Zakopane

Autor: Marin S.

Zakopana povijest u Zakopanama

Nisam neki skijaš, zapravo, nisam nikakav skijaš, ali ovog puta pišem o visinskim predjelima. Tatre se prostiru preko Slovačke i Poljske. Od sedamsto pedeset kilometara kvadratnih površine, čak šeststo se nalazi u Slovačkoj. Najviši vrh, Gerlahovski štit se nalazi u Slovačkoj na 2655m, čak 25 vrhova se našlo na visini iznad 2500m nadmorske visine. Nikada me nije privlačilo penjati se na planine i glumiti Stipu Božića ili jadne Slovence, kojih ima sve više, a pogibaju  penjući (ili padajući) se po planinama, nego Čeha koji se utapaju u moru. Priče o planinama, planinarima završavaju ovdje.

Bio je topao proljetni dan u gradu. Čekao sam na autobusnom kolodvoru bus koji me  trebao odvesti u Zakopane.  Stotinjak kilometara od Krakova, a svega desetak od granice sa Slovačkom, nalazi se poljsko zimovalište Zakopane. Taj ski centar i mjesto prekrasne prirode, pripada onom manjem dijelu Tatri, koji su na poljskoj strani teritorija. Mnogi Zakopane posjećuju ne da bi se samo skijali, nego da bi uživali u odličnoj poljskoj hrani i alkoholu. Mjesto sa stotinu restorana, kafića i barova. Sve je podređeno turistima kojih ima i ljeti i zimi i u periodima između toga. Imaju  i hotele i hostele.

Croentuzijasti

Moja destinacija je mjesto koje živo živi svaki vikend u godini. Bus  vozi oko dva sata do Zakopana i  ide svakih četrdeset minuta. Kad se na peronu pojavio bus, doživio sam prvi šok (pozitivni): vozač je izašao iz autobusa, a moj  pogled se zacementirao na njegovo sjedalo preko kojeg je bio rastegnut ručnik sa pticom raširenih krila. Na ptici točke na kojima je pisalo: Pula, Rijeka, Senj, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik. Ptici su sitne loptice pravile društvo, a to su bili: Krk, Lošinj, Cres, Rab, Pag, Ugljan, Kornati, Brač, Hvar…

Odozada u autobusu na zadnjem prozoru bila je prikvačena hrvatska zastava. Na par sekundi, valjda od nekog ponosa, ili nečeg sličnog, ali čudnog osjećaja koji do tada nisam imao priliku osjetiti, odlutao sam mislima. Pomislio sam na tren da sam u Hrvatskoj. Onda me vozač na poljskom pita je li idem u bus. Odgovaram na slabom poljskom da idem. Pokušavam ga pitati zašto ima ručnik Hrvatske i zastavu u busu.

Razumio me polovično i upitao: “Ver ar ju from?” Bio je to istočnoeuropski izgovor engleskog.

“Hrvatska”, rekoh. Čovjek baca cigaretu iz ruke i snažno me grli.

“Vot d fak”… sam pomislio. Vozač je počeo pričati hrvatski. Sada slijedi još zanimljivija priča: stavio je hrvatsku zastavu i ručnik u autobus, jer je zaluđen Hrvatskom. Svaki godišnji odmor provodi kod nas, doma sluša hrvatske radio stanice, gleda hrvatske filmove. Nije jedini, ima ih nekoliko stotina u Krakovu i okolici za koje zna. Osnovali su svoju udrugu i nazivaju se Croentuzijasti. Po cijeloj Poljskoj ima ih oko dvadeset tisuća. Dosta  njih je naučilo i hrvatski jezik, a napravili su i hrvatsko-poljsku zastavu, neku kombinaciju, ali lako prepoznatljivu. Većina ih živi oko Varšave i često se nalaze i okupljaju, ali ih ima i iz Krakowa, iz Lodza, Lublina i drugih gradova iz te prijateljske zemlje. Htio me pustiti bez plaćanja karte, ali ja, poštenjačina od glave do pete, već sam imao kupljenu. Gradski i međugradski prijevoz su po nekoliko puta jeftiniji nego kod nas.

