Azorski otoci

Azorski otoci – oaza mira na dodiru zemlje i mora

Autor: Nikolina

Od kada je Ryanair uveo direktne letove iz Lisabona i Porta ka Azorima, sve više turista za malo novca ima priliku posjetiti ovo magično mjesto. Povratne karte Ryanairom  iz Lisabona su oko 38 €, a užitak vrijedan milijune. Kupismo mi karte za Azore, kao što bi naš narod rekao „kad je bal neka je maskembal“ (ili barem ja tako kažem).

Azorski otoci su bili na samom kraju ture po Portugalu, kada smo već bili apsolutno oduševljeni Portugalom, ljudima i gradovima. Savladao nas onaj fini umor od hodanja, obilazaka gradova, mijenjanja buseva i smještaja.  Ipak, snage za Azore smo skupili i nakon dva sata leta preko Atlantika stigli na najveći i glavni otok Azora, Sao Miguel i njegov glavni grad Ponta Delgrada.  Ja  sam jedan od onih putnika koji čim bus krene ili avion poleti komiram se i zaspim. U ovom slučaju spavanje nije dolazilo u obzir jer sam bila oduševljena moćnim Atlantikom iznad kojeg letimo i oblacima pod nama, te skoro  neprimjetnom granicom između mora i neba.

Očekivali smo jako lošu konekciju od aerodroma do grada, ali nas je dočekao shuttle bus, 5 € povratna karta, čak su nam i zakazali povratak u vrijeme koje odgovara našem letu i pokupili nas gdje nam je najzgodnije. “Very professional” mora se priznati. Aerodrom se nalazi jako blizu grada, a putevi su i više nego dobri. Otok usred Atlantika ima sigurno bolju infrastrukturu nego BiH. Ovo je samo jedna od stvari u nizu koje nismo očekivali, ali ispostavilo se drugačije.

Azorski otoci imaju vrlo promjenljivu klimu gdje se u toku jednog dana mogu izredati sva četiri godišnja doba. Izlazimo iz aviona na mali aerodrom koji ipak bolje izgleda nego ovaj naš banjalučki. Vjetar nam raznosi glavu, osjeti se miris vode i valovi koji udaraju u obale otoka, te tamni oblaci koji nagovještavaju kišu. Ipak, u naredna dva dana vrijeme nas je poslužilo i mogli smo uživati u otoku na jedinstven način.

Zapitasmo se li je stvarno moguće da se nalazimo nikada dalje od kuće, 1400 km od Lisabona i na 3900 km od New Yorka, okruženi samo Atlantskim oceanom, na otoku Sao Miguel sa kojeg se drugi otoci Azorskog arhipelaga i ne vide koliko su udaljeni.  Neshvatljiva realnost nam govori da je to ipak moguće i da nikada ne znaš u kom pravcu te život vodi. Iskoristi prilike koje ti se nude i najvažnije od svega uživaj u svakoj.

POVIJEST AZORSKIH OTOKA

Azorski otoci su vulkanskog porijekla i mnogo stoljeća prije su bila aktivni vulkani, što našu realnost u tom trenutku čini još nevjerovatnijom. Kročili smo nogom na nekada aktivni vulkan koji sada čini predivan pejzaž zelenih brdašaca, jezera i civilizacije koja je učinila ovo mjesto dostupno ljudima. Arhipelag čine otoci Sao Miguel, Santa Maria, Terecira, Graciosa, Sao Jorge, Pico, Faial, Flores i Corvo.  Prvo otkriveni otok je Santa Maria od strane portugalskog moreplovca Diega de Silves 1427. godine. Ipak, naseljena su tek 1432. Arhipelag je dobio naziv po anticiklonu koji je prisutan u ovim krajevima.

SMJEŠTAJ

Robi je poznat kao iskusni couchsurfer koji je ugostio mnogo ljudi, ali i bio kod različitih ljudi širom svijeta. S druge strane, ja nikada nisam koristila couchsurfing, ali moja iskusnija polovina me je podstakla da iskoristimo ovaj nevjerovatni program i za našu portugalsku turu. Iako na Sao Miguelu nije bilo puno surfera pronašli smo jednu djevojku iz Hrvatske. Ona nažalost nije bila u mogućnosti da nas primi, ali nas je uputila na svoju prijateljicu Teu iz Pule koja iznajmljuje sobe preko Airbnb. Šta reći nego „bilo kuda Balkan svuda“. Sobu za dvije osobe za dva noćenja platili smo 30 €, a Tea i njen momak Enrico iz Barselone su bili i više nego odlični domaćini.

