Autor: Ivan A.
Objavljeno 2. rujna 2024.
Camino Portugues – 1.dio – početak avanture
Za razliku od prijašnjih putopisa koje sam pisao nakon što bih se vratio s putovanja, za ovaj putopis mogu reći da je prvi koji sam počeo pisati prije nego što sam uopće krenuo na putovanje. Bio sam poprilično uzbuđen prije putovanja, s obzirom da se radilo o nesvakidašnjem pothvatu i to u samostalnoj organizaciji.
Put Svetog Jakova odnosno Camino de Santiago je putovanje o kojem sam razmišljao već dulje vrijeme. Na to su me potaknuli neki prijatelji koji su također maštali otići na to hodočašće, a bilo je i onih koji su tamo već i bili. Također, pročitao sam brojne putopise i knjige na ovu temu, a pogledao sam i film Put (The Way) s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi, koji mnogi spominju kada je riječ o Caminu.
Pročitavši brojne putopise i knjige, shvatio sam da su mnogi hodočasnici doživjeli duhovna iskustva, prosvjetljenja i slične doživljaje. Nekako se pitam: “Što ako ja ne doživim ništa od toga?” Stoga, kao i inače u brojnim prilikama, nastojim ostati prizemljen i smanjiti očekivanja na nulu, kako ne bih doživio potencijalna razočaranja. Ipak, na svakom putovanju mogući su i negativni i pozitivni doživljaji, a najvažnije je da nešto iz svega toga naučimo.
Camino de Santiago je hodočašće na kojemu se pješači do Santiaga de Compostele, grada u španjolskoj pokrajini Galiciji. U njihovoj katedrali čuvaju se posmrtni ostaci apostola Jakova Zebedejeva (španjolski: Santiago el Mayor). Postoje razne rute do Santiaga de Compostele, a najpoznatija je francuska ruta (Camino Frances). Ja sam se odlučio za portugalsku rutu (Camino Portugues), gdje mi je polazište bila Katedrala u Portu (portugalski: Sé do Porto).
Na putovanje sam krenuo autobusom iz Zagreba za Beč, odakle sam imao let prema Portu. Ondje sam proveo 3 nepuna dana (uz izlet u Fatimu), koja ću opisati u zasebnom putopisu, a u zasebnom putopisu također ću opisati i Sevillu koju sam posjetio nakon što sam završio Camino.
Brojna razmišljanja prolaze mi kroz glavu prije početka putovanja. Koji izazovi će se pojaviti? Koje prepreke? Kakve ljude ću sresti? Kakva će biti prenoćišta? Koliko će mi teško biti nositi veliki ruksak cijelo vrijeme na leđima?
Prvi izazov bio je kupiti svu potrebnu opremu. Popis stvari koje je potrebno imati uistinu je dugačak. Prije svega vjerojatno je najvažnije imati kvalitetne tenisice i ruksak. Nadalje, ne treba zaboraviti ponijet dovoljno, a opet ne previše odjeće, lijekova i higijenskih potrepština, nekoliko ručnika, donjeg rublja, kreme za sunčanje, kapu i brojne druge sitnice. Detaljan popis opreme i prenoćišta napisat ću u posljednjem dijelu putopisa.
9.7. Porto – Labruge (25 km)
Kao što sam istaknuo, početna točka hodočašća u mom slučaju bila je Sé do Porto. Bio sam nervozan, ali i veoma uzbuđen te sam prvi dan od Katedrale krenuo već u 7 ujutro. Bile su možda još 2 osobe koje su se u tim trenucima motale u tom području, spremajući se za početak Camina.
