Ich bin ein Berliner
Autor: Arjana Blažić
Volim priču o JFK-u i krafnama. Znaju je svi moji učenici. Odličan je uvod u lekciju o upotrebi člana, ali i o interferenciji materinjeg jezika, u ovom slučaju engleskog. Kako bi Englezi rekli, it’s the teacher in me koji me sad tjera da i Vama objasnim gdje je Kennedy pogriješio.
Naime, za razliku od njemačkog jezika, u engleskom se ispred imena nacionalnosti stavlja neodređeni član. Kennedy je zapravo doslovno preveo s engleskog: I’m a Berliner. Da Berliner na njemačkom znači samo Berlinčanin, ne bi bilo problema, no budući da ova riječ znači i krafna, uz koju je član obavezan, američki predsjednik je zapravo rekao da je on krafna!
Inače, berlinske krafne su neopisivo ukusne, prhke i tako malo masne da ste u stanju pojesti nekoliko komada ni ne trepnuvši okom!
Kennedyjeva krafna predstavlja također savršen uvod u obradu lekcije o Berlinu. Svaki udžbenik njemačkog jezika koji sam do sad koristila imao je bar jedan tekst o glavnom gradu Njemačke. Predavala sam o Berlinu nebrojeno puta, svojim učenicima sam o njemu pričala kao da sam tamo bila.
Zato sam nedavno, kad sam prvi put kročila na berlinsko tlo, imala onaj neopisivi osjećaj koji se javlja kad nešto tako dobro poznajete, gotovo u dušu, a ono je pred vama sasvim drukčije, no ipak tako jako dobro poznato da vas prolaze trnci.
Odsjela sam u Ellingtonu, hotelu koji odiše jazzom i 20-im godinama prošlog stoljeća, a nalazi se u trgovačkom dijelu nekadašnjeg Zapadnog Berlina. Volim hotele u trgovačkim četrvtima metropola, ne samo zbog moje šopingholičarske naravi, već i zato što to obično bude onaj najživopisniji dio grada.
Ipak, Ku’damm, kako mnogi popularno zovu Kurfürstendamm, daleko je od sjaja jednog Oxford Streeta ili 5. Avenije. Dio oko poznatog Bahnhofa Zoo gdje je Christine F. započela svoj tužni put droge i prostitucije toliko je socijalističkog izgleda, da naprosto ne mogu vjerovati da je to nekadašnja Zapadna Njemačka.
Žurim na Potsdamer Platz, nekadašnji istočni dio Berlina i shvaćam zašto je dio oko Ku’damma tako zapušten. Naime, čini se da je sav novac uložen u istočni dio grada. U sjećanje dolaze slike najvećeg europskog gradilišta iz 1990-ih s ogromnim dizalicama koje paraju nebo i s golemim rupama u zemlji u kojima kao u košnici radnici ne prestaju s radom. Rezultat je preda mnom: Potsdamer Platz u punom sjaju stakleno-metalnih ljepotica u čijim su se unutrašnjostima smjestili divovi poput tehnološkog Sonya ili dragih nam Lego kockica.
Autobusom redovne linije br. 100 prolazim pored Stupa pobjede – Siegessäule – ili kako je Berlinčani od milja zovu Goldene Elsa, gdje mi naviru slike svih onih tehno parada koje su se svake godine od 1989. do 2003. održavale na ovom mjestu pod nazivom Love Parade.
Silazim kod parlamenta – Reichstaga – na kojem se velikom slovima ističe DEM DEUTSCHEN VOLKE – njemačkom narodu. Izgrađen krajem XIX. stoljeća, spaljen 1933., uništen u II. svjetskom ratu, a ja ga zamišljam kako je izgledao 1995. kad su ga Christo i Jean-Claude umotali u platno. No imam osjećaj da nešto nedostaje… nema kupole… ne vidi se… treba li ona uopće biti ovdje ili je to sjećanje iz nekog drugog grada? Odmičem se od Reichstaga prema zgradi zvanoj Kanzlerwaschmaschine u kojoj stoluje Angela Merkel i koja zaista izgleda kao da je jedna velika perilica rublja, i tad ugledam tu predivnu staklenu kupolu sjajnog birtanskog arhitekta Normana Fostera. Nevjerojatno uspješna kombinacija starog i novog izranja kao simbol novog ujedinjenog života kao da želi istaknuti da je moguće sve što poželimo.
Posjet kupoli je besplatan, ali je zato red ispred Reichstaga dugačak. Pogled odozgo svakako vrijedi poduljeg čekanja te nakon detaljnog pregleda na detektoru ulazim u lift koji me vozi na terasu. Uzimam audio vodič i penjem se na vrh ove impresivne prozirne građevine otkuda pogled pada na njemačke zastupnike u parlamentarnoj dvorani koji kao da žele naglasiti transparentnost svoje politike.
