Camino Portugues – 2.dio

Autor: Ivan A.

1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Camino Portugues – 1. dio – početak avanture

Objavljeno 10. rujna 2024.

Camino Portugues – 2. dio – prvi izazovi

11.7. Apúlia – Viana do Castelo (32 km)

Na ovoj etapi konačno sam postao malo optimističniji i zadovoljniji rutom. Premda je i dalje bilo dijelova gdje se hoda po asfaltu ili drvenim daskama, u kasnijem dijelu etape bilo je više zemljane i šumske podloge i noge su mi bile zahvalne na tome. Također, nakon jutarnje magle, konačno se i razvedrilo pa je i sunce zasjalo. Nekako kao da sam zbog toga dobio i novi nalet energije i dobrog raspoloženja. I okoliš se promijenio. Manje sam bio okružen zgradama, kućama i oceanom, a više sam imao priliku istražiti šumu i rijeku koja kroz nju teče. Ta nova zeleno-plava okolina došla je kao oaza osvježenja, koja mi je dala novu snagu.

Između naselja Fao i Esposende prelazim preko rijeke Cavado. Vidljivost je bila takva da niste mogli uopće vidjeti do druge strane rijeke. Mislim da je ovo bila najgušća magla na koju sam naletio tijekom Camina. Unatoč gustoj magli uočila me jedna hodočasnica na mostu pa mi je mahnula. Ispostavilo se da je to bila jedna Britanka koja je prvi dan bila u istom prenoćištu, točnije u istoj sobi. Rekla je da je došla na Camino jer voli avanture i voli puno hodati. Nadodala je da putuje već nekih mjesec i pol dana u komadu, a na Caminu je bila treći dan, kao i ja. Plan joj je bio nakon Santiaga de Compostele nastaviti dalje do Finisterre (Fisterre), naselja i rta u Galiciji gdje mnogi odlučuju produžiti Camino nakon što stignu u Santiago. Neko vrijeme smo hodali skupa (kojih sat vremena), ali je onda rekla da više ne može hodati onom brzinom kojom sam ja hodao. Rekao sam da nema problema i da ne brine, svatko od nas ima svoj ritam, dijelove dana kada hodamo brže i sporije, pa smo se u Esposendeu pozdravili i poželjeli jedno drugome Buen Camino. Kako to inače zna biti na Caminu, susreli smo se ponovno kasnije jer smo opet bili u istom prenoćištu i u istoj sobi. Ti trenuci kada sam sretao opet iste ljude su mi znali bit posebno smiješni i pozitivni.

Neki od hodočasnika koje sam upoznao bili su veoma entuzijastični oko pozdravljanja lokalnog stanovništva te su govorili da su i njima lokalci nekoliko puta samoinicijativno znali reći “Bom Caminho” ili “Buen Camino”. U prvih 2 dana ne mogu reći da mi se to uopće ijednom dogodilo. Ponekad bi me lokalci pogledali, ponekad ja njih, ali ni jedna upućena riječ. Čitao sam u nekoliko putopisa da lokalci znaju srdačno pozdraviti putnike, ali sam ovdje ostao malo razočaran, s obzirom da se to dosada nije dogodilo nijednom. Upravo je treći dan bio dan kada je jedan vozač kola hitne pomoći, prolazivši pored mene, usporio, otvorio prozor kola i glasno i razgovijetno viknuo: “Bom caminho!”. Kada vam ljudi upute takav pozdrav, to vam ipak da malo ohrabrenja i dodatnog poticaja.

