Dresden

CENTAR KULTURE NA ELBI

Autor: Vedran D.

Ponesen tužnom pričom iz povijesti, želeći saznati što je od toga pretočeno u sadašnjost, ogleda li se na njegovom licu težina i savjest prošlosti, poželio sam upoznati ovaj intrigantan grad. Znam da je od tada prošlo više od pedeset godina, ipak taj period je nekad dostatan, a nekad prekratak da se srušeno ponovo izgradi. A trebalo je izgraditi cijeli grad. Dakle, nema nagađanja, treba provjeriti.

Dolazak vlakom u supermodernu željezničku postaju dao je naslutiti da preda mnom leži Feniks. Sve nakolo je govorilo da je ovo 21. stoljeće, da nema ni sjenke prošlosti. Ipak, priča je ostala zapisana u meni i ubrzano krećem naprijed, želeći je otkriti.

Prvi korak na ulicu i odmah osmijeh – na semaforu djevojčica sa pletenicama. Smijemo se. Počelo je zabavno. Hoće li tako i nastaviti ?

Pred nama Prager strasse, pješačka zona s futurističkim zgradama. Ni traga povijesti, prije neka nedotaknuta budućnost. Ispred nas – djevojčica sjedi na cesti i svira harmoniku. Tako zarađuje novac. Djeluje previše realistično i otužno, nikako se ne uklapa u ovo moderno okruženje.

Dakle, obilazak mi je započeo susretima sa – djevojčicama. Nadam se da će ih biti još.

A onda pogled hvata detalj preko krovova – nije mi nitko trebao reći, znao sam da se tamo nalazi ona. Ljepotica, Frauenkirche (Naša gospa). Ipak nije djevojčica, već zrela dama. Gotovo bez daha stižemo na trg Neumarkt i zastajemo pred tom vanrednom ljepotom. Mada to više nije ona kakva je bila prije strašnog bombardiranja, kad se u tri dana potpuno promijenilo lice grada, mada je sad zaogrnuta u novo ruho, meni djeluje čarobno. Skoro 50 godina stajale su tužne ruševine nasred trga, tek dva zida su ostala na svom mjestu, i to izgrađena od kamenih blokova s njemačkih planina. Tek 1993.g. potpuno srušen objekat počeo se zidati iz pepela od starih, ali i novih cigli, namjerno napravljen u šarenoj varijanti, da svijetu pošalje poruku, da svima bude jasno kako povijest nije izbrisana i njeni djelići su i dalje ugrađeni u ove zidove. U obnovi su pomogli i sami razarači – Velika Britanija i Amerika, ukupno je utrošeno 173 milijuna eura. Sasvim obnovljena, ova protestantska crkva otvorena je prije 4 godine. Osobni izaslanik britanske kraljice Elizabete, vojvoda od Kenta, donio je novi križ koji je ona poslala za crkvu, a u njegovoj izradi je učestvovao i sin pilota koji ju je srušio. Pred crkvom stoji, u crnom ruhu, ponosan Martin Luter. Kao i ostali turisti, i mi smo željeli vidjeti kako ‘Naša gospa’ izgleda iznutra, pa smo strpljivo stali u red. Čudesna kombinacija bijelog i plavog mramora, sa zlatnim ornamentima, ostavila nas je bez daha. Svi su samo fotografirali tu jedinstvenu ljepotu. Ova crkva ima ogromnu važnost kad se zna da veliku većinu stanovnika Dresdena čine protestanti.

Neumarkt je također nedavno obnovljen, kao i mnogi dijelovi grada, ali je nakon druge rekonstrukcije poprimio svoj prvobitni izgled. Krasi ga luksuzni ‘Hotel de Saxe’ sa impozantnim kipom Friedricha Augusta II.

Sad se ispred nas pomaljala povijest, sve više i sve dalje, zaronili smo u stranice burne dresdenske prošlosti koja je, iako rekonstruirana i obučena u novu odoru, ipak snažno vukla misli prema nekadašnjim bogatim, baroknim vremenima. Za ovu prijestonicu Saksonije s razlogom se koristi sinonim ‘Firenca na Elbi’, zapravo cijeli grad je riznica kulturnog i umjetničkog blaga. Nisam vjerovao dok se nisam osobno uvjerio. Ali on nije samo hladni muzej, već grad u kojem se odvija intenzivan život, na svakom koraku su kafići, restorani, trgovine luksuzne robe, skupi hoteli … U restoranu ‘Bean & Beluga’ njemačkog glasovitog kuhara Stefana Hermanna, osim uživanja u hrani, možete i učiti kuhati.

