Poljska – Slovačka – 2.dio

POLJSKO – SLOVAČKA TURA

Autor: Ivan A.

1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Poljska – Slovačka – 1.dio

21.6. Zagreb – Budimpešta, Budimpešta – Krakow
22.6. Krakow

2. dio putopisa

23.6. Wieliczka + Krakow
24.6. Zakopane, Krakow – Bratislava

3. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Poljska – Slovačka – 3.dio

25.6. Bratislava
26.6. Bratislava – Zagreb

Četvrtak 23.6. – Krakow – Wieliczka – Krakow

Ustajem, poprilično svježiji nakon prethodne noći. Adrenalin mi je bio na visokoj razini već i prvi dan, kada sam došao u potpunosti nenaspavan, a sad je bio i na još višoj razini kad sam uspio barem nekoliko sati odmoriti oči. Iz nekog razloga sam se tom prilikom sjetio i jednog citata iz knjige “Tri čovjeka u čamcu (a o psu da se i ne govori)” autora Jeromea Klapke Jeromea. Autor u jednom dijelu govori koliko se čovjek ugodnije osjeća kada se najede te kako je čudna dominacija našeg želuca nad našim intelektom, s obzirom da je gladan čovjek istovremeno i svadljiv, nervozan i zajedljiv, a nakon jela je plemenit, ispunjen razumijevanjem za druge, uzvišenim mislima i dobrotom. Ja bih ovo sve potpisao, ali bih više stavio naglasak na spavanje umjesto na hranu, odnosno na razliku između nenaspavanog i dobro naspavanog čovjeka, budući da potonji tip zasigurno ima veće šanse biti dobro raspoložen te ugodan i pristojan prema drugim ljudima. Tako sam se i ja drugi dan u Poljskoj osjećao još bolje, optimističnije i energičnije (premda sam već i prvi dan bio dosta zadovoljan s količinom znamenitosti i ljepota koje sam obišao).

U tom dobrom raspoloženju spremam se i odlazim na mjesto sastanka za izlet u rudnik soli u Wieliczki, gradiću udaljenom 15-ak kilometara od Krakowa. Sjedam u kombi s ostalim putnicima. Tek nakon par minuta vožnje mi je palo na pamet da bih mogao provjeriti i pitati ostale putnike “Je li ovo grupa za Wieliczku s vodičem na engleskom jeziku?”, na što su potvrdno odgovorili. Samo nas je par u grupi: dvije Bjeloruskinje (majka i kćer), Brazilkinja, Irkinja i ja. Međutim, dok smo došli pred rudnik (polj. Kopalnia soli Wieliczka), skupilo nas se još pa nas je bilo 30-ak u grupi s vodičem na engleskom jeziku.

Vodič nam je ispričao uistinu pregršt zanimljivih podataka o rudniku soli Wieliczka. Iako je tura trajala oko 2 sata, na početku ture vodič je odmah rekao da ćemo taj dan vidjeti tek nešto više od 1% rudnika. Radi se o tome da ćemo vidjeti one dijelove koji su najatraktivniji. Ruta za turiste dugačka je oko 3,5 kilometara, a temperatura u rudniku kreće se oko 17 do 18 Celzijevih stupnjeva (barem je tako bilo u to doba godine kada smo mi bili ondje). U drugim dijelovima rudnika 300-injak rudara još uvijek radi i provjerava je li sve u redu u rudniku, kako bi svi posjetitelji i oni koji tamo svakodnevno rade mogli biti sigurni. Započeli smo dugački silazak dolje stepenicama, koji je išao u nekoliko etapa. Tako smo nakon nekoliko stotina stepenica sišli na dubinu od oko 130 metara (premda je najveća dubina koju rudnik doseže oko 320 metara).

Inače, vodič je rekao da ukoliko u grupi ima ljudi koji su zainteresirani okusiti zidove to slobodno mogu učiniti, ali da ne preporuča, s obzirom da je bilo već stotina i stotina ljudi koji su to učinili. Također je podijelio s nama zanimljivu činjenicu što se tiče zraka u rudniku. Naime, zrak je ondje veoma čist i svjež, i čak se preporuča onakav zrak (koji je kvalitetan upravo zbog svih tih soli) osobama koje imaju poteškoća s disanjem. Tako je vodič također rekao da inače ima problema s disanjem (astma), i da se gore na površini često muči po tom pitanju, ali tamo na onoj dubini u rudniku soli nema nikakvih problema s disanjem.

