Augsburg, Heidelberg i Mannheim – novi serijal

Autor: Ivan A.

Priča počinje u ožujku 2017. godine. U to vrijeme dogovarao sam se s ujakom koji živi u Augsburgu i s prijateljem koji je u to vrijeme bio na razmjeni studenata u Heidelbergu da ću im doći u posjetu, pa sam se tako odlučio za posjet Njemačkoj, drugi po redu (prvi je bio Berlin u studenom 2016. godine). Imajući u vidu da se spomenuti gradovi nalaze u susjednim njemačkim pokrajinama (Augsburg u Bavarskoj, a Heidelberg u Baden Wurttembergu), odlučio sam spojiti te dvije posjete u jednu. Nakon što sam na stranicama poput tripadvisor.com istražio koje lokacije bih mogao posjetiti u Augsburgu, dogovorio sam se s ujakom koji dan bih mogao doći, te uzeo jednosmjernu kartu do Augsburga, s obzirom na to da sam planirao povratak iz Heidelberga za Zagreb.

Iako je navika šećer ostaviti za kraj, ja ću ga ovdje staviti na početak. Zanimljiv detaljčić za istaknuti s puta je kako sam u Austriji kupio i prvi puta u životu jeo „Bounty trio“, dakle Bounty s tri komada čokolade u pakiranju. Nekima možda ništa posebno, ali eto, u Hrvatskoj to još nisam imao priliku kupiti.

1. dan (14. ožujka 2017.): Ausgburg – periferija i širi centar

Ako niste znali, Augsburg je poprilično star grad, osnovan 15. g. prije Krista, pod izvornim nazivom Augusta Vindelicorum (ime dobio po rimskom caru Augustu), pa je tako Augsburg, nakon Neussa i Triera, treći najstariji grad u Njemačkoj. Također je zanimljivo kako je Augsburg jedini grad u Njemačkoj koji ima poseban praznik, koji pada na 8. kolovoz (Augsburger Hohes Friedensfest).

Za prvi dan u Augsburgu sam predvidio posjetu najprije lokacija, odnosno znamenitosti na periferiji i u širem centru grada, dok sam za drugi dan predvidio centar grada. Okvirno sam se toga plana i držao. Prvo sam odlučio reda radi posjetiti glavni željeznički kolodvor u Augsburgu, uostalom kako bih pogledao vozni red i cijene vlaka do Heidelberga, na temelju čega bih usporedio cijene s Flixbusom i odlučio što je bolje. Dvorana u zgradi kolodvora jedna je od najstarijih u Njemačkoj (građena je 1843.-1846. godine, a rekonstruirana je 1869. te je bila u procesu renoviranja dok sam bio tamo). Nakon kolodvora otišao sam do Wittelsbacher parka, koji je inače u kasno proljeće i preko ljeta lijepo mjesto za posjetiti, ali ovaj puta još nije bio u punom sjaju s obzirom da nije stupilo ni proljeće te još nije sve procvalo. Ne tako daleko od tog parka nalazi se katolička crkva Svetog Antuna, gradska župa u četvrti sličnog imena (Antonsviertel), koja je posvećena 1927. godine. Crkva je jedna od najvažnijih ckrvenih građevina Njemačke iz prve polovine 20. stoljeća. Sljedeća postaja bila je toranj Dorint hotela, koji je sa svojih 115 metara jedna od najviših građevina u Augsburgu te među 10 najviših u Bavarskoj, a građen je povodom Olimpijskih igara u Munchenu 1972. Gradnja je koštala 50 milijuna njemačkih maraka, te je toranj jedan od simbola modernog Augsburga.

Hodajući Augsburgom prvi dan nekako sam stekao dojam da grad ne djeluje previše živahno, što je, doduše, u skladu s upozorenjima koja mi je dao ujak kako je Augsburg poznat kao „grad starih ljudi“. Istraživajući statistike o Augsburgu, naišao sam na podatke da Augsburg ima nešto manje od 300.000 stanovnika, te da je prosječna starost 40.17 godina. Unatoč manjku atrakcija i živosti u prvih nekoliko sati obilaska grada, uspio sam doživjeti neke zanimljive detaljčiće dok sam hodao gradom, poput pruge koja prolazi praktički između kuća, jedva koji metar od njih, a naišao sam i na nekakav Blue star train vlak, koji je, čini se, restoran.