U ranim poslijepodnevnim satima bio sam veoma ožednio, a zalihe vode su mi bile pri kraju (možda mi je ostalo kojih 2 decilitra). Po karti koju sam gledao nije mi se činilo da ću uskoro proći kroz neko naselje koje bi imalo trgovinu u kojoj bih mogao obnoviti zalihe. Računao sam da bih trebao pokušati što dulje izdržati da ne pijem vode, odnosno da mi tih zadnjih par decilitra što dulje ostanu sačuvani za kasnije. Bila je teška situacija, s obzirom da je bilo još dobrih 2 – 2 i pol sata hoda do prenoćišta u kojemu sam si rezervirao smještaj za tu noć. I onda se dogodilo pravo malo čudo. U onoj divljini, pored šumske staze, odjednom se pojavljuje neki štand. U tom trenutku to mi je bio najljepši štand koji sam u životu vidio. Bilo je frižidera s hladnom vodom i hladnim sokovima, voća (lubenice, banane, jabuke, naranče), nekoliko muffina, šalova s portugalskim motivima i vjerskih predmeta. Kako me je to tada spasilo! Nije bilo nikakve osobe za tim štandom, već ostavite u kutiji novaca koliko možete. Odmah sam ispio onih 2 decilitra koja su mi preostala i kupio još vode i lubenice. Ono mi nije pomoglo samo fizički, već i psihološki, jer kad znaš da više nisi žedan, da si opskrbljen vodom i da ne moraš više o tome brinuti možeš mirne duše nastaviti dalje.

Dolazim kasno poslijepodne u svoje odredište za taj dan. Oni koji su bili poput mene pa su rezervirali smještaj na gornjem dijelu grada, dobili su poruku iz prenoćišta da bi bilo pametno po dolasku u grad obaviti kupovinu namirnica jer gore nema trgovina. Tako sam i prihvatio taj savjet. Osim toga, vidio sam da postoji uspinjača koja vodi do gore, ali sam također na više izvora pročitao da uspinjača trenutno ne radi, tako da je bilo pitanje koliko je pametno osloniti se na tu opciju. Teško mi je priznati, ali s obzirom da sam osim ruksaka nosio i dosta namirnica odlučio sam sjesti na taxi. Iako sam nešto malo učio portugalski i španjolski na Duolingu prije nego sam krenuo, imao sam samo osnove, koje nisu bile dovoljne za neke stvari kao što su doznati cijenu taksija do gornjeg dijela grada. Pitam vozača: “Voce fala ingles?” (“Govorite li engleski?”), ali nažalost ne dobivam pozitivan odgovor. Međutim, rekao je da priča francuski, na što sam oduševljeno reagirao, jer iako nisam tečan, mogu se snaći na tom jeziku. Nakon što sam doznao cijenu (7 – 8 eura), upadam i s olakšanjem čekam dolazak gore. Inače, vozač je rekao da je napola Francuz, napola Kinez (a radi u Portugalu? Mora da ima zanimljivu životnu priču). U svakom slučaju, bio sam sretan da znam francuski da mogu barem nekako iskomunicirati prijevoz.

Kada sam došao u svoju sobu od par hodočasnika čuo sam da je od središta grada do prenoćišta koje se nalazilo na vrhu grada malo više od 700 stepenica. Pomislio sam si: “Da sam sad išao još i tih 700 stepenica, bojim se da bi to bio kraj Camina za mene”. Bilo je i drugih koji su odlučili gore otići taxijem, neki su se odlučili na uspinjaču (u to vrijeme dobio sam informacije da uspinjača ne radi pa se nisam usudio ni pokušavati hodati do nje), a neki su se ohrabrili i ipak išli pješice.

Premda sam ovaj dan uzimao taxi, uspio sam oboriti rekord u broju koraka u jednom danu. Ako se dobro sjećam, dotad mi je rekord bio 42.000 koraka, odnosno 35 kilometara. Taj dan probio sam magičnu granicu od 50.000. Točnije, dosegnuo sam 52.000 koraka i 40 kilometara u jednom danu. Time sam dobio dojam da sam stvarno uspio pomaknuti svoje granice i uhvatiti se u koštac s nekim novim izazovima. Mislim da sam potrošio barem 2.500 kalorija taj dan, a nisam pojeo ništa konkretno do nekih 7 navečer. To je bio jedan od nekoliko dana na Caminu kada sam (po nekim svojim okvirnim procjenama) završio u “minusu” od barem 500 ili čak i 1 000 kalorija. Nisam bio raspoložen dugo i detaljno istraživati okolo što ima od gastronomske ponude (niti sam vidio puno toga u neposrednoj blizini alberguea), tako da sam zgrabio samo 2 tosta sa slaninom i sirom u nekakvom kafiću/sendvičeraju, ili što je već bio. Nakon toga malo voća i tekućine i konačno odmor.