Posebno je zanimljiv podatak taj što je rudnik soli u Wieliczkoj (uz L’Anse aux Meadows nacionalni povijesni park i Nahanni nacionalni park u Kanadi, grad Quito i otočje Galapagos u Ekvadoru, Rock Hewn crkve i Simien nacionalni park u Etiopiji, Katedralu u Aachenu u Njemačkoj, otok Goree u Senegalu, Mesa Verde i Yellowstone nacionalni park u SAD-u te povijesno središte grada Krakowa) 1978. godine uvršten na prvu UNESCO listu svjetske povijesne baštine. Inače, rudnik se sastoji od mnogobrojnih hodnika i komora/dvorana, ali također i nekoliko kapela i jezera.

U jednoj od brojnih dvorana (komora), poput komore Warszawa, održavaju se čak i maturalne večeri, tulumi, vjenčanja i promocije, s obzirom da u spomenutu dvoranu stane čak oko 700 ljudi, pa tako u toj dvorani znaju organizirati i tulume s dj-ima. Tijekom razgledavanja mogli bi vas impresionirati i brojni lusteri koji su postavljeni u većim dvoranama, a neki od njih teže čak i po 400 kilograma. Inače, još neke od atrakcija i događanja koje se znaju organizirati u rudniku su bungee jumping (ako se dobro sjećam, vodič je rekao da se to zna organizirati u komori Stanislawa Staszica) te prvenstva za vatrogasce u onim dijelovima rudnika u kojima je prisutan velik broj stepenica. Naposljetku, vodič je s nama podijelio informaciju da je na najvećem jezeru u rudniku u par navrata organizirano čak i surfanje, kada su organizatori za surfere stvorili valove. Inače, ukoliko bi surfer pao sa svoje daske u vodu, to bi moglo biti poprilično nezgodno za njega, budući da je temperatura vode oko 5 Celzijevih stupnjeva.

Od nekoliko kapela koje postoje u rudniku, najveća i najpoznatija je kapela Svete Kinge, koja je postala svetica zaštitnica rudara, te zaštitnica Litve i Poljske. Kapela sadrži brojne kipove (a među njima, naravno, i onaj pape Ivana Pavla II.), ali i brojne i dojmljive slike, među kojima je i slika Posljednje večere koja mi je svakako ostavila najupečatljiviji dojam.
Završivši s izletom, nas 5 iz “inicijalne” ekipe odlazimo kratko na kavu i obaviti kupovinu suvenira. U suvenirnici svakako možete naći raznolike i zanimljive suvenire, pa tako osim magneta za frižider i razglednica ondje također možete pronaći i soli za kupanje, čokolade, aromatske soli, majice, šalice i brojne druge.

Nakon posjeta rudniku soli vraćam se u hostel, presvlačim se, i odlazim na ručak. U restoranu Kuchnia u Doroty uzimam bigos, odnosno gulaš/varivo čiji su glavni sastojci zelje i svinjetina, premda je u ovoj varijanti bilo i kobasice (polj. – kielbasa). Radi se o poljskom i ukrajinskom nacionalnom jelu, premda je zastupljeno također i u bjeloruskoj i litvanskoj kuhinji.

Nakon ručka krećem u ekspediciju prema Kosciuszko brdu (Kopiec Kościuszki), umjetnom humku kojeg su stanovnici Krakowa podigli u spomen na Tadeusza Kosciuszka, već spomenutog vođu ustanka iz 1794. Odlazim tako na autobusnu stanicu gdje sam trebao dočekati autobus broj 101 koji vodi prema spomenutom humku. Čekam ja 20-ak minuta, dosadi mi više čekati, pitam tako par ljudi na stanici dolazi li uopće taj bus na tu stanicu, uvjeravaju me neki od njih da dolazi, drugi kažu da nisu baš sigurni. Nakon nešto više od 20 minuta čekanja, shvatim ja da sam u stvari trebao čekati tramvaj broj 101 odmah preko puta. Odem na tramvajsku stanicu, i gledam kada ide idući tramvaj broj 101 – za sat vremena?! Tako je odlazak prema Kopiec Kosciuszki (a i Kopiec Pilsudski koji se također nalazi na zapadu Krakowa) ispao samo neuspješan pokušaj. Mijenjam taktiku i odlazim tako prema jezeru Zakrzowek, koji se nalazi u sklopu Bielańsko-Tyniecki Park Krajobrazowy. Neki bi me pitali zašto sam morao baš tamo ići, nakon što sam već prvi dan posjetio praktički sve najpoznatije znamenitosti grada. Jednostavno sam odlučio da ne želim posjetiti samo glavne gradske znamenitosti u središtu grada, već da valja obići i druge dijelove, pa sam iz tog razloga išao prvi dan i prema jugu, a drugi dan prema zapadu grada, kako bih vidio koje još adute Krakow skriva za svoje posjetitelje. Nekoliko ljudi sam vidio da se i kupalo na jezeru Zakrzowek, što se i nije činilo lošom idejom s obzirom na sve veće topline. Spomenuto jezero je solidno veliko što se tiče površine, a uz njega se pružaju i stijene i stabla.

