Jedno popodne na gradskom trgu u Gnieznom (Poljska)
Ivo Mišur
U Gniezno, poljski grad od 70 tisuća stanovnika, došao sam poslom. Avionom iz Zagreba doletjeli smo do Poznana gdje nas je dočekao domaćin te vozio u osamdesetak kilometara udaljeno Gniezno. Nakon obavljenog posla imali smo slobodno poslijepodne. Na središnjem trgu, koji je unakažen modernom fontanom sastavljenom od kockastih mramornih blokova, sjeo sam i dangubio. Što ću u hotelskoj sobi, rekoh sam sebi. Pogled mi je pucao na stražnji dio katedrale izgrađene na mjestu ranije crkve u kojoj su krunjeni poljski kraljevi u srednjem vijeku. Gniezno je prije tisuću godina bio glavni grad Kraljevine Poljske te se uz njegovo ime veže naziv kolijevka poljske države. U crkvi se nalazi srebrni sarkofag sv. Adalberta, rođenog Čeha, biskupa, sveca nepoznata u hrvatskim krajevima. S druge strane katedrale nalazi se velika poljana na kojoj se okupilo mnoštvo kada je grad prije dvadesetak godina posjetio papa, Poljak, Ivan Pavao II.
Kraj fontane, ispred mene stajao je mladić u tridesetim godinama. U jednoj ruci držao je mobitel u koji je stalno piljio i tipkao, a u drugoj ružu. Bilo je dakle riječi o randevu, ljubavnom sastanku. Odmah me obuzela znatiželja koju to curu čeka. Nosio sam fotoaparat pa sam htio ovjekovječiti taj trenutak. Savršeno, pomislih umislivši sebi da ću postati novi Tošo Dabac. Inače, nisam modni mačak, ali sam zamijetio da je bio neobično obučen. Uglancane cipele (kao za najveće svečanosti i balove) obuo je na traperice i žarko crvenu majicu s velikom bijelom pumom na prsima.
Vrijeme je prolazilo, on je čekao, a ona nije dolazila. Odšetao sam od fontane i sjeo na klupu sa strane gdje sam imao još bolji pregled na cijeli trg. On je čekao dalje, a čekao sam i ja. Moraš imati hrabrosti stajati na sredini otvorenog trga bez stupa ili drveta na koje se možeš nasloniti ili sakriti. Stalno je tipkao po mobitelu. Tko ne bi ?! Tako se barem sakrije nelagoda od pogleda prolaznika. Što je vrijeme više prolazilo, postajalo mi je sve neugodnije promatrati ga. Zar nije dovoljno da pred svima drži ružu nego sad svi znaju da ona neće doći. Nakon sat vremena čekanja da se pojavi i nade da ću uloviti savršeni kadar, shvatio sam da je to trebao biti njihov prvi susret.
Dok sam promatrao mladića na trgu, čekajući s njim njegovu odabranicu, sa mnom je počeo pričati jedan stariji gospodin dosta neugledno obučen (beskućnik). Obratio mi se najprije na poljskom, ali bezuspješno. Engleski nije znao, ali je njemački divanio dosta dobro. S mojim dosta skromnim poznavanjem njemačkog uspjeli smo se sporazumjeti toliko da mi ispriča priču svog života. Pričao mi je kako je prije radio kao inženjer te da ima sina koji više ne brine za njega i da je sad sam bez ičega. Dok mi je iznosio detalje, krajičkom oka sam promatrao hoće li će doći – ona.
Na koncu mi je dosadilo čekati savršenu fotografiju prvog ljubavnog susreta te sam odlučio prošetati po okolnim ulicama i fotografirati nešto zanimljivo. Glavna ulica u kojoj se nalazio moj hotel Petrak je žila kucavica grada u kojoj se nalaze restorani, kafići i trgovine. Ulice su lijepe, ali ja ipak nisam Tošo Dabac.
Nakon kraće šetnje vratio sam se na trg, a nje još nije bilo. On se pak pomaknuo sa strane, uz jednu zgradu, očito i njegova nelagoda ima prag tolerancije. Odjednom se okrenuo i počeo odlaziti s trga, doduše polako, stalno se osvrćući. Vidjevši prizor odlaska, laknulo mi je. To je valjda ta ljudska solidarnost, kad ne voliš gledati druge dok pate. Na moju nesreću, moj poljski prijatelj nije daleko dogurao. Okrenuo se i ponovno vratio zauzevši svoje mjesto pokraj zgrade. Čak je i ružu ponovno uzeo iz smeća. Vrištao sam u sebi: Idi kući! Bježi odatle! Ne sjećam se tko je na kraju prvi otišao s trga – ja ili on, ali se i danas zapitam je li je ona odustala od sastanka došavši na trg te je iz straha ili predomišljanja pobjegla; ili se uopće ondje nije pojavila. Možda je viška bila ruža. Prošla su vremena kad su pri prvim sastancima bili potrebni znakovi raspoznavanja. Imam nekakav osjećaj da je bila riječ o spoju dogovorenom putem interneta. Danas na aplikacijama imaš barem jednu sliku. Možda joj se nije svidjela neobična odjevna kombinacija. A možda je jednostavno bila neodlučna. Nadam se da je moj poljski prijatelj, čiji me neuspjeli sastanak, moram priznati, zabavljao tog popodneva, uspio pronaći drugu djevojku koja ga zaslužuje.