Spuštam se od Katedrale uskim ulicama do rijeke Douro i nastavljam svoj put. Nakon tog spuštanja uslijedio je dugačak hod po ravnom terenu. Dok sam iz Hrvatske dobivao vijesti o velikim vrućinama (35 stupnjeva i više), u Portu je bilo oko 18 stupnjeva (uz kišu i solidno jak vjetar). Kao da je jesen ili rano proljeće. Krenuo sam u tenisicama za trčanje i laganim čarapama, očekujući da se neću previše smočiti i da će kiša ubrzo prestati. Međutim, kako dobrih pola sata kiša nije prestajala, odlučio sam stati na autobusnu stanicu koja je imala nadstrešnicu kako bih presvukao tenisice i čarape. Nisam htio krenuti odmah u planinarskim vodoodbojnim tenisicama jer se radilo o asfaltu i ravnom terenu i za to sam smatrao zgodnijima tenisice za trčanje. Uostalom, ne mogu reći da sam stigao previše razgaziti planinarske tenisice prije nego sam krenuo (dotad sam u njima prešao otprilike 30 – 40 kilometara) pa su mi nekako više bile drugi izbor, samo za slučaj da mi zatrebaju. Ispostavilo se da je taj slučaj došao odmah na početku, pa je bilo dobro da sam ih ponio. Dok sam izvadio van druge tenisice i čarape i obukao ih, na stanicu je došlo par ljudi, a jedna gospođa mi je čak pomogla dok sam na ruksak stavljao navlaku za kišu. Bolje opremljen i ponovno suhih nogu, nastavljam svoj Camino. Mogu reći da je izazovno hodati po kišnom i vjetrovitom vremenu, pogotovo kad vjetar naizmjence malo stane i malo puše. Malo se znojite, malo vam je hladno. Ne znate više koju biste odjeću i obuću stavili u takvim situacijama.
Bilo mi je zanimljivo što sam čak i po tom vremenu u 7 ujutro vidio velik broj trkača (čini mi se da sam naletio na barem 7 – 8 njih kroz prvih sat vremena). S druge strane, mislim da sam u prva tri sata hodanja (odnosno do 10 sati prijepodne) susreo svega 3 hodočasnika. Pored mene je u jednom trenutku prošao i autobus, koji kao da me je izazivao i mamio: “Hajde, sjedni, unutra je suho i odvest ćeš se brže do sljedeće točke, neće nitko znati”. Ali nisam se dao nagovoriti. Nekoliko ljudi je šetalo svoje pse ujutro, a jedan od njih mi je prišao, veselo mašući repom, kao da mi je i on htio zaželjeti sretan put. Inače, u Portugalu hodočasnike pozdravljate s Bom Caminho, a u Španjolskoj s Buen Camino, premda ćete negdje vidjeti natpise s pozdravima ispisanima i na drugim jezicima (francuski – Bon Chemin, njemački – Guten Weg itd.).
Na zapadnom rubu grada Porta prolazim i pored dva parka za koja mi se čini da su popularni, sudeći po broju recenzija – Jardim do Passeio Alegre i Parque da Cidade do Porto. Da nisam tada već krenuo na Camino i da je bilo bolje vrijeme, vjerojatno bih zastao ondje. Ovako sam jedino prošao pored tih parkova, a vama mogu preporučiti da ih istražite ukoliko se nađete ovdje. Na ovoj ruti nalazi se i Tvrđava Svetog Ivana Krstitelja (Forte de São João Baptista).
Prvo naselje na koje sam naišao nakon izlaska iz Porta bio je Matosinhos. Jedan komičan događaj zbio se kod autobusne stanice u blizini mosta u Matosinhosu. Jedan od klinaca na stanici mi je mahao i barem tri-četiri puta entuzijastično viknuo: “Ola! Ola! Ola! ” dok nisam uzvratio istim pozdravom. Ta djeca znaju biti stvarno smiješna, pogotovo u ovakvim situacijama kada se čini kao da nemaju nikakvih “filtera” i jednostavno se ponašaju onako kako oni zamišljaju ispravnim, bez nekih mentalnih kočnica ili razmišljanja o mogućim reakcijama na njihovo ponašanje.