Ponovno slijedi još jedna kraća gastronomska pauza – ovaj puta u restoranu imena Zalewajka, gdje sam se odlučio za čokoladni soufflé sa sladoledom od vanilije. Odlična stvar – toplo preporučam.

Završivši s time, odlazim prema Bazilici Božjeg tijela (Bazylika Bożego Ciała), koja se nalazi u istoimenoj ulici Bożego Ciala. Crkva je osnovana u vrijeme vladavine Kazimira III. Velikog, te se i nalazi u četvrti Kazimierz (nazvanoj po spomenutom kralju), a predstavlja mješavinu gotičkog i baroknog stila. Unutrašnjost crkve je u potpunosti uništena i opljačkana tijekom švedskih ofenziva u Poljskoj u Drugom sjevernom ratu 1655. – 1660., stoga nije za čuditi što se održala dominacija baroknih elemenata u njezinoj unutrašnjosti. Kad čovjek pogleda u kojem se stanju danas nalazi spomenuta crkva, ne bi nikad pomislio da je nekoć bila metom napada i pljačke, stoga je ugodno iznenađenje da se crkva uspjela kroz povijest tako oporaviti.

Nakon što sam u prethodnom dijelu dana posjetio plave, odnosno vodene površine, nastavljam sa zelenim površinama, pa tako odlazim u Botanički vrt Jagiellonskog sveučilišta (Ogród Botaniczny Uniwersytetu Jagiellońskiego). Radi se o najstarijem botaničkom vrtu u Poljskoj, koji je osnovan 1783. godine. Zanimljivo, tijekom nacističke okupacije, ovaj botanički vrt bio je jedina aktivna institucija Jagiellonskog sveučilišta. Botanički vrt prostire se na gotovo 10 hektara, a od zbirki koje postoje u vrtu vrijedi istaknuti tropske biljke i prizemne biljke (među kojima biblijske biljke, zaštićene biljke i alpinarij).

Nešto valja pojesti i za večeru, pa tako odlazim u restoran po nazivu Jarema, kako bih probao još jedno od tradicionalnih poljskih jela – pierogi. Postoje razne verzije (s mesom, sa sirom, sa sirom i krumpirom, ali i slatke verzije punjene jagodama, borovnicama, kao i razne druge slatke i slane kombinacije). Ja sam se odlučio za pierogi z cielęciną (pierogi s teletinom). Ne mogu reći da je standardna porcija (9 – 10 komada u većini slučajeva) pretjerano zasitna, ali što se tiče okusa jela – nemam nikakvih prigovora. Dapače, skroz dobra varijanta u kojoj sam uživao. U Krakowu se čak održava i festival pieroga na dan Svetog Hijacinta (puno ime na poljskom – Jacek Odrowąż), koji je, zanimljivo, svetac zaštitnik Litve, dizača utega, onih koji su u opasnosti od utapanja i naravno – pieroga. Poljaci čak imaju i staru uzrečicu “Święty Jacku z pierogami!” (Sveti Hijacint i njegovi pierogi!”), koja ima korijene u dvije priče. Prema jednoj, Hijacint je 1238. stigao u Koscielec, selo koje se, kao i Krakow, nalazi u Malopoljskom vojvodstvu (Poljska se dijeli na 16 vojvodstva). Nakon tuče koja je zaprijetila stanovnicima Koscieleca siromaštvom i glađu, Hijacint je rekao stanovnicima da se počnu moliti, i idući dan usjevi su čudesno obnovljeni. Ljudi su onda Hijacinta u znak zahvale počastili pierogima. Druga priča spominje da je Hijacint nahranio ljude pierogima tijekom gladi uzrokovane mongolskom invazijom 1241. godine. Još jedno čudo se vezuje uz Svetog Hijacinta. Naime, tijekom mongolskog napada na Kijev 1240. godine (gdje je Hijacint u to vrijeme živio i djelovao), stanovništvo i redovnici su se spremali povući iz grada. Tom prilikom Hijacint je krenuo spasiti ciborij (liturgijsku posudu koja se u Katoličkoj crkvi upotrebljava za držanje malih hostija za pričest vjernika). Dok je išao spasiti ciborij iz samostanske kapele, čuo je glas Svete Marije, koja mu je rekla da ponese i nju. Hijacint je tako uspio ponijeti i ciborij i kip Svete Marije, na taj način spasivši oboje.