Inače, na vrhu grada, odnosno na brdu Svete Lucije (Monte de Santa Luzia) nalazi se prelijepo Svetište Svetog Srca Isusovog (Santuario do Sagrado Coracao de Jesus). Ukoliko se nađete u ovom gradu, nemojte propustiti priliku posjetiti ovu prelijepu znamenitost. Doduše, tu večer je (po ko zna koji put na Caminu) bila veoma gusta magla, tako da mi je spomenuto svetište bilo jedva vidljivo po tom vremenu. Ipak, strpljen – spašen. Iduće jutro kada sam vidio da je vrijeme donekle ljepše i sunčanije, iskoristio sam priliku kako bih napravio još par fotografija i ponovno obišao svetište.

Ne mogu reći da je tijekom dana bila neka izuzetno visoka temperatura (mislim da nije prelazilo 25, 26, 27 stupnjeva), ali sam uspio izgoriti (nos, čelo i dio desne ruke). U hostelu sam upoznao dvoje ljudi iz Južne Koreje. Ona je imala after-sun kremu, a on kremu koja se stavlja prije sunčanja. Nije moglo bolje. Bili su oboje jako pristojni i susretljivi i rekli su da kad god zatrebam da mogu upotrijebiti te kreme. Mislim da je to bio prvi od nekoliko slučajeva gdje sam na ovom putovanju trebao ili nudio pomoć (u smislu da bih trebao nešto posuditi od nekoga) i mogu reći da ima nešto stvarno jako lijepo u tome i kada dobiješ i kada ponudiš pomoć nekome, pogotovo kada je riječ o dosta izazovnom i zahtjevnom pothvatu kao što je Camino de Santiago.

12.7. Viana do Castelo – A Guarda (30 km)

Već od ranog jutra neki od hodočasnika koje sam sreo u kuhinji bili su veoma energični i pričljivi. Tu se istaknuo jedan čovjek s Farskih otoka, koji mi je ničim izazvan krenuo entuzijastično na karti pokazivati rutu kojom supruga i on planiraju ići taj dan. Imao sam snage samo za pristojno smješkanje, kimanje glavom i povremeno izgovaranje riječi poput: “Da”, “Shvaćam”, “Odlična ideja” i slično, dok sam u sebi mislio: “Daj molim te više završi, da mogu doručkovat u miru”. S obzirom da sam uglavnom introvertiran, a ujutro i ne pretjerano raspoložen za priču barem prvih pola sata, razgovor s drugim ljudima od ranog jutra pojavio mi se kao svojevrstan izazov, ali nekako sam uspio “izgurati”.

Ujutro je bilo fantastično obići spomenuto svetište, pogotovo kada imate u vidu da s tog područja imate pogled praktički na cijeli grad. Ujutro na gornjem dijelu grada gdje smo bili smješteni nije bila magla, već je magla bila na donjem dijelu grada, dok je gore kod nas bilo vedro. Kada sam vidio tu maglu na nižoj razini, imao sam osjećaj kao da lebdimo u oblacima.

Po količini prijeđenih kilometara ovaj dan bio je opet intenzivan, premda ne koliko prethodni dan. Problem je predstavljalo vrijeme, koje je bilo dosta promjenjivo. Bilo je naizgled toplo i sunčano, ali svakih par minuta zapuhao bi jak i svjež vjetar. Kada ste konstantno znojni od hodanja, hladan vjetar u leđa ili glavu svakako otežava situaciju.