Nastavili smo šetnju uz Furstenzug (Zid saskih vojvoda) , prvi put se susrevši sa prikazom tisućugodišnje povijesti jedne obitelji na gradskom zidu, najvećim prikazom takve vrste na svijetu. Od približno 25.000 pločica majsenskog porculana, na zidu dužine 102 metra i visine 10 metara, pratili smo paradu vladara iz obitelji Wettin od dvanaestog stoljeća, započetu Konradom Velikim, pa sve do Fridricha III, čija je vladavina, kao zadnjeg saskog kralja, trajala do 1918.g. Svi vladari prikazani su u njihovoj autentičnoj odori, većinom na konjima, kako im je nalagao položaj. Zid je naslonjen na Kraljevske konjušnice, danas Muzej transporta. Prvobitne pločice su zamijenjene kvalitetnijim, i sadašnje stoje već sto godina. Nekim čudom, preživjele su ratna razaranja.

Dresden je povijesni simbol kontoverznog savezničkog zračnog bombardiranja Njemačke, od 13. do 15. veljače 1945.godine. Po službenim informacijama poginulo je 35.000 ljudi, 60% područja grada je uništeno ili oštećeno, u krugu od 15 km površine oko grada je razoreno. Nakon završetka rata pomalo se čiste ruševine, ali se obnavljaju samo neke važnije građevine, državna politika je intenzivirala samo stambenu izgradnju. Tek nakon famozne 1990.g. i ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke, stvari se mijenjaju nabolje. Danas je Dresden, kao i mnogi gradovi bivše istočne države, veliko gradilište, gdje su usmjerena ogromna sredstva za rekonstrukciju i poprimanje nekadašnjeg izgleda. Volio bih ga posjetiti nakon sljedećih pet godina, i vidjeti koje su se značajne promjene dogodile za to vrijeme.

Na gradskim zidinama smješten je Zwinger, srednjovjekovni barokni dvorac. Po meni to je najljepši turistički spomenik ovog grada, nalik na Versailles,sačuvenim zbirkama slika ‘starih majstora’, ‘novih majstora’, vrijedne zbirke vatrenog oružja i oklopa, te zbirka porculana, muzej životinja, Wallpavilion (s nevjerojatnim skulpturama), matematičko-fizički salon … Vrhunac arhitektonske umjetnosti predstavljaju ‘Vrata krune’ na jednom od ulaza u gradske zidine, koje inače okružuju cijeli kompleks i s čijih se bedema može uživati u čarobnom pogledu na dvorac i okolinu.

Dresden je oduvijek bio najjači kulturni centar Njemačke, na što su njegovi stanovnici izrazito ponosni. ‘U njemu se stvarala naša povijest, u njemu se trebala kreirati naša poslijeratna budućnost. I baš zato su ga saveznici odabrali za gotovo ritualno rušenje na samom kraju rata. Ali mi smo našli snagu da sve ponovno izgradimo’, riječi su kojim vas dočekuju stanovnici Dresdena, uz sjetu ali i ponosni osmijeh na licu. U gradu su djelovali poznati umjetnici, kao Richard Wagner, Goethe, Ernst Ludwig Kirchner, Otto Dix, Oskar Kokoschka, Richard Strauss …

Jedna od uništenih građevina, a obnovljena 1985. je fascinantna ovalna Semper opera. Naziv je dobila po arhitektu Gottfriedu Semperu, koji ju je projektirao. Iznad centralnog portala je dvokolica s panterom, koju tjera Dionisije, grčki bog umjetnosti. Na svakoj strani portala su statue Goethea i Schillera, poznatih njemačkih pisaca. U nišama s obje strane zgrade su originalne statue Shakesperea, Sophoclesa, Moliera i Euripidesa, sačuvani jos od stare opere. Ispred zgrade, nasred Theaterplatza, je kip konjanika Johna, saxonskog kralja iz 1889.g., rad kipara Johanna Schillinga. Dva Richarda, Wagner i Strauss, bili su direktori ove ustanove. U zgradu opere, uz duboko poštivanje, s druge strane trga gleda Hofkirche, katolička katedrala.

Sačuvan je i prekrasni Dresdenski dvorac iz 15.stoljeća, koji je bio sjedište saskih vojvoda, knezova i kraljeva.

