Leipzig
Autor: Aldo Franičević
Čekao sam u Rigi avion za Njemačku kad je na ekranu mobitela zasvijetlila poruka od tate. ‘Sritan ti put i čuvaj se. Znam da nije lako, ali eto probaj’ pisalo je. Inače, kod mene u familiji uputstva pred putovanja i pred moje nogometne utakmice daju se istom logikom. Onako, kažu mi da se budem oprezan i da se pazim, ali i oni i ja znamo da ako se budem baš previše čuvao od toga neće bit ništa.
Nakon skoro šest mjeseci provedenih u tmurnoj Litvi spustio mi se mrak na oči i odlučio sam se na kratkotrajan bijeg u Leipzig sa svojom mlađahnom sustanarkom.
Iskreno govoreći, ja vam o tom gradu ništa nisam znao.
Dobro poznato mi je bilo da su ga Amerikanci sravnili sa zemljom tamo dalekih 40-ih i da je nekoć talentirani splitovac Ante Rebić sahranio svoju nogoloptačku karijeru u lokalnom klubu. Ostale informacije sam sabrao iz medijskih naslova o neofašistickoj antiislamskoj grupi Pegidi koja hara gradom i uzrok je strahova mog oca.
Vijesti o Pegidinom divljanju su mi uvukle malo jeze u kosti, pa sam si dao truda i saznao da ljubitelji svastika grad razvaljuju ponedjeljkom, te ga u planu puta vješto izbjegao. Eto, što ti je Njemačka – čak se i razbijači drže rasporeda.
Jutro u Karl Heine Strasse
Da bismo iskoristili potencijal naše destinacije do maksimuma, pobrinula se se naša osebujna domaćica, inače školska prijateljica moje suputnice. Anna, inteligentna brucošica filozofije, ugostila nas je u svom studentskom stanu, koji je dijelila s više no neobičnom ekipom vegana i simpatičnih, istetoviranih hipstera izgubljene generacije ranih 90-ih.
Doručak od tofua i rajčica je potrajao poprilično, jer je trebalo vremena da se pokaže svih 40-ak tetovaža koje su se okupile za stolom. Jedno je mladunče nekakvog ružnjikavog terijera zlostavljalo moju nogu, a kava s rižinim mlijekom je bila nepodnošljivo bljutava. Sam sam kriv kad nisam pitao kako se priprema. Sve u svemu, jedno sasvim ugodno jutro.
Ispostavilo se da je ovakav životni stil sasvim uobičajan u, za Lajpcižanine, legendarnoj Karl Heine Strasse – utočištu umjetnika, anarhista i, što bi se kod nas reklo, ljudi na svoju ruku. Na prvi pogled ni po čemu posebno, klasično predgrađe sovjetskog stila. Ipak, lokalci su udahnuli dušu sivim višekatnicama, a grafiti i apstraktne instalacije na fasadama, prekrivaju gadno lice grada naslijeđeno od nekih prošlih vremena. Zapravo, kad malo bolje razmislim, cijeli Leipzig nudi šarmantan miks moderne arhitekture, srednjovjekovnih građevina, socijalističke uniformiranosti razgrađene hipijevskim intervencijama. Zgodno, nema što.
Uskrsnuće Augusteuma
Kroz povijest, grad je često bio mjesto velikih bitki. Tako je u 19. stoljeću okršajem kod Leipziga stradala Napoleonova megalomanska ambicija. U najvećoj ‘makljaži’ prije 1. svjetskog rata Prusi, Rusi i Austrijanci su udružili snage i razbucali mu trupe, dok je omaleni Francuz tužno gledao kako mu se snovi o golemom Carstvu rasipaju kao popularnost Davora Šukera.
I Drugi svjetski rat je ostavio traga na ovom nekoć slavnom trgovačkom centru. Nije Leipzig prošao loše poput Dresdena, ali ni njegovim građanima dugo nisu cvjetale ruže. Jenkiji su im bombarderima poravnali dobar dio grada, a između ostalog stradao je i Augusteum (lijepa građevina na Augustusplatzu). Dvadesetak godina kasnije DDR-ovci su zamislili podići zgradu sveučilišta na tom mjestu pa su, suptilno, kako to samo totalitarni sustavi znaju, minirali ostatke Augusteuma, ali i do tada neoštećenu crkvicu svetog Pavla. Naposljetku je od građevinskog pothvata bilo malo tog realizirano.
Nakon ujedinjenja, građani su tražili da se ova dva povijesna objekta ponovno izgrade, a početkom 2000-ih su Nijemci podigli prekrasnu staklenu rekonstruiranu crkvicu i Augusteum. Danas je tu smješteno sveučilište, aula, a u spomen na crkvu Sv. Pavla ostavljena je jedna soba za molitvu.
Vražja posla
Leipzig je grad koji se može podičiti velikim umjetničkim i filozofskim naslijeđem. Veći ili manji dio života u njemu su provodili Bach, Goethe i Mendelssohn. Danas na njima ovaj grad gradi svoj ugled.