Šta Tea radi na Azorima, otkuda joj sobe za iznajmljivanje, kako je uopće dospjela tamo,   zaintrigiralo nas je. Ipak mi Balkanci volimo znati sve , te se raspitujemo za tuđe živote, ne iz neke loše namjere već je prosto dijeljenje životnih priča dio našeg mentaliteta. Tea je prošle godine sudjelovala u nekom programu razmjene i bila pola godine na ovom otoku radeći na univerizetu. Oduševljena je Azorima, ali i zaljubljena u Enrica koji je iz velikoga grada pobjegao u mirni život Azora prije čak 4 godine,  Tea se ove godine vratila na otok, dobila posao u školi i izabrala svoj put, barem trenutno. Smireni život mještana Azora, staze za planinarenje pored jezera, pogled na pučinu i niske cijene u poređenju sa drugim EU zemljama su ih zadržali na ovom mjestu do danas.

KRETANJE NA OTOKU

Autom ili skuterom se najlakše kretati po ostrvu, gdje s jednog kraja do drugog možete stići maksimalno za 1h.  Rentanje je prilično jeftino, oko 30 € po danu. Ako niste dobri vozači ili uopće ne vozite, kao što je naš slučaj, ne brinite, postoji način. Prvo, ne nasjedate na ture koje vam se nude. Čim stignete u mjesto pronađite tourist office koji će vam dati sve informacije i neće biti potrebe plaćati velike sume za neke obilaske. Obilazak jezera je oko 50 € po osobi (uključen ručak). Postoje lokalni busevi koji koštaju oko 2 € u jednom smjeru koji idu do glavnih lokacije za posjetiti (kompleks sedam jezera Sete Cidades i Furnas). Ne idu često i morate dobro isplanirati svoj dan, ali stopiranje na Azorima je vrlo česta stvar. Pošto nikada nismo probali stopirati, ovo je bila savršena lokacija upustiti se u ovu avanturu. Kada i koga smo zaustavili, čut ćete u nastavku.  Također, za one u dobroj kondiciji biciklizam je kao stvoren za ovo mjesto s blagim usponima i putevima tik pored oceana.

Kretanje između otoka je moguće isključivo avionom. U toku ljetnih mjeseci postoje trajekti koji vas vode na neke od otoka, ali ako odlučite posjetiti više otoka isplanirajte put barem za 7 dana.  Posjetiti i ostale otoke,  gdje je svako na svoj način kreirano od strane prirode, je sigurno jedinstveno iskustvo. Ako se ikada vratimo na Azore uvrstit ćemo ih u svoju rutu.

ŠTO POSJETITI?

Ponta Delgrada je glavni i najveći grad otoka Sao Miguel, kao i administrativni centar i luka. Mali gradić na obali, s tipičnom arhitekturom koju čine bijele fasade i crni kamen, jer takav se jedino i može pronaći ovdje s obzirom na vulkansko porijeklo. Turistički centar gdje možete dobiti mapu otoka gratis i sve informacije nalazi se odmah na glavnom trgu uz obalu. Kao i u Portugalu, u glavnim ulicama pločnici i trgovi su popločani mozaicima od crnog i bijelog kamena. Zanimljivo je da su bijeli kamen mještani morali prevoziti iz Portugala, dok su crni imali tu na  otoku. Ovo mjesto je malo življe u odnosu na ostale dijelove otoka;  ipak ne očekujte neke diskoteke, pubove i  lud provod. Prodavnice rade dvokratno s pauzom za ručak, a već od 19 h se zatvaraju i grad polako prelazi u potpunu tišinu. Ujutru kada se probudite ne čujete zvukove automobila koji žure na posao, nego ptičice koje vam pjevaju pjesme za dobro jutro. Ovo mjesto je strateški bilo vrlo važno jer je predstavljalo obranu od pirata koji su dolazili s mora, na šta upućuje i tvrđave neposredno uz more. Agencije nude gledanje kitova i dupina koje košta 50 €. Za to ipak nismo imali novaca, ali je iskustvo sigurno jedinstveno. Cijene su zaista povoljne, npr. kafa uz obalu je 1 €, raj za kafedžije. Dovoljno su vam dva sata da obiđete centar. Ovdje se najviše jede ribe, bakalar posebno kao i u ostalim dijelovima Portugala.

Sete Cidades  (u prijevodu 7 gradova) čini kompleks od 7 jezera nastali također vulkanskom erupcijom.

Godinama se kišnica od velikih kiša koje su ovdje sasvim uobičajene skupljala od čega su nastala ova jezera. Veze lokalnim busom su veoma dobre, iako imate svega nekoliko termina za odlazak i povratak. Postoji nekoliko staza za pješačenje od 5 do 11 km. Sve vrijeme hodate po stazi s koje imate pogled na jezera, ocean, pejzaš oko vas i krave koje su na svakom koraku; proizvodnja mlijeka je  ovdje najviše razvijena.