Prolazimo seoskim krajolikom, koji me podsjeća na našu Liku ili Slavoniju. Objašnjava mi da u ovom južnom dijelu Poljske postoje sela i mjesta s imenima istima ili sličnim kao kod nas u Hrvatskoj. Tu je selo Osiek, Koprzwnica, Moravice, Jasenovica, ovdje protječu rijeke Dobra i Cetina. Tu i tamo je promašio padež, rekao možda krivo vrijeme, ali zbilja je dobro govorio hrvatski. Na predjelu izvan Krakowa, nalazi se oko dvjesto salona pokućstva, kao i tvornica pokućstva. Vlasnici su sve privatnici. Njegova žena radi kod jednog i ima plaću od tisuću i tristo eura. On kao vozač zaradi ipak nešto manje. Rekao mi je da će ostati sa mnom na piću u Zakopanama i pokazati mi sve pivnice. On se trebao vratiti u Krakow, a trebao sam i ja. Mjesto Zakopane su načičkane ljudima svaki vikend, a kroz tjedan su puna kao i naša mjesta na obali u studenom. Objašnjava da mnogo Poljaka je zaljubljeno u Hrvatsku, zbog mora, zbog ljudi, ali i zbog toga jer oni vuku korijene iz Hrvatske, da budem još precizniji –  s područja Krapine. Svaka legenda se temelji na nekom istinitom događaju, tako i priča o Čehu, Lehu i Mehu ima neko uporište. Ruski putopisac Nestor je zabilježio da su Slaveni živjeli na području tadašnje Ugarske i Bugarske. Jednom su se počeli iseljavati. Svaki glavni iz svog plemena je prozvao svoju zemlju. Neki su je nazvali po rijekama koje su tamo proticale npr. Morava, znači zemlja Moravska, dok su Česi dobili naziv po svom vođi Čehu a po Lehu je dobila ime Leška, kasnije Poljska. Poljski ljetopisac Boguchwal pak govori kako je Panonija kolijevka svih slavenskih naroda.

Upoznavanje

“Kako se zoveš?” tek nakon sat i pol me pita vozač.

“Marin”, odgovorio sam.

“Ja sam Jaroslaw, drago mi je”, rekao je vozač.

“Marine, znaš li ti priču o Čehu i Lehu?”.

“Znam”, kažem, “oni su bili iz Krapine.”

“Tako je, a što misliš gdje je ta priča nastala?”

“Pa …, u Hrvatskoj, Krapini valjda…” odgovaram razmišljajući.

“Netočno, nastala je u Češkoj i Poljskoj. Do nje je došao Čeh Majek. Govori kako je nekada u Hrvatskoj, postojalo kneštvo kojemu su se rodila dva sina. Jedan je bio Leh a stariji brat Čeh. Leh je imao svoju stolicu u Krapini, za koju znaš i danas postoji, Čeh je bio u gradu zvanom Psary, nad potokom Krupa.”

Dugo sam razmišljao ali stvarno mi niotkuda ništa nije zazvonilo, te sam ostao zbunjen glede tog mjesta.

“To je mjesto ubrzo bilo srušeno i uništeno. Marine moj, a mi ćemo se večeras uništiti od alkohola. Slaveni smo pravi”, rekao je.

“Može”, odgovorio sam.

Meha nije spomenuo, ali sam kasnije, listanjem literature, saznao da ga drugi ljetopisci isto uključuju u priču o tri brata.

Uzeo je svoju preklopnu Motorolu, starije izdanje i nazvao nekog kolegu. Rekao mu je neka dođe u Zakopane i odvozi turu nazad u Krakov. Kroz dvadesetak minuta stigli smo u to mjesto čudnog imena. Prvi dojam: autobusni kolodvor- kao da je još uvijek komunizam; bio je oblačan dan, mnogo hladnije nego u Krakovu; rupa u cesti, lokva i smeće oko ulaza u kafić gdje se i kupuju karte. Krenuli smo pješke prema centru pijuckajući limenku Tyskie piva. Sjeli smo u kafić, toplina kafića me odobrovoljila nakon malo neobičnog susreta kome se nije nazirao kraj. Sjetio sam se snova kako me otimaju vanzemaljci i kako im sam odlazim kada se ogromni leteći tanjur fluorescentno plavog svjetla nadvijao nad mojom kućom. Osjećaj je bio sličan, ali bolji, brzo smo pili već treću pivu.Čovjeka nisam znao, a vodili smo duboki, povijesni razgovor o postojanju i podrijetlu nacija.

“Jaroslaw, što na poljskom znači “Zakopane“?”

“E,  prijatelju… tu smo znači”, rekao je tajanstveno. Reci mi, da procijenim, nisi prvi put ovdje? Otkada si došao, nešto te stalno privlači da se opet vratiš u južnu Poljsku? Kada hodaš ulicama onoga grada u kojem si se ukrcao ne moraš niti jesti jer se osjećaš sit? Energija te hrani, svidjaju ti se žene koje ti se možda ne bi sviđale da si u Hrvatskoj? Da odmah odgovorim umjesto tebe –  barem tri od četiri pitanja imaju potvrdan odgovor.

“Čovječe, zar sam tako proziran?” Sve je potvrdno.

“Čuj, nisi prvi iz Hrvatske koga sam upoznao ovdje a imam i prijatelje u Splitu.”

“Što želiš reći?”

“Ti želiš saznati tajne ovoga svijeta, vidi se na tebi, pravi ljudi kao ja mogu prepoznati to zračenje. Ti si jedan od rijetkih koji kuže stvari, je l’ tako?”

“Jesam, da.”