U jednom dijelu dana nisam se fizički dobro osjećao i bio sam nezadovoljan promjenjivim vremenom, izmjenom topline i hladnog vjetra. Na nekoliko sekundi kao da me obuzela kombinacija ljutnje i tuge. Pomislio sam: “Zašto se sada moram ovako patiti?” Osjećao sam se na neki način bespomoćno i kao da su ovo već ozbiljnija psihološka iskušenja.

Par trenutaka kasnije, iz nekog razloga prisjetio sam se jedne scene iz filma Pasija, gdje se jedan od razbojnika (Dizma) pokajao za svoje grijehe i zamolio Isusa da ga se sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo. Premda je bio na kraju snaga, izmučen i isprebijan, Isus je i u tim ekstremno teškim trenucima uspio pokazati milosrđe i dobrotu prema drugome, izgovorivši poznatu rečenicu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” Kao što je Henri-Daniel Rops opisao u knjizi Život Isusa Krista: “Isusova je riječ tako utješna da je nijedan grješnik ne bi mogao čuti a da ne zadršće od nade”. Imao sam osjećaj da se nisam slučajno baš u tim trenucima iskušenja prisjetio tog događaja. Nakon sažaljevanja i ljutnje, odjednom sam postao zahvalan na tom trenutku.

Nakon što sam zastao na minutu-dvije i prisjetio se tog događaja, odmah sam prekinuo s bilo kakvim sažaljevanjem i odlučio energično nastaviti dalje bez obzira na sve. Mislim da sam ovdje doživio svojevrsno prosvjetljenje koje me psihološki oporavilo i upotpunilo. Ponovno sam shvatio taj Camino kao metaforu, točnije kao metaforu za život. Život ne može biti samo igra i užitak, već se u njemu pojavljuju izazovi i poteškoće, htjeli mi to ili ne. Moramo na neki način prigrliti te izazove i nositi se s njima kako najbolje znamo i uspijemo. Tek nakon tih izazova naučit ćemo kako biti zahvalniji i više cijeniti bolja razdoblja u svojim životima.

Na ruti od Viane do Castelo do A Guarde bilo je nekoliko lijepih prizora. Kako sam dalje hodao, činilo mi se kao da je sve više lijepih vidikovaca, impresivnih plaža, ali i zelenila i šume. Jedna od lokacija koja mi se na toj ruti najviše usjekla u pamćenje bila je Moledo plaža (Praia de Moledo). Neki izvori (primjerice stranica cn-traveller.com) svrstavaju ju među 20 najljepših plaža u Portugalu. Prije nego sam krenuo na Camino, razmišljao sam: “Ako ću se igdje u Portugalu baciti u more i kupati se, to će biti ovdje”. Međutim, kupača nije bilo (temperatura mora bila je oko 15 stupnjeva). Dok sam hodao Portugalom, ponegdje bih vidio ljude na plaži, ali mislim da praktički nigdje nisam vidio da se netko kupao, jer je more ovdje očito dosta hladnije nego kod nas.

Dolazim kasnije do mjesta Caminha. Kako sam gledao na internetu, odande vozi trajekt prema mjestu Camposancos, a ta vožnja trajektom ujedno znači i prelazak portugalsko – španjolske granice. Upoznajem nekoliko ljudi iz Katalonije, koji također čekaju prijevoz na drugu stranu rijeke Minho. Ja sam se požalio na neke žuljeve, a oni na to kako nemaju skoro ništa baterije na mobitelu, pa su se brinuli kako će uopće pokazati vozaču svoje prijevozne karte koje su bile spremljene na mobitelu. U tom trenutku odlučili smo pomoći jedni drugima: tako su oni meni dali par flastera, a ja njima posudio power bank. Ne znam zašto, ali nekako mi je znao biti baš lijep osjećaj kada hodočasnici pomažu jedni drugima na Caminu. Na internetskoj stranici gdje sam kupio kartu pisalo je da od Caminhe do A Guarde vozi trajekt, ali kada je došao gospodin koji nas treba prevesti, shvatili smo da se radi o čamcu s motorom.