Mi smo izabrali nešto kraću stazu od 5 km i konačno stigli na vidikovac Vista du Rei (kraljevski pogled) s koga se vide zeleno i plavo jezero razdvojeni samo mostićem.

Kako nazad – bilo je pitanje za milion dolara. Do grada imamo sigurno 2 sata hoda odakle treba stići na bus. S druge strane, glavna cesta vodi ka oceanu i magistrali na kojoj možda uspijemo da zaustavimo bus. Pješačimo i dižemo palac prema  svakom autu koje prođe.  Zaobilaze nas turisti koji nemaju nikakvu namjeru stati. I nakon sat vremena hoda napokon nam staje kombi, mljekari koji se vraćaju sa ispaše i vode nas do glavne ceste.

Ne možemo puno komunicirati s njima jer pričaju portugalski koji ni malo ne liči na onaj u Portugalu, ali njihova dobra volja i iskrenost je i više nego očita. Čine se tako smireni, zadovoljni svojim životima,  nimalo pod stresom. Osjećaj koji mnogi od nas nemamo zbog žurbe i stresa koji nam veliki gradovi nameću. Oni sigurno ne znaju za bolji život, jer je ovaj koji imaju sasvim zadovoljavajući i ispunjava ih.  Ostavljaju nas na magistrali gdje čekamo bus. U međuvremenu držimo palac gore, možda nam se i posreći.  Nakon 20 min staje nam kombi i vozi nas direktno do glavnog grada gdje smo smješteni. Čiko Ukrajinac, na Azorima živi već 15 godina, već ima svoje mini preduzeće, sam svoj gazda kako bismo mi rekli. Robijevo ukrajinsko prezime probija led i započinjemo priču. Uglavnom Robi priča,  a ja koristim talijanski misleći da će me možda i razumijeti. Skoro je kupio i kuću i kaže da se nikada ne bi vratio u Ukrajinu. Smireni život na ostrvu, solidarnost i skromnost ga čine zadovoljnim i sretnim.

Tako je prošlo naše prvo stopiranje u životu. Moramo priznati da je to odličan način da upoznate ljude, njihove životne priče i povežete ih s mjestom i njegovom dinamikom

Lago do Fogo je jedno od jezera na ovom otoku nastalo vulkanskom erupcijom, zbog čega i nosi naziv “Jezero vatre”. Odlično je za planinarenje i hodanje po stazama nekadašnjeg kratera odakle imate nevjerovatan pogled ka jezeru. Lokalni autobusi ne idu ovdje, tako da je jedini način da ga posjetite ili rentanje auta, skutera ili stopiranje. Ako ste avanturista, odlučit ćete se za stopiranje. Naš boravak na Azorima je trajao svega dva dana, zbog čega nismo stigli da vidimo i ovo jezero, ali je svakako MUST SEE za sve koji dolaze na Azore.

Where are you from? Bosnia. Wow

Gdje god da putujete ljudi će vas uvijek pitati odakle ste. Kada kažete iz Bosne, neki će znati, neki neće. Vaše porijeklo im neće puno značiti, osim ako su čuli za rat pa je naredno pitanje vezano za mir i trenutnu stabilnost.  Na Sao Miguel su nas par puta pitali odakle smo i ostali su u čudu. Šta turisti iz BiH rade ovdje je pitanje koje im se motalo po glavi. Sigurno da nismo prvi koji su posjetili Azore, ali smo među rijetkima. Sada smo i službeno postali dio njihove turističke statistike o turistima koji dolaze. Na kraju putnici i jesu najbolji ambasadori zemlje.

PARALELNI SVIJET

Tako tamo neka  portugalska pokrajina koja je dio EU, u sred Atlantika, ima potpuno drugačiji mentalitet, način života i poglede na svijet od svih Europljana koji žive na kopnu (čak i nas Neeu-ovaca). Valjda konstantna izoliranost i okruženost prirodom čini da se više okrenete sebi i drugima. Solidarnost je sigurno nešto što ovi ljudi prakticiraju svaki dan, kao i međusobna suradnja i razumijevanje, jer su prosto osuđeni jedni na druge. Danas u moderno vrijeme i sa Ryanair letovima ka Portugalu, mogu vrlo lako pobjeći od te izoliranosti, ali ipak je ona ta koja drži starosjedioce ovih otoka i njihove mlađe potomke još uvijek tu. Pri našem dolasku ovdje očekivali smo uređeno i žargonski rečeno ‘napucani’ otok, s puno Engleza, Francuza i Španjolaca koji se šepure na svakom koraku, odsjedaju u nekim dobrim hotelima i troše puno para. Iskreno, nismo se puno  raspitivali o situaciji ovdje, baš zbog toga što smo je htjeli sami otkriti. Ne dočekaše nas nikakvi “nabudženi” turisti koji se razmeću svojim europskim standardom, već simpatični i dragi mještani, kao i  turisti zaljubljeni u prirodu i planinarenje. Ovo mjesto uglavom posjećuju dvije grupe ljudi: oni koji žele doživjeti potpunosti istraživajući pješke njegove staze sa pogledom na ocean i krave koje im se ispriječe nasred puta i oni koji također uživaju u prirodi, ali plaćaju ture koje im se nude. Svatko na svoj način doživljava ovo magično mjesto, ali na kraju nitko od njih ne odsjeda u luksuznim hotelima jer takvih nema, ili ne troši stotine € na večere, jer je ovdje sve jeftino. Iskreno se nadam da će ovo mjesto i ostati takvo, netaknuto i sebi svojstveno, bez nekih tamo investitora koji su prepoznali turistički potencijal i priliku za profit.

