Berlin I. dio

Berlin – ZID U MOJOJ DUŠI

Autor: Slavica D.

Jedan od najzanimljivijih, ali i najkontroverznijih gradova opet je centar pozornosti europske, a i svjetske javnosti. Ono što se tamo događalo prije 20 g. bio je presedan koji je uzdrmao ustaljeni svjetski poredak. Naime, 9.studenog 1989. padom Berlinskog zida počeo je, a 329 dana kasnije završio proces ujedinjenja dvije nekadašnje sasvim različite države u jednu jedinu, Njemačku. Tog 3. listopada 1990. ugasila se Njemačka Demokratska Republika. Zbivanja su to koja su potresala cijeli svijet, koja smo svi sa zebnjom i euforijom pratili. Ove godine 3.listopada slavi se točno 20 g. od tog povijesnog događaja. Prema riječima ondašnjeg kancelara Helmuta Kohla, datum je izabran uz savjetovanje sa meteorolozima, jer je to statistički najtopliji jesenski dan. Dakle sve je moralo biti savršeno, pa i ceremonija na dan ujedinjenja.

Dugo sam se spremala za posjetu Berlinu. Sve ranije poslušane priče izazivale su me, ali i odbijale. Ovaj grad mi je totalno uzburkao emocije. Osjećala sam neki neodređeni strah pred tim susretom, što možda mnogi od vas neće razumjeti. Pa i onda kad su uspostavljeni direktni low-cost letovi iz mog grada, nalazila sam izlike da odem na neke druge destinacije, dok je jedno oko uvijek pratilo termine i cijene putovanja za Berlin. I onda kad smo naletjeli na zaista jeftine avio karte, suprug je presjekao dilemu i odlučio. Kad smo kliknuli za kraj novčane transakcije, više se nije moglo nazad. Sad su slijedile detaljne pripreme, pronalazak smještaja i informiranje o znamenitostima koje ćemo obići. A onda smo poletjeli i sva ta strepnja i predrasude su se počele rušiti. Postao je stvaran, pod mojim nogama, grad sa licem i životom, umjesto mračne iluzije iz mašte, koju su stvorili strašni ratni filmovi i strahotne priče.

Prvi dojam je bio normalan, osim što nas je isto veče zasuo užasan pljusak dobrodošlice. Ali sreća da smo se upravo smjestili u apartman i nakon toga kiša nas je uglavnom zaobilazila. Rezervirali smo apartman na Alexanderplatzu, što je bio strateški dobar izbor za sva daljnja kretanja po gradu. Platz je bio centar zbivanja nekadašnjeg istočnog grada, to se vidi već na prvi pogled. Odmah smo s prozora uočili veliku, dobro opremljenu robnu kuću ‘Alexa’. Divota, tu ćemo se snabdijevati svim potrepštinama, jer ćemo jutarnje i večernje obroke kreirati u domaćoj izvedbi, a ručak kako se snađemo.

No, puno grandioznije od robne kuće, a tik do nje, kočoperilo se negdašnje istočnonjemačko čudo, 368 m visok TV toranj, Fernsehturm, najviša berlinska građevina, drugi toranj po visini u Europi. Kao što je uobičajeno, na vrhu je restoran koji se okreče i kao vidikovac pruža pogled na cijeli grad. Do njega voze dva vrlo brza lifta na koje se čeka poduži red. U krugu od par km ne možete nigdje pogledati a da se iz pozadine ne pomoli barem vrh tornja. Moram napomenuti kako je mnogo toga ovdje napravljeno duplo, jer su bila 2 grada, 2 države, tako imaju i dva TV tornja. Onaj drugi (Funkturm), zapadni, mnogo je manji, oronuliji, ali i stariji – iz 1926.

Zaokružili smo oko TV tornja i Alexe, zaplesali pored vodenih kaskada i našli se na drugom, manjem, Rathausvorplatz, ispred lijepe stare Vijećnice. U svakom gradu volim vidjeti Vijećnicu, uvijek su to privlačne vremešne dame. Na trgu brončana Neptunova fontana s razigranim slapovima vode. Na sredini sjedi ponosni Neptun, a oko njega statue 4 djevojke, simboli 4 najveće njemačke rijeke. Autora je inspirirala velika Berninijeva fontana u Versaillesu, što se osjeti dok stojite na ogromnom trgu između crkve st. Mary s jedne i ponosne Vijećnice s druge strane, obje sazdane od crvene cigle.

U produžetku prema rijeci je, pogađate, još jedan trg, i to upravo Marx-Engels platz, sa statuom ovih velikana komunizma i drugim obilježjima bivšeg sistema koji je stolovao upravo u ovom, istočnom dijelu grada. Sve je zadržano za sjećanje, ako ne Nijemcima baš previše prijatno, ali zanimljivo je turistima iz drugih dijelova svijeta, naročito onima koji nisu osjetili dodire ovog režima. I sama sam se ugodno smjestila u Marxovo krilo, vidi se kako je izlizano od brojne uporabe.

U susjedstvu nas dočekuje Četvrt sv. Nikole, bivši centar istočnog Berlina. Dominira crkva sv. Nikole, najstarija u gradu, danas muzej, sa 2 tornja. Ovo je jako miran kvart, pješačka zona, sa puno malih restorana, cafea, trgovina originalnim tradicionalnim suvenirima. Među suvenirima istakla bih mede, velike i male, ne možete nigdje kročiti po gradu da vas ne gledaju njihove dobrodušne oči. Nebrojeno velikih susreli smo po ulicama, trgovinama, ustanovama … u svim mogućim bojama i šarama. Svakako, i fotografirali se kraj njih.