Jedan od ljepših trenutaka na Caminu svakako je kada sjednete u neki kafić, park ili kakvu drugu lokaciju i odmorite. Inače se preporuča (kada uzimate pauzu) da skinete čarape i tenisice kako bi noge dobile zraka. Međutim, po onom kišnom vremenu to nije imalo smisla, a svakako to nisam htio napraviti unutra u kafiću. Nekako sam sumnjao da bi konobari i drugi gosti pozitivno reagirali na to. U tom trenutku bilo mi je važno samo popiti nešto toplo i nešto malo pojesti, da ubacim koju kaloriju. Tako je odluka pala na crni čaj (portugalski – chá preto) i pastel de nata. Radi se o pecivu s kremom od jaja, koje je u nekim varijantama posuto cimetom. Riječ je o jednom od najpoznatijih, tipičnih portugalskih proizvoda. Na prvu, kada sam gledao to pecivo, doimalo se suhim, ali u biti je veoma kremasto i ukusno.
Obnovljen energijom, nastavljam svoju avanturu. Moram istaknuti da se već prvi dan po nekoliko puta znalo dogoditi da ne vidim nijednog suputnika po barem 4-5 kilometara. Čovjek se u takvim situacijama zapita: “Jesam li ja uopće na pravom putu?” Bilo mi je zanimljivo i kada sam sreo jednu hodočasnicu koja je išla u suprotnome smjeru. Prvo sam se čudio, ali onda sam se prisjetio nekih putopisa s Camina koje sam prethodno čitao, a koji objašnjavaju ovakve situacije. Dok neki idu pješice prema Santiagu de Composteli, drugi također pješače, ali prema Fatimi. Tako ćete na nekim lokacijama vidjeti po dvije strelice, od kojih jedna (žute boje) pokazuje smjer prema Santiagu, dok druga (plave boje) pokazuje smjer prema Fatimi.
Inače, brojni putnici kreću na Camino kako bi našli malo tišine, samoće i mira. Ja sam na Camino odlučio otići iz višestrukih razloga, a prvenstveno iz vjerskih, imajući u vidu da se ovdje ipak radi o hodočašću, na kojemu mnogi tragaju za duhovnim iskustvom. Također sam krenuo zbog pronalaženja mira, predaha u prirodi, pomicanja granica i prihvaćanja novih izazova. Premda ponekad uživam u tišini, moram priznati, nakon što po sat vremena ne vidite praktički nijednu osobu, ipak pomislite: “U redu, neka se pojavi barem neka osoba, ne moramo pričati, samo da znam da nisam u potpunosti sam ovdje, barem da znam da je netko još ovdje”. Kišovito i maglovito vrijeme tog dana kao da mi je dodatno pojačavalo taj osjećaj usamljenosti koji me tada djelomice uhvatio. Ta magla je bila toliko gusta da mi se u nekoliko navrata učinilo kao da je vidljivost možda 10-ak metara. Tijekom dana, ipak sam sreo još nekoliko hodočasnika, koji su većinom također išli kao solo-putnici. Kada susretnete druge hodočasnike, to kao da vam na neki način pruži djelomičnu utjehu i ohrabrenje, jer si onda pomislite: “Dobro je, nisam sam u ovoj divljini i avanturi, ima i drugih poput mene”. U takvim trenucima razmišljao sam o isprepletenosti pojedinačnih i kolektivnih težnji. Svi mi ponekad trebamo svoj mir i samostalnost, ali opet ovisimo i o drugima. S drugim ljudima dijelimo strahove, nade, tugu, sreću i sve ostale emocije i to nam pomaže da se lakše nosimo s izazovima i nastavimo dalje.
Za prvi dan odlučio sam prehodati otprilike 25 kilometara, što sam smatrao nekom prosječnom, normalnom udaljenošću za prehodati. To je značilo da ću prenoćiti u mjestu Labruge. U tom naselju postoji samo jedno veće prenoćište, stoga sam odmah provjerio unaprijed i koliko kilometara ima do idućeg naselja s prenoćištem. Inače, i na španjolskom i na portugalskom jeziku izraz koji se koristi za prenoćište je albergue. S obzirom da je udaljenost do idućeg naselja s prenoćištem bila 2 kilometra, smatrao sam da to nije nimalo loša alternativna opcija, u slučaju potrebe. Kontaktirao sam prenoćište u Labrugeu, pitavši može li se rezervirati smještaj, tako da budem siguran da ću imati krevet. Rekli su da to nije moguće. Iz tog razloga bio sam djelomice zabrinut oko toga hoće li se ondje naći krevet za mene. Naposljetku se ispostavilo da sam u albergue došao – prvi. Odmah iza mene došli su neki Slovenci. Ako se dobro sjećam, mislim da albergue ima čak oko 80 kreveta, što je solidan broj, ali isto tako moram reći da su svi kreveti (barem na mom katu) bili popunjeni, tako da je potražnja očito bila velika.