“E, pa slušaj prijatelju, dosada smo pili pivu, sada ćemo poljsku votku. Objasnit ću ti Zakopane. “

Veza između Hrvatske i Poljske kroz povijest

Sjeli smo na klupicu pored jednog marketa na glavnoj turističkoj ulici i počeli piti Žubrowku. Imao sam dvije jabuke koje sam uzeo za današnji izlet, jednu sam dao Jaroslawu.

“Jaroslaw, hoćeš mi reći što na poljskom znači „Zakopane“?”

” Isto što i na hrvatskom”, uzvratio je. “Vidiš, to je dosta delikatna tema. Moram se vratiti u razdoblje dok je tvoj narod živio ovdje, a moj južnije.  Vidiš, naime, između vas i vaših susjeda, oduvijek je postojao neki rivalitet, bilo u književnosti, bilo u znanosti, u svemu. Vi i Srbi ste se oduvijek natjecali tko je bolji u nečemu.”

“Pa ne bih rekao…”

“Malo razmisli i vidjet ćeš da je to tako. Uzmi u obzir samo sadašnjost, vi i Srbi ste u sportu jedni od najboljih na svijetu, a zajedno vas nema kao četvrtina Poljske. Zaratili ste dosta puta. Reći ću ti što se dogodilo i zašto se ovo mjesto zove Zakopane.  Znaš da je ovo oko Wisle i južna Poljska, područje koje se nekada zvalo Chrobatia, poznato kao Bijela Hrvatska kasnije.”

“Da”

“Zapadnije od Bijele Hrvatske postojala je Bijela Srbija.”

“Znam i to.”

“Dobro, ali nisu niti Srbi, niti vi tada postojali, vi ste bili samo Slaveni. Bili ste ratoborni i jednog dana je potekla krv među vama, a netko od njih dvoje je prokleo Velesa, slavenskog boga zemlje. Jednog dana spustio se među vas Svarog, učinio je nešto među dva brata i rekao: „Uvijek ćete pričati istim jezikom ali skupa živjeti nećete, ako se ikada i budete spajali vaši sinovi će umirati od mača moga. Molit ćete se istome bogu ali u istoj crkvi nećete biti.“ Legenda govori da ih je Svarog potjerao na jug jer nije ih nije želio vidjeti na zemlji koju su prokleli. Priča se da su se uvijek svađali tko je prokleo Velesa. Kasnije vi ste otišli na katoličanstvo, oni na pravoslavlje. “

“Tko je prokleo Velesa, Hrvat ili Srbin?”

“Marine, ne znam. Tu dolazimo do Zakopana.” Otpijao je bocu votke i jeo zadnje komadiće jabuke. Vani je postajalo sve hladnije.

” Dvije žene su bile svjedokinje, ali njih je Svarog za osvetu dao ubiti pred braćom i zakopao ih je negdje na ovom području, ovdje na Tatrama.”

Ostao sam u šoku te sam dovršio bocu votke. Otišli smo u neki restoran sa živom muzikom.

Poljska muzika je treštala na sav glas, a iz kuhinje se širio miris ukusnih kobasica i drugih jela.

Jaroslaw me upitao hoću li s njim ići u planine da potražimo mjesto gdje je pred 15 stoljeća Svarog ubio moje bake. Nisam mogao, sutradan sam se morao se spremiti, riješiti neke formalnosti u Krakowu i otići nazad u Hrvatsku, iako me ova priča vukla da još ostanem. Konobarica nam je donijela fine kobasice koje smo pojeli u čas, a nakon toga smo popili po dva Tyskia. Onako hladan, na polupijani organizam, odlično je kliznuo.

Sprijateljio sam se s konobaricom, koja je sljedeće jutro vodila mene i Jaroslawa po mjestu i pokazala nam gdje se nalazi skakaonica Svjetskog kupa u skijaškim skokovima, mjestu gdje se štancao Adam Malysz. Odvela nas je do žičare gdje se u nekoliko minuta prelazi visinska razlika od preko tisuću metara. Nešto zbilja spektakularno. Pogled iz tog sela kojim se širio meni poznati miris, iz mog djetinjstva kada sam šetao ličkim selom i upoznavao domaće životinje.

Prodavači suvenira u svakom mjestu, Jaroslaw i ja kupili smo velikog  plišanog medu konobarici i napravili par fotografija za uspomenu. Kasnije, vidio sam, stavila ih je na facebook, ali nije me tagirala. S obzirom da nisam egomanijak, nisam se ni ja taggirao. Neke stvari se jednostavno nose u sebi kao uspomena. S mislima na pogled na Zakopane, kao i na obvezu da moram naći i to mjesto gdje je Svarog odredio budućnost južnih Slavena, probdio sam dio puta od Krakowa do jednog sela u Češkoj, gdje sam morao presjesti na vlak za Beč i povratak doma.

Mjesto koje živi od turizma i ne sluteći kako, dobilo je gosta koji će se opet vratiti.