Iduće što sam posjetio bilo je sveučilište u Augsburgu. Sve skupa se taj prostor čini simpatičnim, s jezercem i patkicama koje plivaju u njemu. Sveučilište je osnovano 1970., te ima 8 fakulteta: ekonomski, pravni, katolička teologija, filozofija i društvene znanosti, povijest i filologija, matematika i prirodne znanosti, informatika i medicina. Pretpostavljam da su oni koji žele nešto drugo studirati „osuđeni“ na Munchen, Stuttgart ili neki drugi veći grad u relativnoj blizini. Svakako je zanimljivo da sveučilište ima partnertsvo sa sveučilištima u Pittsburghu (SAD), Iasiju/Jašiju (Rumunjska) i našem Osijeku, pa čak i sa dalekim sveučilištem u Khabarovsku (Sibir, Rusija). 2009. godine 500-injak studenata je prosvjedovalo upravo na tom sveučilištu, i to čak malo više od mjesec dana, tražeći ukidanje plaćanja školarina te poboljšanje obrazovnog sistema u državi. Takve stvari i događaji ponekad natjeraju čovjeka da dobro istraži stanje raznih sfera društva, među ostalim i obrazovanja, te da usporedi stanje u svojoj državi sa stanjem u mnogim drugim državama svijeta. Valja napomenuti da usred kampusa prolazi i tramvaj, što je svakako praktično radi povezanosti s drugim dijelovima grada.

Ne tako daleko od kampusa nalazi se veličinom impresivna gradska šuma, odnosno gradski park, koji je uistinu izvrsno mjesto za udahnuti svježi zrak i dobro protegnuti noge kroz šetnju. Kada prolazite kroz ogromnu šumu, te uz potok i jezero (na kojem ima i patki i labudova), svakako možete opustiti svoju dušu. U blizini se nalaze i zoološki i botanički vrt, koje sam tom prilikom ipak zaobišao, no za one koji imaju volje hodati dugačke ture – idealan način za završiti šetnju.

Putem od gradske šume do kajakaškog kluba uočio sam nekoliko veoma lijepih kuća, starinskih a otmjenih (ne bih imao ništa protiv da živim u jednoj takvoj), a u oko mi je upao još jedan zanimljiv detalj: kućni broj na jednoj od kuća u nizu nije 7, nije 8, nije 7 a, 7 b, nego 7 i pol (7 ½). Gdje god sam dosada putovao nisam vidio takav način obilježavanja adrese. Ne tako daleko nalazi se i kajakaški klub na Eiskanalu, pa sam imao priliku i uživo vidjeti nekolicinu entuzijasta kako se muče na vodi. Dok sam ja tako lagodno to mogao iz daljine promatrati – tko zna koliko su se oni promočili. Inače, na tom Eiskanalu je održano i natjecanje za kanuiste na Olimpijskim igrama 1972.

Iako imam još fotografija od prvog dana iz Augsburga, ostavio sam samo one koje bi mogle barem koliko-toliko dočarati doživljaj grada. Na kraju krajeva, ne bi imalo previše smisla staviti baš sve fotografije, jer važan je i tekst koji će opisati doživljaje. Svakim idućim putovanjem u zadnjih nekoliko godina sve više shvaćam da radim grešku pa previše fotografiram (a nakon putovanja uvijek moram raditi selekciju i birati najbolje fotografije), umjesto da se više usredotočim na neposredan doživljaj mjesta koje posjećujem. Zato bih savjetovao svima da pokušate samo one najvažnije, najzanimljivije stvari fotografirati, tako da ostavite sami sebi više i mjesta i vremena da izravno vidite, čujete, onjušite i na sve druge načine osjetite svoju destinaciju, umjesto s fotoaparatom ili mobitelom u ruci. Na kraju krajeva, tako biste mogli i ljepše i bolje napisati putopis.

Za kraj dana posjetio sam i impresivnu Hochablass branu, koja je kroz povijest bila važan izvor energije za stanovnike Augsburga. Iako sam za prvi dan bio zadovoljan s prijeđenom rutom u prirodi Augsburga, sve skupa i nisam bio previše impresioniran, pa sam se nadao boljim i zanimljivijim iskustvima idućeg dana, kada sam trebao razgledati središte grada.

Sljedeći nastavak: Augsburg, Heidelberg i Mannheim – 2. dan