Od Reichstaga tek je nekoliko koraka do Brandeburških vrata. Nisu onako velika kako sam ih zamišljala, ali impresivna svakako jesu, s elegantnom Quadrigom, četveropregom kojim upravlja božica pobjede. U blizini se nalazi veliki trg s 2711 betonskih ploča različitih veličina koje poput sarkofaga nijemo odaju počast žrtvama holokausta.
Pod lipama nastavljam svoj put prema istoku. Unter den Linden, jedna od najljepših berlinskih ulica, vodi od Brandenubrških vrata pored veličanstvene katedrale pa preko jedinstvenog Otoka muzeja do Alexanderplatza, a onda je još samo malo potrebno do Galerije East Side, spomenika slobode koji sa stotinjak murala umjetnika iz cijelog svijeta obilježava doba rušenja berlinskog zida. Ali o zidu ja neću pisati, jer ga je u svom putopisu Berlinski zid tako lipo opisa Vedran.
Modna revija Reichstaga!!!!!!!!!!!Sljedeci put vise. Jedan putopis citam 2-3 puta.
Fantasticno! Objedinjeni svi elementi da citanje pretvore ne samo u dozivljaj nego i u izazov da se parira nekim slicnim putopisom.
Ja sam imala privilegiju prva pročitati i uživati u trenutnoj Arjaninoj inspiraciji. Nisam čula prije zanimljivu priču o JFK-u i krafnama. Super, puno toga ovdje naučimo 🙂
Vidjela sam Berlin, ali Arjana ga je gledala iz sasvim drugog kuta, iako smo setale gotovo istim ulicama. Saznala sam neke podatke koje ranije nisam znala. Hvala Arjani na neobičnom i ‘slatkom’ prikazu grada.
Hvala na toplim riječima. Drago mi je da sam dio ove divne “putujeće družine”.
A mi se nadamo da ćete nas češće razveseljavati tekstovima s Vaših brojnih putovanja. Pogledala sam Vaš TripAdvisor account – impozantan broj proputovanih država i gradova ! Šta mogu kad sam radoznala, pa svašta provirim 😉
Urednica
Baš mi je dobro poznat taj osjećaj kako sam negdje “već bio”, iako sam samo puno o tome čitao ili gledao filmova kojima je radnja tamo smještena. Uvijek je divan osjećaj kad nešto nadmaši očekivanja, ali je i tim veće razočaranje kad je nešto daleko manje impresivno u stvarnosti nego na slikama iz mašte.
Koliko god pak politika bila svugdje više-manje ista priča i mi se tome tek priučavali, meni je ipak jako drago da se naš parlament ne može gledati iz ptičje perpektive. ‘Ko bi se suzdržao!
Ha, ha. Jesi to poželio biti ptica i nešto učiniti 😛 ?
Dva puta sam citala Arjanin putopis:
prvi put su mi “zamirisale” krafne;
drugi put sam pomno citala i moju pozornost su takodjer plijenile fotografije s prikazanim objektima.
Bravo, Arjana!
Jako lijep tekst! Druge i drugacije (jer pisane rukom insidera) slike ovog grada mogu se naci na: http://mislissippi.wordpress.com/
Pingback: Put oko svijeta s 44 putopisca | Twitterova družina
Poštovana,
što se tiče Kennedyja i navodno pogrešne uporabe člana, bojim se da ste nasjeli staroj novinarskoj zabludi i da ju svojim učenicima nažalost prenosite. Kennedy je ispravno upotrijebio član, ma što američki i ini novinari o tome pisali. Nije teško danas guglati i naći o tome meritorne članke. O tome su pisali njemački lingvisti, njemački studenti, profesori, “obični” Nijemci: i nitko taj slavni “Ich bin ein Berliner” ne shvaća, a ni te 1963. nije shvatio kao “krafnu”. Zašto? “Ich bin Berliner” (bez člana) treba reći u značenju “Ja sam stanovnik Berlina” (što Kennedy dakako nije bio), dok “Ich bin ein Berliner” znači otprilike “Ja sam dušom i srcem Berlinac”, solidaran sam s Berlincima, suosjećam s vama, ali ja, dakako, nisam stanovnik Berlina. Jezična finesa.
Nakon slavnoga Kennedyjeva govora američki su novinari senzacionalistički, a ne poznajući finese njemačkoga jezika, plasirali tu novinarsku patku koja se do danas povlači kao “istina”. Pa se ljudi, ne znajući njemački, a uživajući u zabludi da znaju, naslađuju tim njegovim tobožnjim gafom. No, vrijeme je da se ispravi ta nepravda prema Kennedyju i njegovu govoru. Pročitate li nekoliko članaka o tome, vidjet ćete da su danas stručnjaci uglavnom unisoni: Kennedy je vrlo ispravno upotrijebio (na tom mjestu inače neuobičajen) neodređeni član.