Inače, kad sam već gore spomenuo borovnice i jagode – budite oprezni s tim izrazima dok ste u Poljskoj, jer neke stvari, iako se isto izgovaraju i skoro isto pišu, ne znače isto u poljskom i u hrvatskom jeziku. Primjerice, ono što je kod nas jagoda u poljskom je truskawka, a jagoda je pak izraz koji znaju upotrijebiti za borovnicu (za koju doduše, postoji više izraza). Još jedan primjer potencijalnih nesporazuma mogu biti mjeseci u godini. Tako je ono što je kod nas listopad u Poljskoj padziernik, a ono što je kod nas studeni u Poljskoj se naziva listopad. Mjesec srpanj kod njih je pak lipiec, a ono što je kod nas kolovoz kod njih je sierpień. Premda vas mogu zbuniti nazivi mjeseci i poneke namirnice, druge stvari su pak dosta slične kao u hrvatskom jeziku, poput brojeva, ali i dana u tjednu (poniedziałek, wtorek, środa, czwartek, piątek, sobota, niedziela).

Nakon večere i kupovine slijedi povratak do hostela. Odmah po povratku u sobu sam morao otvoriti vrećicu sa šljivama u čokoladi i probati. Mogu reći da su stvarno odlične i da bih mogao komotno pojesti cijelu vrećicu (uzeo sam tri vrećice po 350g, jednu za obitelj, drugu za ekipu na poslu, treću za prijateljice i prijatelje). Ipak, suzdržao sam se, kako bi ostalo dovoljno po povratku u Zagreb. Nakon još jednog dugog i sadržajnog dana vrijeme je za spavanac, i to još ranije nego dan prije, s obzirom da se sutra ustajem još ranije nego u četvrtak.

Petak 24.6. – Krakow – Zakopane i Tatranski nacionalni park – Krakow

Petak ustajem veoma rano (oko 5, 5.30), obavljam odjavu iz hostela, ostavljam kofer u spremištu hostela, i krećem prema autobusnom kolodvoru, kako bih našao svoj bus za Zakopane. Inače, ako vam zatreba, peron se na poljskom kaže platforma. Dovoljno je znati to i broj “platforme”, kako biste se snašli, imajući u vidu da im brojevi zvuče donekle slično našima (jeden, dwa, trzy, cztery, pięć, sześć, siedem, osiem, dziewięć, dziesięć, jedenaście, dwanaście…). Autobus kreće oko 6.45, s dolaskom u Zakopane oko 9 sati.

Po dolasku u grad obilazim najprije spontano i laganim tempom središte grada, čisto da opipam “puls” grada, a zatim krećem na rute kroz prirodu, prema planinama, šumama i slapovima.

Tako sam nakon dobrih dva sata hoda kroz grad, a kasnije i dolinu po imenu Strazyska, došao do slapa po nazivu Siklawica (polj. wodospad Siklawica). Ruta koju sam tom prilikom prošao u stvari se nalazi u sklopu Tatranskog nacionalnog parka (Tartzansky park narodowy), te toplo preporučam spomenutu rutu, s obzirom da vas praktički cijelim putem prate šuma i potoci. Najprije dolazite do Polana Strazyska, čistine/povišene poljane gdje ima nekoliko planinarskih kuća, te veći broj klupa gdje mnogi odluče predahnuti, odmoriti noge, uzeti nešto za pojesti i slično. Nakon kratkog odmora, nastavljam do slapa Siklawice. Nakon što sam došao do spomenutog slapa, i predahnuo u tom zelenom i vodenom području, krećem natrag prema središtu grada, s obzirom da se lagano bližilo i vrijeme ručka.