Kada sam došao u albergue, bio sam mokar do kože. Ne znam koliko je to bilo od znoja, a koliko od kiše, magle i vlage, ali znam samo da mi je prva pomisao pri dolasku bila: “Tuš!”. Inače mi se čini da smo u zapadnoj civilizaciji kroz zadnjih nekoliko desetljeća (a posebice u 21. stoljeću) postali dosta razmaženi i zahtjevni (ne mislim to za sve nas, ali mi se čini sve češćom pojavom). Zato je Camino izvrsna prilika da vas nauči skromnosti i zahvalnosti. Jedino što pomislite kada dođete u neki albergue je: “Dajte mi samo krevet i tuš, a za sve ostalo ću se sam pobrinuti”. Kada sam se istuširao i oprao kosu, kao da sam bio novi čovjek. Još kada dođete prvi u prenoćište, možete i otići prvi u tuš, prvi se raspakirati, prvi sve – divota. Tako sam i prvi iskoristio priliku za oprati i osušiti rublje, što također psihološki dodatno pomogne, jer onda znate da imate čistu i svježu robu za barem nekoliko idućih dana.
Bio sam pomalo nervozan kada sam došao u albergue, jer je prošlo oko 2 godine od zadnje prigode kada sam spavao s drugim, nepoznatim ljudima u istoj sobi (bilo je to ljeto 2022. godine). Mislim da nas je u onoj prostoriji bilo 16, s tim da između naše prostorije i one dvije iduće nije bilo vrata, već samo prolaz. Stoga, ukoliko odlučite prenoćiti u takvim mjestima, morate se pripremiti na to da mira tamo nema i da svako malo netko ili tek ide spavati ili rano ustaje ili ide do kupaonice ili se pakira ili tko zna što. Zato dobro razmislite o tome možete li to podnijeti ili ako već ne možete to podnijeti svaku večer – možete li barem jedan dio izdržati na taj način.
Albergue je isto odlično mjesto za upoznati ljude, razgovarati i razmijeniti iskustva. Ipak, ne mogu reći da smo nešto pretjerano detaljno razgovarali. Uglavnom bi se to svodilo na pitanja kao što su: “Otkuda si?”, “Jesi li već prije bio/la na Caminu ili je ovo prvi puta?”, ”Otkuda si krenuo/la?”, “Znaš li do kojeg mjesta sutra ideš?” i slično. Prvu večer upoznao sam tako ljude iz Slovenije, Njemačke, Španjolske i drugih država. Najviše sam pričao sa Slovencima, pogotovo nakon što se ispostavilo da je jedan od njih učitelj povijesti i sociologije, kao i ja.
Nakon malo odmora, odlazim do restorana. Po drugi puta na ovom putovanju jedem francesinhu (doduše, malo drugačiju od one koju sam jeo u Portu) i po prvi puta pijem sangriju. Dok je francesinha bila dobra, ne mogu reći isto za sangriju, koja je imala i nešto gazirano u sebi. Kao da su stavili mineralne vode ili tako nešto. Na nekim receptima za portugalsku sangriju vidio sam da znaju staviti 7up ili sprite. Odlučio sam se strpiti i više ne piti sangriju u Portugalu, jer je ipak Španjolska ta koja je poznatija po tom piću. Kada je riječ o francesinhi, radi se o tipičnom portugalskom sendviču, podrijetlom iz Porta. Napravljen je od slojeva tostiranog kruha, topljenog sira i raznih vrsta mesa (šunka, kobasica, govedina ili što se već nađe pri ruci). I još uz to dobijete umak i pommes frites. Kalorija koliko god želite.