Iako sam vidio mnoge europske rijeke, pa me više nijedna svojom ljepotom ne može iznenaditi, moram priznati da Elba (Laba) ima ono ‘nešto’ – ima svoj balkon ! Tako nešto nisam nigdje vidio. Dugo sam promatrao to arhitektonsko čudo, koje je izgledalo tako jednostavno smišljeno, a nigdje prije viđeno. Bruhlska terasa, tzv. Balkon Europe, ustvari je niz zgrada iznad rijeke, koje u podnožju imaju široku šetnicu s ogradom na kraju, gdje vri život građana i turista, gdje se odvijaju sva važna događanja, ispijaju pića u restoranima s najljepšim pogledom. Opet ispod balkona teče normalni promet na cesti, malo dalje je živahna riječna plovidba, ali ti različiti svijetovi se međusobno ne vide i ne ometaju.

Izgrađena je i Nova terasa, suvremena, pravljena tijekom zadnjih stotinu godina. I nju čini niz zgrada uz Elbu, ali malo dalje, prema novom dijelu, a zgrade pripadaju vrhuncu dresdenske moderne. Među njima je i neobična zgrada Yenidze, bivše tvornica cigareta, danas poslovna zgrada. Izgledom podsjeća na rusku crkvu, ali nikad nije služila u vjerske svrhe.

Postoji jedno mjesto na kojem se morate zaustaviti i baš s njega pogledati rijeku. Poznat kao ‘Canaletto view’, odakle je talijanski slikar Bernardo Bellotto-Canaletto naslikao svoju čuvenu sliku Dresdena. I zaista, nećete pronaći nijedno mjesto s kojeg grad izgleda ljepši. Tu je postavljena tabla s natpisom, i odatle svi turisti naprave svoje snimke. Naravno, napravio sam i ja. Umjetnički dojam nije baš kao na Canalettovoj slici, ali nije ni loš.

Uživanje je prošetati po baroknom Grossen Garten, najvećem i najljepšem parku u gradu, sa palačom iz 17. stoljeća i bezbrojnim mramornim skulpturama. A kad se umorite, ukrcate se i uživate u vožnji mini željeznicom po cijelom parku.

Ipak, krajičkom oka uočio sam nešto još zanimljivije na rubu Velikog parka. Možda pretpostavljate: pa ogromnu staklenu tvornicu VW automobila. Već sam čuo za to čudo reintegracije teške industrije u urbanu sredinu, kojim je, usprkos velikom protivljenju, dokazano da moderna industrija više ne zagađuje okolinu, niti proizvodi veliku buku, pa nema razloga za njihovu izgradnju daleko na periferiji. Tvornica više sliči muzeju ili zabavnom parku, otvorena je za posjetitelje koji za plaćenu ulaznicu od 5 eura imaju djelimičnu mogućnost razgledavanja, vožnju na simulatoru, kao i praćenje proizvodnje automobila na pokretnim trakama. Gotovo da možete pratiti kako se pravi vaše vozilo. Bacio sam oko na jedan simpatičan phaeton i zamišljao da ga prave baš za mene. Vrhunski osjećaj.

I naoko manje važne stvari utjecale su na stvaranje slike o ovom jedinstvenom gradu.

U Grand Cafe Coselpalais su vam omogućili sjedenje na otvorenoj terasi i zimi – stavljeni su plinski grijači i deke na stolicama. Vrlo pažljivo s njihove strane, uvijek možete uživati u pogledu na Frauenkirche i Neumarkt.

Iako sam se divio fantastičnoj arhitekturi ovog grada, jedna stvar mi nije bila jasna – zašto su gotovo sve građevine poprimile tamnu, skoro crnu boju ? Sjetim se našeg bračkog kamena, koji je uvijek bijel i blještav, pa se pitam zašto su se oni odlučili za tako tamnu boju kamena. Ali objašnjenje leži u korištenoj vrsti kamena iz saksonskih planina. Od tog kamena su pravljene gotovo sve građevine. Kamen je u svom izvornom obliku bijel, no zbog velike koncentracije željeza brzo oksidira, pa već nakon 5-6 godina poprima tamnu boju, i već tad je teško razlučiti koji kamen je novi a koji stari. Možda je to razlog zašto sadašnji Dresden izgleda jako star, baš kao da je uvijek stajao na svom mjestu takav nedirnut. Ma to nije ni loša ideja, napraviti repliku grada koja se ne razlikuje od višestoljetnog originala. A ovaj ‘gospodin’ je nedavno napunio tek 800 godina.

Na odlasku, sa sobom smo ponijeli tradicionalni dresdenski Christollen, božićni kolač s grožđicama. I naravno, pregršt uspomena, slika i osmijeha iz ovog kulturnog središta Njemačke.