Prema gradu se nisam vraćao istom rutom. Točnije, vratio sam se natrag kroz Dolinu Straziska, te onda skrenuo prema slapu po imenu Spadowiec, nakon čega sam skrenuo kroz “Bijelu šumu” (Las bialego). Moram priznati da sam tom prilikom, s obzirom da se nisam vraćao istom rutom, na jednom dijelu rute bio malo “zalutao”, jer sam naišao na dio rute kroz gustu šumu koji je bio veoma strm, tako da nekih pola sata – sat vremena nisam vidio nijednu osobu. U tih oko sat vremena jedini suputnici su mi bili drveća, lišće te sramežljivi i tajanstveni žubor potoka negdje u podnožju te guste šume. Ne mogu baš reći da sam se skroz zagubio, znao sam otprilike u kojem smjeru trebam ići i znao sam da se mogu praktički vratiti na staru rutu ako to želim, jedino bi potrajalo. Kad sam konačno ponovno ugledao neku naseljenu kuću, pomislio sam: “Hvala Bogu, opet u civilizaciji”.

Premda sam na autobusnom stajalištu u Zakopanama vidio autobuse koji voze prema poprilično popularnom jezeru Morskie oko, ne žalim što sam išao radije vidjeti slap Siklawicu, koja također mami razne i brojne penjače (ali opet ne previše njih, taman da možete i vi snimiti koji video ili fotografiju u miru).

Nakon veoma aktivnog jutra uzimam tako konačno i pauzu za ručak. Ako vas zanimaju neki od tipičnih gastronomskih proizvoda s tatranskih planina, sir oscypek je jedan od takvih proizvoda koji možete naći na svakom koraku, te je često i sastavni dio raznih jela u njihovim restoranima. Tu su također i razne vrste pohanih palačinki s gulašem, kao i kwasnica, moskole i brojne brojna druga jela. Konačno predahnuvši i nadoknadivši potrošene kalorije, nastavljam s obilaskom grada, za koji mogu reći da svakako (iako je inače skijališna destinacija) i u ljetnim danima može privući veliki broj turista, sa svojim simpatičnim i šarmantnim staromodnim drvenim kućama.

Od zanimljivih lokacija koje možete obići u gradu Zakopane, mogu spomenuti i preporučiti glavnu ulicu u gradu poznatu pod imenom Krupowki (ulica u kojoj se, blago rečeno, nijedan kafić ili restoran ne može posramiti svog izgleda i ponude), Park Miejski im. Marszałka Józefa Piłsudskiego (glavni gradski park), Dworzec Tatrzański (Tatranski dvorac), Muzeum Tatrzańskie (Tatranski muzej), Mostek na Krupówkach (simpatični mostić na glavnoj ulici, na kojemu se turisti često vole fotografirati), Dom do góry nogami (zanimljiva kuća koja je naopačke okrenuta te time prkosi uobičajenim arhitektonskim rješenjima), Crkva Gospe Częstochowe i Svetog Klementa te Svetište najsvetije obitelji.

Nakon još malo pješačenja htio sam probati još neki desert u Poljskoj, pa sam tako u jednom od restorana na glavnoj ulici Krupowki probao čokoladnu tortu sa sladoledom od vanilije, preljevom od šumskog voća, uz dodatak par bobica grožđa. Jedan od najboljih deserata koje sam imao priliku probati. U isto vrijeme sladak i intenzivan okus, ali i osvježavajuć s obzirom na kombinaciju s voćem i sladoledom.

