjek može iskusiti pravi užitak hodanja na Putu.
Ono što mi se svidjelo na Caminu je raznolikost ljudi, s obzirom da sam već nakon 3 dana i nekoliko razgovora s ljudima tijekom hodanja i u prenoćištima shvatio da su došli uistinu iz brojnih zemalja. Tako sam dosad susreo ljude iz Portugala, Španjolske, Francuske, Italije, Južne Koreje, SAD-a, Slovenije, Slovačke, Poljske, Kolumbije, Venezuele, Brazila i brojnih drugih država. Svakako ih je bilo puno i to mi je ostavilo jako pozitivan dojam.
Ovaj dan putem sam upoznao i 2 cure koje su krenule iz Galicije, tako da je bilo očito da su išle na neku kraću varijantu Camina. Naime, na Caminu sam upoznao ljude s raznim polazišnim točkama. Neki su krenuli iz Lisabona, neki iz Fatime, neki iz Santarema. Većina ljudi koju sam sreo krenula je iz Porta, ali bilo je i nekih koji su krenuli iz raznih dijelova Španjolske, pa tako i Galicije. Na neki način, moglo bi se reći da u stvari imate dosta slobode u kreiranju svoje rute na Caminu, barem kada je u pitanju broj kilometara koji planirate prijeći i ritam hodanja. Po tome se može zaključiti da u stvari postoje brojne varijante za prijeći Camino, zavisno na koju se odlučite. Inače, da biste dobili compostelu (potvrdu odnosno diplomu da ste uspješno završili Camino) potrebno je prijeći barem 100 kilometara pješice. Svaki dan potrebno je pridodati barem jedan žig u hodočasničku putovnicu (credencial), a u zadnjih 100 kilometara i dva žiga dnevno.
Jedno od većih naselja kroz koje sam prošao taj dan je Oia, koja se ističe svojim lijepim šetnicama uz more i Samostanom Svete Marije (Mosterio de Santa Maria de Oia). Točno se sjećam kako su neki klinci iz ulice koja se pruža iznad šetnice vikali “Buen Camino!” nama hodočasnicima koji smo dolje prolazili. Ako ste umorni dok hodate, ovakvi povici lokalnog stanovništva ipak vam daju svojevrsni “poguranac” i dodatnu motivaciju za nastavak puta.
Putem upoznajem i jednu Ukrajinku. Najprije smo se susreli otprilike na sredini etape, rekavši samo “Buen Camino” jedno drugome. Kojih sat vremena kasnije, ponovno se susrećemo pa mi je rekla “Hi, again”, zbog čega sam zbunjeno pomislio “Again?”. Pogledao sam ju i shvatio da smo se već vidjeli. Dogodit će vam se tako da srećete iste ljude po nekoliko puta u danu, pa smo se tako susreli i treći put na kojih 10-ak minuta hoda od hostela. Ušli smo tako u priču pa je rekla da živi u Poljskoj, ali da je također bila na studentskoj razmjeni u Zagrebu. Doduše, rekla je da ne zna dobro hrvatski jezik, uspjela je zapamtiti “Dobar dan”, “Hvala” i još par izraza. Ipak, i s tim skromnim znanjem hrvatskog bila je svakako bolja od mog (ne)znanja ukrajinskog jezika. Zato sam se više usmjerio na Poljsku, s obzirom da sam nekoliko puta tamo putovao pa smo pričali o njihovim lijepim gradovima i prirodnim atrakcijama.
Za ovu noć rezervirao sam sobu za sebe jer mi je kronično bio potreban odmor. Ako odlučite prenoćiti u mjestu Mougas, imajte u vidu da u samom naselju nema trgovine (barem nam je tako rečeno na recepciji prilikom prijave). Najbliža trgovina, i to mini-market, nalazi se na 20-25 minuta hoda od prenoćišta. Po povratku iz trgovine primjećujem lijepo cvijeće uz stazu. Mogu reći da sam na Caminu stvarno velik broj puta primijetio lijepo i šaroliko cvijeće uz put. Mislim da bi oni koji se smatraju ljubiteljima biljnog svijeta doista mogli uživati na ovakvoj ruti.
Premda u blizini prenoćišta nema trgovina, ovaj albergue ima restoran s pristupačnim cijenama i velikim porcijama. Odlučio sam probati jelo zorza (kockice svinjetine u umaku od paprike), uz koje je bio poslužen i pommes frites. Ne mogu reći da je bilo pretjerano impresivno kad je u pitanju kvaliteta okusa, ali je bila velika porcija i to mi je bilo više nego dovoljno. Ovdje sam se divio i djelatnicama prenoćišta koje u isto vrijeme vode brigu o restoranu i prijavi gostiju.