Premda sam bio iznenađen da idemo čamcem, a ne trajektom, nisam previše mario. Ta vožnja mi je dobro došla kao privremeni predah za noge. Nakon dolaska u Camposancos, ostalo je još otprilike 4 kilometra do A Guarde, gdje sam rezervirao smještaj za tu noć. Unatoč odmoru za noge tijekom vožnje preko rijeke, imao sam osjećaj kao da nikako ne dolazi kraj tih zadnjih par kilometara i opet sam imao osjećaj da mi treba jako dugo vremena do prenoćišta. Sada kada razmišljam o tome u retrospektivi, čini mi se kao da mi je trebalo dobrih sat i 15 minuta, možda čak i sat i pol da prijeđem tih 4 kilometra. Po tome se vidi koliko me je uhvatio umor taj dan. Ovdje sam bez sumnje još više počeo osjećati kako u poslijepodnevnim satima uvelike uspori brzina mog hodanja. Zato savjet: ujutro dok osjećate da ste svježiji iskoristite to i probajte potegnuti. U jutarnjim satima, dok sam imao svježine, znalo mi se dogoditi da hodam čak i po 2 sata u komadu (aplikacija za brojanje koraka je nekoliko puta istaknula obavijest: prepoznato 120 minuta vježbe).

Ovo je bio prvi dan kada su se pojavili ozbiljniji izazovi. Uhvatila me temperatura, a tu su bili i žuljevi i bolovi u ramenima i kukovima. Hvataju me prve sumnje oko toga hoću li uopće uspjeti stići na cilj. U glavi prolazim kroz razne kombinacije kako ovo izvesti i koje alternative pronaći u slučaju da se situacija dodatno oteža. Naime, prije nego sam krenuo, s obzirom da mi je dosadašnji rekord bio 35 kilometara u jednom danu, pomislio sam: “Pa dobro, sad to trebam samo ponovit jedno 8-9 puta i za 8-9 dana stižem u Santiago”. U skladu s tim, mislio sam da će mi ostati viška vremena kako bih posjetio Madrid i naposljetku Sevillu. Kada su me uhvatili temperatura, žuljevi i bolovi, bio sam spreman u potpunosti preokrenuti plan, izbaciti i Madrid i Sevillu i ako zatreba zatražiti i dodatne dane godišnjeg odmora samo da uspijem nekako stići do Santiaga, jer tko zna kada ću idući puta dolaziti ovdje. Također, nastojao sam barem za iduće 2 noći naći privatnu sobu kako bih se mogao i bolje naspavati. Računao sam: više mira, više sna i manje hodanja znače veće šanse za oporavak. Koliko god smo ponekad duhom nadobudni, u isto vrijeme smo u nekim prilikama i “robovi” vlastitih tijela, čije signale jednostavno moramo slušati. Ipak, u nekim situacijama, kada je tijelo na niskim baterijama, duh je taj koji nam pruži dodatnu snagu, za koju praktički nismo ni znali da ju imamo. Čini se da je poanta u tome da pokušamo pronaći neku zdravu ravnotežu između tjelesnog i duhovnog.