U kasnim poslijepodnevnim satima bilo je vrijeme za povratak u Krakow (s obzirom da me čekala još jedna noćna vožnja iz Krakowa za Bratislavu s polaskom u 23.55). Autobus je iz Zakopana za Krakow trebao krenuti u 16.45. Već oko 16.20 vidjeli smo da je u Zakopane stigao autobus koji smo čekali. Dolazim do šofera pitat ga je li to taj autobus koji u 16.45 polazi za Krakow (na poljskom sam pitao Govorite li engleski? (Mowicie po angielsku?)), na što je samo nešto promrmljao na poljskom, pa je njegov mlađi kolega s druge autobusne linije uskočio i objasnio mi da to je taj bus koji nam treba, ali da neće krenuti u 16.45, bez konkretnog objašnjenja zašto će kasniti u polasku. Vrijeme prolazi, putnici se lagano skupljaju, prolazi 16.45, prolazi i 17 sati, a bus se ne pokreće. Jedna studentica iz Italije je prokomentirala kako ljudi nervozno i napeto iščekuju polazak, a šofer sve radi veoma laganim tempom, polako pije kavicu, obavlja neke obveze koje je mogao davno prije riješiti, i sasvim ga briga za sve te putnike, pa smo tako u čekanju ušli u priču. Kaže da je u Poljskoj na razmjeni studenata, koja joj se taman približava kraju. Rekla je da je bila nekoliko puta i u Hrvatskoj, pa smo malo uspoređivali mentalitet Hrvata, Talijana i Poljaka. Po njenom mišljenju, Hrvati i Talijani su općenito nekako druželjubljiviji, otvoreniji i srdačniji (premda ne uvijek na iskren način kako ona to kaže), dok su Poljaci nekako više “ajmo mi polako, pa ćemo vidjet kako će to ići”. Nekako mi se to činilo duhovitim, ali ne i previše dalekim od istine. Ne čudi ju da su Poljaci općenito malo “oprezniji”, posebice prema strancima, pogotovo kada uzmemo u obzir njihova povijesna iskustva i probleme koje su kroz povijest imali s nekim susjednim državama. Mislim da bi to na umu trebali imati mnogi oni koji na jedan način kritiziraju Poljake da su previše konzervativni i oprezni u društvenom, političkom i kulturnom smislu. Radi se o narodu čiji su preci izginuli u velikom broju u borbi protiv dva totalitarna režima, što je svakako moralo ostaviti dugoročne i teške posljedice na njihove kolektivne misli i osjećaje.

Inače, moja sugovornica je za svoje Talijane pak rekla da su općenito “necivilizirani”, često naporni i bučni, tako da smatra da se mi Hrvati nemamo čega sramiti u usporedbi s nekim drugim nacijama poput njezine. Po meni, možda je to bio primjer načina razmišljanja “kod susjeda je trava uvijek zelenija”. Svugdje ima loših, ali i dobrih primjera ponašanja – na nama je da pokušamo pozitivno doprinijeti društvu i kulturi, bilo to na individualnoj ili kolektivnoj razini. Inače, preporučila mi je i jedan serijal knjiga po imenu Sandokan, autora Emilija Salgarija. Radi se o piratima u dalekim dijelovima svijeta, a kod autora joj je smiješno i zanimljivo što je pisao o raznim udaljenim dijelovima svijeta, dok on, kako je ona to rekla, “u životu nije mrdnuo iz tog svog Pijemonta” (pokrajine na sjeveru Italije) Inače, malo sam istražio, i čini se da je Salgari pisao o udaljenim krajevima poput Malezije, Južnog kineskog mora i slično, dok u stvarnom životu nije dospio dalje od Jadranskog mora. Razgovarali smo i o turizmu i putovanjima općenito. Iako povremeno putuje, iznijela je poprilično negativne stavove o putovanjima i turizmu. Primjerice, istaknula je da ljudi koji dođu posjetiti neku zemlju (posebice ako se radi o nekoj siromašnijoj zemlji od one u kojoj žive) dođu na praznike, tih nekoliko dana žive u svojevrsnoj bajci i predahu od svoje svakodnevice, a onda ostave lokalne turiste da se vrate natrag svojim svakodnevnim problemima. Također, smatra da pojačani i učestali dolasci turista na neku lokaciju dovode do povećanja cijena u takvim mjestima, što naposljetku dugoročno otežava život brojnim lokalnim stanovnicima, posebice onima koji nemaju dovoljno novaca ili neki smještaj koji bi mogli iznajmljivati. Iako mi je jednim dijelom proširila perspektivu te mogu reći da se djelomično slažem s nekim njezinim razmišljanjima, stava sam da ipak ima previše pesimistična razmišljanja kad je turizam u pitanju. Na svakom putovanju možete naučiti nešto novo o državi i društvu koje posjećujete, njihovoj gastronomiji, kulturi, politici, povijesti i brojnim drugim važnim stvarima. Na taj način obogaćujete i svoje znanje i iskustvo. S druge strane, kroz interakciju s turistima, i lokalno stanovništvo u čije naselje dolazite također mogu obogatiti svoja znanja i iskustva.