Ovdje život teče lagano, bez puno stresa i žurbe.  Iako su putevi zaista dobri, pejzaž koji vas okružuje i krave na ispaši, poneko auto na magistrali čine da se osjećate kao da je vrijeme stalo. Kada pogledate ljude na ulici vidite da nemaju  mnogo u materijalnom smislu, ali žive neki svoj život koji im sasvim odgovara. Svi su veoma ljubazni i pristupačni, dovoljno pristupačni i da potpune neznance povezu autom.  Oni se ne osjećaju kao dio Portugala, niti ćete bilo gdje vidjeti zastavu, jer ni Portugal ne osjeća njih nešto više. Imaju svoju realnost u kojoj žive i jezik koji ni Portugalci ne mogu razumjeti vrlo jasno.

Prvi dan smo zalutali autobusom, koliko god to čudno zvučalo, u drugi najveći grad na ovom otoku Riberia Grande.  Teta u turističkom centru nam je zaokružila to na karti, imali samo pola dana, pa što da ne. Mjesto kao mjesto, ako posmatrate arhitekturu nije ništa posebno, karakteristične bijele građevine sa crnim kamenom. Onda smo krenuli ka plaži i ostali u čudu. Crni pijesak ukazuje na vulkansko porijeklo, šum valova koji dolaze sa pučine…

Skoro pa romantična atmosfera koju samo kvare kuće na samoj obali potpuno napuštene i  spolja uništene. Plaža puna smeća i nigdje nikoga. Kakva lokacija s pogledom na ocean, a objekti potpuno napušteni. Otužno i zapanjujuće.

Kada se udaljite od obale, nešto bolja situacija. Izvana sređene kućice, svaka sa svecem iznad vrata, ali i dalje samo poneki prolaznik. Ovdje su ljudi veoma religiozni, što vjerovatno proizilazi iz njihog položaja i izoliranosti od svijeta. Okreću se vjeri i porodici. Poslije upitasmo naše domaćine Teu i Enrica u čemu je fora s  ovim napuštenim kućama uz obalu. Rekoše nam da je taj dio prije bio izuzetno siromašan, a i danas se vide tragovi. Pored se nalazi selo koje je prije par godina proglašeno najsiromašnijim u Europi. Busom prođosmo i kroz njega. Starija lica stoje na ulici. Promatraju okolo. Čavrljaju. Izgledaju nekako izgubljeno i u svom svijetu, paralelnom svijetu potpuno drugačijem od onog koji smo mi vidjeli i na koji smo navikli. Ljudi su ono što najviše vrijedi na svakom putovanju. Bez upoznavanja mještana, putovanja se pretvaraju u čisto razgledanje građevina. Način na koji žive ovi ljudi naučio nas je da moramo biti smireni i spokojni, jer tako je jednostavno lakše.

NAŠA OAZA MIRA NA DVA DANA

O ovom putovanju smo sanjali i pričali mjesecima. Azorski otoci nisu bili dio ture, ali na kraju su se ispostavili kao savršeno mjesto da završimo našu turu na kojoj smo se zbližili i stvorili doživotne uspomene. Energija koja zrači iz svakog zelenog proplanka, bijele crkvice, uske ulica sa mozaicima i ljudi nas čini smirenim, sretnim, zadovoljnim. Ta dva dana nismo žurili nigdje, živjeli smo u trenutku baš onako kako uvijek ponavljam Robiju da bi trebalo. Živjeti i osjetiti taj jedinstveni trenutak u kome JESI je najbolji osjećaj na svijetu.

Šetnja s najljepšim pogledom koji smo vidjeli, sunce koje se odbija u plavkastozelenu boju jezera i nas dvoje zajedno, učinili su ovo mjesto našom oazom mira. Promatrali smo ljude i razmišljali o životnim pričama koje se kriju iza tih lica. Zahvalni životu što nas je poslao na ovakvo mjesto u najboljem društvu koje imamo jedno u drugom, shvatali smo sve više koliko je malo potrebno za sreću.