Kada noćite u ovako malom mjestu, gdje nema previše uličnog osvjetljenja, imate priliku uživati u nesvakidašnjim prizorima. Tako sam guštao u odsjaju mjeseca na morskoj pučini. Ipak je to prizor kojem inače stvarno nemam priliku svjedočiti.
Zalazak sunca sa svojim impresivnim nijansama je ondje također bio jedan od ljepših. Uz mir i tišinu koji su ondje vladali, hodočasnik ondje stvarno može propisno odmoriti dušu.
14.7. Mougas – Ramallosa (18 km)
Nije prošlo ni pola sata otkako sam započeo današnju etapu i već sam napravio prvu pauzu u jednom kafiću. S obzirom da sam prethodnih dana znao imati temperaturu i manjak energije, htio sam opet popiti čaj uz dodatak meda i limuna. Nisu imali meda, ali su imali, zanimljivo – čaj od kamilice i meda. Mogu reći da sam bio ugodno iznenađen, jer se ne sjećam da sam prije probao takvu kombinaciju. S obzirom da mi se svidio, odlučio sam ih pitati mogu li kupiti nekoliko vrećica pa da ponesem za kasnije, na što su odgovorili da može. Čak sam iz Hrvatske bio ponio meda u vrećicama, a budući da su se moje zalihe približavale kraju, ovo sam smatrao dobrom alternativom.
Moram biti iskren pa priznati da sam se malo zbunio i izgubio u nekim stvarima nakon prelaska portugalsko-španjolske granice. Naime, na neki način kao da sam “zaboravio” promijeniti jezik, pa kad bi mi ljudi rekli “buen camino” u početku sam u Španjolskoj i dalje odgovarao s “obrigado”, iako sam se već trebao prebaciti na “gracias”. Tako bih za A Guardu rekao da je to mjesto gdje “obrigado” završava, a “gracias” počinje. Također sam se samome sebi kasnije smijao kada sam se čudio drugačijim registracijama na vozilima. U Portugalu ćete na vozilima vidjeti slovo “P”, a kada sam ušao u Španjolsku vidim odjednom da se sve češće pojavljuju vozila sa slovom “E”. Gledam i pitam se: “Dobro, pa što je sada ovo odjednom?” I onda se sjetim: “Aha, da, prešao sam granicu”. Kada nemate graničnu kontrolu, kao da zaboravite da ste uopće ušli u drugu državu.
Putem prolazim kroz Baionu, jedno od većih naselja na tom dijelu rute, koje ima desetak tisuća stanovnika. Čini mi se da ovdje postoji veliki broj znamenitosti za posjetiti, poput utvrde Castillo de Monterreal, plaže Praia de Barbeira i crkve Colexiata Santa Maria de Baiona. S obzirom da je bila nedjelja i ljudi su se taman vraćali s mise, navraćam u spomenutu crkvu, kako bih se barem pomolio, a zatim nastavljam dalje.
Tih nekoliko dana kada sam odlučio usporiti, raditi manje kilometara dnevno i uzimati više pauzi za odmor, imao sam osjećaj kao da sam uspijevao malo više guštati u prizorima i pauzama. Kao da mi je Camino nakon prvih par dana rekao: “Ivane, daj polakše malo, čemu tolika žurba?!” U sebi sam odgovorio: “U redu, shvatio sam poruku, usporit ću i malo više uživati”. I tako bi trebalo ponekad i u svakodnevnom životu – ne uvijek žuriti, nego usporiti kada je to potrebno, pribrati se, prikupiti snagu i tek onda nastaviti dalje. To je bila jedna od pouki koje sam naučio na ovom hodočašću. Osim toga, na Caminu (kao i u svakodnevnom životu) ne bi trebao biti ni stopostotni užitak ni stopostotna patnja. Ako se stalno patimo, doći ćemo do točke kada nam je dosta svega. Ako pak nastojimo stalno uživati, bit će nam puno teže suočiti se s neočekivanim izazovima i preprekama. A upravo zbog tih izazova i prepreka kasnije osjetimo još veću zahvalnost i sreću kad ih uspješno savladamo.