Rekonstruirane Bachove orgulje i dalje su mjesto hodočašća glazbenih elita, a Faustovog autora je pun grad. Dok ciganska grupa pod Goetheovim spomenikom na trgu pjeva Đelem, Đelem, Vrag se kočoperi ispred lokala u koji ga je stari Wolfgang smjestio još u 19.stoljeću. Turisti ‘lučonoši’ trljaju nogu iskajući sreću, zdravlje i prije svega bogatstvo. Po tom pitanju, ništa se nije promijenilo.
Dok turisti preferiraju Goetheovo čedo, meni je priča o Mendelssohnovoj lajpciškoj sudbini – favorit.
Veliki kompozitor i pijanist, iako rodom iz Hamburga, veliki dio života je proveo upravo u Leipzigu. Što bi se kod nas u Dalmaciji reklo, dao mu je i dušu i srce. Kad je umro, digli su mu spomenik u samom centru. A onda, niti stotinu godina kasnije, na vrata su pokucala okrutnija vremena. Brojala su se krvna zrnca svima, pa čak i spomenicima. Kako je Felix bio iz židovske obitelji, njegova je statua platila glavom i postoljem. Nacisti su ga srušili, a ljepota muzike iščeznula je pod batom vojničkih čizama.
Srećom karma i povijest su se obračunali s tom bagrom pa je danas Mendelssohnov kip na svom starom mjestu. Dostojanstven i lijep – kao što mu i pristaje.
Neobičan susret u staroj tvornici
Leipzig je grad sa starom dušom, no i u njemu pušu neki novi vjetrovi. Što reći o duhu jednog grada u kojem kada dođete u radionicu popraviti bicikl, a vlasnik vam kaže da ne možete jer se za pet minuta to mjesto pretvara u pub. Malo je razgrnuo one dijelove starih bicikala, izgurao šank i nekoliko stolica. Za pola sata bio je to najluđi lokal u kojem sam ikad bio. Popij pivo i popravi bicikl… dva u jedan, kao šampon s regeneratorom.
Također, mrtvi hladni ignoriraju zabranu pušenja u zatvorenim prostorima. Bilo mi je malo čudno, a objašnjenje za iščašenu sklonost kršenju zakona sam dobio na sasvim neočekivanom mjestu.
Stajali smo na stubama nekakvog propalog, tvorničkog kompleksa čekajući upad na rock party koji se odvijao na drugom katu. Udarala je dobra muzika.
– Jesi ti pilot, pita me neki lik referirajući se na moju jaknu
– Ma jok, kakav pilot!
– A jesi vojnik?
– Ma frajeru neman ja veze s vojskom ili letenjem. Kupia san jaketu jer mi se svidila.
– Jesi je sam napravio?
– Kažen, ti kupia san je.
– Second hand shop?
– Da san cilu plaću na nju.
– U second hand shopu, zabezeknia se lik
– Ma jaketa je original i kupia san je u Averexa
– A što ti je Averex?
– Ajd dobro je pusti sad to… nego jesi ti odavde?
Bio je ‘odavde’. Malo naporan, ali jako srdačan ‘mladić’ u svojim 40-ima predstavio mi se kao Marcel. Sad, je li mu to stvarno ime, ne bih znao. On i djevojka mu, uhvatili su nas u priču o partijima i Leipzigu. Malo o muzici, malo o putovanjima, ljudima, svemu po par slova. Nudi cigarete okolo. Mi odbijamo, a on se ljuti.
– Zar se smi pušit unutra, pitam ga.
– Šta ti ja znam. I ako ne smije, policija ima ozbiljnijeg posla. Nego hoćeš li ti s nama negdje na tehno, okreće temu Marcel dok otpuhuje kolutiće dima.
– Ma neću brate
– Aj vidimo se. Nego jel te mogu zagrlit?
I tako me Marcel izgrlio i otišao u noć tražeći tehno, a mi smo ostali na stepeništu stare tvornice. Ukratko partiji u tvornicama su ludnica, ali to probajte sami, da vam ja sad ne opisujem.
‘Sažaljivo’ spominjanje policijskih problema od strane mog novopečenog prijatelja odnosilo se na prije spomenutu Pegidu. ‘Svastikaši’ su zajahali jedan svijetli povijesni simbol i po uzoru na poznate prodemokratske lajpciške prosvjede krajem 80-ih, u pohode kreću ponedjeljkom. S druge strane, prosvjeduju i antifašisti protiv iste te Pegide pa momci u plavom imaju pune ruke posla, a moj Marcel bez straha puši u zatvorenim prostorima.
Ipak koliko god u Dnevniku ružno izgledali izvještaji iz perjanica nekadašnjeg DDR-a na ulicama još uvijek nema krvavih fleka, pa se makar za sad Mendelssohnu ne trese postolje, a ni lijepa slika ovog šarmatnog grada.