Po povratku u albergue odlazim u kuhinju, koja je tada bila poprilično živahna i ispunjena. Neki su se vratili s večere i zastali u kuhinji samo radi društva, a neki su i kuhali. Jedna od hodočasnica je sa sobom vodila i psa. To mi se činilo nekako baš simpatičnim. S druge strane, u spavaćoj sobi je sve skupa bila dosta tiha atmosfera i mislim da je to bilo zato što su ljudi bili iscrpljeni i pokisli. Vidio sam da su neki već u 20 sati bili spavali ili se spremali za spavanac. Javljam se svojoj obitelji i prijateljima, obavljam higijensku rutinu (tigrova mast, lijekovi protiv alergija, pranje zubi) i odlazim ili barem pokušavam i ja otići u zemlju snova.
10.7. Labruge – Apulia (25 km / 30 km)
Noć nije prošla bez uzbuđenja. U jednom trenutku čuo sam da je nešto tresnulo, odnosno palo na pod i po jačini zvuka pretpostavio sam da je neki veći predmet u pitanju. Cura koja je spavala na krevetu iznad mene počela se ispričavati: “I’m so sorry, are you ok?” Rekao sam joj da nisam ozlijeđen i krenuo tražiti što je palo na pod. Tražim i ispod kreveta nađem – knjigu! I to ne neku laganu, već knjigu od dobrih 300 – 400 stranica. Nemam pojma pod kojim kutem se uspjela odbiti da je završila ispod mog kreveta, ali tako je ispalo. Ujutro sam samo prokomentirao: “Mora da je bila stvarno dobra knjiga kad si ju odlučila ponijeti na Camino”. Premda nije rekla o kojoj se knjizi radi, potvrdila je samo da je knjiga super i zaželili smo jedno drugom Buen Camino, s obzirom da je ona rano ujutro već bila spremna za pokret, dok sam ja praktički tek ustao.
Tijekom noći također sam osjetio svrbež i već sam se zabrinuo da su stjenice. Već su mi se motala razna pitanja po glavi: “Što sad? Trebam li nekoga obavijestiti? Hoću li ovime prenijeti stjenice u daljnje smještaje? Na koji način ovo tretirati?” Odlazim do kupaonice provjeriti imam li kakvih ugriza na sebi. Za divno čudo ne pronalazim nikakve tragove ugriza. Očito se radilo o običnim komarcima pa sam se nekako uspio opustiti i zaspati, makar na dva – tri sata.
Loše vrijeme nastavilo se i na drugoj etapi, koja je vodila od Labrugea do Apulie. Taman kada je završio dio etape koji je vodio po drvenim daskama i kada mi se učinilo da sam negdje pogrešno skrenuo i da je dalje neprohodno, sreo sam jednu ženu iz alberguea koju sam upoznao prvi dan. Bila je malo rastresena jer je zaboravila mobitel, pa se dobrih nekoliko (3 – 4) kilometara morala vraćati natrag. Samim time nameće se još jedan važan savjet: dobro pazite na svoje stvari, barem one koje smatrate najvažnijima. Svaki put prije nego krenete ili nastavite dalje nakon pauze, provjerite da vam je sve na broju. U suprotnom, potrošit ćete dodatne kilometre, a što je još važnije, dodatno vrijeme i energiju.
Jedno od većih naselja koje sam prošao u svojoj drugoj etapi je Povoa de Varzim. Činio mi se kao simpatičan gradić, sa svojim šarolikim kućama i zgradama, kao i lijepim plažama. Da sam imao neki drugačiji ritam prvih dana – tko zna, možda bih ovdje prenoćio. Ipak, za prve dane preferirao sam odabrati prenoćišta u nekim manjim, mirnijim mjestima, gdje nema previše posjetitelja i prometa na ulicama, kako bih povećao šanse za dobar san. U jednom od njihovih kafića/slastičarni ponovno uzimam crni čaj i pastel de nata. Mislim da mi je to bilo već treći put da sam jeo pastel de nata u tih nekoliko dana. Ne znam zašto, ali baš mi je to odgovaralo, pogotovo u kombinaciji s čajem.