U albergueu sam upoznao par žena iz Poljske (koje nisu došle skupa, već svaka pojedinačno). Jedna od njih je rekla da dosta sporo hoda, a to mi je bilo jasno već po tome što je ona također krenula iz Porta, s time da je meni ovo bio četvrti dan hodanja, a njoj, koliko se sjećam, šesti ili sedmi. Rekla je da se veći dio svog života žurila, pa je zaključila da je vrijeme da malo uspori i uživa u životu. Istaknula je da je na ovaj Camino došla iz vjerskih razloga, a osim toga, u razgovoru mi je također spomenula i to da u slobodno vrijeme istražuje kršćansku meditaciju. To mi se učinilo zanimljivim i svakako planiram i ja to detaljnije istražiti. Kod druge Poljakinje mi je bilo zanimljivo to što ne koristi mobitel na Caminu. Nisam sad bio u potpunosti shvatio je li pod time mislila da dok hoda ne koristi mobitel (za navigaciju, za traženje smještaja itd.) ili uopće ne koristi mobitel, ali, u svakom slučaju – vrijedno pohvale. To me je podsjetilo na to da već dulje vremena nisam uzeo dan za “digitalnu detoksikaciju”. Naime, povremeno, otprilike jednom u dva mjeseca, pogotovo subotom, nastojim uzet dan kada ne koristim ni laptop ni televizor ni internet. Čitam neku knjigu, odem u šetnju, meditiram, opustim se u tišini. Čisto dobro dođe za “reset” i punjenje baterija.

Nakon što mi se oprao i osušio veš, otišao sam do središta grada u potragu za hranom. S obzirom na temperaturu, usput navraćam u ljekarnu po ibuprofen. Nakon toga i kvalitetnog obroka u restoranu, dolazim malo k sebi. Kada su u pitanju cijene u restoranima, mogu reći da se čine veoma pristupačnim. Za samo 11 eura dobio sam file bakalara, par kriški krumpira i malo salate. Za gladnoga hodočasnika sasvim dovoljno i hranjivo.

Na putu do restorana naletio sam na neko lokalno kulturno/umjetničko društvo. To sam zaključio po tome što su svi nosili iste (plave) majice s istim natpisom, a što je najbolje od svega – svirali su bubnjeve i gajde! To mi je došlo baš kao neko cool i pozitivno iznenađenje. Prije nego sam krenuo na Camino, nešto sam malo čitao o Galiciji i iznenadilo me da oni u stvari imaju izraženo keltsko naslijeđe. Toga sam još više postao svjestan kada sam čuo te gajde na ulicama. Hodali su neko vrijeme, zaustavili se malo kod jedne od gradskih crkvi, a zatim produžili dalje uz sviranje. Kada sam završio s večerom i obavio kupovinu, vraćali su se natrag. I dalje su svirali! Čini mi se da je prošlo dobrih 2 sata otkad sam ih prvi put sreo. Bome, treba imati solidno jaka pluća da mogu toliko dugo svirati gajde.

Dok sam se vraćao natrag, u jednoj ulici vidio sam natpis na kojemu piše “autoservicio”. Pomislio sam da je reklama za servis automobila. Međutim, kada sam vidio da ispod piše “self-service”, smijao sam se samome sebi jer sam shvatio da to ne znači servis automobila, već samoposluga. Čisto da i vi znate ako naletite na takve natpise da je u stvari riječ o trgovini.

Kada sam se vratio u albergue, postajao sam također sve više svjestan koliko vremena treba na Caminu svaki dan potrošiti na higijenu i zdravlje. Ujutro i navečer preporuča se napraviti vježbe istezanja, namazati noge nekom kremom (posebice ako uspijete naći neku kremu protiv žuljeva), a koristio sam i tigrovu mast za bolna područja. Još dok se istuširate, operete kosu, operete zube (a ponekad se obavi i brijanje), tu zna otići po solidnih sat i pol, a ponekad i 2 sata ukupno u jednom danu. To mi se s vremena na vrijeme činilo kao jako velik dio dana, kao neka gnjavaža koje se želim što prije riješiti da mogu dalje u miru odmarati.

Po povratku u prenoćište također sam shvatio koliko su neki ljudi ondje dobro kuhali. Od svih kuhinja u kojima sam bio u raznim prenoćištima na Caminu, u ovoj mi se činilo da sam osjetio najbolje mirise. Kao da su svi bili neki iskusni kuhari i kuharice u elitnim restoranima. Sreća da sam bio sit.

Nastavak serijala: —–> Camino Portugues – 3.dio – revitalizacija