Još jedan je simbol grada, ustvari prvenstveno istočnog dijela, meni vrlo simpatičan – čovječuljak sa pješačkog semafora. Veseo, sa šeširićem, jedna od rijetkih pojava koja mi je ovdje izmamila osmijeh. Za to vrijeme oni u zapadnom dijelu bili su sasvim obični, kakve imamo i mi. No nakon ujedinjenja počeli su obične stavljati i u istočnom dijelu, pa su se stanovnici pobunili. I crveni i zeleni čovječuljak prodaje se u vidu suvenira, na majicama, torbama, i vrlo je unosan biznis u gradu gdje je sve moguće pretvoreno u izvor zarade.

Zbunjuju arhitektonska zdanja iz starog režima, još neobučena u novo ruho, još mnogi kvartovi odišu nekadašnjim sivilom i prazninom svog okruženja. Iako i sama dolazim iz zemlje gdje je vladao isti sistem, ipak u mojoj okolici nema takvih avetinjskih kvartova, naš sistem je bio liberalniji. Često me podilazila jeza i javljao se onaj grop u prsima, kao i prije odluke o posjeti ovom gradu. Ipak na sve strane su nova gradilišta, staro se pretvara u novo ili mu se dodaju vedrije boje i kulturnije okruženje. Ako ništa drugo, iznikli su dekorativni grafiti, ti crteži koji kazuju puno više od riječi.

Crta kojom je nekad vodio Zid, taj zloglasni simbol razdora, zatvorenosti, u velikoj mjeri je samo označena po ulicama, malo je ostalo baš originalnih komada. Ali zid u mojoj glavi je i dalje bio prisutan, osjećala sam se nelagodno pored te zamišljene trase. Posebno me se dojmio dolazak na Checkpiont Charlie, legendarni granični prijelaz, gdje i dalje sve izgleda poput slike prije 21 g, tu su i vojnici u odorama kao nekad. Tek njihov osmijeh sjeti vas da su to samo glumci, koji se za par eura rado slikaju s vama i po želji vam mogu staviti pečat o prelasku ‘granice’ u vašu putovnicu. U susjedstvu je ‘Muzej zida’, kao spomenik svim ubijenim u pokušaju prelaska u Zapadni Berlin.

Mnogo je memorijalnih spomena nekadašnjem komunističkom sistemu, kao i zloglasnom nacističkom režimu koji je za sobom ostavio strahovite žrtve i pustošenja. Tako je kompleks Memorijal holokausta mjesto gdje obvezno treba doći. Dok u tišini obilazite kamene kocke i stupove, ne nazirući im kraj, i čitate povijest ratnih stradanja na panoima otvorenog Muzeja, opet vam proradi onaj grop u prsima i misli ne mogu pojmiti veličinu strahotnih zločina bolesnog ljudskog uma. Noge bi išle dalje, daleko od ovog mjesta, ali duša ostaje ovdje uz njih, skvrčena kao onaj zid, dok ruke same lete na hladni kamen da ga dodirnu i pruže malo topline.

Na sjevernom dijelu je Židovska četvrt, sa spomenikom Židovima ubijenim u holokaustu, u neposrednoj blizini impozantne sinagoge. Obnovljena je nakon ratnih razaranja i njena kupola izdaleka blista u zlatnom sjaju. No i pored tog sjaja, ipak je to još jedan simbol užasnog stradanja nevinih ljudi, kao što su mnogi simboli u Berlinu.

Rijeka Spree kao zmija vijuga kroz grad, a u istočnom dijelu grada napravila je prsten oko ‘Muzejskog otoka’, kulturnog bisera Berlina. Jako posjećen, ovaj kompleks i svojim sadržajem i vizualno, odvojen na otoku od ostatka Berlina, predstavlja najljepšu cjelinu grada, u kojoj dominira elegantna građevina – Berliner dom, katedrala. Najveća je to protestantska crkva u Njemačkoj, ekvivalent katoličkoj bazilici sv. Petra u Vatikanu. U njoj su sarkofazi dinastije Hohenzolern.

Nasuprot otoka, usred hotela Radisson SAS uspjeli smo pronaći Dom Aquaree, nevjerojatan džinovski akvarij sa 1000 m3 vode, s ugrađenim liftom. Na to nas je navela reportaža na našoj TV, i ta zanimljivost nam nije smjela umaći. Zamislite kakav je užitak s prozora sobe gledati ravno u oči ribicama!

Na kraju obilaska istočnog dijela grada, stižemo na Pariški trg, do svima znanih Brandenburških vrata. Stoje točno na granici gdje su se nekad razdvajale države. Svaki turist koji drži do sebe mora proći kroz njih, najbolje središnjim, najširim prolazom između 12 dorskih stupova. Kažem središnjim jer je u davna vremena taj prolaz bio rezerviran samo za kralja. Na vrhu vrata je kip božice pravde u kočiji sa 4 konja. Navodno je božica u početku bila gola, no kako su stanovnici bili zgroženi tim nemoralom, umjetnik ju je naknadno zaogrnuo plaštom. Iako kočija juri prema istoku, mi smo kroz središnji prolaz polako ušetali u zapadni dio grada, da vidimo kako je to izgledalo u doba trulog kapitalizma …

Nastavak putopisa: Berlin, II.dio