Već drugi dan svog putovanja uočio sam kako ujutro imam svježine i snage, dok je poslijepodne borba na svakom koraku. Zadnjih sat vremena imao sam osjećaj kao da nikako ne mogu konačno završiti etapu za taj dan i doći do svog prenoćišta. Činilo mi se kao da uopće nisam napredovao i kao da je prenoćište udaljeno još ne znam koliko kilometara. Koliko mi je ponekad godila tišina pa sam se mogao stvarno opustiti dok sam hodao, u ovakvim situacijama gdje bih od umora usporio, nekako mi je dodatno teško padala činjenica da hodam sam i da ne vidim nikoga u istom pothvatu ni iza ni ispred sebe, odnosno nikoga tko bi razumio moje trenutne napore.
Također sam neke stvari na Caminu počeo shvaćati kao metaforu. Primjerice, kišovito, maglovito i vjetrovito vrijeme na početku Camina sam isto nekako shvatio u prenesenom značenju, koje možemo prenijeti na svoje živote. U životu nam se ponekad pojave teške situacije i izazovi. Bolja situacija neće doći uvijek sama od sebe ili samo zato što smo uložili svoje napore da promijenimo situaciju, već ponekad jednostavno moramo imati i strpljenja dok ne dođe bolje vrijeme (ili bolje razdoblje u životu).
Neki bi se pitali kako sam uspio prijeći 30 kilometara nakon samo 2 – 3 sata sna. Mogu reći da me u početku hranio adrenalin. Kasnije to više nije bilo moguće i morao sam svakako postupati opreznije. Iako je od Labrugea do Apulie kojih 25 kilometara, ispalo je da sam prehodao više kilometara taj dan nego što sam planirao, jer je dio rute (na kojemu je staza u obliku nanizanih drvenih daski) bio pod obnavljanjem, pa sam hodao po plaži, što je oduzelo više vremena, s obzirom da sam hodao kroz pijesak te sam morao u stvari zaobići uobičajenu rutu, što je donijelo više koraka, a samim time i više prijeđenih kilometara (otprilike 30).
Po dolasku u Apuliu uzimam prvo vremena za odmor, a zatim odlazim u potragu za jelom. Dok sam se prijavljivao u prenoćište, vlasnik alberguea pokazao je fotografije jednog hodočasnika koji je odlučio na Camino putovati u tradicionalnoj hodočasničkoj odjeći. Imao je neki drveni štap, vreću na leđima, ogrtač i jedan par hlača i majice. To je bilo sve. Ne znam koliko bi se ljudi usudilo putovati s tako malo prtljage, ali nema sumnje da je tako puno lakše kad je u pitanju težina tereta.
Zanimljivo mi je kako mnogi ugostiteljski objekti imaju čudno radno vrijeme. Primjerice, neki od njih ne rade i po 3 dana u tjednu, a kada i rade onda rade dvokratno. Naći nešto za pojesti između 15 i 18 sati može postati pravi izazov. Pronalazim neki restoran. Nije možda imao najšarolikiju ponudu hrane, ali nakon što nisam jeo ništa konkretno skoro cijeli dan, bilo mi je važno samo da ima barem nekakvu hranu i da ima salate, jer sam je se zaželio. Naručio sam neku čudnu kombinaciju pohane svinjetine, pomesa fritesa, jaja na oko i riže, uz salatu sa strane. Porcija je bila takva da mi je trebalo dobrih 45 minuta (ili čak i sat vremena?) da to dovršim. Više nisam znao jedem li ja večeru ili večera jede mene.
Nakon večere uslijedila je sada već standardna rutina – odlazak u trgovinu, higijena, njega nogu koje trebaju još puno toga izdržati. Javljam se obitelji i prijateljima te odlazim na spavanje u iščekivanju novih avantura.