Vraćamo se nakon dugo vremena na čekanje autobusa za Krakow. Mislili smo, kad je vozač već vidio putnike koji napeto iščekuju polazak autobusa, da će se malo barem požuriti da što prije možemo krenuti, odnosno da smanjimo kašnjenje u polasku. Međutim, on je svo čišćenje autobusa obavljao toliko polako, kao da ima svo moguće vrijeme na raspolaganju. Još je i kavicu pred nama dovršio. Na kraju je bus umjesto u predviđenih 16.45 krenuo tek oko 17.20. Nakon nekih 2 – 2 i pol sata vožnje stižemo natrag u Krakow, malo visim još po Galeriji Krakowskoj, obavljam kupovinu još nekoliko sitnica koje bi mi mogle zatrebat na putu prema Bratislavi, i zatim pravac hostel. Najprije sam htio provjeriti mogu li kojim slučajem malo odmoriti u zajedničkim prostorijama objekta, međutim, rečeno mi je odmah ujutro da to najvjerojatnije neće biti moguće, jer kada se odjavim onda više nisam gost hostela i ne mogu se zadržavati u njihovim prostorijama. Nekako sam nadobudno pomislio da ću imati više sreće u poslijepodnevnoj smjeni, ali sam se prevario. S obzirom da sam se do hostela vratio oko 20, 20.30, a do noćnog autobusa za Bratislavu sam imao još dobrih 3 sata (znam, reći će ljudi da sam poblesavio kad sam bio spreman za još jednu noćnu vožnju), odlazim skratit vrijeme u neki od kafića. Moram reći, barem koliko sam ja uspio shvatiti i istražiti, da u tom dijelu grada (ne znam vrijedi li ista situacija i u drugim dijelovima Krakowa) u krugu od nekoliko stotina metara nisam uspio naći neke tipične kafiće u kojima možete popiti piće, a da rade, recimo, do 23 sata ili ponoći, kao što je kod nas uobičajeno, bilo da se radi o “kvartovskim” kafićima ili o onima u središtu grada. Iza 20, 21 sati u Krakowu sam na tome potezu vidio restorane i noćne klubove (koji se, naravno, tek pripremaju za tulume), ali jako slabo neke tipične kafiće. Nakon dobrih pola sata pješačenja i traženja po google kartama, uspijevam naći Cytat caffe.

Inače, što se tiče poljske kuhinje, mogu reći da se u pravilu čini zasitna i ukusna. Osim jela koje sam osobno probao (placek po zbojnicku, zapiekanka, bigos, pierogi i druga), postoji još niz drugih tradicionalnih poljskih jela koja mogu zadiviti turiste, kao što su oscypek (sir iz Tatranskih planina), zurek (juha s kobasicom i jajem unutar pogače/kruha), obwarzanek (pereci sa sezamom, soli, sirom i u drugim varijantama koje možete vidjeti praktički na svakom koraku u Krakowu, od autobusnog kolodvora do glavnih pješačkih ulica u središtu grada), a vrijedi spomenuti i jela poput golabki i makowiec, razne druge vrste placeka i brojna druga. Kada sam pak pročitao opis jela golabki (rolice kupusa punjene mljevenim mesom i rižom), vidim ja – hej, pa to je sarma! I Poljaci to jedu! Još jedna od sličnosti u našim kuhinjama je i spomenuti makowiec, koji je njihov naziv za makovnjaču.

Tako se s veoma pozitivnim dojmovima opraštam od Poljske, i odlazim u smjeru Slovačke, odnosno južnog susjeda. Lokalno stanovništvo na jugu Poljske mi se činilo velikom većinom pristojno i miroljubivo, pogotovo kad bi doznali da sam iz Hrvatske. Znamenitosti su predivne, i očito je da Poljska ima brojne adute kada su u pitanju i povijesno-kulturne i prirodne atrakcije. Premda me čeka još jedna noćna vožnja, ne gubim optimizam i zanos, s obzirom da sam već ispunjen pozitivnom energijom nakon nekoliko veoma aktivnih i kvalitetno provedenih dana.

Ukoliko nekoga zanima i video iz grada Zakopane i Tatranskog nacionalnog parka (kada pokrenete video možete si slobodno uključiti i titlove), ili želi zapratiti instagram i youtube kanal, to može slobodno učiniti na sljedećim poveznicama:

https://www.youtube.com/watch?v=f7XEMAQj6nU

https://www.youtube.com/channel/UC8605l88qHUNVCm9uXjJ8wQ

https://www.instagram.com/travellingcroat/