Smještaj koji sam imao za tu večer platio sam nešto više, ali vrijedilo je svaki djelić. Lokacija je bila lijepa i mirna, imao sam svoju sobu i kupaonicu, sve je bilo na par minuta hoda – male trgovine, kafići, restorani. S prozora se pružao i jako lijep pogled prema naselju i okolnim brdima. Tako sam par minuta jednostavno samo gledao kroz prozor i uživao u miru i pitoresknom prizoru Ramallose. Vidim tako i goste koji odlaze i dolaze, a također i gospođu koja me srdačno dočekala na recepciji i dala sve potrebne informacije. S time da sada nije bila na recepciji, nego je vodila brigu o cvjetnjacima u vrtu. To je bilo već drugi dan zaredom da sam vidio kako djelatnice prenoćišta osim prijave gostiju obavljaju i razne druge zadatke i moram reći da im treba skinuti kapu za to. Njihov rad, razumijevanje za umorne hodočasnike i srdačan doček je ono što vam bez sumnje uljepša Camino.
U blizini prenoćišta nalazi se i jedna taverna u koju sam otišao na kasni ručak/ranu večeru. Na jelovniku mi je za oko zapelo tradicionalno španjolsko jelo tortilla de patatas. Ovdje tortilla nije ono što mi podrazumijevamo pod tortiljom (tanko tijesto u koje se stavlja meso, bilo da se radi o kebabu, pilećem fileu ili nekom drugom mesu). Ovdje je riječ o svojevrsnoj piti od krumpira i jaja. Uzeo sam nešto drugačiju varijantu, a to je tortilla rellena.
Osim krumpira i jaja, ovdje su sastojci također i šunka i sir. Uzeo sam manju porciju, jer nisam znao kolike su točno mala i velika porcija pa sam računao ako mi mala porcija ne bude dovoljno velika – jednostavno ću naručiti još jednu. Mogu reći da mi je to bila jedna od pametnijih odluka, jer me je i ta manja porcija pošteno zasitila. Cijene – više nego pristupačne. Tortilla rellena, voda i čaj za samo 8 eura. Nisam razumio konobaricu kad je krenula govoriti na španjolskom pa sam samo dao 20 eura i pretpostavio da će biti dovoljno. Kad je vratila čak 12 nisam se mogao načuditi.
U ovom naselju postoji i stari most iz razdoblja antike. Odlična stvar kod ovog naselja i lokalnog mosta je ta što se ovdje ne radi o nekim svjetski poznatim i razvikanim turističkim atrakcijama. Tako oni koji se ovdje zateknu mogu u miru prošetati mostom iz daleke prošlosti.
Na ovom Caminu primijetio sam kako su mi se promijenile neke tjelesne navike, posebice kada je u pitanju prehrana. Inače doručkujem oko 7-8 sati, ručam otprilike u podne i večeram oko 7, 8 sati navečer, barem u većini slučajeva. Otkada sam krenuo na Camino situacija se poprilično izmijenila. Tijekom dana u većini slučajeva jeo bih, kao što sam već spomenuo, neko voće (svježe ili suho), orašaste plodove ili energetske pločice i tek nakon što bih se prijavio u albergue i odmorio otišao bih na kasni ručak/ranu večeru oko 5,6 popodne. Čudilo me je da mi je tijelo bilo sposobno izdržati toliko hodanja tijekom dana, a bez puno hrane. Razmišljao sam: ako uzmem neki veliki obrok usred dana, bojim se da bi me to moglo uspavati i da će mi onda biti još teže hodati. Ovako mi je bilo važno samo da unosim dovoljno tekućine. Osim vode, nakon prelaska portugalsko-španjolske granice pio sam često i aquarius, španjolsko izotonično piće koje sadrži mineralne soli. One vam pomažu u smanjenju dehidracije i bitne su ako ne želite prebrzo ožedniti.
Taj dan bilo je finale Europskog prvenstva u nogometu, sportu koji inače povremeno pratim. Bit ću iskren – mislim da sam zaspao prije nego što je utakmica uopće počela. Savršeno me bilo briga za ikakav sportski, politički, kulturološki i sličan događaj. Već drugu večer zaredom zaspao sam kao top i ne sjećam se da sam se uopće pomaknuo te noći, promijenio pozu ili čuo ikakav zvuk. Od trenutka kada sam zaspao do trenutka kada sam se probudio jednostavno se nisam sjećao ičega. Ovdje sam se izvrsno naspavao i to mi je dodatno pomoglo da se mogu oporaviti, skupiti dodatne snage i nastaviti dalje pješačiti.
~ NASTAVLJA SE ~